Pouka o odgoju

Akbar Eydi

STID

Poželjan i nepoželjan stid (hija')

Veoma bitna tema u odgojnom procesu jeste pitanje stida. Kada se u ok­viru ove teme govori o koristima i štetama koje su posljedica njegova prisustva ili odsustva može se uočiti jedna zanimljiva činjenica. Naime, ako neki stidljiv, ali nadaren i kreativan čovjek prilikom saobraćanja sa drugim ljudima osjeća poteškoće, on će biti lišen dostizanja svih koristi koje su zamislive sa darom koji posjeduje, a kao takav – dakle darovit i spo­soban, ali stidljiv i povučen – pretvorit će se u beskorisnog člana društva.

Kur'an i prijekor

U jednom ajetu Kur'an o vjernicima – nabrajajući odlike kojima su ukrašeni – govori sljedeće:

فَسَوْفَ يَأْتِي اللّهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ وَلاَ يَخَافُونَ لَوْمَةَ لآئِمٍ ذَلِكَ فَضْلُ اللّهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاء وَاللّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ

...Allah će sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati.[1]

Činjenica da je crta neustrašivosti pred prijekorom nevjernika, licem­jera, dunjalučara, stavljena u red džihada – pokazatelj je njene velike važnosti u ulozi psihičke i duhovne ravnoteže. Da bi nam postala do kraja jasna vrijednost ove odgojne teme razmotrit ćemo je u svjetlu činjenica koje slijede.

     Stid (hija') jedno je od čovjekovih psihičkih svojstava. Neka psihička obilježja posjeduju i životinje i ljudi. Takva su, naprimjer, ljubav prema potomstvu, hrabrost i sl. Lukavost je obilježje lisice, ali i pojedinih ljudi. Plašljivost je također prisutna i među ljudima, i među životinjama. Među­tim, pojedina obilježja svojstvena su samo čovjeku, poput moći razmišl­janja i slobodnog izbora u načinu življenja. Stid je također osobina svojstvena samo čojveku. Nema životinje koja osjeća stid prilikom vršenja svojih prirodnih radnji. Imam Sadik, a. s., jednom prilikom rekao je Mu­faddalu: “O Mufaddale, samo pogledaj u svojstva koja je Allah jedino čovjeku podario, a kod životinja ga nema. To je veoma vrijedna osobina, a naziva se stid – hija!” (Biharul envar, tom 4, str. 25.) Današnji naučnici također potvrđuju činjenicu kako je samo čovjek nosilac takve osobine. Mark Twain vjeruje da je čovjek jedino biće koje se stidi ili koje osjeća potrebu za stidom. Doktor Felasin, potvrđujući mišljenje Marka Twaina, kaže sljedeće: ''Stid je pokazatelj zdrave psihe, uobičajen je među svim ljudima pa čak i među onima koji žive u primitivnim plemenskim zajedni­cama, bez odjeće na sebi.''[2] Kao posebno zapažanje možemo izdvojiti ri­ječi u kojma se ističe da je stid pokazatelj psihičkog zdravlja. Spomenutu stavku ćemo dobro zapamtiti kako bismo je iskoristili na mjestu gdje se go­vori o učincima i koristima stida sa stanovišta hadisa. To je jedno od onih mjesta gdje čovjek u potpunosti biva svjestan veličine čiste vjere islama.

Važnost stida

Kada čovjek sagleda sve vrline i slabosti koje stid u sebi sadrži, postaje mu jasna važnost stida kao i razarajući naboj bestidnosti u čovjekovu životu. Da bi pokazali svu važnost ove odgojne teme, obratit ćemo pažnju na komentare iz raznih uglova, kao što su vjera, čovjekova psiha i društvo.

Stav vjere

Božiji Poslanik, s. a. v. a., u jednom hadisu rekao je: ''Kada nemaš stida, pa čini šta ti je želja.''[3] Prema ovim riječima bestidnici se ne libe gri­jeha, kršenja zakona, nasilja i gaženja tuđih prava, osim u slučaju kada se suoče sa izvršnim organima i predstavnicima zakona.

Imam Ali, a. s., govoreći o stidu, rekao je: “Kod koga je stid slabiji i bogobojaznost mu je manja.”[4] Iz ovoga hadisa postaje nam jasna činjenica praktične povezanost između stida i bogobojaznosti.

Imam Sadik, a. s., o stidu je rekao sljedeće: “Čovjek koji nema stida nema ni vjere.”[5]

Ebu Muhammed El-Askeri također je rekao: “Čovjek koji se ne stidi ljudi, ne stidi se ni Boga.”[6]

 Od Imama Alija, a. s., prenosi se sljedeće kazivanje: “Čovjeku čija od­jeća postane stid ljudi neće vidjeti nedostatke.”[7]

Poruke hadisa

a)          Stid je prevencioni činilac

Prema riječima Božijeg Poslanika stid je činilac zaštite prava drugih robova Božijih, što ujedno znači da je jamac provođenja vjerskih i društ­venih zakona. Ukoliko čovjek izgubi samopoštovanje i stid, onda nema nikakve prepreke u činjenju nedjela, poput krađe, uzurpiranja tuđih prava, uznemiravanja ljudi, nanošenja zala, zloupotrebe tuđeg imetka i sl. Takav čovjek ne vidi ništa loše u vršenju ovih i njima sličnih (ne)djela. Na kraju, stid je pokazatelj samopoštovanja i svijesti o vlastitoj ličnosti.

b)      Tijesna povezanost imana i stida

Sa stanovišta islama, gdje god da je prisutna vjera u Boga, uvjerenje u moralne i ljudske vrline, tu je sasvim ozbiljno prisutan stid, ili drugačije kazano: gdje god da je stid prisutan, pokazatelj je svijesti o prisustvu moći Božije. Zato Imam Sadik, a. s., kaže sljedeće: ''Gdje god nema vjere, nema ni stida.'' Shodno ovim činjenicama može se zaključiti da među ovim dvama činiocima postoji tijesna veza i da oba svjedoče prisustvo onoga drugog.

c)      Trostrana uzajamna povezanost

U svojim kazivanjima Imam Askeri, a. s., objašnjava pojam stida koji se javlja između Gospodara i Njegovih stvorenja. Ukoliko želimo ispitati sebe ili druge, možemo to učiniti tako što ćemo obratiti pažnju na nepošti­vanje čovjeka prema ljudima i njihovim pravima, a iz toga ćemo zaključiti da postoji nepoštivanje spram Božijih zakona. Ovaj hadis ustvari je poka­zatelj kauzalnog i stvaralačkog  zakona. Ukoliko neko nema stida, to znači da nema ni poštovanja prema drugima, bez obzira na činjenicu da li je ri­ječ o ljudima ili o Bogu.

d)      Stid i razvoj ličnosti

Imam Ali, a. s., vidi stid uzročnikom sazrijevanja čovjekove ličnosti. Ukoliko ne voli da drugi vide njegove nedostatke, čovjek će se truditi da ih otkloni, a onaj koji nema nedostataka, ima i duhovno i moralno jaku ličnost. Upravo zbog toga Imam Ali, a. s., kaže da ljudi neće vidjeti ne­dostatke kod čovjeka koji obuče odjeću stida. Valja napomenuti da ovdje nije riječ o skrivanju nedostataka, već o čišćenju od nedostataka i njiho­vom otklanjanju.

e)      Stid je uzrok buđenja osjećaja odgovornosti

Ukoliko se stid u čovjeku dovoljno razvije, to će biti povod da čovjek svoje društvene, vjerske i lične dužnosti i obaveze obavlja u najboljem mo­gućem obliku. Čovjek kao takav neće sebi dozvoliti da obaveze i zadatke izvršava služeći se prevarama, podlostima, lažima ili lijenošću. Što god čovjek ima jači stid u sebi, više će se truditi u savjesnom obavljanju obaveza koje su mu povjerene. Možemo zaključiti da u islamu stid zauzima veoma visoko mjesto kao izuzetno vrijedna vrlina koja je uzro­kom brojnih korisnih učinaka, poput boljeg obavljanja dužnosti, raz­vijanja autoriteta i ličnosti, a iz pobrojanih primjera postaje jasna tijesna povezanost stida i vjere.

Vrijednost stida sa psihološkog stanovišta

Jedna od veoma važnih psiholoških rasprava u vezi s temom o uzro­cima razvoja čovjekove ličnosti jeste pitanje duševnih svojstava i psi­holoških odlika. Naime, svaki čovjek posjeduje tri osnovne sastavnice. Ukoliko ove sastavnice ne budu ravnomjerno razvijane ili ukoliko dođe do ­izostanka neke od njih, to će sigurno prouzročiti nazadovanje čovjekove ličnosti. Ti elementi su sljedeći:

1.      čovjekov intelektualni razvoj;

2.      duhovni razvoj i razvijanje vrlina;

3.      praktično korišćenje spomenutog u društvenom po­našanju.

U hijerarhiji koja vlada među spomenutim elementima prisutan je logi­čan redoslijed. Dakle, djela su posljedica morala i čovjekovih osobina, a moral je posljedica čovjekova intelekta i njegova pogleda na svijet. Uko­liko se čovjekova psiha ne razvija onako kako bi se trebala razvijati pa na taj način ne uspije uljepšati sebe visokim ljudskim svojstvima, takvo stanje svjedoči činjenicu da se radi o čovjeku koji u sebi nema intelektual­nih mogućnosti, a osim toga na praktičnom planu, u društvenom životu, ne može biti uspješan. Naprimjer, nije moguće da kukavica prilikom suo­čenja sa neprijateljem pokaže postojanost, hrabrost i pribranost.

Stid i njegova važnost s društvenog stanovišta

Ukoliko čovjek obrati dovoljno pažnje na dva prethodna podnaslova (tj. o stidu sa vjerskog i sa psihološkog stanovišta) bit će mu sasvim jasna važnost stida sa ovog trećeg, društvenog stanovišta. Društvo je ustvari skup pojedinaca. Ukoliko većina pojedinaca bude posjedovala moralne vrline i uzvišene ljudske odlike, poput psihičke čistote i zdravlja, sigurno je da će i društvo biti zdravo i da će se kretati u pravcu napretka. U suprot­nom, također je sasvim izvjesno da će društvo biti nezdravo, loše, zaos­talo, zatupljeno itd.

Imam Sadik, a. s., u sljedećem hadisu ukazuje na učinke stida na psihu i društvo: “Da ne postoji stida i njegovih učinaka ne bi se poštovalo pravo vjernika niti bi se ispunjavala obećanja. Ispunjavanje potreba onima ko­jima je pomoć potrebna kao i pribjegavanje dobrim djelima, a ustezanje od loših ne bi se odvijalo na dostojan i dosljedan način...”[8]

Stid ne samo da je djelotvoran u provođenju moralnih obaveza, već se i velik broj zakonskih službi – bilo vjerske, bilo društvene –  praktično se provode u djelo upravo zbog stida. Određen broj pojedinaca, u slučaju da nemaju stida, oglušio bi se na prijekore i opomene, ne bi čak poštovali ni prava vlastitih roditelja, ne bi vraćali povjerene im stvari i ne bi se ustru­čavali ni jednog nemoralnog čina. U spomenutom hadisu ukazano je i na važnost i ulogu stida kada je riječ o obavljanja vjerskih obaveza, ali i na njegovu ulogu u vezi sa psihičkim i moralnim razvojem. Dakle, nakon svega što je rečeno postalo nam je jasno kako stid igra veoma važnu ulogu u našim životima.

Neophodnost ravnoteže

Jedno od pitanja kojima se u islamu poklanja velika pažnja, posebno sa stanovišta Kur'ana, jeste pitanje uloge ravnoteže i umjerenosti u svim ­vidovima čovjekova života (ibadet, moral, porodica, društvo itd.). Odlazak u bilo koju krajnost  uzrok je zastranjenja sa puta znanja i Istine. Jedan od primjera ovog općeg zakona jeste stid. Međutim, ako  se i sa stidom pret­jera, bez obzira u kojem pravcu, čovjek samog sebe dovodi do velikih ­poteškoća i nedaća. Islam, čiji je zadatak odgojiti fitret i uputiti čovjeka, nije zanemario ovo važno pitanje, te je na veoma jasan i prihvatljiv način ukazao na neophodnost provođenja umjerenosti.

Božiji Poslanik, s. a. v. a, u jednom hadisu rekao je sljedeće: “Stid može biti dvojak, racionalan stid i glupi stid. Onaj racionalni stid je sa znanjem, a glupi stid dešava se zbog neznanja.”[9]  Dakle, potrebno je truditi se da stid ne postane pretjerana stidljivost i to takva da čovjek ostane bez svojih duhovnih ideala i dostojanstvenog društvenog života. Za primjer ćemo navesti sljedeće ajete:

وَاللَّهُ لَا يَسْتَحْيِي مِنَ الْحَقِّ

a)                            A Allah se ne stidi istine.[10] 

      يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ وَلاَ يَخَافُونَ لَوْمَةَ لآئِمٍ ذَلِك

b)     Oni se na Allahovu putu bore i ničijeg prijekora se ne plaše.[11]      

Pojedinci, usljed sumnjive prošlosti, na­kon što se vrate Pravom putu, lišavaju sebe vršenja velikog broja vjerski pohvaljenih djela, jer osjećaju stid i pritisak od drugih koji su ih poznavali u prošlosti. Takvo nešto je ust­vari slabost duha koje se ispoljava u vidu stida, jer se zbog grijeha, a ne zbog napuštanja grijeha gubi obraz pred Bo­gom i evlijama. U osnovi, suština dolaska poslanika jeste pružanje spasilačke pomoći gr­ješnicima i zalutalim, a ne vjernicima u Boga. Imam Ali, a. s., u odlomku jedne dove koja mu se pripisuje kaže sljedeće: “Bože, oni koji su ispunjeni ljubavlju u Tebe, noći svoje u dovama i u šaputanjima Tebi budni provode; a oni što u nemar zađoše i znaka ljubavi u njima prema Tebi što nema, cijelu noć u dubokom snu provode; Bože, ovo je roblje Tvoje od kojih neki u snu, a drugi budni su, noćima ponizno u suzama okrenuti Tebi; ali Bože, svo je roblje Tvoje uprlo oči nade u pomoć i milost Tvoju, i svi žude za Džen­netom i bliskošću Tvojom.” Prema spomenutim riječima, osnova dobrote i milosti Božije jeste u uputi i spašavanju griješnih i zalutalih. Grijeh i gri­ješna prošlost ne trebaju niti smiju biti razlog ostanka u zabludi niti povod kršenja tuđih prava.

c)        Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže: “Neka se niko ne stidi nau­čiti ono šta ne zna.” Razuman čovjek, vjernik, zna da u svakom razdoblju svoga života ima priliku i mogućnost da se kreće naprijed, zato se treba rasteretiti pogrešnog stida, drugim riječima, ne treba mu dati priliku da mu pravi poteškoće te da ga lišava vječnih savršenstava.

d)        U Stazi rječitosti možemo pročitati sljedeće kazivanje Imama Alija: “Neka se niko od vas ne stidi reći 'Ne znam' kada bude upitan za nešto čemu ne zna odgovor.” Takvi i desetine sličnih primjera ukazuju na pravilo kako se treba čuvati nepotrebnog stida koji je pokazatelj unutarnje nezrelosti. Iz tog razloga vjerski prvaci su tačno odredili granice kojih se treba pridržavati kako se ne bi suočili sa negativnim posljedicama.

Imam Sadik, a. s., prenosi od Poslanika da je rekao: “Postoje dvije vrste stida, jedan je pokazatelj duhovne slabosti, a drugi moći, vjere i raz­boritosti.”[12] Nekad nemoć nazivamo stidom, prihvatanje poniženja obrazlažemo stidljivošću, a zapravo su sve to posljedice čovjekove du­hovne nedoraslosti i slabosti njegove ličnosti, a ne znakovi njegovih um­nih promišljanja, psihičke zrelosti ili pak prisustva tragova imana. Zaklju­čujemo da postoji neophodna razlika među dvama spomenutim stidovima.

Dakle stid (ar. haja', a pers. šarm) ustvari je vrsta osjećajne reakcije, tj. nelagodan psihički osjećaj koji se javlja pod pritiskom straha od prezira ili kritike drugih. Ovo psihičko stanje nekad je ispravno i uzrok je rasta čovjekove ličnost, a uz to i dobar pokazatelj imana, usljed čega se ubraja u poželjna i pohvalna moralna svojstva. Međutim, u nekim prilikama stid je nepoželjan, neispravan i neprihvatljiv, a kao takav, pokazatelj je duhovne i psihičke slabosti kao i nedostatka i nedovoljnog razvoja ličnosti.

Najbolji stid

Postoje činjenice koje ukazuju kako je stid ponekad nepoželjan i nepot­reban, te je kao takav pokazatelj nezrele vjerske ličnosti i neupućenosti. Ponekad je stid veoma pohvalan i poželjan, i to u slučaju kada čovjek odgoji sebe do te mjere da počne osjećati stid (pozitivni) od samoga sebe. Vezano za ovu temu Imam Ali, a. s., u jednom hadisu iz zbirke Gurerul hik­jem kaže sljedeće: “Najljepši stid je stid od samog sebe.” Ova vrsta stida uzrokuje takvo stanje da čovjek jednostavno sebi neće dozvoliti bilo kakvu vrstu djela koja je neprimjerena ili ružna ili se pak protivi njegovu fitretu. Takvim svojim stavom u cijelom životu u svim prilikama očuvat će svoju istinsku vrijednost.

Imam Ali, a. s., rekao je sljedeće: “Vrijednost svakog čovjeka jeste u onome šta on smatra lijepim.” Ako čovjek sebe smatra lijepim, ako je Božija stvorenja shvatio ispoljavanjem imena Njegovih, onda mu ovakav način razmišljanja neće dozvoliti da mu se ruka, jezik ili pak tjelesni or­gani zaprljaju grijehom i istupanjem sa Pravoga puta i robovanja svome Gospodaru. Sve do mjere do koje čovjek iskusi samospoznaju, imat će veći stid i više će čuvati položaj na kojem je njegov stid vidljiv.

  Negativne posljedice bestidnosti

U isti mah kada postanu jasne posljedice i korisni učinci stida sasvim se prirodno ukazuju i negativni učinci bestidnosti.

Božiji Poslanik u jednom hadisu kaže sljedeće: “'Šta ćete uraditi u vremenu kada vam žene budu pokvarena morala, a mladež bude zaprljana grijehom te ne bude naređivala dobro, a odvraćala od zla?' Rekoše: 'Zar će se takvo šta dogoditi, o Poslaniče?' Odgovori: 'Da, i gore od toga! A šta ćete činiti kada ljudima budete zlo naređivali, a sprječavali ih od dobra?' Rekoše: 'O Poslaniče Božiji, zar će se takvo šta dogoditi?' Reče: 'Da, i gore od toga! A šta ćete činiti u vrijeme kada se dobro lošim bude sma­tralo, a grijesi i loša djela budu smatrana pohvalnim?!'” U ovom su hadisu društvene promjene opisane su postupnim tokom.

 (a) Griješenje

Prvi korak u zastranjenje jeste kršenje zakona i prelazak preko granica Božijih normi. Gubljenje fitreta i čovječnosti posljedica je kršenja božan­skih zakona. Prvi koraci čovjeka koji se okreće grijesima dovode u pitanje njegovo vjerovanje u vjerske istine. On ih vidi preprekama na svojoj novoj ­stazi. U suri Qiyama (31-33), u vezi sa pitanjem o Sudnjem danu i njego­vim poricanjem, kaže se sljedeće:

فَلَا صَدَّقَ وَلَا صَلَّى وَلَكِن كَذَّبَ وَتَوَلَّى ثُمَّ ذَهَبَ إِلَى أَهْلِهِ يَتَمَطَّى

Nije vjerovao, nije molitvu obavljao, nego je poricao i leđa okretao, a onda svojima bahato odlazio.

Oni ustvari nemaju ozbiljno pitanje niti naučni argument kojim pobi­jaju postojanje Božijeg zakona, nego ih na sumnju ili poricanje tjeraju nji­hovi grijesi kao i ljubav ka njima.

Primjedba:

Moguće je postaviti pitanje: Kakve veze ima griješenje i podavanje stras­tima sa Sudnjim danom i njegovim poricanjem. Zašto bi, u načelu, neko ko griješi i ko ima za cilj udovoljiti svojim strastima uopće imao pot­rebe dovoditi u pitanje ili čak poricati Sudnji dan?

Odgovor:

Čovjek bi volio udovoljiti svim svojim prohtjevima, ali je svjestan postojanja brojnih prepreka na ovom materijalnom svijetu. Jedna od tih prepreka jeste i pitanje Sudnjeg dana na kojem će biti odgovoran za gaženje tuđih prava, ogovaranje, kršenje Božijeg zakona i stotine drugih postupaka koji uokviruju cijeli njegov dunjalučki život, a tiču se općenito svih njegovih djela i nedjela. Sasvim je prirodno da takva pitanja u čovjeku ostavljaju traga, da nikoga ne ostavljaju na miru i  da stvaraju svojevrsnu uzdržanost od udovoljavanja svim prohtjevima. Zbog toga donosi odluku jednim postupkom riješiti se te prepreke, a taj postupak znači jednostavno poricanje Dana u kojem bi mogao biti pitan za djela, uvjerenja i svega onoga što se odnosi na život. Problem je na taj način ri­ješio, psiha mu može odahnuti jer ne mora brinuti o nečemu čega za njega nema. Na kraju, čini šta mu je volja, budući da je slobodan. Shodno re­čenom, prva faza odvajanja sa Pravoga puta jeste činjenje grijeha, prek­ršaja, uzimanje prava drugih ljudi, prekoračenje i zanemarivanje granica Božijih.

 (b) Potpomaganje u grijehu

Čovjek je biće kod kojeg su propast  i usavršavanje postepeni proces. On ima potrebu za kretanjem prema odabranom cilju, bez obzira da li je taj cilj bio savršenstvo ili propast, odnosno skretanje sa puta čovječnosti. U svakom slučaju, djela koja mora činiti da bi se približio svome cilju, na samom početku su teška. Međutim, pod utjecajem ponavljanja, uvježba­vanja i ovladavanja istim, ona mu polahko postaju lahka. Jedna od otežavajućih okolnosti u činjenju tih djela jeste njihovo odudaranje od društvenih navika, a još teže od toga padaju osude i kritike ljudi upućene počinitelju. Kada čovjek osjeti da je određeno djelo općenito osuđeno i om­raženo kod ljudi, dobro će razmisliti prije nego li ga izvrši, jer će os­jetiti strah i zabrinutost. Da bi uklonio takvu prepreku sa puta, on počinje sa propagandom i bodrenjem drugih u cilju saradnje i sudjelovanja u tom djelu. Ova razina viša je od ranije spomenute, koja se tiče njega samog, kada kriomice ili javno čini pokuđena djela. Međutim, svjestan je da to ljudi ne opravdavaju te da osuđuju njegovo ponašanje. Poslanik je u ­navođenom hadisu ukazao na opasnost od takve pojave, opisujući je uz­ročnikom propasti pojedinca i društva.

Imam Sadik, a. s., prenosi od svog oca, a on od Poslanika sljedeće kazivanje: “Zaista grješnik, ukoliko potajno griješi, štetnost toga grijeha tiče se samo njega lično, međutim, ukoliko se grijeh čini javno, a ljudi ga ne osude, plašt štete širi se i postaje sveobuhvatan.” Ako se u društvu čed­nost i ustezanje od nešerijatskih druženja i miješanja muškaraca i žena uzme kao nešto nazadno i davno prevaziđeno, a prihvate se nezakoniti i nemoralni odnosi, trebamo znati da će takvo društvo prije ili kasnije pasti u ponor, te da će u njemu sve ljudske vrline izumrijeti. U takvom društvu njegovanje skladnih porodičnih odnosa, između ostalog i pažnja prema roditeljima, smatra se zaostalim i nepotrebnim, a pomoć nemoćnim i nezaštićenim, prema Ničeovim riječima, znakom slabosti i njegovim veli­čanjem.

Zašto psiholozi, kada je riječ o kodeksu porodičnog ponašanja, kažu da se roditelji trebaju strogo paziti u međusobnom saobraćanju te da nemaju pravo pred svojom djecom rješavati sukobe i nesporazume. Takve pojave su poput prelazne bolesti. One će zahvatiti psihu djeteta i neće ga pošted­jeti nemira, stresa i brige. U vezi s tim Poslanik kaže: “Spolni odnos ro­ditelja pred svojim djetetom, bez obzira na činjenicu da ono ima samo neko­liko mjeseci života, ostavlja tako lošeg traga na njega da će ono u životu postati bludnik!” Svako djelo kada izađe iz sebi svojstvenih granica poprima rušilačke osobine i tada ne uništava samo svoga izvršioca, nego i druge povlači u propast. Na temelju ovih činjenica neophodno je da svaki vjernik vodi veliku brigu kada je riječ o moralnim radnjama i ponašanju, posebno kada se to tiče društvenog života, kako ne bi kojim slučajem sam bio povod društvenim zastranjenjima i moralnim posrnućima.

 (c) Vidjeti ružno lijepim

Posljednju etapu pada, ili drugim riječima potpunu propast i potpuno zastranjenje treba očekivati kada čovjek ružno vidi lijepim, kada krši za­kone  svojom snalažljivošću, gazi prava drugih ljudi i to smatra ličnom slobodom. Poslanik, s. a. v. a., kaže da je najgore stanje pojedinca i društva kada budu grijeh smatrali – dobrom, a dobra djela – zlom. Ranije smo spomenuli činjenicu da ponavljanje nekog djela vremenom postaje slika ili način ljudskog ponašanja općenito, a kada se srodi sa čovjekovim moralom, više ne postoji nikakve prepreke u njegovom izvršenju. Takvo nešto je kur'anska i racionalna stvarnost, a potvrđuju je i pojedinačna iskustva. Izvjesno vrijeme nosi lažan epitet morala i duhovne odlike, te polahko na sebe navlači ruho znanja i vjerovanja, a zatim osjećanje da je ružno blijedi i nestaje. Prije nego li se na takvo djelo naviknemo i niz puta ponovimo, ono je na razini posljedice, ali nakon što je mutiralo u moralnu osobinu, ono zapravo upravlja pojedincem. Prirodni zakon nalaže da čovje­kov moral i ponašanje ovim redoslijedom dobivaju naredbe od ra­zuma. Kur'an o tome kaže sljedeće:

إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِ آيَاتُنَا قَالَ أَسَاطِيرُ الْأَوَّلِينَ كَلَّا بَلْ رَانَ عَلَى قُلُوبِهِم مَّا كَانُوا يَكْسِبُونَ

Kada mu se ajeti naši kazuju, govori: “Izmišljotine naroda drevnih!” A nije tako! Ono šta su radili prekrilo je srca njihova.[13]

Merhum allame Tabatabai, r. a., kaže: “U ovim dvama ajetima jasno se ističu tri tačke. Prva od njih jesu ružna djela koja oblikuju predstavu i izgled koji ostavljaju jakog traga, te preobražavaju čovjekov nefs upravo u svoj oblik i izgled. Ustvari, čovjekov nefs poprima izgled djela. Ukoliko je djelo loše i čovjekov nefs će postati loš. Naprimjer, ukoliko je djelo laž, nefs postaje lažljivim. Saobrazno iznesenom, ni čovjekovi snovi nisu istiniti ako je pojedinac koji sanja lažov.[14] Ukoliko želimo sanjati istinu, jezik nam mora govoriti istinu, kako bismo u svijetu snova vidjeli ono šta odgovara zbilji. Druga tačka vidljiva iz ajeta svjedoči da su forme i slike koje se nalaze u nefsu svojevrsna prepreka da instrumenti opažanja dođu do istinitih saznanja ukoliko su i same zaprljane, zbog toga što je ta nečistoća poput hrđave zavjese koja se ispriječi između istine i srca. Na kraju, treća tačka kazuje da je čovjekov nefs u svom prvobitnom izdanju i po svojoj prirodi čist i svjetao i da zbilju vidi onakvom kakva ona jeste. Do­bro i zlo također prepoznaje upravo u onom obliku u kojem oni i jesu. Shodno tome, jedna od posljedica pogrešnog odgoja jeste uništavanje mo­gućnosti shvatanja istine onakvom kakva ona zapravo jeste. To za posl­jedicu ima ograničenje razuma, čime prirodno biva usmjeren u put laži i zablude, zbog toga što u svijetu stvorenog postoje samo dva puta: ili put istine, ili put zablude.”

 Sramežljivost

Do sada smo objasnili nekoliko tema kroz koje smo upoznali važnost stida u čovjeku i štetnost bestidnosti, kako za pojedinca, tako i za društvo. Također smo saznali koliko je važno očuvati ravnotežu u potiskivanju stida, kako se ne bi zalutalo u područje bestidnosti. Sada želimo preći na drugo poglavlje, tj. progovoriti o sramežljivosti i njenim nepovoljnim učin­cima, a potom ćemo se upoznati sa uzrocima zbog kojih dolazi do sramežljivosti.

Neophodnost ravnoteže

Pitanje ravnoteže i umjerenosti te preciznog kretanja po osi srednjeg puta jedno je od temeljnih pitanja i postavki u izgradnji zdrave čovjekove lič­nosti i njegova privatnog i društvenog života. Svako izlaženje iz sebi svojstvene ravnoteže i napuštanje osovine ispravnog kretanja sigurno predstavlja početak lične propasti i uništavanja drugih. Kur'an je o neo­phod­nosti čuvanja srednjeg puta, tj. ravnoteže u svim dionicama života pos­vetio puno prostora u ajetima i ukazao vjernicima na značaj čuvanja od pretjerivanja u bilo čemu. Navest ćemo nekoliko kura'nskih kazivanja koja govore o štetnosti pretjerivanja:

a)     Ibadet

Prvi ajeti sure Ta ha objavljeni su zbog toga što je Poslanik, s. a. v. a., puno činio ibadet. U tom kontekstu biva mu ukazano:

مَا أَنزَلْنَا عَلَيْكَ الْقُرْآنَ لِتَشْقَى

Ne objavljujemo ti Kur'an da bi se mučio.[15]                                                                               

b)     Poslanstvo

Upravo na osnovu činjenice da je ’’milost za svje­tove’’, Poslanik je mnogo patio zbog moralne, svjetonazorne i drugih zalutalosti, u kojima su se gubili njegovi savremenici. Uzvišeni Gospodar šalje Džibrila, a. s., sa sljedećim riječima:

فَلَعَلَّكَ بَاخِعٌ نَّفْسَكَ عَلَى آثَارِهِمْ إِن لَّمْ يُؤْمِنُوا بِهَذَا الْحَدِيثِ أَسَفًا

Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?[16]

U drugom ajetu govori se o poslaničkoj dužnosti: Poslanik je jedino dužan jasno obznaniti.[17]

وَمَا عَلَى الرَّسُولِ إِلَّا الْبَلَاغُ الْمُبِينُ

c)     Pomoć siromasima

Božiji Poslanik, s. a. v. a., bio je veoma samilostan prema siromasima i uvijek bi sve što je imao davao nevoljnicima, tako da bi sam ostajao bez ičega. Jednom prilikom došao mu je siromah na vrata i zatražio pomoć. Poslanik nije imao ništa za dati, pa siromah zatraži da mu da košulju koju je imao na sebi. Poslanik skide košulju i dade je upornom siromahu. Među­tim, nakon tog čina nije imao šta obući kako bi otišao u mesdžid na namaz. Ljudi su čekali, ali njega nije bilo. Kasnije su saznali šta se dogodilo. Tada stiže ajet u kojem se kaže da mu to nije obaveza:

وَلاَ تَجْعَلْ يَدَكَ مَغْلُولَةً إِلَى عُنُقِكَ وَلاَ تَبْسُطْهَا كُلَّ الْبَسْطِ فَتَقْعُدَ مَلُومًا مَّحْسُورًا

Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zas­lužio i bez ičega ostao.[18]

 Čovjek, dakle, ne treba željeti sve za sebe, ali ni sve darivati od sebe, kako ne bi na kraju ostao bez ičega.

d)     Hod

Hazreti Lukman, a. s., savjetuje svoga sina da se drži srednjeg puta, čak i u načinu hodanja, što je pohvaljeno i preporučeno Kur'anom:

وَاقْصِدْ فِي مَشْيِكَ وَاغْضُضْ مِن صَوْتِكَ إِنَّ أَنكَرَ الْأَصْوَاتِ لَصَوْتُ الْحَمِيرِ

U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca![19]

e)     Govor

U prethodnom ajetu – osim umjerenosti u hodu – ukazuje se i na um­jerenost u visini glasa prilikom govora. Čak se alegorično kaže da su oni koji jako glasno govore slični magarcu koji reve, što svakako smeta ušima slušaoca.

f)      Kiraet i dova

Kur'an jasno kaže:

وَلاَ تَجْهَرْ بِصَلاَتِكَ وَلاَ تُخَافِتْ بِهَا وَابْتَغِ بَيْنَ ذَلِكَ سَبِيلاً

Ne izgovaraj na sav glas Kur’an kad namaz obavljaš, a i ne prigušuj ga; traži sredinu između toga.[20]

Sa fikhskog stanovišta kira'et u namazu predstavljen je upravo ovim ajetom. Naime, pod kiraetom, sastavnim dijelom namaza bez koga bi na­maz bio neispravan, podrazumijeva se potpuno i pravilno izgovaranje ri­ječi sadržanih u surama koje se uče, i to tako da učenje ne bude preglasno ukoliko se radi o namazima na kojima se uči glasno, čime bi namaz ličio na sve, osim na namaz, a na onim namazima gdje je propisano učenje u sebi ne smije se učiti samo u mislima zbog toga što to nije kira'et, već pot­rebno je učiti toliko glasno da sami sebe čujemo kako smo izgovorili riječi ispravno. U protivnom, namaz ne bi bio ispravan i zahtijevao bi naklan­javanje. Veoma je velik broj sličnih primjera u Kur'anu, a njihovo navođenje udaljilo bi nas sa naše teme. Međutim, ovo što je navedeno do­voljno jasno ukazuje na činjenicu da srednji put spada u temeljna pitanja islama i potvrđena načela vjere. Cilj je bio upravo pokazati kako ne treba ići iz krajnosti u krajnost niučemu. Razum i iskustva potvrđuju ono što islam i Kur'an savjetuju.

Vratimo se sada temi. Što se tiče stida, bestidnosti ili sramežljivosti stvari stoje kao i kod navedenih primjera. Sramežljivost je povod neusp­jeha i lišavanja onoga što život pruža. Upravo na temelju srednjeg puta i umjerenosti Poslanik, s. a. v. a., nazvao je sramežljivost tupavošću i poka­zateljem neznanja. Ona čovjeka lišava stizanja do sreće i savršenstva.

Uzroci sramežljivosti

Jedno od važnijih pitanja odgojnog procesa jeste pitanje uzroka sramežljivosti. Zbog čega su pojedinci do te mjere stidljivi da se čak na časovima stide pitati nastavnika za ono što ne znaju?! Sa psihološkog stano­višta ponuđen je velik broj uzroka zapadanja u stanje sramežljivosti, u kojem nije rijetka pojava da se čovjek zbog toga što je stidljiv svjesno odrekne svojih očitih prava. Na neke ćemo primjere ukazati.

Doktor Alandi u knjizi Nespoznato dijete kaže: “Siromaštvo, fizički nedostaci, bolest, neuslovan porodični život i skromnije odijevanje od drugih neki su od uzroka koji dijete čine šutljivim, stidljivim i povučenim te stoga uzrokuju drušvenu odbačenost.”

Šta kaže vjera o tom pitanju? Od presudnog značaja sa vjerskog stano­višta jeste ispitati uzroke koji dovode do sramežljivosti, kako bi na taj način mogli izvršiti Božiju naredbu i vjersku dužnost te tako stekli mo­gućnost sprječavanja nastanka loših osobina ili, u najmanju ruku, sačuvati se od pojave da sami budemo među uzročnicima nastajanja loših svo­jstava.

Poslanik, s. a. v. a., u jednom hadisu ukazuje na dva osnovna razloga za nastajanja takvih svojstava, koje savremeni pedagozi i psiholozi ispituju u svojim razmatranjima o društvu i društvenim kretanjima. Dakle, sve što se u spomenutim naukama navodi i što psiholozi izrijekom potvrđuju, vraća se upravo na one dvije pojave na koje Poslanik ukazuje u hadisu, a to su siromaštvo i neugledna porodica.

Siromaštvo i privredna nemoć

Siromaštvo i lišenost životnih pogodnosti spadaju u najveće i najpogub­nije uzroke rastakanja ličnosti i uništavanja  ugleda pojedinaca i društva. Siromaštvo ne samo da lišava životnih pogodnosti i užitaka i nego uništava i zdravu ličnost i dostojanstvo u čovjeku, što postaje prepreka da čovjek spozna samoga sebe.

Zabilježeno je u Stazi rječitosti kako je Imam Ali, a. s., obraćajući se svome sinu Muhamed bin-Hane­fiji, rekao sljedeće: “Sinko moj, plašim se siromaštva za tebe. Utječi se Allahu od njega. Siromaštvo uništava vjeru, otupljuje razum i misao, uskovitlava neprijateljstvo i međusobnu netrpel­jivost.” Iz spomnutih riječi možemo zaključiti da siromaštvo ozbiljno na­rušava temelj racionalnog, vjerskog i društvenog života.

Mudri Lukman, a. s., svom sinu rekao je sljedeće: “Sine, iskusio sam sva trpljenja i životne gorčine i ni u čemu nisam našao ništa gorče i teže od siromaštva. Dođe li dan da i sam budeš suočen sa siromaštvom, o njemu se jadaj samo Gospodaru svome. Ne spominji ga ljudima jer bi te smatrali bezvrijednim i ništavnim.”[21]

U islamu postoji ustanova koja se naziva društveno saosjećanje, u vezi sa kojom je merhum allame Medžlisi u osamnaestom tomu svoje poznate zbirke hadisa Biharul-envar, u poglavlju Ta'zije (Tješenje) prenio veoma dirljiv hadis od Poslanika, s. a. v. a.: “Ukoliko kupiš voća za svoju porodicu, jedan dio pokloni komšiji. Ako nemaš dovoljno da pokloniš, unesi ga u kuću tako da se ne primijeti da si išta donio i ne dozvoli djeci da ga iznose iz kuće jer bi ih mogla vidjeti komšijska djeca i uznemiriti se zbog toga.”

U spomenutom hadisu možemo uočiti mudre poruke od kojih ćemo izdvojiti samo neke. Naime, ovdje nam postaje jasno zbog čega je ­zaboravljanje siročadi i nepodsticanje drugih da im pomažu izričitim kur'an­skim kazivanjem izjednačeno sa poricanjem vjere ili kufrom:

 أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ فَذَلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ

Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah – ne podstiče.[22]

Postaje jasno, također, zbog čega je sa kur'anskog stanovišta kamata ustvari objava rata Bogu. Ovaj hadis pojašnjava razloge zbog kojih komšije imaju tako ozbiljna obostrana međusobna prava i obaveze. Kada se sve to dobro sagleda, postaje jasno kako islam ne dozvoljava da jedan musliman sjedi besposlen, bacajući se tako u kandže siromaštva ili da u odori lažnog tevekkula, oslanjanja na Boga, i iz ljubavi prema Ahiretu sebe svrsta u red siromaha, te da mu nerad bude opravdanje, jer želi na Sudnjem danu biti među prvima koji će stići u zagrljaj Božije milosti. Sve je to sa islamskog stanovišta nedopustivo i neprihvatljivo. Otac je dužan ulagati velik napor i mnogo raditi kako bi osigurao svojoj porodici život dostojan časnog čovjeka. Majka nema pravo nedomaćinskim troškovima i neumjesnim izdacima dovoditi porodicu u nezavidan položaj i stvarati u kući atmosferu netrpeljivosti. Poslanik, s. a. v. a., o siromaštvu je govorio sljedeće: “Uđe li siromaštvo u vaše domove na jedna vrata, na druga vrata će izaći vaša vjera.” Sa Poslanikove tačke gledišta nije moguće pomiriti vjeru i siromaštvo. Čovjek koji sam doprinosi vlastitom siromaštvu usljed lijenosti ili zato što ne zna ništa raditi, nema pravo svoje dijete podučavati vjeri. Imam Ali, a. s., u jednom kazivanju ističe: “Siromaštvo uništava vjeru, oduzima razum i uzrok je međusobnog neprijateljstva i netrpel­jivosti.” Naime, dijete ovakvoga siromaha u svojoj glavi vjeru drži glav­nim krivcem za siromaštvo porodice u kojoj odrasta. Ono nije svjesno da je otac njegovu porodicu doveo u takvo stanje svojom lijenošću, te je na taj način ukaljao i lice islama, ili da je majka svojom nezasitošću i rasip­ništvom porodicu bacila na koljena. Upravo je sada jasno zbog čega islam od odgovornih ljudi na visokim državnim funkcijama traži materijalnu snagu. U prilog rečenom nalazimo sljedeći ajet:

وَأَعِدُّواْ لَهُم مَّا اسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَمِن رِّبَاطِ الْخَيْلِ تُرْهِبُونَ بِهِ عَدْوَّ اللّهِ وَعَدُوَّكُمْ وَآخَرِينَ مِن دُونِهِمْ لاَ تَعْلَمُونَهُمُ اللّهُ يَعْلَمُهُمْ وَمَا تُنفِقُواْ مِن شَيْءٍ فِي سَبِيلِ اللّهِ يُوَفَّ إِلَيْكُمْ وَأَنتُمْ لاَ تُظْلَمُونَ

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih poznaje. Sve šta na Allahovom putu potrošite bit će vam naknađeno, neće vam se nepravda učiniti.[23]

Riječ i'dād, upotrebljena u ovom ajetu ima značenje sakupljanja i spremanja svega što je potrebno za postizanje određenog cilja. Naprimjer, da bismo potpalili vatru potrebne su nam drva i šibice, a vatra će nas gri­jati ili ćemo na njoj skuhati hranu. Bez pripreme onoga svega što je pot­rebno, nemoguće je stići do cilja. Pojedinac ili društvo mogu sebi odrediti neki cilj do kojeg žele doći; s druge strane, i drugi mogu sebi odrediti taj isti cilj te je stoga sasvim razumno da među njima dođe do sukoba kada im se putevi prepletu. Tada može pobijediti samo jači, snažniji i onaj ko posjeduje argument sile.

Kur'an kaže da muslimani moraju biti jaki kako bi osujetili namjeru svo­jih i Božijih neprijatelja za napadom i osvajanjem, kako nikome ne bi dopustili da ih ponizi. Ovo usredsređenje i prikupljanje snage jednom može biti u vidu pripreme za rat, drugi put u vidu jačanja privrede, nekada kroz jačanje tehnologije i industrijsko osavremenjenje, ili kao političko jed­instvo, jer su potrebe koje vrijeme iziskuje različite, kao i ciljevi prema kojima se može zajednički krenuti. Možemo zaključiti da čovjek koji se nalazi na odgovornom mjestu u islamskoj državi nije odgovoran pred Bo­gom samo za sebe, nego i za čast vjere, poretka i svih muslimana.

Potrebno je naglasiti da s ciljem izgrađivanja ličnosti i ugleda naše djece na individualnom i društvenom planu i u smjeru ispravnog vjersko- društvenog odgoja, sa željom za što kvalitetnijim ispunjenjem i opravdan­jem povjerene nam ljudske dužnosti, u prvom planu trebamo se zalagati u borbi protiv siromaštva. Štaviše, trebamo biti uporni u stjecanju porodič­nog bogatstva da bi i drugi imali koristi od učinaka našeg rada i da bi, na kraju, poštivanjem i uvažavanjem ljudskih prava spriječili mogućnost siro­maštva djece, u cilju ostvarivanja zdrave atmosfere na vjerskom i odgo­jnom planu. Tako bi se mogli u lijepom svjetlu suočiti sa neprijateljima islama i muslimana.

Neugledna porodica

Drugi povod koji dovodi do sramežljivosti i gubljenja samopouzdanja, a time i do niza posljedica o kojima smo govorili, jeste neuglednost ili ne­časnost porodice iz koje se potječe. Muhammed, s. a. v. a., zabranio je da se koristimo prijekorom prema drugim ljudima čak i kada su u pitanju oni koji su učinili grijeh za koji je predviđena šerijatska kazna. Božiji zakoni moraju se provoditi. Božjom odredbom propisane granice tiču se svih ljudi i radi dovođenja društva u red nema izuzetka u odlučivanju nad kim će se provesti šerijatom određena kazna. Međutim, niko nema pravo ­drugoga prekorjevati i kuditi.

Postavlja se pitanje zbog čega je Poslanik zabranio prijekor. Prema Poslanikovom, s. a. v. a., mišljenju skuti pokude šire se i na krug porodice, djece, plemena i naroda, a pored toga za sobom povlače hiljade nedaća i smutnji. Kako god je medicina ustanovila praksu da se bolesnici oboljeli od lahko prenosive opake bolesti zatvore u karantin radi sprečavanja širenja virusa, tako je i opća islamska praksa predvidjela karantin sa psi­hološkog stanovišta. Sakrivanjem nedostataka o kojima je riječ osigurava se psihička higijena i sigurnost.

Božiji Poslanik, s. a. v. a., u jednom hadisu rekao je: “Ukoliko bi se sluškinja koja je u vašoj vlasti odala nečasnom tjelesnom užitku, izlazeći iz okrilja čednosti, kaznite je i izvršite Božiji zakon nad njom, ali je nemate pravo kuditi i prekorjevati.”

Objašnjenje

1.            U skladu sa islamskim učenjem, niko neće nositi ničiji teret  niti će ikome biti umanjeno od njegova tereta. Niti je tuđi grijeh mrlja na našim skutima, niti je ičija vrlina sredstvo za čišćenje naših zaprljanih haljina:

وَلاَ تَكْسِبُ كُلُّ نَفْسٍ إِلاَّ عَلَيْهَا وَلاَ تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَى

Šta god ko uradi, sebi uradi, i svaki će grešnik samo svoje breme nositi.[24]

Ukoliko smo prihvatili ovo logično načelo, nemamo prava očevu ili ma­jčinu pripadnost neuglednijem plemenu ili njihovo neznatno porijeklo prenositi na druge zato što bi to bilo očito kršenje zakona i bespravno oduzimanje tuđih prava, što se ubraja u grijeh koji zaslužuje Božiju kaznu. Spominjanje nedostatka uzrokuje druge nedostatke. Vjerskom logikom posmatrano, duhovne i psihičke bolesti i nedostaci trebaju se poput tjelesnih bolesti locirati i liječiti i ne treba dozvoliti da se šire. Spomin­janje nedostataka i mahana samo po sebi je loše govorkanje o psihološkim bolestima i samo je psihička bolest. Otuda islam ove mahane – u svrhu sprječavanja njihova širenja – u svom drušvenom programu proglašava zabranjenim djelima, kako bi na taj način one bile zaboravljene i iskori­jenjene sa društvene pozornice.

2.      Zabranjeno je davanje ružnih nadimaka. U jedanaestom i dvanaes­tom ajetu sure Al-Hugurat izložena su neka od društvenih pitanja, a ujedno je ponuđen i način na koji se ona mogu riješiti. Niko nema pravo ismijavati drugoga. Niko nema pravo uznemiravati druge time što će im davati ružne nadimke. Nijedan musliman nema pravo sumnjati u drugog muslimana i gajiti o njemu ružne misli. Musliman nema pravo ogovarati drugog muslimana i govoriti mu iza leđa. Tajna svih razilaženja među lju­dima krije se u pitanju međusobnog upoznavanja i društvenih veza.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا يَسْخَرْ قَومٌ مِّن قَوْمٍ عَسَى أَن يَكُونُوا خَيْرًا مِّنْهُمْ وَلَا نِسَاء مِّن نِّسَاء عَسَى أَن يَكُنَّ خَيْرًا مِّنْهُنَّ وَلَا تَلْمِزُوا أَنفُسَكُمْ وَلَا تَنَابَزُوا بِالْأَلْقَابِ بِئْسَ الاِسْمُ الْفُسُوقُ بَعْدَ الْإِيمَانِ وَمَن لَّمْ يَتُبْ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِّنَ الظَّنِّ إِنَّ بَعْضَ الظَّنِّ إِثْمٌ وَلَا تَجَسَّسُوا وَلَا يَغْتَب بَّعْضُكُم بَعْضًا أَيُحِبُّ أَحَدُكُمْ أَن يَأْكُلَ لَحْمَ أَخِيهِ مَيْتًا فَكَرِهْتُمُوهُ وَاتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ تَوَّابٌ رَّحِيمٌ يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ

O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici oslovljavaju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi nepravdu čine.

O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi ne­kome od vas bilo drago da jede meso umrlog brata svoga – a vama je to odvratno – zato bogobojazni budite! Allah zaista prima pokajanje i samilostan je.

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste upoznali jedni druge. Najugledniji kod Al­laha je onaj koji je najbogobojazniji. Allah uistinu sve zna i nije Mu ništa skriveno.[25]

U spomenutim ajetima vidimo velik broj uputa koje se tiču načina našeg života u društvu. Spomenut ćemo samo neke:

a)     ne rugati se drugima, jer su oni možda bolji;

b)     ne govoriti drugima svoje mahane;

c)     kloniti se međusobnog sumnjičenja i ružnih misli;

d)     ne nazivati se ružnim nadimcima;

e)     izbjegavati međusobna uhođenja i pronalaženja mahana;

f)      ne ogovarati jedni druge;

g)     upoznavati različitosti sa kojima nas je Bog stvorio;

h)     uzgajati bogobojaznost koja vodi plemenitosti.

      Pobrojani primjeri spadaju među najvažnije sociološke i psihološke upute. Društvo koje se pridržava spomenutih uputstava dobija zdravu, mirnu i sigurnu atmosferu zajedničkog života i sa sociološkog, i sa psi­hološkog stanovišta. Ukoliko ovi zakoni ipak ne budu poštovani, nanesen je ozbiljan udarac društvenom miru i sigurnosti (primjer ubistava u ­privredno naprednim državama koje su postigle prividni vanjski, ali ne unutrašnji mir).

Sasvim je izvjesno da su duhovna i psihička postojanost i mir mnogo važniji i djelotvorniji od vojne sigurnosti. Kada postoje unutrašnji mir i sigurnost u jednom društvu, onda ni uspješno rješavanje vojnih sukoba nije teško ostvarivo. S druge strane, gubljenjem psihičkog mira, nestaju  temelji i svih ostalih činilaca društva.

Upravo zato islam – koji svoje propise i zakone nudi u društvenom okrilju i koji društvo vidi osnovom svih duhovnih savršenstava i ideala – ni po koju cijenu nije spreman uništiti ili prodati nijednog pojedinca koji predstavlja sastavni dio ove osnove, tj. društva.

Na kraju, možemo zaključiti da mi kao muslimani imamo dužnost iskorijeniti i privredno i moralno siromaštvo, a nakon toga uputiti se ka pojedinačnim savršenstvima i društvenoj časti, da bismo time svojom praksom pripremili teren za širenje svijetle islamske kulture. U protivnom, zasigurno neće biti drugih rezultata, osim poniženja za islam, a što će kao posljedicu imati da ćemo na Sudnjem danu biti postiđeni i poniženi pred Allahom i Njegovim Poslanikom.

Poslanik, najljepši uzor

Na samom početku poslaničke misije, kada je Muhammed, s. a. v. a., počinjao sa organiziranim pozivanjem u islam i kada su se prvi muslimani počeli okupljati oko njega ulazeći u novu vjeru, velik broj zamki vrebao je sa svih strana. Jedan od problema bio je i Ebu-Džehl, neumorni neprijatelj islama i Poslanika sa neprekidnim nastojanjem da napakosti Poslaniku i ashabima, koji je uvijek smišljao nove metode rovarenja i spletkarenja protiv muslimana. Među muslimanima je doživljavan kao zao i drski preva­rant. Imao je sina Ikrimu, koji nakon očeve smrti odlazi pred Poslanika, s. a. v. a., i prihvata islam. Poslanik ga je dočekao raširenih ruku i primio u zagrljaj, pohvalivši njegov mudri korak. Međutim, kada god bi ga muslimani vidjeli, govorili bi da ide sin Božijeg neprijatelja. Ik­rime se zbog toga požalio Poslaniku. Poslanik, s. a. v. a., prvo je zabranio muslimanima da čine ovo pogrešno djelo, a zatim je Ikrimi povjerio dužnost prikupljanja sadake i zekata. Ovim moralnom odlukom Poslanik, s. a. v. a., postiže nekoliko učinaka. Prvi je uspio Ikrimi napraviti mjesto među muslimanima. Povjerivši mu dužnost prikupljanja zekata među muslimanima, daje mu značaj i osigurava poštovanje okoline i, što je veoma važno, briše sa njega očev grijeh. Nakon ovog primjera i brojnih drugih uzornih pokazatelja Poslanikove čovječnosti, treba donijeti salavat i selam na njega.

Činioci odgajanja racionalnog stida

Oni koji imaju ulogu očeva i majki žele znati na koji način trebaju kod djece odgojiti racionalni stid, kako bi njihova djeca bila izuzeta od šteta koje bestidnost nosi sa sobom, ali da budu daleko i od sramežljivosti, jer smo vidjeli da sramežljivost na sebi svojstven način nanosi nenadoknadive štete i za pojedinca, i za društvo. Upravo s namjerom da se održimo na liniji ravnoteže i srednjeg puta, pokušat ćemo ukratko dotaći se činilaca koji razvijaju racionalni stid.