Home :: Mapa stranice :: Prikaz knjiga :: Naša izdanja :: Knjige :: Knjiga gostiju :: Predavanja  
Navigacija

Home

IZVORI

Kur'an
Kur'an predavanja
Nehdžul-belaga
Sahifa 
Ehlul-Bejt 

FILOZOFIJA

Islamska filozofija 
Logika

TEOLOGIJA

Akaid
Tefsir
Fikh
Poslanstvo
Bit islama
Ahlak
Medicina
Karakteristike islama
Sekularizam ili vjera
Irfan
Irfanske teme
Odgoj
Samospoznaja

BIBLIOTEKA

Naša Izdanja
Ostale knjige
Prikazi Knjiga
Tekstovi

Online

trenutno posjetilaca  
 

 

 šesti krug odgovora:

Pitanje:

Selam Alejkum postovana redakcijo,ovo pitanje je naruceno pitanje od jednog profesora islamske istorije i posto nije u stanju da koristi internet ljubazno me je zamoleo da pisem umesto njega.
U Suri Jusuf ajet 42 citamo: "A onome od njih dvojice za koga je znao da ce spasen biti rece: "Spomeni me gospodaru svome! ali sejtan ucini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine."

Lokalni tefsiri ovaj ajet komantarisu kao nemoc hz. Jusufa odnosno oslanjanja na coveka odnosno njegovog gopsodara a ne na Gospodara Svevisnjeg.
Molim vas da osvetlite ovo pitanje pravilnim tumacenjem.
Unapred hvala!Selam 

 

odgovor:

Odgovor sam potražio u čuvenom komentaru Kur’ana El-Mizan od vrhunskog učenjaka Allame Tabatabaija k.s. On prvo prevodi ajet zatim objašnjava mogućnosti koje su logične i koje su nelogične jer kose se sa Kur’anskim ajetima koji se nalaze na drugim mjestima u istoj ili pak u drugim surama. Njegov metod komentiranja je bez premca jer prilikom tumačenja Kur’ana pomaže se Kur’anom tj. onim što ide u prilog ili pak protiv neke tvrdnje ili mogućnosti, dajući nam do znanja da Kur’an ako je već prema svojim riječima tibjanun li kulli šej’ , tj. objašnjenje za sve stvari, pa kako to da ne bude prevashodno objašnjenje za sebe, tj. ukoliko je Kur’an svjetlo kojim nam se obasjava svijet, onda mi upravo tim svjetlom trebamo rasvjetliti ajete koji nam na prvi pogled izgledaju nejasni, a ne služiti se svojim pretpostavkama, to bi bilo kao da hoćemo usred dana poslužiti se džepnom lampom da bismo rasvijetlili Sunce od kojeg nam dolazi dnevna svjetlost.

 

Značenje ajeta: A onome od njih dvojice za kojeg je znao da će biti spašen reče: Spomeni me gospodaru svome. Ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome i Jusuf ostade u tamnici još nekoliko godina.

  Lične zamjenice (koje stvaraju konfuziju misli) bez imalo dvojbe vraćaju se na onog koji je izišao iz tamnice, dakle on je taj koji je trebao spomenuti Jusufa svome šefu, tj. faraonu, ali šejtan je učinio da to zaboravi i tek u 45. ajetu se sjetio kada je zatrebalo tumačenje sna i otišao je do Jusufa. Dakle gospodar ovdje nije Bog već faraon. A riječ koja je ovdje upotrebljena za nekoliko godina koristi se za cifru manju od deset.  (Dakle ovo je jasno)

Međutim, ukoliko bismo, kako to neki i čine, zamjenice vratili na Jusufa a.s. pa rekli da je šejtan učinio da on zaboravi na Gospodara a onda se On naljutio i kaznio ga da ostane još malo u tamnici da se opameti, e ovakvo je tumačenje daleko od svake pameti jer kosi se sa Kur’anskim tvrdnjama. Kao prvo Bog hvali Jusufa kao (muhlesa) tj. roba pročišćenog, u vezi sa kojima na drugom mjestu isti Bog tvrdi da do muhlesa šejtan nema puta, tj. parafrazirano: zavest ću sve tvoje robove osim muhlesina. A kada je Bog to prenio u Kur’anu znači da je to zbilja koja nema promjene i da šejtan stvarno ne može pristupiti i pomrsiti račune uma i vjerovanja kod muhlesina od kojih je bio i Jusuf (vidjeti kraj 24. ajeta u kojem se u našim prijevodima nije obratila pažnja pa je ovaj oblik participa pasivnog, tj. muhles, ili pročišćeni, preveden kao iskreni) Osim toga iskrenost i čistota vjere ni u kom slučaju ne znači da Božiji zakon kauzalnosti, tj. da se sve dešava putem uzroka i posljedice ne važi i za takve ljude. Štaviše, oni su od svih ljudi sigurniji da će se zalijepiti ili pak zaljubiti u sredstva (karike lanca kauzalnosti) kojima idu do cilja što je veoma čest slučaj za obične smrtnike, pogledajmo samo koliko dunjalučara, a dunjaluk je kako Poslanik s.a.v.a. kaže: poput sjene ispod drveta u koju putnik legne da se malo odmor i da nastavi svoj put. Dakle čovjek iako je pročišćen, u našem slučaju Jusuf a.s., našim vokabularom rečeno rekao je tom čovjeku: proturu na uho faraonu, za mene da sam ni kriv ni dužan ovdje, objasni mu kako sam dobar, pravedan i pošten, ne bi li se smilovao i tako da izađem iz ove rupe. Što nema nikakve opreke s Jusufovom vjerom u Boga. (Mislim da je bilo dovoljno, na kraju jednu Fatihu pred dušu učenjaka i arifa Allame Tabatabaija.)


Pitanje:

E-selam Alekjku.Bila sam na mevludu u Bosanskoj dzamiji i jedan od gostiju bio je Sheikh Hisham Muhammad Al-Kabbani.Imam dzamije u Detroitu ga je predstavio kao direktnog potomka Muhameda s.a.w.s.sa oceve i majcine strane da li je to vjerodostojna cinjenica.U naprijed zahvalna.

Odgovor:Geneološki ili rodoslovno posmatrano ima veliki broj ljudi koji potiču od Poslanika s.a.v.a. tako da je moguće da neko i sa očeve i sa majčine strane bude potomak poslanikov. Obično se takvi ljudi nazivaju sejjidima, a oslovljavaju se i sa šejkh, da bi se ukazalo poštovanje i ugled koji uživaju među ljudima. Velika je šteta što se i na našim podnebljima ne vodi računa o porodičnom stablu, s obzirom na povijesna previranja, miješanja, odlaske i dolaske postoji realna mogućnost da i među našim muslimanima postoje takvi ljudi ali, to se napamet ne može tvrditi. Rodoslovno stablo je nešto čemu se među muslimanima na bliskom istoku pridaje pažnja i o čemu se vodi računa, tako da zahvaljujući toj činjenici i nakon XIV stoljeća ljudi tačno znaju svoje porijeklo ukoliko se veže za najbolje stvorenje Božije, Muhammeda s.a.v.a. 


Pitanje:

Ima li u Kur'anu ajet o kamenovanju (ajetu redžm)?

 

Odgovor: U vezi ajetu-redžma u značenju kamenovanja, takvog ajeta nema u Kur'anu, a što se tiče kazne koja se spominje to je bičevanje bludnika i bludnice, ukoliko se mislilo na tu vrstu kazne. 


Pitanje:

Eselamu alejkum!

Došao sam do knjige na turskom jeziku koja je nazvana YILDIZNAMA i kao autor se navodi imam Džafer ES_Sadik, sadrži liječenje po harfovima, znači početni harf imena, zatim pojašnjenja vezana za brojčanu vrijednost harfova i neke znakove.

Radili se o vjerodostojnom djelu Imama ili se to djelo samo njemu pripisuje?

mahsuz selam?

Odgovor:U vezi sa spomenutom knjigom, Yildizname, nemamo informacija o istoj te o njoj ne možemo ništa ni kazati.


Pitanje:

Selam Alejkum postovana redakcijo!

Imam jedno, mozda, neobicno pitanje i izvinjavam se ako cu ovim pitanjem stvoriti konfuziju!
U predavanju Allame Tabatabaija r.a. "Stepenovi duhovnog putovanja" citamo da covjek zaduzen za otvaranje najvecih gnostickih tajni (velova) je Imam Husein a.s.! Ovo se moze dokazati i sledeci kur'ansku logiku halifata odnosno Allahovih predstavnika koje On sam bira i koji saglasno gnostickim shvatanjima predstavlaju 'kutb' odnosno pol!
Medjutim u knjigama historije islamske filozofije, pa i ove koju Henry Corben pise, ucimo da jedan od najvecih arifa (gnostika) islamske historije, nazvanim jos i ocem irfana, je Muhjiddin Ibn Arabi, covjek koji, bar po pisanju historije, nije bio u dodiru sa skolama Ehlibejta. Nadalje, u vasem sajtu se takodje navodi da je i Hz. Mevlana bio sunnita!
Gore navedeni ljudi su iznosili velike gnosticke istine i po njihovim delima se moze zakljuciti da su posjedovali prakticno poznavanje islamskog irfanijeta. Neki ih nazivaju i teoreticarima irfanijeta ili "emiconalnim" arifima!
Dali je moguce da covjek moze se upoznati sa svijetom irfanijeta a da nejma direktnog utjecaja Ehlibejtske skole (skole imamata)? Ukoliko da, onda do kojeg stepena ili na koji nacin. Znamo da se ne moze doci do nekog znanja o skrivenom ukoliko nema vodjstva bezgresnog Velijullaha!   
Nadalje kod predavanja Allame Tabatabaija citamo da cak i neke budisticke vjere govore o nekim islamskim istinama pri tome navodeci knjigu Upanisade.

Selam

 

odgovor:

Uz selame i želje za uspjeh Prvo – Allamine riječi da je hazreti Husejn posrednik za otklanjanje prepreka koje se nalaze na putu sejri suluka ka Allahu dž.š. jesu ustvari iz sadržaja jednog hadisa. Znamo činjenicu da Kur’an časni čovjekovu uputu vidi jedino i jedino u Božijem raspolaganju Zaista ti nećeš uputiti koga ti hoćeš već, Allah upućuje koga hoće, a usljed toga što se zakon o spuštanju blagodati i stizanju do istih kojeg je Uzvišeni Gospodar ustanovio odvija posredstvom robova Božijih koje je On postavio da u tom procesu budu posrednici, pa između ostalog na temelju toga zakon da bi ljudi bili upućeni Allah šalje Svoje poslanike. Hazreti imam Husejn s obzirom na dimenziju požrtvovanja i ulaganja na putu Božijem a sve samo u cilju zaštite vjere koju je njegov djed Muhammed s.a.v.a. bio utemeljio, on kao što je poznato u tu svrhu žrtvuje živote svojih najbližih potomaka, rodbine, prijatelja i sopstveni život. Uzvišeni Gospodar na temelju zakona o Svojoj Dobroti i odgovaranju na poklone kao što je bio ovaj upućen od Husejna u vezi sa čim kaže: Allah je velikom nagradom borcima dao prednost nad onima koji se ne bore, (Nisa, 95) Učinivši ga mjestom manifestiranja Svoje milosti i medijatorom posredstvom kojeg irfanske i tevhidske zbilje i tajne stižu do robova Božijih. Husejn je sredstvo otkrivanja tehvidskih tajni i otklanjanja prepreka na putu dobrih robova Božijih. Drugo – Ko je taj što može stići do tajni Božijih? Saobrazno Kur'anu časnom to je onaj čovjek koji je iskreno i istinski namjerio ići pravim putem i slijediti one koji se na njemu nalaze Uputi nas na pravi put, put onih kojima si blagodat dao, a ne onih na koje Si Se rasrdio i koji su zalutali, dakle, krajnje ozbiljno mora slijediti put onih kojima je blagodat data, a ne put onih koji su zalutali ili na koje je Uzvišeni srdit. A kada već tražimo da budemo upućeni putem onih kojima je Allah blagodati dao, u tom slučaju nas Kur'an poučava ko su zapravo ti ljudi: Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku bit će s onima kojima je Allah blagodat dao od vjerovjesnika, iskrenih, šehida, i dobrih ljudi. A kako su oni divni drugovi! (Nisa, 69) Međutim, ukoliko čovjek koji zbilja ima iskrenu namjeru biti s takvim ljudima, ali pogriješi u njihovom vanjskom primjeru, tj. oličenju, u tom slučaju Božije je pravilo: Allah zaista neće uskratiti nagradu dobročiniteljima, (Tevba, 120) pa makar to bila uputa na pravi put u posljednjim trenucima života kada će mu ukazati na primjer i upoznati ga sa pravim ljudima koji su nabrojani u 69. ajetu sure Nisa. U skladu sa ovim nema smetnje u tome da iskreni ljudi iz neznanja pogriješe u vezi sa tim ko je Allahov velijj, ali ih na kraju Allah upućuje, jer im je želja da zbilja stignu do pravog puta i samo im je istina važna. Treće – Odgovor na pitanje kako to da neki od budista ili pripadnika drugi vjera stižu do duhovnih zbilja, postao je jasan iz drugog poglavlja našeg odgovora, jer podrazumjeva se da je vjerovanje ustvari fitret od Boga dat. Usljed toga ukoliko neko ne bude imao doticaja s pravom vjerom ali mu fitret bude zdrav i očuvan i ne bude bio protivnik istini obuhvatit će ga široka milost Božija i na taj će način stići do istine.


Pitanje:

Primjecujem da u vasem sajtu puno dajete vaznosti Ahlaku takodje se iz tesktova moze razumjeti da islamsko lijepo ponasanje igra kljucnu ulogu u razvoju jednog muslimana!
Vi znate da Ahlak se moze zadobiti gldajuci ili sljedeci covjeka koji poseduje ove vrline. Mislim da se lijep Ahlak ne moze zadobiti samo citanjem i ne znam kako da se covjek razvija u ahlaku kada za to nejma sredinu.

Selam

odgoovor:

 U ime Allaha Uzvišenog Uz iskrene selame i želje za veće uspjehe za uvaženog gospodina U odgovoru na vaše pitanje trebamo ukratko objasniti nekoliko činjenica. Prvo – Din, tj. vjera jeste zbir misli, morala i djela koji su uspostavljeni na temeljima fitreta i zakonima stvaranja a usmjereni su u pravcu obezbjeđenja zbiljnih koristi za čovjeka kako na Dunjaluku tako i na Ahiretu. Sasvim je prirodno da din oformljava vrstu svjetonazora za čovjeka a ideologija je jedan dio toga svjetonazora na kojem se temelji. Drugo – Kultura, je veoma komplikovani pojam koji podlježe različitim komentarima, što ide do mjere da je do sada registrirano 530 definicija za pojam kulture, tj. svako je sa posebnog aspekta branio pojam kulture ili ga je pak pokvario. Mi kao vjernici, muslimani moramo kulturu (u značenju koje ima vrijednost) crpiti upravo iz zbira islamskih misli, morala i djela i da nam uopće ne bude važno šta kaže zapadna ili istočna kultura. Mi prije nego li budemo zapadni, istočni, iranci ili turci, bijelci ili crnci, moramo biti muslimani. Dakle neophodno je da svoj identitet, ponašanje i moral crpimo iz islama. Vi ne smijete nasjesti na neke bombastične izraze. Iran i iranska kultura ukoliko su odvojeni od islama nemaju ni najmanje vrijednosti, pa makar imali i desetke hiljada godina dugu tradiciju i civilizaciju. Isto ovo pravilo znači za kulturu bilo koje zemlje, države ili kulture. Treće – Kur’an i povratak stvarnom sunetu poslanikovom predstavljaju jedini spas za umet islama. Mješanje nacionalnih tradicija sa tradicijom islama jeste izdaja islama i islamske tradicije. Svaka vrijednost i tradicija koja ima udjela u oživljavanju moralne ličnosti i čovječnih osobenosti, kulturne nezavisnosti (u ispravnom konotacijama) uživa ugled i poštovanje od strane islama. Traganje za znanjem, pravdom, jačanje privrede, politički napredak, vojni uspjesi, ekonomska ostvarenja, društveni napredak u korist čovječanstva, društvena pravda, životni komfort jesu stvari koje vjera uvažava i poštuje. U principu vjera je došla da bi obezbjedila čovjeku i dunjalučku i ahiretsku sreću. Međutim, ukoliko upravo ovo znanje koje je sveto padne u čeljusti strasti te kao takvo koristeći oružja za masovno uništavanje počne ubijati druge ljude, u tome slučaju ovo zatočeno znanje nije sveto. Zato što je u ropstvu, i stoji strastima na usluzi, i protiv je moralnih vrijednosti. Naprimjer, civilizacija i život u urbanim sredinama ukoliko ima značenje gubljenja ljudskog dostojanstva i kršenja Božijih zakona nema nikakve vrijednosti, šta- više upereno je protiv vrijednosti. Usljed toga Časni Kur’an kada govori u vezi velikih civilizacija koje su propale, tj. bile uništene kaznom zbog zabludjelosti naziva ih selima da bi na taj način ukazao da su mrtva. Međutim mjesta u kojima postoji moral, i zdrava misao naziva gradovima, pa tako na jednom mjestu kaže:  a koliko smo sela uništili, a misli se na ogromne naseobine, gradove, utvrđenja u kojima su živjeli “civilizirani” ali prazni ljudi, bez vjere u Boga i bez ikakvih uzvišenih zakona i kodeksa već im je život bio utemeljen na strastima i zabludi; dok na drugom mjestu kaže: i s kraja grada žurno dođe čovjek, na mjestu gdje je riječ bila o jednom malehnom selu, ali u kojem je bilo ljudi koji su bili “ljudi” tj. živjeli su na principu vječnih Božijih zakona i čije su vrijednosti zbilja bile vrijedne sa aspekta i stanovišta s kojeg Allah daje vrijednost stvarima. Dakle naš identitet je islam, naša kultura je islam, i to je to, tu se nema šta dodati ili oduzeti, prosto i jednostavno. Četvrto – Imam Homeini rahmetullahi alejh, upravo misli na islamski identitet, zato je i rekao: mene historija ne zanima, tj. moj identitet je vjerski identitet, i ukoliko povijest kada sam ja u pitanju presudi protiv mene, to me nimalo ne brine, niti takvom sudu pridajem kakve važnosti. Ono što je važno jeste sud i ocjena Allaha dž.š. i Njegovog poslanika s.a.v.a. Peto – Moj vam je savjet da za “kiblu” svoga života uzmete Kur’an časni, a ne Iran. Jer Kur’an je taj koji nam daje identitet i slobodu. Sunet Božijeg poslanika nam daje kulturu i vrijedni moral. Dakako, svaka je država koja u svom programu provodi islamske principe, kur’anske zakone i poslanički i ehli-bejstki moral cjenjena i voljena, bez obzira na kojoj strani svijeta da se nalazi. Upravo na osnovu ove činjenice je Sejid Džemaluddin Husejni koji je utemeljio islamski pokret i vjersko ujedinjenje nekada za sebe govorio da je Husejni, nekada da je Afgani a nekada Asad Abadi. On se kretao za islamom i islamskim a ne nacionalnim identitetom. Šesto – Kura’nska je naredba da ukoliko neko ne bude mogao u svome mjestu provoditi vjeru i ako se nađe sa svojom porodicom na nišanu napada nevjerske kulture, u tom slučaju mora učiniti hidžru, tj. iseljenje u mjesto ili državu u kojoj će moći obavljati ono što vjera od njega zahtjeva tako da može sasvim normalno upoznati svoju čeljad sa islamskom kulturom i odgajiti ih na temeljima iste. I na tom putu mora biti svjestan činjenice da će ga Bog pomoći i da se ne smije plašiti problema i teškoća, jer sva je snaga i moć u vlasti Božijoj, a On će ga pomoći. Sedmo – Na kraju savjetujem vas, da upravo na našem webu potražite knjigu Karakteristike islama, kako biste mogli uvidjeti razliku između svjetonazora i ideologije, a svakako Allah upućuje i On je Taj koji pomaže. Da vas Allah zaštiti i uputi Svojom posebnom uputom! Selam.


Pitanje: Pročitao sam na vašoj stranici tekst o muzici pa pitam "Zar muzika nije zabranjena islamom?

 

Odgovor: U ime Allaha Uzvišenog Kada je riječ o zabranjenosti pjevanja i muzike koja je prateći i upotpunjujući element ove radnje, ne postoji nekih problema niti pak razilaženja. Problematično je određivanje toga šta spada u to što je zabranjeno. Da li je svaki lijep glas pjesma (ar. gina')? Jasno je da nije tako, usljed proste činjenice što u hadisima nailazimo na poticaje da se Kur'an i ezan uče lijepim glasom. Da li je, pak svaki glas koji treperi pjesma? Ni to nije potvrđeno. Ono do čega se može doći iz skupa stavova rečenih od strane islamskih pravnika u vezi sa ovom temom jeste činjenica da pjesma jesu glasovi kojima se želi postići zabavna atmosfera, veselje, igra što na kraju rezultira činjenjem grijeha. Drugim riječima, u pjevanje pjesama spadaju glasovi koji odgovaraju skupovima razvrata, nemorala kojima prisustvuju griješne, nemoralne i zavedene osobe. Jasnije rečeno, za onaj se glas kaže da je pjesma koji potiče strasti (prvi uvjet) i u čijoj atmosferi čovjek osjeti da ukoliko bi bilo alkohola i tjelesnog razvarata da bi odgovaralo i upotpunilo nastalu atmosferu, tj. osjeti se potreba za grijesima (drugi uvjet). Treba obratiti pažnju na činjenicu da je nekada jedna glasovna izvedba sama zabavna i razvratna, a pored toga i sami tekst koji je sadržan u pjesmi je razvratan i nemoralan. Međutim, ima prilika kada je samo prateći dio muzičke naravi, dok je sadržaj sam po sebi vrijedan, naprimjer ilahije i kaside ili čak ajeti i dove koji se na takav način izvode da odgovara skupovima zabave i nemorala. U oba slučaja ton, tj. muzika, dakle bez obzira na sadržaj je haram. (obratiti pažnju) Dakle glas u principu možemo podijeliti na onaj koji je haram a koji ima dvije karakteristike: izvodi se striktno radi toga da bi se postigla zabavna, nemoralna atmosfera; i prisutni ili slušaoci slušajući glas, tj. muziku (sa sadržajem ili bez njega) bivaju poticani na grijeh, i drugi glas koji je lijep ali nije haram jer nema u sebi dvije rečene karakteristike, naprimjer melodično učenje Kur'ana ili ezana. Što se tiče teksta koji se koristi u pjesmi i on može biti podjeljen na istiniti tekst ali koji govori o vrijednostima, duhovnostima, Allahu, poslaniku, islamu. Ovo se zaključuje iz hadisa u kojem Poslanik s.a.v.a. kaže: Zaista u nekim pjesmama postoji mudrost. Ove je riječi rekao u vezi sa rimovanim pjesmama onog doba koje su bile sročene da hvale islam, Boga i ostale vrijednosti. Druga vrsta poetičnih tekstova temelji se na fantazmama, pokvarenoj mašti, strastima na koje se odnose zabrane u hadisima. Jedan je događaj vezan za poslanikovo vrijeme kada su mušrici optuživali da je Kur'an ustvari poezija, međutim, stiže objava ajeta: Mi poslanika nismo pjesmi učili, jer njemu pjesništvo ne priliči. Ovo je samo pouka - Kur’an jasni. (Jasin, 69) Postaje jasno da nema argumenta za zabranu melodija, zvukova i tekstova koji su svojstveni bojnim poljima, sportu i slično tome ali koji su u okvirima moralnih principa. Filozofija zabrane slušanja pjesama i muzike Iz dva osnovna uvjeta koji muziku i pjesmu čine zabranjenom postaje donekle jasan razlog njihove zabranjenosti. Ukratko negativni efekti koje muzika i pjesma za sobom povlači sagledani su u: a) poticanju na nemoral. Praksa je dokazala, a ona je najbolji svjedok i dokaz, da veoma veliki broj moralnih, dobrih, bogobojaznih ljudi nakon toga što počnu prakticirati slušanje i izvođenje pjesama i muzike gube svoje pozitivne osobenosti a nasuprot tome orijentiraju se strastima, užicima, nemoralu, licemjerju, gubljenju (ubijanju) vremena, zaluđivanju razuma. Skupovi muzike i pjesme uglavnom su centri nemorala, bezobrazluka, slobodnog ponašanja, putenosti. Svjedoci smo šta se sve dešava u naše vrijeme u širokom asortimanu i lokaliteta bilo masmedijalnih bilo “kulturnih” kao i povoda za organiziranje svakojakih manifestacija napredne, kulturne, multizaluđene omladine koja se pomoću muzike i pjesme vodi direktno u dehumanizaciju, a da ona toga nije svjesna, dočim kada dođe vrijeme da omladina sazri, da mora naći posao, da mora organizirati porodicu, da mora održavati porodicu, voditi državu i obavljati veliki broj drugih društvenih djelatnosti vidjet će da joj nije ni do čega jer ništa nije zabavno kao slušanje muzike, pijuckanje ljutih napitaka i prepuštanje strastima, dok s druge strane, učenje, moral, principi, dobročinstvo, pomaganje drugima i ostalo jesu vrijednosti koje su bile vrijedne za naše zaglupljene pretke, dok mi moderni moramo biti moderni ili ništa od uključivanja u moderne globalne tokove u kojima je masa iz kategorije čovjek-roba, čovjek-stvar, čovjek-sredstvo, a samo pojedinci koji imaju i dara i para da vode takve onečovjekujuće projekte spadaju u kategoriju homoduplexa-globalnog-vođe. Pregledanjem rivajeta koji govore o muzici i pjesmi saznajemo da rezultati koji proizlaze iz ove dvije moralne pošasti su poražavajući, naime ovakvi skupovi u čovjeku bez obzira je li mlad ili star, muško ili žensko, vjernik ili nevjernik uništavaju stid, raspaljuju strasti i požudu, odgajaju licemjerje. A licemjerje ustvari jeste stanje u kojem je čovjek orjentiran grijehu i razvratu a udaljen od svjesti o Bogu i ostalim vrijednostima koji čovjeka čine čovjekom. Uostalom, upravo je ova činjenica razlog zbog kojeg je u hadisima rečeno da meleki ne ulaze u prostoriju u kojoj se pjeva i svira, usljed toga što su meleki čista bića i ona ne zalaze tamo gdje na počasnom mjestu sjedi šejtan i gdje je šejtanski kodeks ponašanja objeručke prigrljen. (ova informacija tangira vjernike, dok ostalima nema nikakvog značaja) b) zapostavljanju sjećanja na Allaha. Zabava je atmosfera izvanredna za zaboravljanje Allaha Uzvišenog, jer u toj atmosferi čovjekov um biva pomućen, strast kola tijelom, šejtan udara svoj ritam u damarima uma i rezultat je nečisto bijedan. U hadisu je rečeno da svaka stvar koja rezultira gafletom, tj. zanemarivanjem sjećanja na Allaha, jeste hazard. Što nam jasno ukazuje na kvalitet “modernih, kulturnih” manifestacija slobodoumne rijeke današnjih raspjevanih ljudi. c) pogubnim posljedicama na nervnoj bazi. Muzika, pjevaljke i slične zabave veoma su moćno sredstvo kada je u pitanju uništavanje, devijantnost i propadanje čovjekovog nervnog sistema. Asortiman uništavanja nervnog sistema je širok. Nekada je to moguće oralno postići, tj. pijenjem alkohola. Nekada nazalno, tj. udisanjem heroina, ili pak mirisanjem ljepila. Nekada injekcijama kao što je ubrizgavanje morfija, nekada pak slušanjem muzike. Posljedice i efekti koje muzika izaziva su neporecive. Postoji razvijen cijeli kompleks naučnih programa čiji predmet je proučavanje utjecaja koje muzika i različiti taktovi i tempo imaju na nervni sistem. Zašto su u prošlosti prilikom okršaja obavezan sastav bili bubnjevi i trube, zato što posebnim bojevnicama i jurišnicama borcima podižu moral. Zašto se u zatvorima sa posebnom klijentelom između ostalog emitira užasna muzika, da bi se slomila njihova volja i da bi se postiglo prevaspitavanje. Novi tipovi muzike imaju strašne posljedice na nerve koje idu do granica gdje mladi ljudi postaju fatalni za sebe i okolinu. Cijeli tim stručnjaka koji se širom planete Zemlje bavi proučavanjima utjecaja muzike najbolji je pokazatelj koliko je ona stvarno utjecajna na naše nerve. Neka muzika ima brži a neka sporiji efekt, ali u svakom slučaju efekat postoji. Imajući u vidu filozofiju stvaranja koja se ogleda u stizanju do spoznaje Uzvišenog Allaha, postaje jasno da svaka stvar koja stoji na putu spoznaje mora biti odstranjena iz korijena jer u suprotnom ništa od spoznaje, tj. ništa od toga da će čovjek postati čovjek. Jer jasno je da nas koji spadamo u vrstu homo-sapiens ne čini čovjekom ruka, noga, kosa, oko i ostali organi, niti glas i stas, već mi smo ljudi jer imamo intelekt koji nije dat da bi bio uništen već da bi bio odskočna daska za razvoj osnovnih moralnih i duhovnih vrijednosti. d) evidentno je da je muzika sredstvo za ispunjavanje megalomanskih interesa jedne skupine ljudi koji ne žele obrazovane, moralne, iskrene, vjerne, čedne, dobronamjerne, mudre ljude. Svjetski megalomani i globo-posjednici (bez obzira o kojoj vrsti da je riječ, tj. može biti teritorijalna, tržišna, emocionalna, moralna, politička, naučna) nikada nisu voljeli budnost kod ljudi, posebno kod mladeži i ne samo da ne vole oni se toga groze, upravo zbog toga jedan od programa iz sasvim logično širokog asortimana održavanja u stanju umne obamrlosti i regresivne moralne evolucije jeste potapanje društva u neobavještenost i nesvjesnost kao i natucanje novih “vrijednosti” kroz zabavu, orgije, nemoral, kult-filmove, muziku, sapunice itd. Naprimjer, droga nema samo aspekt trgovine, tj. šverca, to je jedan moćan politički adut. Pogledajte našu zemlju, ona nije na obali, nije usamljena, već okružena je zemljama-komšijama, međutim iznenada BiH postaje raskršćem trgovaca drogom, otkud to. Da li je teleportacija u pitanju pa droga nesmetano dolazi do nas pa se kasnije kao ono plasira na tržište Europe, ili pak smišljenim političkim zatvaranjima očiju na određenim graničnim prelazima droga dolazi do naših mladih, koji trenutno žive u neizvjesnoti cupkajući u kafićima, diskaćima i ostalim pohodištima zabave gdje bez droge jednostavno nije veselo, a najveselije postaje kada oni koji nemaju novca jer ne rade postanu ovisnici, kada oni postanu široko prisutni i kada se osjeti potreba za još jednom skupinom bjelosvjetskih eksperata za pomaganje onima koji su ugroženi još jednom modernom zarazom. U vezi sa instrumentima stav je isti, naime ukoliko su napravljeni da budu pomoć za stvaranje nemoralne atmosfere i kao drugo ukoliko dovedu do toga da čovjek koji prisustvuje toj atmosferi poželi da čini grijehe (konzumiranje opojnih sredstava, razvrat...) u tom su slučaju haram, tj. strogo zabranjeni. Nekoliko hadisa Poslanik s.a.v.a.: Zaista me Allah Uzvišeni učinio poslanikom iz milosti prema svjetovima, i ja ću iskorijeniti instrumente, frule i džahilijetske stvari. Poslanik s.a.v.a.: Dva su glasa prokleta i na Dunjaluku i na Ahiretu: pjesma u obilju i kukanje u nesreći. Imam Sadik: Pjevanje spada u ono za šta je Allah obećao vatru, u svojim riječima: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući s Allahova puta zavodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna. Poslanik s.a.v.a.: Pjevanje je magija bluda. Imam Sadik: Pjevanje za sobom ostavlja licemjerje.


Pitanje:

Selam Alejkum postovana redakcijo!

U suretu Kad'r spominje se Ruh odnosno duh koji se spusta odlukom Gospodara! "Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake."
U knjizi "Historija islamske filozofije" Henry Corben predstavljajuci filozofiju Ithna Asheri Shiizma spominje da po siitskom shvacanju duh Resullullaha s.a. je "Svevisnji Duh"! S druge strane u Sahar TV jedan je jedan Alim  rekao da taj duh nije Hz. Dzibril a.s.! Mozete li reci nesto vise o ovom duhu!

Unaprijed hvala,Amir

Odgovor na pitanje 1: Kao prvo moramo znati da je pitanje zbilje ruha veoma komplicirano, i da je riječ o nečemu što svaki um ne može razumjeti. Pored te činjenice važno je napomenuti da shvatanje ovog pitanja ne spada u vjerske neophodnosti, tako da ukoliko čovjek ne shvati njegovo tačno značenje ne znači da će zbog toga odgovarati na Sudnjem danu. Međutim, mora se priznati da njegovo shvatanje predstavlja veliku vrijednost. Argument ovoj tvrdnji jeste kur'anski ajet u kojem se kaže: I pitaju te o ruhu. Reci: Ruh je iz svijeta emra, a vi imate malo znanja o njemu. (parafrazirani prijevod) • U vezi sa ruhom u Kur'anu časnom govori se na prilično velikom broju mjesta. a) Jedanput kao o biću koje se u prisustvu meleka Božijih spusta onima kojima to Allah želi. On šalje meleke s Ruhom, po volji Svojoj, onim robovima Svojim kojima hoće (misli se na poslanike). (Nahl, 2) Vidimo da se Ruh spominje odvojeno od meleka što znači da nije riječ o meleku. b) Nekada se pak odnosi na Džebraila a.s.: Donosi ga Ruhul-Emin na srce tvoje. (Šuara, 193.) Dokaz da se sa Ruhul-Emin misli na Džebraila jeste sljedeći ajet: Reci: “Ko je neprijatelj Džibrilu? A on ga (Kur'an), Allahovom voljom, spusta na srce tvoje. (Bekare, 95) c) Nekada se Ruh spominje kao Ruhul-Kuds. Reci: “Od Gospodara tvoga spusta ga Ruhul-Kuds (Nahl, 102). Ukoliko je Džebrail melek Božiji, a sigurno to jeste, znači da Ruhul-Kuds u ovom ajetu ustvari predstavlja Džebraila. d) Nekada se Ruh spominje općenito, tj. bez vezanosti za bilo kojeg egzistenta, već upravo kao bezuvjetno biće: I tebi na takav način Mi objavljujemo Ruh svojom naredbom. (Šura, 52) e) Nekada se spominje nasuprot melekima: Na Dan kada Ruh i meleki budu u redove poredani. (Nebe', 38) Također i u suri Kadr: Meleki i Ruh, s dozvolom Gospodara svoga, spustaju u njoj od svake stvari. f) Nekada u Kur'anu vidimo da se Ruh spominje kao sinonim za riječ: I Riječ, i Ruh od Njega, koju je Merjemi dostavio. (En-Nisa, 171) g) Nekada je u značenju one zbilje koja se nalazi u svakom čovjeku: Zatim ga je uskladio i udahnuo mu od Njegova Ruha. (Sedžda, 9) Također: I kada ga dovršim i u njega udahnem od Svoga Ruha. (Hidžr, 29) h) Spominje se kao zbilja koja pomaže vjernike: Njima je On u srca njihova vjerovanje upisao i Ruhom Svojim ih je potvrdio. (Mudžadele, 22) i) Nekada je Ruh zbilja koja dolazi sa vjerovjesnicima: A Isau, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i pomogli ga Ruhul-Kudsom. (El- Bekare, 87) Usljed ovolikog spektra različitosti konteksta u kojima dolazi Ruh, komentatori Kur'ana – i sunijski i šiijski – imaju različite stavove po pitanju njegovog značenja. Naprimjer Alusi u tefsiru Ruhul-Me'ani u XV tomu na str. 152 kaže da se Ruh odnosi na Džebraila. Fahru Razi u Tefsirul-Kebiru u tomu XXI na str. 38 kaže da je riječ upravo o onome o čemu govore ajeti: Na Dan kada Ruh i meleki budu u redove poredani, kao i u: K Njemu se penju meleki i Ruh...(Mearidž, 4) međutim, šta je zbilja toga nije dao objašnjenje. Također, Fahru Razi kaže da Ruh znači Kur'an časni, zato što je Allah dž.š. Kur'an nazvao ruhom u komentaru istog ovog ajeta. Oba ova velika komentatora Kur'ana su iz Ehli-Sunneta. Šejh Tabarsi kaže da se misli na čovjekov Ruh (dušu) zato što običan narod kada čuje ovu riječ prvo na šta pomisli jeste upravo duša (Madžme'ul-Bejan tom VI, str. 437). Allame Tabatabai dokazuje drugu stvar: “Ruh je egzistentna zbilja koja spada u red bića iz Svijeta Emra ('alemul-emr) a riječ je upravo o svijetu univerzalne duše ('alemul-melekut) tj. ezoteričnom svijetu. Ovaj Ruh ima začuđujuće efekte u stvaranju koji se manifestuju Allahovom dozvolom, a mi o tome ne posjedujemo vijesti, upravo kako Kur'an i kaže: A vama je o tome dato malo znanja. Ovaj komentator daje odgovore na mišljenja i stavove koje su izrekli ostali tumači Kur'ana upravo na temelju kur'anskih ajeta. Tvrdeći da je Ruh iz svijeta emra i svijeta univerzalnih duša a svi opisi koje Kur'an koristi o Ruhu jesu zbog toga što Ruh Božijom voljom ima enormno veliku moć. Ukratko, komentatori Kur'ana imaju različite stavove kada je u pitanju značenje i zbilja Ruha, prilazeći ovom pitanju sa različitih i brojnih aspekata, koji se mogu saznati obraćanjem matičnim tefsirima u kojima se ovoj temi prišlo komparacijom ajeta i rivajeta koji su tematski vezani za Ruh, također ne treba zaboraviti ni činjenicu da je o ovoj temi raspravljano i na temeljima racionalnih argumenata. • Ne radi se o tome da postoji razlika u značenju zbilje Ruha između sunijskih i šiijskih učenjaka, već riječ je o razlici u shvatanju i komentarisanju ovog naučnog pitanja. Jer kada je riječ o naučnom pitanju koje je ujedno i kur'ansko kao što je Ruh, u tom slučaju komentatori tom pitanju prilaze sa različitih aspekata uzimajući u obzir određene činjenice tako da u njemu vide određene stvari koje su različite od onoga što vidi drugi ili što vide drugi komentatori. 


Pitanje:"U životu čovjeka dešavaju se razne stvari , nedaće  u kojima naš razum zahtjeva neke odgovore a mi hi ne znamo dat jer nismo mnogo učeni. Mene posebno interesuje obrazlaganje slučajeva kada Allah daje da na Ahiretu ostaje mnogo siročadi, primjerice kada  umre hranilac porodice a ostanu sitna djeca ili ovaj nedavni događaj sa sunamijem  gdje mnogo hiljada djece ostalo bez roditelja. Volio bih neko obrazloženje na koje bih se sam pozvao kada mi šejtan počne postavljati  zlosutna pitanja i čime bi ga otjerao od sebe. U nadi da ćete razumijeti šta želim iskreno vas selamim?!"

 

Odgovor na drugo pitanje: Selam, hvala na javljanju, vjerujem da razumijem u čemu je problem. Jedno od bitnih životnih pitanja jeste ZLO. Postojanje zala kao što su smrt, ubistva, bolesti, nesreće, katastrofe i na kraju postojanje šejtana i nefsa koji vuče na činjenje zla jesu povod za nastanak sumnje u Uzvišenu mudrost i izvanredni sistem u smislu da je Bog ovo stvorio ne bi bilo ovako konfuzno, jer Bog je apsolutno mudar i moćan i da je kao meni ta moć i vječnost sigurno bih ja to bolje učinio. Postojanje zala potaklo je čak i vjerovanje u dualitet sila jer, ljudi moji nije moguće da dobra i zla nastanu iz jednoga izvora. Dakle, postoje sile dobra i sile zla. Vjerovanje u dvopolnost sila svojstveno je onim ljudima koji vjeruju da je Ovaj svijet djelo inteligentnog bića. Međutim, oni koji ne vjeruju da je bilo potrebno inteligentno biće za nastanak svijeta ovakvo uvjerenje uopće ne potrebuju. Druga posljedica postojanja zala u svijetu jeste dovođenje u pitanje Božije pravednosti. Neravnoteža i nejednakosti u svijetu stvaranja i u društvu ne slažu se sa pravdom Božijom. Filozofije utemeljene na pesimizmu postoje diljem svijeta i produkt su osjećanja prisutnosti zla. Islamski mudraci i filozofi u naporima da riješe ovaj problem nastao pod sumnjom zala raspravu dijele na tri tačke koje treba dobro razmotriti: • šta su to ustvari zla i kako su nastala? • neodvojivost zla od dobra i preovladavanje dobra; • koristi i pozitivni učinci zala te činjenica da svako zlo za sobom povlači i dobro. Prvi dio: Razumnom podjelom može se potvrditi da zlo potječe iz nepostojećeg, a ne iz egzistentnog. Dakle ono što je zlo ili je sami nebitak poput sljepila, siromaštva, nemoći, nejedinstva, ružnoće, starosti, smrti (sa jednog stanovišta), ili je nešto što biva uzrokom oskudice i nestajanja poput šteta, nesreća, katastrofa, nasilja, otimanja, krađe i pomanjkanja morala. Upravo otuda pojava lošeg morala kao što je oholost, zavidnost, škrtost i sl. Smrt, siromaštvo, slabost, starost i ružnoća loši su iz razloga što čovjeka lišavaju života, bogatstva, moći, mladosti i ljepote. Nemanje je to što je loše. Štete, nesreće, katastrofe i slične pojave ili događaji jesu loši jer njihovo postojanje za sobom povlači nestanak blagodati, što biva puno bolnije ukoliko je čovjek materijalista i drži se ideje da ono što jeste to je ono što mu je u rukama, zato njega zbilja boli svaki gubitak, dok vjernik koji zna da upravo sama činjenica da je vjernik znači izabrati život u kojem će biti iskušenja te vjere jer Kur’an časni nam poručuje: Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. (El-Ankebut, 2) Zar ne vide oni da svake godine jedanput ili dva puta u iskušenje padaju, pa opet, nit' se kaju nit' se opamećuju. (Et-Tevbe, 126) I znajte da su bogatstva vaša i djeca vaša iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika. (El-Enfal, 28) Poslanik s.a.v.a.: Ja se za vas više plašim od ugodnog iskušenja nego li od teškog. Vi ste dopali u teško iskušenje i stprili ste se, međutim Dunjaluk je sladak i lijep. Imam Ali a.s.: Tri su iskušenja: ljubav prema ženama, to je šejtanova sablja. Pijenje alkohola, to je šejtanska klopka. Ljubav prema novcu, to je strelica šejtanova. Onaj koji voli žene neće se okoristiti svojim životom, onome koji voli alkohol zabranjen je Džennet, čovjek koji voli novac rob je Dunjaluka. Možemo reći da je postojanje, apsolutno gledano dobro, a nepostojanje zlo. U svakom slučaju, svako nepostojanje ne biva automatski i zlo, već ono nepostojanje koje ustvari predstavlja nedostatak sposobnosti opisano je zlim. Naprimjer, kada god postoji biće koje potencijalno može imati neko posebno svojstvo, ali se ono ne pojavi ili ga bude pa posredstvom određenog uzroka bude izgubljeno, u tom slučaju nedostatak kojim to biće bude opisano jeste zlo. (naprimjer vid ili sluh za čovjeka) Vjerovatno je postalo jasno iz ovog kratkog objašnjenja da temelji ideje o dualnosti sila nisu ispravni. Zato što stvari i bića nisu dvovrsni, da bismo mogli reći kako postoji dobra i zla vrsta. Za zla važe dvije mogućnosti: ili su nepostojanja, u tom slučaju znači da uopće nisu u redu egzistencije, ili su postojanja koja sama po sebi nisu loša, već su dobra i njihov djelatnik upravo je djelatnik dobra, a loša su jer njihovo prisustvo biva povodom zla i određenog nedostatka kod drugog bića. Naprimjer zmija, zar je ona sama po sebi zlo, ona čak održava ravnotežu u prirodi, ali kada slučajem ona ujede nekoga, tada je u relaciji s njim, zla. Najbolji primjer relativnosti zlobe nekog događaja ili nesreće može biti primjer amputacije ruke kod čovjeka koji ukoliko mu se ne amputira bolest će zahvatiti cijelo tijelo.Pogledamo li u ovom slučaju na ruku, za nju je amputiranje zlo, pogledamo li na tijelo, za njeg je amputiranje jedino dobro koje se može izabrati. Dakle, neke su stvari same po sebi dobre, ali u poređenju s drugim su loše i obratno neke su stvari same po sebi loše ali globalno gledano predstavljaju sreću, i ovo se ne tiče samo spomenutih primjera već može se primjeniti u cijeloj Kreaciji. Jasno je da usporedno biće ustvari jeste akcidentnost, a ne nešto što je u biti, što znači da je relativno i nema potrebu za vršiocem i djelatnikom. A što se tiče onih koji kroz ono što nazivaju nesrećama pobijaju uzvišene mudrosti i idealni sistem, možemo reći da isti odgovor kojeg smo dali dualistima vrijedi i za njih. Dakle, zla su ili nepostojanje, ili su postojanja koja su opisana kao zla zbog toga što za sobom vuku nepostojanje ili nestanak. Međutim, moguće je postaviti pitanje na sljedeći način: Ako zla nastaju iz nepostojanja i nedostatnosti, zašto svijet nije stvoren tako da umjesto nepostojanja budu egzistencije, a umjesto nedostatnosti savršenstva? Dakle, problem nije u tome zašto je zlo stvoreno, već zašto praznine nastale nepostojanjem nisu ispunjene stvaranjem dobara i dobrota? Očigledno da problem nije u stvaranju zala da bismo mogli reći kako su ona ustvari nepostojeća. Problem je u nestvorenosti dobara umjesto zala. Zašto umjesto smrti nije stvoren vječni život, umjesto siromaštva i bijede bogatstvo i moć, umjesto ružnoga ljepota, umjesto boli i muke užici i sreća, umjesto neravnopravnosti, ravnopravnost? Jasno je da odgovor kako su zla nepostojeća nije dovoljan na ovakvu vrstu prigovora. Ovdje moramo preći na drugi dio. Naime riječ je o neodvojivosti zala od dobra i prevladavanja dobra nad zlom. Ishodište zala, ili drugim riječima povod svim nedostacima, prazninama i nedostatnostima može biti ili nepodobnost materije za primanje posebnih savršenosti, ili podobnost materije za suprotno. Ove dvije osobine neodvojive su od materije, kao što je suprotnost između zbilja u svijetu prirode njihova neophodnost i neizostavna je iz takve vrste egzistencije. Bitak i egzistencija su u silaznim razinama sasvim prirodno izmiješani sa nedostacima. Svaka razina bitka ima svoje posebne nedostatke. Svaka materija i svaka forma Ovoga svijeta, htjela ne htjela, ima stepen nedostatnosti. Zabluda je i obična mašta očekivanje od materije da ne bude podobna za sukob i konflikt, ili da bude, ali da ima spremnost primanja svake forme u svakom uvjetu. Također je obična zabluda očekivati od zbilja i formi svijeta da postoje, ali da među njima ne postoje sukobi i konflikti. Trebalo bi – ili da Ovoga svijeta ne bude, da bi tema u osnovi bila nepostojeća ili pak mora biti skupa sa svim ovim nedostacima, sukobima i konfliktima. Na neki način zahtjev koji je postavljen preveden na jezik želje glasio bi: Zašto Bog nije stvorio svijet koji nije svijet i materiju koja nije materija? Uredu, čega ima više, tj. da li je ono što preovladava dobro ili zlo? Naprimjer, postojanje vatre i podobnost sagorijevanja određenih materijala podrazumjeva da u posebnim uvjetima dođe do sagorijevanja. U takvoj pojavi imamo onih koja su loša i predstavljaju zlo, poput namjernih i slučajnih požara. Šta preovladava u spomenutom svojstvu vatre, dobro ili zlo? Da li vatra više koristi ustrojstvu ili haosu? Sigurno je da je dobro prevladava u vatri. Ovdje smo na mjestu, to be or not to be, jer povučena je crta između dvije mogućnosti – da vatre uopće ne bude ili da je bude ali u paketu kakvom i jeste, tj. i sa dobrima i zlima koja se nalaze u njoj. Također treba vidjeti šta mudrost vidi važnijim, žrtvovanje brojnih dobara zbog malo štete i zla ili pak nasuprot tome vidi važnijim zadržati veliko dobro i pored malo zla koje je prati, ali koje je akcidentno a ne u njenoj suštini, jer kada bi bilo u njenoj suštini sigurno je da u tom slučaju bi ljudi do sada uništili sve noževe (da ne govorimo o oružju) jer osim što mogu guliti jabuku, mogu i ubijati i nevinu djecu. Nesumnjivo je da je druga mogućnost, tj. zadržati veliko dobro optimalna i ispravna, najzad žrtvovanje ili pak sprječavanje brojnih dobara radi potiskivanja neznatnoga zla, ravno je velikom zlu i oprečno je uzvišenoj mudrosti. Ukoliko bismo htjeli napraviti primarnu podjelu bića imali bismo pet vrsta: sušto dobro, sušto zlo, prevladavajuće dobro, prevladavajuće zlo i jednakost. Biće koje je sušto zlo ne postoji, kao što ne postoji biće prevladavajućeg zla ili pak biće u kojem bi bilo jednako dobro i zlo. Ono što egzistira ili je sušto dobro ili je prevladavajuće dobro. Postaje jasno da je odvajanje zla od dobra čista zabluda i razumno nemoguće, kao što je idealnije ustrojstvo od postojećeg ustrojstva obična maštarija. Prema tome, možemo zaključiti: nije moguće mijenjati ono što jeste. Treća razina za razumjevanje: Osim što zla predstavljaju neophodnu pratnju postojećim dobrima Ovoga svijeta, ona i sama, na svoj način, predstavljaju izvor i povod za brojna dobra. Njihovo postojanje za sobom povlači velika dobra, i to ide do mjere da ukoliko ne bi ta zla postojala, ne bi također bilo dobra ni blagodati. Kao prvo, neka od zala poput smrti i starosti neizostavni su dio usavršavanja duše i njenog kretanja sa jednog stupnja na drugi. Kao što plod oraha u početku izgleda kao nejasna mješavina kore, opne i jezgre, njegovim rastom polahko se primjećuje finaliziranje oblika i odvajanje svake cjeline zasebno, da bi na kraju i kora i opna izgubile svoju svrhu i bile otvorene samo zbog jezgre – takav je odnos i između duše i tijela. Drugo, ukoliko ne bi postojali svi ovi sukobi i trvenja te ukoliko bi forma koju je materija poprimila zauvijek ostala kakva i jeste, u tom slučaju materija ne bi mogla primati drugi oblik što znači da bi vječno nosila samo jedan isti, a to je samo po sebi prepreka na putu usavršavanja i širenja kreacije. Međutim, u stalnim sukobima i konfliktima te uništavanjima postojećih formi, stiže red na sljedeće čime se kreacija širi i usavršava. U tom kontekstu mudraci su rekli: “Da nema konflikata i suprotnosti ne bi bilo ispravno produženje darežljivosti koja dotiče od strane Izvora darežljivog.” Treće, zla i rušenja igraju presudnu ulogu i veoma su korisna u procesu usavršavanja i stvaranju pokreta kao i iniciranju prema cilju i finaliziranju bića. Filozofi kažu da prirodni pokreti (prostorni) uvijek dolaze nakon nasilnih pokreta. Sve dok stvar stranom ili suprotnom silom ne bude udaljena od svojih prirodnih iziskivanja, u njoj se neće javiti volja za kretanjem prema centru. Upravo se u nevoljama, nesrećama, bolovima i patnjama događaju sazrijevanja i javljaju se geniji. Da nema muke gladi i žeđi, ne bi bilo slasti sitosti i napojenosti. Da ne postoji mogućnost slijeđenja strasti i sijanja smutnje, ne bi postojala ni bogobojaznost i čednost. Da nema rivalstva, ne bi bilo ni utrke. Bez ratova i krvoprolića ne bi bilo napretka ni civilizacije. Da nema gušenja, ne bi bilo ni borbe za slobodu niti bi se pojavilo slobodoljublje koje predstavlja manifestaciju ljepote i savršenstva čovjekova bića. Pravednost i borba za prava ne bi imala vrijednost da ne postoje nasilja i nepravda. Potrebe čovjeka potiču na pokret i na taj način potencijal pretočavaju u aktuelni rad i moć. Dakle, s obzirom na činjenicu da je Ovaj svijet mjesto procesualnosti i usavršavanja te pokreta iz nedostatnosti ka savršenosti, a pokret i postepenost jesu dio prirodne biti te s obzirom na činjenicu da pokret, iniciranje prema savršenstvu ima prirodnu ovisnost i potrebu za stvarima koje nazivamo zlo i manjkavost, postaje jasna korist i svrha postojanja zala. Također postaje jasno da ono što se naziva zlom, partikularno gledano, u odnosu na jednu posebnu stvar, kada se posmatra sa šireg aspekta može biti dobro i korist, a ne zlo i šteta. Ne smijemo previdjeti ni činjenicu da dosta zla kojeg mi danas svjedočimo jeste rezultat naših djela, Kur’an o tome kaže: Pojavio se metež i na kopnu i na moru, zbog onoga što ljudi rade, da bi im On dao da iskuse kaznu zbog jednog djela od onoga što rade, ne bi li se povratili. (Rum, 41) Kada im se kaže: “Ne remetite red na zemlji!” - odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo!” (El-Bekare, 11) I ne slušajte naredbe onih koji pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered prave. (Eš-Šuara, 151) Poslanik s.a.v.a.: Kada čovjek krijući počini grijeh on će nauditi samo njemu, a kada ga počini javno a u tome ne bude spriječen taj će grijeh nanijeti štetu svim ljudima. Činjenica je da ljudi protokom vremena gomilaju svoju negativnu energiju stvorenu iz prkosa Božijim zakonima i prirodnim ustrojstvima i koja sasvim prirodno uzima svoj harač i pravi tegobe stanovnicima Zemlje, sve atomske probe, isprobavanje bojnih otrova, osiromašeni uran, biogenetski eksperimenti, globalno zagrijavanje i x primjera koji svjedoče da su nam ruke do lakata u suzama nevino ojađenih ljudi, koji gle čuda pripadaju istoj vrsti kojoj i mi pripadamo. Vjerujem da smo ovim kraćim odgovorom uspjeli popuniti eventualnu prazninu koja je postojala u shvatanju egzistiranja onoga što nam se na prvi pogled baš i ne sviđa, ali što proviđenjem Božijim ima razlog svoga postojanja koji je itekako opravdan, upravo radi nas a ne radi “koristi” koju bi nekakav bolesni um mogao vidjeti na Božijem “računu”. Esselamu alejkum. 


Pitanje:"Prenosi se od imama Alija da je rekao kako naše vjerovanje neće biti potpuno dok ne budemo vjerovali da ono što se dogodilo nije moglo da se izbjegne niti dok ne budemo vjeorvali da ono što će se dogoditi ne možemo izbjeći. Mnogo sam dojmljen ovim riječima pa bih volio  bar kratko njihovo tumačenje.Selam!

 

Odgovor: Selam! Pitanje je prvi korak u znanje. Ko pita u mladosti odgovarat će u starosti. Ne postoje glupa pitanja, postoje samo glupi odgovori. Bila je ovo inicijacija na postavljanje pitanja. Ljudi ne treba da se stide pitati. Već, oni koji odgovaraju moraju paziti kako odgovaraju, posebno imajući u vidu dvosmislenost govora, zatim imajući u vidu da ovim putem (putem weba) onaj koji odgovara ne poznaje onoga koji pita i postoji opasnost da nedovoljno jasan odgovor napravi samo veću dilemu i problem oko dotičnog pitanja. U nadi da će odgovor biti dostatan i zadovoljavajući, počinjem u Ime Allaha: U temi Božijeg određenja i sudbine postoji veliki broj pitanja, posebno onih koji se tiču islamskog učenja. Najosnovnija pitanja koja se trebaju razmatrati u raspravi o određenju i sudbini jesu sljedeća: Leksičko i terminološko značenje kada i kadera; Vrste kada i kadera; teorijski i objektivni, konačni i ne konačni; Pitanje izmjene pravila  i promjene kada i kadera koja dolazi od Boga Uzvišenog; Mogućnost ili nemogućnost da čovjek promjeni kada i kader; Pitanje čovjekove prinuđenosti ( ili pak slobodne volje sa aspekta kada i kadera i negativne posljedice pogrešnog vjerovanja u prinuđenost; Značenje kada i kadera Riječ kada u osnovi, kako to Ragib u Mufredatul Kur'anu kaže ima značenje konačne presude, bilo da je praktična, bilo usmena, bilo da se veže za Boga ili za nešto drugo. Riječ kader ima značenje mjere. Prilike na kojima je ova riječ upotrebljena, prenose upravo ovo značenje. Mi sve s mjerom stvaramo, (El-Kamer, 49) Zbog toga riječ takdir znači mjerenje ili određivanje mjere nekoj stvari. Sukladno rečenom, značenje Božijeg određenja, tj. kadaje Illahi u vezi sa dešavanjima u Univerzumu jeste da su dešavanja konačno određena od strane Biti Božije; konačni Božiji sud u vezi sa njima je izrečen. Značenje takdire Illahi, jeste da su stvari svoju mjeru stekle od Allaha Uzvišenog. Budući da Allah djeluje znanjem, htjenjem i voljom, kada i kader se vraćaju Njegovom znanju, htjenju i volji. Filozofi Božije određenje komentiraju na svoj način. Kao prvo, smatraju je djelom Božijim, zatim je vide kao jednu vrstu znanja stvari na jednoj od razina bitka, a kao treće, drže da je općenita tj. da obuhvata sve stvari. Obično u komentaru Božijeg određenja kažu sljedeće: “Božije određenje jeste postojanje svih stvari na elementaran način u svijetu intelekta.” Svijet intelekta prije svega jeste stvorenje Božije, ali kao direktna kreacija, tj. primordijalna inovacija  a ne kao postanak, tj. stvaranje . Drugo, odnos toga svijeta sa svijetom stvaranja jeste odnos uzroka sa posljedicom. Treće, nema pojave a da u tome svijetu ne postoji na razini intelekta, čije objektivno postojanje (bez obzira da li se dogodilo ili će tek da uslijedi) proizlazi upravo iz tog bitka. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo u određenoj mjeri. (El-Hidžr, 21) Islamski filozofi za spomenuti kur'anski ajet kažu da ukazuje na svijet odredbe ('alemul kada), kao i 59. ajet iz sure El-En'am: U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi, koji ukazuje na činjenice koje se ubrajaju u ključeve tajnovitog i upravo su oni osnove otkrivanja stvari, također ukazuje na zbilju koju treba nazvati jasnom Knjigom (kitabun mubin). U Kur'anu se spominje zbilja koja se naziva Ummul- kitab, tj. glavna knjiga. Također se govori i o Kalemu, tj. peru, i čuvanoj ploči, tj. Levhi mahfuz – ovo su apstraktne zbilje. Riječ, kader ima značenje mjere. Božiji kader ukazuje na odnos koje stvari u sebi svojstvenim granicama, tj. mjerama imaju sa Biti Uzvišenog Gospodara. Neslaganje koje postoji među učenjacima kada je riječ o općenitosti Božijeg određenja, aktuelno je također i u pitanju Božijeg kadera. Sa stanovišta onih koji vjeruju u općenitost Božije određenosti, mjere i granice svih stvari vezane su za znanje i volju Božiju, isto kao što im je bitak, nužnost i neophodnost vezana za Božije znanje i volju. Jasno je da se Božije znanje ili volja (bez obzira da li je riječ o znanju na razini Biti ili znanju na razini djela, u šta vjeruju filozofi) naziva Božijim predodređenjem, zato što ima utjecaja na postojanje i stvaranje stvari i predstavlja sud o njihovom postojanju na osnovu kojeg stvari postaju nužne. Također, znanje Božije (tj. jedna razina Božijeg znanja) naziva se kaderom Božijim zato što su mjere stvari vezane za njega. Saobrazno rečenom, Božije predodređenje predstavlja znanje Božije koje određuje konačnost i neophodnost stvari, a Božiji kader predstavlja znanje koje određuje granice i mjere. Nekada se kada i kader generaliziraju i na objektivna bića nazivajući se u tom slučaju objektivnim predodređenjem i sudbinom. U tom slučaju Božiji kada predstavlja neophodnost i neminovnost stvari sa aspekta vezanosti za Nužno Biće, a Božiji kader predstavlja objektivnu individuaciju bitka i njegove mjere sa aspekta vezanosti za Nužno Biće. Da li su kada i kader promjenjivi? Jasno je da je ustrojstvo Univerzuma ustrojstvo uzroka i posljedice, tako da svaka određena posljedica ima određeni uzrok. Također je jasno da posljedica svoju neophodnost postojanja stječe od svoga uzroka, kao što i svoju individuaciju, određenost i bitak također stječe od jednog ili više uzroka. Jasno je i da Božije znanje, volja i predodređenost dovode u postojanje svaku stvar putem posebnih uzroka. Jasno je i da se apstraktna i materijalna bića međusobno razlikuju po tome što su apstraktna bića vezana za elementarne uzroke i nemaju nikakvih uvjeta ni od izvršitelja ni od vršenoga, dok su materijalne stvari, pored elementarnog upostojiteljskog uzroka vezane i za lanac pomoćnih uvjeta kompetentnosti koji imaju mogućnost promjene tako da prouzroče promjenu stanja dotičnog predmeta. Bića se u Univerzumu dijele na dvije vrste: Neka bića nemaju mogućnost postojanja u više od jedne posebne vrste, kao što su uzvišena apstraktna bića. Druga pak bića imaju mogućnost postojanja u različitim vrstama i ona spadaju u materijalni svijet. Prirodna materija ima mogućnost susreta sa različitim uzrocima i činiocima i pod različitim dejstvom svakog od njih dobiva posebna stanja i kvalitete koji su različiti u ovisnosti od kojeg uzroka su rezultat. Za jednu prirodnu materiju postoji hiljade ako, dok kod apstrakcija koji imaju samo jednu formu bitka i ne potpadaju pod utjecaj različitih činilaca, kada i kader je konačan i nepromjenjiv, zato što nemaju dodira sa više različitih uzroka. Budući da je sudbina posljedice u rukama uzroka, a s obzirom na činjenicu da kod njih, tj. apstrakcija ne postoji mogućnost izmjene uzroka, to znači da im je sudbina konačna. Međutim druga bića, koja nisu apstraktna, imaju mogućnost da postoje u hiljadama boja i izgleda i pod zakonom su pokreta, stalno se nalaze na raskrsnicama, imajući nekonačni kada i kader, tj. njihovu sudbinu ne kroji jedna vrsta kada i kadera već čekaju ih različite sudbine. Kada u obzir uzmemo bilo koji od uzročnih lanaca, vidimo da postoji mogućnost zamjene s drugim lancem, što znači da im sudbina nije konačna. U mjeri u kojoj je ako moguće upotrijebiti kada su u pitanju materijalna bića, moguće je i postojanje izmjene predodređenja i sudbine. Ukoliko pak gledamo na konkretna dešavanja u Univerzumu, vidjet ćemo da ne postoji više od jednog kada i kadera. To znači da stvari onakve kakve jesu, vezanjem za potpune uzroke imaju konačne kada i kadere. Međutim, u isto vrijeme aktuelna je jedna vrsta uvjetovane nužnosti i kadera, jer kada su u pitanju materijalna bića, veoma je istinita tvrdnja: “Da je bilo tako, moglo je biti ovako.” Isto možemo reći i na drugi način. Kada je konačna i nepromjenjiva, ali kader tj. sudbina nije konačna i podliježe promjenama. To znači da je odnos postojanja stvari u odnosu sa svojim potpunim uzrocima neminovan i konačan. Međutim, njihovo postojanje u odnosu na svoju bit i u odnosu na nepotpune uzroke nije nužno, tj. moguće je. Odnos postojanja stvari sa njihovim uzrocima koji ih dovode u postojanje jeste aktuelnost i savršenost, a odnos njihovog postojanja sa pomoćnim uzrocima i uvjetima jeste nepotpunost i ograničenost. Drugim riječima, svako savršenstvo koje stvari posjeduju dolazi od uzroka koji je povod njegovog postojanja, a svaka manjkavost i mjera koju posjeduju, potječe od prijemnih i materijalnih uvjeta, gdje jedni bivaju zamjenjeni drugima. Ono što prihvata promjenu jeste sudbina (kader), a ne konačna i nepromjenjiva predodređenost (kada). U rivajetu se prenosi sljedeće: Hazreti Ali a.s. je sjedio u hladovini jednog nakrivljenog zida. Kada je primjetio da je na rubu rušenja ustao je i sjeo na drugo mjesto. Neko mu reče: “Da li to bježiš od Božijeg predodređenja?” Ali a.s. mu reče: “Od predodređenja bježim sudbini Božijoj.” Ovaj rivajet ukazuje upravo na našu temu. Možemo zaključiti da je dužnost svakog vjernika da kada je u pitanju (pred)određenje Božije da ga mora prihvatiti kao takvog, bez obzira razumio ga ili ne. Jer treba imati na umu činjenicu da Uzvišeni Allah je apsolutno pravedan, sve zna, svemoćan i milostiv, iz čega proizlazi da sve što odredi i stvori na temelju je mudrosti, milosti, pravde što je svakako u našu korist mada, kako rekoh mi dosta od toga i ne razumijemo. Dovoljan je primjer stvaranje šejtana, koji kao vanjski poticaj na zlo ustvari tjera našu vjersku svijest i dušu da rade suprotno i da se zalaže u svom usavršavanju. Šejtan ima na neki način ulogu ivičnjaka koji se nalaze sa obje strane puta kako čovjek ne bi otišao na stranu. S druge strane mi sami sebi krojimo sudbinu. Dovoljan dokaz jeste tvoja dilema da li da napišem pitanje ili ne, da li da ustanem na sabah ili ne, da li da pomognem ili ne, da li da slažem ili ne i hiljadu drugih da li, jesu dokaz naše slobode u izboru, slobode na temelju koje postoji Sudnji dan, jer da smo primorani raditi to što radimo ne bi imalo smisla da Pravedni i Milostivi Bog nama sudi za bilo šta što smo (morali) činiti. Allah nam krajnje otvoreno kaže: Da li vi mislite da smo vas tek tako stvorili i da se Nama nećete vratiti? Dakle, gospodo, nakon što završite život na ovom svijetu, umrijet ćete i ponovno biti proživljeni na drugom svijetu. Vaša smrt je produžetak života. Najbolja dopuna jeste poznati hadis u kojem Poslanik kaže: “Ovaj svijet je njiva na kojoj sijemo ono čije ćemo plodove koristiti na drugom svijetu.” Riječ je o imanu najvećeg stupnja, s obzirom na činjenicu da i iman i islam imaju svoje stepene, što znači da samo onaj koji se u potpunosti preda Bogu može se u potpunosti pomiriti i s određenjem. Ovdje dolazi do izražaja smisao hadisa: Čini ibadet Allahu kao da Ga vidiš, jer zaista iako Ga ti ne vidiš, On tebe vidi. Kada se čovjek pomiri sa ovom činjenicom, tada u njemu nema snage koja se može ponijeti neposlušno, ili biti nezadovoljna određenjem Allahovim, već se cijelim bićem prostire predanost Uzvišenoj Istini. Upravo se u sljedećem ajetu ukazuje na ovaj stepen imana, kada Allah kaže: I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (En-Nisa 65) znači nije dovoljno reći ja sam musliman i stvar je gotova. Već treba raditi na svojoj vjeri. Najzad zar u Kur’anu (Jusuf 106) nije rečeno: (Korkutov prijevod ovog ajeta je pogrešan, tamo stoji: Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.) prijevod ovog ajeta glasi: A većina onih što vjeruju u Allaha su mušrici. Međutim, ovdje je riječ o onom širku koji je izraz čovjekovog neznanja, i neupućenosti u zbilje. (Očit je primjer toga širka kada vjernik kaže: da ne bi tog ljekara umro bih. Svjesni smo da je Glavni Uzrok Bog, dok je ljekar samo sredstvo volje Božije u ozdravljenju od neke bolesti, jer nije stiglo određenje kada će čovjek umrijeti.) Vjerujem da je ovo objašnjenje bilo dovoljno da objasni ono što se htjelo saznati. Selam alejkum.


Objasniti ukratko poruke sure Mulk.

 

Odgovor:

Namjera ove sure jeste jasno ukazivanje na općenitost gospodstva Božijega na nivou cjelokupnog Univerzuma. Što je ujedno i odgovor na svaki drugačiji način vjerovanja i objašnjavanja kada je u pitanju Božija vlast. Upravo iz tog razloga u ovoj suri spomenut je veliki broj blagodati Božijih u pogledu stvaranja i upravljanja, usljed toga što spominjanje tih blagodati predstavlja dokaz općenitog Gospodstva Allahovog dž.š. Što za sobom u jednom preciznom presijeku povlači prisustvo novih na prvi pogled nerečenih dimenzija Njegovog upravljanja stvorenim svijetom (rububijjet = nubuvet = proživljenje) Ukratko sadržaj ove sure svodi se na dvije činjenice: prva, poziv na prihvatanje jedinosti Njegova Gospodstva, druga, poziv na vjerovanje u proživljenje.


Šta znači smrt, da li je ona iz “zone” nepostojanja, ako je tako kako to da se može stvoriti da postoji nešto što treba da ne postoji?

Odgovor:

Smrt znači prelazak iz jedne u drugu dimenziju egzistiranja a da se pri tom prelasku ne gubi svijest i volja. Kao takva ona predstavlja nešto što egzistira i kroz čiju egzistenciju mi gubimo svoju trodimenzionalnu materijalnu ljušturu zvanu tjelesnost. Ukoliko je pak prihvatimo, kao što to običan um i prihvata, da znači nepostojanje, i tada treba biti u genitivnoj vezi kao nepostojanje mogućnosti za dalji tjelesni život, ali za biće koje ima ili je imalo sposobnost biti živo. Kao što je sljepilo nepostojanje sposobnosti gledanja ali za čovjeka koji može gledati.


 

Objasniti sljedeću sintagmu:

Nećeš vidjeti u stvaranju Milostivog disharmonije.

Odgovor:

Mada materijalni svijet u svojoj biti predstavlja trenje, sukobe, kontrarnosti i sl. ipak s obzirom na činjenicu da su svi ti suprotni pokreti i kočenja produkt jednog uzroka tj. Boga koji ih je lančano povezao, i koji je stvoreno stvorio s određenim ciljem, koji se postiže upravo povezivanjem različitosti koje smo spomenuli. Znači da su te činjenice sve, baš sve usmjerene ka jednom univerzalnom cilju Univerzuma. Slično jezičcima tasova vage, čija korist se upravo ogleda u njihovom suprotnom kretanju bez koje trgovac ne bi mogao izvagati svoju robu. Saopćenje nećeš vidjeti općenite je naravi i obraća se svakom ko ima moć gledanja (dakle nije oslovljen Poslanik), a dodavanjem riječi stvaranje na riječ Milostivi, ukazuje na činjenicu da je cilj stvaranja opća milost Božija. Riječ tefawut upotrebljena je neodređena u negirajućem kontekstu, tako da nam prenosi sljedeću poruku: u cijelom Univerzumu nećeš vidjeti neharmoničnosti.


  Pitanje:

Šta je osnovna poruka ajeta:

A pritajili vi svoj govor ili ga glasno izrekli, zaista On dobro zna tajne u grudima?

Odgovor:

Odbija se sumnja koja bi se mogla javiti u čovjeku, a koja je utemeljena na nevjerovatnosti da se nešto dogodi. Bog do ovog ajeta spominje da je Gospodar, nije spomenuo da je Gospodar koji zna. A pošto čovjek svemu sudi po svojoj mjeri i misli da kao što ima ljudi gospodara koji ne znaju šta imaju, tako može biti da i Bog ne zna baš sve što se radi ili u najmanju ruku ne zna ono što je urađeno s kakvim je nijetom urađeno. Tako da se s nevjericom pita kako li će Bog to učiniti? Zato Allah dž.š. daje do znanja da ne samo da je apsolutni Rab već je i apsolutni sveznadar. A riječi kojima je ajet odagnao ovu sumnju: bilo da tiho govorite bilo glasno, to je za Boga isto, jer On zna namjere svjedoče da se pored govora misli i na skrivena i javna djela, a tajni i glasni govor je spomenut u ajetu usljed toga što najbolje iznosi značenje skrivenosti i javnosti. (Za tajno obavljanje jednog djela moramo pronaći skriveno ili usamljeno mjesto i da utrošimo energiju, dok govor s lahkoćom možemo sakriti ili objelodaniti, dovoljno je glasno ga reći ili pak šapnuti ga nekome na uho.)

 

6.      Šta na osnovu objašnjenja allame Tabatabaija i hadisa u vezi sa ovim ajteom: da smo slušali i da smo razmišljali možemo zaključiti?

Odgovor:

Objašnjenja i hadis nam daju do znanja da su nevjernici i čuli i shvatili međutim, prihvatili su ono što je njima odgovaralo, što znači da se nisu pokorili istini i nisu se odazvali pozivu. Usljed toga Allah dž.š. u sljedećem ajetu i kaže da su oni tim riječima presudili sebi, tj. priznali su svoj grijeh. A neko djelo je grijeh tek kada se zna da je zabranjeno, tj. tek kada je hudžet upotpunosti ispunjen. Prije znanja o zabranjenosti nekog djela čovjek koji to čini nije griješnik sa aspekta Božijeg zakona, tako da se ni na ovom svijetu a ni na ahiretu ne naziva griješnikom. Znanje o djelima stičemo tradicionalnim putem, tj. slušanjem, čitanjem posredovanih izvora, (tj. Kur'ana, hadisa i pravnih tekstova,) ili pak putem razmišljanja na temelju stečenog znanja, tj. na racionalan način. (Sve to znači da ni jedan griješnik nije džahil, tj. neznalica, jer u najmanju ruku je znao da grijeh zbog kojeg je nazvan griješnikom jeste grijeh i zabranjen je.)


 

Šta to znači da je Bog zemlju ukrotio?

Odgovor:

Allah je Taj koji je zemlju ukrotio i učinio mirnom, da bismo mogli da živimo na njenoj površini i da bismo mogli da se krećemo po njoj, a da bismo sebi obezbjedili opskrbu valja nam na razne načine da koristimo ono što nam zemlja može pružiti.

 

  1. Napišite značenje (ne prijevod) sljedećeg ajeta (kako je to Allame objasnio):

16 أَأَمِنتُم مَّن فِي السَّمَاء أَن يَخْسِفَ بِكُمُ الأَرْضَ فَإِذَا هِيَ تَمُورُ

Odgovor:

Kako tako olahko i smireno demantirate Gospodstvo Božije, i kakvo osiguranje imate od meleka na nebesima koji su zaduženi dešavanjima u svijetu, da vam tlo pod nogama neće otvoriti, i da vas voljom Božijom neće zatrpati pod njom, i to u stanju da će se ona poput kolijevke tresti, tamo-vamo.

 

  1. Ko izgovara sintagmu na kraju devetog ajeta sure mulk: zaista ste vi u velikoj zabludi?

a.       meleki

b.      Bog

c.       poslanici

d.      džehenemlije. (ovo je tačno prema tvrdnji allame)

 

  1. Zašto je u desetom ajetu  sure mulk prvo rečeno da smo slušali a tek zatim da smo razmišljali?

Odogovor:

Usljed toga što većina ljudi koristi samo čulo sluha, dakle lakše im je da slušaju rezultate tuđeg razmišljanja nego li da sami razmišljaju, jer nemoćni su da izvrše precizno shvatanje zbilja i istina i da odrede stvarne koristi i štete, a razumom se, što je bolno evidentno koristi veoma malehan broj ljudi.


Objasnite jezičko značenje riječi ahlak?

Odgovor: Ahlak je arapska riječ. To je množina od riječi hulk. Hulk ima značenje čovjekove osobine koja je dio njegovog nefsa, koja je nje­gova duševna osobina, kako loša, tako dobra. S obzirom da smo rekli da je ahlak množina od te riječi, a hulk znači duševna čovjekova osobina, bilo da se radi o pozitivnim ili negativnim čovjekovim osobinama, ahlak označava čovjekove osobine duše.


 

Šta terminološki označava pojam ahlak? Koje je njegovo ustaljeno značenje u nauci, šta se u nauci podrazumijeva pod ovim pojmom?

Odgovor: Ova riječ se u bosanskom jeziku najčešće prevodi kao moral. Nauka o moralu je nauka koja nastoji razdvojiti dobre od loših ljudskih osobina, podsticati, usavršavati i unapređivati dobre osobine, a otklanjati loše.


 

 

Da li je ahlak realtivan pojam ili ne?

Odgovor: Detaljno smo govorili o ovom pitanju. Postoje dvije oprečne teorije po ovom pitanju. Jedni misle da je ahlak relativan pojam. Ovo mišljenje zastupaju filozofi koji se ubrajaju u skupinu empirista. Također, veliki broj današnjih zapadnih filozofa zastupa ovu tezu,