|
Pitanje:
Selam
Alejkum postovana redakcijo,ovo pitanje je naruceno pitanje od jednog profesora islamske
istorije i posto nije u stanju da koristi internet ljubazno me je
zamoleo da pisem umesto njega.
U Suri Jusuf ajet 42 citamo: "A onome od njih dvojice za koga
je znao da ce spasen biti rece: "Spomeni me gospodaru svome!
ali sejtan ucini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i
Jusuf ostade u tamnici nekolike godine."
Lokalni tefsiri ovaj ajet komantarisu kao nemoc hz. Jusufa odnosno
oslanjanja na coveka odnosno njegovog gopsodara a ne na Gospodara
Svevisnjeg.
Molim vas da osvetlite ovo pitanje pravilnim tumacenjem.
Unapred hvala!Selam
odgovor:
Odgovor sam potražio u čuvenom
komentaru Kur’ana El-Mizan od vrhunskog učenjaka Allame
Tabatabaija k.s. On prvo prevodi ajet zatim objašnjava mogućnosti
koje su logične i koje su nelogične jer kose se sa Kur’anskim
ajetima koji se nalaze na drugim mjestima u istoj ili pak u drugim
surama. Njegov metod komentiranja je bez premca jer prilikom tumačenja
Kur’ana pomaže se Kur’anom tj. onim što ide u prilog ili pak
protiv neke tvrdnje ili mogućnosti, dajući nam do znanja da Kur’an
ako je već prema svojim riječima tibjanun li kulli šej’ ,
tj. objašnjenje za sve stvari, pa kako to da ne bude prevashodno
objašnjenje za sebe, tj. ukoliko je Kur’an svjetlo kojim nam se
obasjava svijet, onda mi upravo tim svjetlom trebamo rasvjetliti
ajete koji nam na prvi pogled izgledaju nejasni, a ne služiti se
svojim pretpostavkama, to bi bilo kao da hoćemo usred dana poslužiti
se džepnom lampom da bismo rasvijetlili Sunce od kojeg nam dolazi
dnevna svjetlost.
Značenje ajeta: A onome od
njih dvojice za kojeg je znao da će biti spašen reče: Spomeni me
gospodaru svome. Ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene
gospodaru svome i Jusuf ostade u tamnici još nekoliko godina.
L ične zamjenice (koje stvaraju
konfuziju misli) bez imalo dvojbe vraćaju se na onog koji je izišao
iz tamnice, dakle on je taj koji je trebao spomenuti Jusufa svome šefu,
tj. faraonu, ali šejtan je učinio da to zaboravi i tek u 45. ajetu
se sjetio kada je zatrebalo tumačenje sna i otišao je do Jusufa.
Dakle gospodar ovdje nije Bog već faraon. A riječ koja je ovdje upotrebljena za nekoliko godina koristi se za cifru manju od deset.
(Dakle ovo je jasno)
Međutim, ukoliko bismo, kako to
neki i čine, zamjenice vratili na Jusufa a.s. pa rekli da je šejtan
učinio da on zaboravi na Gospodara a onda se On naljutio i kaznio
ga da ostane još malo u tamnici da se opameti, e ovakvo je tumačenje
daleko od svake pameti jer kosi se sa Kur’anskim tvrdnjama. Kao
prvo Bog hvali Jusufa kao (muhlesa) tj. roba pročišćenog, u vezi
sa kojima na drugom mjestu isti Bog tvrdi da do muhlesa šejtan nema
puta, tj. parafrazirano: zavest ću sve tvoje robove osim
muhlesina. A kada je Bog to prenio u Kur’anu znači da je to
zbilja koja nema promjene i da šejtan stvarno ne može pristupiti i
pomrsiti račune uma i vjerovanja kod muhlesina od kojih je bio i
Jusuf (vidjeti kraj 24. ajeta u kojem se u našim prijevodima nije
obratila pažnja pa je ovaj oblik participa pasivnog, tj. muhles,
ili pročišćeni, preveden kao iskreni) Osim toga iskrenost i čistota
vjere ni u kom slučaju ne znači da Božiji zakon kauzalnosti, tj.
da se sve dešava putem uzroka i posljedice ne važi i za takve
ljude. Štaviše, oni su od svih ljudi sigurniji da će se
zalijepiti ili pak zaljubiti u sredstva (karike lanca kauzalnosti)
kojima idu do cilja što je veoma čest slučaj za obične smrtnike,
pogledajmo samo koliko dunjalučara, a dunjaluk je kako
Poslanik s.a.v.a. kaže: poput sjene ispod drveta u
koju putnik legne da se malo odmor i da nastavi svoj put. Dakle čovjek
iako je pročišćen, u našem slučaju Jusuf a.s., našim
vokabularom rečeno rekao je tom čovjeku: proturu na uho faraonu,
za mene da sam ni kriv ni dužan ovdje, objasni mu kako sam dobar,
pravedan i pošten, ne bi li se smilovao i tako da izađem iz ove
rupe. Što nema nikakve opreke s Jusufovom vjerom u Boga. (Mislim da
je bilo dovoljno, na kraju jednu Fatihu pred dušu učenjaka i arifa
Allame Tabatabaija.)
Pitanje:
E-selam
Alekjku.Bila sam na mevludu u Bosanskoj dzamiji i jedan od gostiju
bio je Sheikh Hisham Muhammad Al-Kabbani.Imam dzamije u Detroitu ga
je predstavio kao direktnog potomka Muhameda s.a.w.s.sa oceve i
majcine strane da li je to vjerodostojna cinjenica.U naprijed
zahvalna.
Odgovor:Geneološki
ili rodoslovno posmatrano ima veliki broj ljudi koji potiču od
Poslanika s.a.v.a. tako da je moguće da neko i sa očeve i sa majčine
strane bude potomak poslanikov. Obično se takvi ljudi nazivaju
sejjidima, a oslovljavaju se i sa šejkh, da bi se ukazalo poštovanje
i ugled koji uživaju među ljudima. Velika je šteta što se i na
našim podnebljima ne vodi računa o porodičnom stablu, s obzirom
na povijesna previranja, miješanja, odlaske i dolaske postoji
realna mogućnost da i među našim muslimanima postoje takvi ljudi
ali, to se napamet ne može tvrditi. Rodoslovno stablo je nešto čemu
se među muslimanima na bliskom istoku pridaje pažnja i o čemu se
vodi računa, tako da zahvaljujući toj činjenici i nakon XIV
stoljeća ljudi tačno znaju svoje porijeklo ukoliko se veže za
najbolje stvorenje Božije, Muhammeda s.a.v.a.
Pitanje:
Ima li u Kur'anu ajet o kamenovanju (ajetu redžm)?
Odgovor:
U vezi ajetu-redžma u značenju kamenovanja, takvog ajeta nema
u Kur'anu, a što se tiče kazne koja se spominje to je bičevanje
bludnika i bludnice, ukoliko se mislilo na tu vrstu kazne.
Pitanje:
Došao sam do knjige na turskom jeziku koja je nazvana YILDIZNAMA
i kao autor se navodi imam Džafer ES_Sadik, sadrži liječenje po
harfovima, znači početni harf imena, zatim pojašnjenja vezana
za brojčanu vrijednost harfova i neke znakove.
Radili se o vjerodostojnom djelu Imama ili se to djelo samo njemu
pripisuje?
Odgovor:U
vezi sa spomenutom knjigom, Yildizname, nemamo informacija o istoj
te o njoj ne možemo ništa ni kazati.
Pitanje:
Selam
Alejkum postovana redakcijo!
Imam jedno, mozda, neobicno pitanje i izvinjavam se ako cu ovim
pitanjem stvoriti konfuziju!
U predavanju Allame Tabatabaija r.a. "Stepenovi duhovnog
putovanja" citamo da covjek zaduzen za otvaranje najvecih
gnostickih tajni (velova) je Imam Husein a.s.! Ovo se moze dokazati
i sledeci kur'ansku logiku halifata odnosno Allahovih predstavnika
koje On sam bira i koji saglasno gnostickim shvatanjima predstavlaju
'kutb' odnosno pol!
Medjutim u knjigama historije islamske filozofije, pa i ove koju
Henry Corben pise, ucimo da jedan od najvecih arifa (gnostika)
islamske historije, nazvanim jos i ocem irfana, je Muhjiddin Ibn
Arabi, covjek koji, bar po pisanju historije, nije bio u dodiru sa
skolama Ehlibejta. Nadalje, u vasem sajtu se takodje navodi da je i
Hz. Mevlana bio sunnita!
Gore navedeni ljudi su iznosili velike gnosticke istine i po
njihovim delima se moze zakljuciti da su posjedovali prakticno
poznavanje islamskog irfanijeta. Neki ih nazivaju i teoreticarima
irfanijeta ili "emiconalnim" arifima!
Dali je moguce da covjek moze se upoznati sa svijetom irfanijeta a
da nejma direktnog utjecaja Ehlibejtske skole (skole imamata)?
Ukoliko da, onda do kojeg stepena ili na koji nacin. Znamo da se ne
moze doci do nekog znanja o skrivenom ukoliko nema vodjstva
bezgresnog Velijullaha!
Nadalje kod predavanja Allame Tabatabaija citamo da cak i neke
budisticke vjere govore o nekim islamskim istinama pri tome navodeci
knjigu Upanisade.
Selam
odgovor:
Uz
selame i želje za uspjeh Prvo – Allamine riječi da je hazreti
Husejn posrednik za otklanjanje prepreka koje se nalaze na putu
sejri suluka ka Allahu dž.š. jesu ustvari iz sadržaja jednog
hadisa. Znamo činjenicu da Kur’an časni čovjekovu uputu vidi
jedino i jedino u Božijem raspolaganju Zaista ti nećeš uputiti
koga ti hoćeš već, Allah upućuje koga hoće, a usljed toga što
se zakon o spuštanju blagodati i stizanju do istih kojeg je Uzvišeni
Gospodar ustanovio odvija posredstvom robova Božijih koje je On
postavio da u tom procesu budu posrednici, pa između ostalog na
temelju toga zakon da bi ljudi bili upućeni Allah šalje Svoje
poslanike. Hazreti imam Husejn s obzirom na dimenziju požrtvovanja
i ulaganja na putu Božijem a sve samo u cilju zaštite vjere koju
je njegov djed Muhammed s.a.v.a. bio utemeljio, on kao što je
poznato u tu svrhu žrtvuje živote svojih najbližih potomaka,
rodbine, prijatelja i sopstveni život. Uzvišeni Gospodar na
temelju zakona o Svojoj Dobroti i odgovaranju na poklone kao što je
bio ovaj upućen od Husejna u vezi sa čim kaže: Allah je velikom
nagradom borcima dao prednost nad onima koji se ne bore, (Nisa, 95)
Učinivši ga mjestom manifestiranja Svoje milosti i medijatorom
posredstvom kojeg irfanske i tevhidske zbilje i tajne stižu do
robova Božijih. Husejn je sredstvo otkrivanja tehvidskih tajni i
otklanjanja prepreka na putu dobrih robova Božijih. Drugo – Ko je
taj što može stići do tajni Božijih? Saobrazno Kur'anu časnom
to je onaj čovjek koji je iskreno i istinski namjerio ići pravim
putem i slijediti one koji se na njemu nalaze Uputi nas na pravi
put, put onih kojima si blagodat dao, a ne onih na koje Si Se
rasrdio i koji su zalutali, dakle, krajnje ozbiljno mora slijediti
put onih kojima je blagodat data, a ne put onih koji su zalutali ili
na koje je Uzvišeni srdit. A kada već tražimo da budemo upućeni
putem onih kojima je Allah blagodati dao, u tom slučaju nas Kur'an
poučava ko su zapravo ti ljudi: Oni koji su pokorni Allahu i
Poslaniku bit će s onima kojima je Allah blagodat dao od
vjerovjesnika, iskrenih, šehida, i dobrih ljudi. A kako su oni
divni drugovi! (Nisa, 69) Međutim, ukoliko čovjek koji zbilja ima
iskrenu namjeru biti s takvim ljudima, ali pogriješi u njihovom
vanjskom primjeru, tj. oličenju, u tom slučaju Božije je pravilo:
Allah zaista neće uskratiti nagradu dobročiniteljima, (Tevba, 120)
pa makar to bila uputa na pravi put u posljednjim trenucima života
kada će mu ukazati na primjer i upoznati ga sa pravim ljudima koji
su nabrojani u 69. ajetu sure Nisa. U skladu sa ovim nema smetnje u
tome da iskreni ljudi iz neznanja pogriješe u vezi sa tim ko je
Allahov velijj, ali ih na kraju Allah upućuje, jer im je želja da
zbilja stignu do pravog puta i samo im je istina važna. Treće –
Odgovor na pitanje kako to da neki od budista ili pripadnika drugi
vjera stižu do duhovnih zbilja, postao je jasan iz drugog poglavlja
našeg odgovora, jer podrazumjeva se da je vjerovanje ustvari fitret
od Boga dat. Usljed toga ukoliko neko ne bude imao doticaja s pravom
vjerom ali mu fitret bude zdrav i očuvan i ne bude bio protivnik
istini obuhvatit će ga široka milost Božija i na taj će način
stići do istine.
Pitanje:
P rimjecujem
da u vasem sajtu puno dajete vaznosti Ahlaku takodje se iz tesktova
moze razumjeti da islamsko lijepo ponasanje igra kljucnu ulogu u
razvoju jednog muslimana!
Vi znate da Ahlak se moze zadobiti gldajuci ili sljedeci covjeka
koji poseduje ove vrline. Mislim da se lijep Ahlak ne moze zadobiti
samo citanjem i ne znam kako da se covjek razvija u ahlaku kada za
to nejma sredinu.
Selamodgoovor:
U
ime Allaha Uzvišenog Uz iskrene selame i želje za veće uspjehe za
uvaženog gospodina U odgovoru na vaše pitanje trebamo ukratko
objasniti nekoliko činjenica. Prvo – Din, tj. vjera jeste zbir
misli, morala i djela koji su uspostavljeni na temeljima fitreta i
zakonima stvaranja a usmjereni su u pravcu obezbjeđenja zbiljnih
koristi za čovjeka kako na Dunjaluku tako i na Ahiretu. Sasvim je
prirodno da din oformljava vrstu svjetonazora za čovjeka a
ideologija je jedan dio toga svjetonazora na kojem se temelji. Drugo
– Kultura, je veoma komplikovani pojam koji podlježe različitim
komentarima, što ide do mjere da je do sada registrirano 530
definicija za pojam kulture, tj. svako je sa posebnog aspekta branio
pojam kulture ili ga je pak pokvario. Mi kao vjernici, muslimani
moramo kulturu (u značenju koje ima vrijednost) crpiti upravo iz
zbira islamskih misli, morala i djela i da nam uopće ne bude važno
šta kaže zapadna ili istočna kultura. Mi prije nego li budemo
zapadni, istočni, iranci ili turci, bijelci ili crnci, moramo biti
muslimani. Dakle neophodno je da svoj identitet, ponašanje i moral
crpimo iz islama. Vi ne smijete nasjesti na neke bombastične
izraze. Iran i iranska kultura ukoliko su odvojeni od islama nemaju
ni najmanje vrijednosti, pa makar imali i desetke hiljada godina
dugu tradiciju i civilizaciju. Isto ovo pravilo znači za kulturu
bilo koje zemlje, države ili kulture. Treće – Kur’an i
povratak stvarnom sunetu poslanikovom predstavljaju jedini spas za
umet islama. Mješanje nacionalnih tradicija sa tradicijom islama
jeste izdaja islama i islamske tradicije. Svaka vrijednost i
tradicija koja ima udjela u oživljavanju moralne ličnosti i čovječnih
osobenosti, kulturne nezavisnosti (u ispravnom konotacijama) uživa
ugled i poštovanje od strane islama. Traganje za znanjem, pravdom,
jačanje privrede, politički napredak, vojni uspjesi, ekonomska
ostvarenja, društveni napredak u korist čovječanstva, društvena
pravda, životni komfort jesu stvari koje vjera uvažava i poštuje.
U principu vjera je došla da bi obezbjedila čovjeku i dunjalučku
i ahiretsku sreću. Međutim, ukoliko upravo ovo znanje koje je
sveto padne u čeljusti strasti te kao takvo koristeći oružja za
masovno uništavanje počne ubijati druge ljude, u tome slučaju ovo
zatočeno znanje nije sveto. Zato što je u ropstvu, i stoji
strastima na usluzi, i protiv je moralnih vrijednosti. Naprimjer,
civilizacija i život u urbanim sredinama ukoliko ima značenje
gubljenja ljudskog dostojanstva i kršenja Božijih zakona nema
nikakve vrijednosti, šta- više upereno je protiv vrijednosti.
Usljed toga Časni Kur’an kada govori u vezi velikih civilizacija
koje su propale, tj. bile uništene kaznom zbog zabludjelosti naziva
ih selima da bi na taj način ukazao da su mrtva. Međutim mjesta u
kojima postoji moral, i zdrava misao naziva gradovima, pa tako na
jednom mjestu kaže: a koliko smo sela uništili, a misli se
na ogromne naseobine, gradove, utvrđenja u kojima su živjeli
“civilizirani” ali prazni ljudi, bez vjere u Boga i bez ikakvih
uzvišenih zakona i kodeksa već im je život bio utemeljen na
strastima i zabludi; dok na drugom mjestu kaže: i s kraja grada žurno
dođe čovjek, na mjestu gdje je riječ bila o jednom malehnom selu,
ali u kojem je bilo ljudi koji su bili “ljudi” tj. živjeli su
na principu vječnih Božijih zakona i čije su vrijednosti zbilja
bile vrijedne sa aspekta i stanovišta s kojeg Allah daje vrijednost
stvarima. Dakle naš identitet je islam, naša kultura je islam, i
to je to, tu se nema šta dodati ili oduzeti, prosto i jednostavno.
Četvrto – Imam Homeini rahmetullahi alejh, upravo misli na
islamski identitet, zato je i rekao: mene historija ne zanima, tj.
moj identitet je vjerski identitet, i ukoliko povijest kada sam ja u
pitanju presudi protiv mene, to me nimalo ne brine, niti takvom sudu
pridajem kakve važnosti. Ono što je važno jeste sud i ocjena
Allaha dž.š. i Njegovog poslanika s.a.v.a. Peto – Moj vam je
savjet da za “kiblu” svoga života uzmete Kur’an časni, a ne
Iran. Jer Kur’an je taj koji nam daje identitet i slobodu. Sunet
Božijeg poslanika nam daje kulturu i vrijedni moral. Dakako, svaka
je država koja u svom programu provodi islamske principe, kur’anske
zakone i poslanički i ehli-bejstki moral cjenjena i voljena, bez
obzira na kojoj strani svijeta da se nalazi. Upravo na osnovu ove činjenice
je Sejid Džemaluddin Husejni koji je utemeljio islamski pokret i
vjersko ujedinjenje nekada za sebe govorio da je Husejni, nekada da
je Afgani a nekada Asad Abadi. On se kretao za islamom i islamskim a
ne nacionalnim identitetom. Šesto – Kura’nska je naredba da
ukoliko neko ne bude mogao u svome mjestu provoditi vjeru i ako se
nađe sa svojom porodicom na nišanu napada nevjerske kulture, u tom
slučaju mora učiniti hidžru, tj. iseljenje u mjesto ili državu u
kojoj će moći obavljati ono što vjera od njega zahtjeva tako da
može sasvim normalno upoznati svoju čeljad sa islamskom kulturom i
odgajiti ih na temeljima iste. I na tom putu mora biti svjestan činjenice
da će ga Bog pomoći i da se ne smije plašiti problema i teškoća,
jer sva je snaga i moć u vlasti Božijoj, a On će ga pomoći.
Sedmo – Na kraju savjetujem vas, da upravo na našem webu potražite
knjigu Karakteristike islama, kako biste mogli uvidjeti razliku između
svjetonazora i ideologije, a svakako Allah upućuje i On je Taj koji
pomaže. Da vas Allah zaštiti i uputi Svojom posebnom uputom! Selam.
Pitanje:
Pročitao sam na vašoj stranici tekst o muzici pa pitam "Zar
muzika nije zabranjena islamom?
Odgovor:
U ime Allaha Uzvišenog Kada je riječ o zabranjenosti pjevanja
i muzike koja je prateći i upotpunjujući element ove radnje, ne
postoji nekih problema niti pak razilaženja. Problematično je određivanje
toga šta spada u to što je zabranjeno. Da li je svaki lijep glas
pjesma (ar. gina')? Jasno je da nije tako, usljed proste činjenice
što u hadisima nailazimo na poticaje da se Kur'an i ezan uče
lijepim glasom. Da li je, pak svaki glas koji treperi pjesma? Ni to
nije potvrđeno. Ono do čega se može doći iz skupa stavova rečenih
od strane islamskih pravnika u vezi sa ovom temom jeste činjenica
da pjesma jesu glasovi kojima se želi postići zabavna atmosfera,
veselje, igra što na kraju rezultira činjenjem grijeha. Drugim
riječima, u pjevanje pjesama spadaju glasovi koji odgovaraju
skupovima razvrata, nemorala kojima prisustvuju griješne, nemoralne
i zavedene osobe. Jasnije rečeno, za onaj se glas kaže da je
pjesma koji potiče strasti (prvi uvjet) i u čijoj atmosferi čovjek
osjeti da ukoliko bi bilo alkohola i tjelesnog razvarata da bi
odgovaralo i upotpunilo nastalu atmosferu, tj. osjeti se potreba za
grijesima (drugi uvjet). Treba obratiti pažnju na činjenicu da je
nekada jedna glasovna izvedba sama zabavna i razvratna, a pored toga
i sami tekst koji je sadržan u pjesmi je razvratan i nemoralan. Međutim,
ima prilika kada je samo prateći dio muzičke naravi, dok je sadržaj
sam po sebi vrijedan, naprimjer ilahije i kaside ili čak ajeti i
dove koji se na takav način izvode da odgovara skupovima zabave i
nemorala. U oba slučaja ton, tj. muzika, dakle bez obzira na sadržaj
je haram. (obratiti pažnju) Dakle glas u principu možemo
podijeliti na onaj koji je haram a koji ima dvije karakteristike:
izvodi se striktno radi toga da bi se postigla zabavna, nemoralna
atmosfera; i prisutni ili slušaoci slušajući glas, tj. muziku (sa
sadržajem ili bez njega) bivaju poticani na grijeh, i drugi glas
koji je lijep ali nije haram jer nema u sebi dvije rečene
karakteristike, naprimjer melodično učenje Kur'ana ili ezana. Što
se tiče teksta koji se koristi u pjesmi i on može biti podjeljen
na istiniti tekst ali koji govori o vrijednostima, duhovnostima,
Allahu, poslaniku, islamu. Ovo se zaključuje iz hadisa u kojem
Poslanik s.a.v.a. kaže: Zaista u nekim pjesmama postoji mudrost.
Ove je riječi rekao u vezi sa rimovanim pjesmama onog doba koje su
bile sročene da hvale islam, Boga i ostale vrijednosti. Druga vrsta
poetičnih tekstova temelji se na fantazmama, pokvarenoj mašti,
strastima na koje se odnose zabrane u hadisima. Jedan je događaj
vezan za poslanikovo vrijeme kada su mušrici optuživali da je
Kur'an ustvari poezija, međutim, stiže objava ajeta: Mi poslanika
nismo pjesmi učili, jer njemu pjesništvo ne priliči. Ovo je samo
pouka - Kur’an jasni. (Jasin, 69) Postaje jasno da nema argumenta
za zabranu melodija, zvukova i tekstova koji su svojstveni bojnim
poljima, sportu i slično tome ali koji su u okvirima moralnih
principa. Filozofija zabrane slušanja pjesama i muzike Iz dva
osnovna uvjeta koji muziku i pjesmu čine zabranjenom postaje
donekle jasan razlog njihove zabranjenosti. Ukratko negativni efekti
koje muzika i pjesma za sobom povlači sagledani su u: a) poticanju
na nemoral. Praksa je dokazala, a ona je najbolji svjedok i dokaz,
da veoma veliki broj moralnih, dobrih, bogobojaznih ljudi nakon toga
što počnu prakticirati slušanje i izvođenje pjesama i muzike
gube svoje pozitivne osobenosti a nasuprot tome orijentiraju se
strastima, užicima, nemoralu, licemjerju, gubljenju (ubijanju)
vremena, zaluđivanju razuma. Skupovi muzike i pjesme uglavnom su
centri nemorala, bezobrazluka, slobodnog ponašanja, putenosti.
Svjedoci smo šta se sve dešava u naše vrijeme u širokom
asortimanu i lokaliteta bilo masmedijalnih bilo “kulturnih” kao
i povoda za organiziranje svakojakih manifestacija napredne,
kulturne, multizaluđene omladine koja se pomoću muzike i pjesme
vodi direktno u dehumanizaciju, a da ona toga nije svjesna, dočim
kada dođe vrijeme da omladina sazri, da mora naći posao, da mora
organizirati porodicu, da mora održavati porodicu, voditi državu i
obavljati veliki broj drugih društvenih djelatnosti vidjet će da
joj nije ni do čega jer ništa nije zabavno kao slušanje muzike,
pijuckanje ljutih napitaka i prepuštanje strastima, dok s druge
strane, učenje, moral, principi, dobročinstvo, pomaganje drugima i
ostalo jesu vrijednosti koje su bile vrijedne za naše zaglupljene
pretke, dok mi moderni moramo biti moderni ili ništa od uključivanja
u moderne globalne tokove u kojima je masa iz kategorije čovjek-roba,
čovjek-stvar, čovjek-sredstvo, a samo pojedinci koji imaju i dara
i para da vode takve onečovjekujuće projekte spadaju u kategoriju
homoduplexa-globalnog-vođe. Pregledanjem rivajeta koji govore o
muzici i pjesmi saznajemo da rezultati koji proizlaze iz ove dvije
moralne pošasti su poražavajući, naime ovakvi skupovi u čovjeku
bez obzira je li mlad ili star, muško ili žensko, vjernik ili
nevjernik uništavaju stid, raspaljuju strasti i požudu, odgajaju
licemjerje. A licemjerje ustvari jeste stanje u kojem je čovjek
orjentiran grijehu i razvratu a udaljen od svjesti o Bogu i ostalim
vrijednostima koji čovjeka čine čovjekom. Uostalom, upravo je ova
činjenica razlog zbog kojeg je u hadisima rečeno da meleki ne
ulaze u prostoriju u kojoj se pjeva i svira, usljed toga što su
meleki čista bića i ona ne zalaze tamo gdje na počasnom mjestu
sjedi šejtan i gdje je šejtanski kodeks ponašanja objeručke
prigrljen. (ova informacija tangira vjernike, dok ostalima nema
nikakvog značaja) b) zapostavljanju sjećanja na Allaha. Zabava je
atmosfera izvanredna za zaboravljanje Allaha Uzvišenog, jer u toj
atmosferi čovjekov um biva pomućen, strast kola tijelom, šejtan
udara svoj ritam u damarima uma i rezultat je nečisto bijedan. U
hadisu je rečeno da svaka stvar koja rezultira gafletom, tj.
zanemarivanjem sjećanja na Allaha, jeste hazard. Što nam jasno
ukazuje na kvalitet “modernih, kulturnih” manifestacija
slobodoumne rijeke današnjih raspjevanih ljudi. c) pogubnim
posljedicama na nervnoj bazi. Muzika, pjevaljke i slične zabave
veoma su moćno sredstvo kada je u pitanju uništavanje,
devijantnost i propadanje čovjekovog nervnog sistema. Asortiman uništavanja
nervnog sistema je širok. Nekada je to moguće oralno postići, tj.
pijenjem alkohola. Nekada nazalno, tj. udisanjem heroina, ili pak
mirisanjem ljepila. Nekada injekcijama kao što je ubrizgavanje
morfija, nekada pak slušanjem muzike. Posljedice i efekti koje
muzika izaziva su neporecive. Postoji razvijen cijeli kompleks naučnih
programa čiji predmet je proučavanje utjecaja koje muzika i različiti
taktovi i tempo imaju na nervni sistem. Zašto su u prošlosti
prilikom okršaja obavezan sastav bili bubnjevi i trube, zato što
posebnim bojevnicama i jurišnicama borcima podižu moral. Zašto se
u zatvorima sa posebnom klijentelom između ostalog emitira užasna
muzika, da bi se slomila njihova volja i da bi se postiglo
prevaspitavanje. Novi tipovi muzike imaju strašne posljedice na
nerve koje idu do granica gdje mladi ljudi postaju fatalni za sebe i
okolinu. Cijeli tim stručnjaka koji se širom planete Zemlje bavi
proučavanjima utjecaja muzike najbolji je pokazatelj koliko je ona
stvarno utjecajna na naše nerve. Neka muzika ima brži a neka
sporiji efekt, ali u svakom slučaju efekat postoji. Imajući u vidu
filozofiju stvaranja koja se ogleda u stizanju do spoznaje Uzvišenog
Allaha, postaje jasno da svaka stvar koja stoji na putu spoznaje
mora biti odstranjena iz korijena jer u suprotnom ništa od
spoznaje, tj. ništa od toga da će čovjek postati čovjek. Jer
jasno je da nas koji spadamo u vrstu homo-sapiens ne čini čovjekom
ruka, noga, kosa, oko i ostali organi, niti glas i stas, već mi smo
ljudi jer imamo intelekt koji nije dat da bi bio uništen već da bi
bio odskočna daska za razvoj osnovnih moralnih i duhovnih
vrijednosti. d) evidentno je da je muzika sredstvo za ispunjavanje
megalomanskih interesa jedne skupine ljudi koji ne žele obrazovane,
moralne, iskrene, vjerne, čedne, dobronamjerne, mudre ljude.
Svjetski megalomani i globo-posjednici (bez obzira o kojoj vrsti da
je riječ, tj. može biti teritorijalna, tržišna, emocionalna,
moralna, politička, naučna) nikada nisu voljeli budnost kod ljudi,
posebno kod mladeži i ne samo da ne vole oni se toga groze, upravo
zbog toga jedan od programa iz sasvim logično širokog asortimana
održavanja u stanju umne obamrlosti i regresivne moralne evolucije
jeste potapanje društva u neobavještenost i nesvjesnost kao i
natucanje novih “vrijednosti” kroz zabavu, orgije, nemoral,
kult-filmove, muziku, sapunice itd. Naprimjer, droga nema samo
aspekt trgovine, tj. šverca, to je jedan moćan politički adut.
Pogledajte našu zemlju, ona nije na obali, nije usamljena, već
okružena je zemljama-komšijama, međutim iznenada BiH postaje
raskršćem trgovaca drogom, otkud to. Da li je teleportacija u
pitanju pa droga nesmetano dolazi do nas pa se kasnije kao ono
plasira na tržište Europe, ili pak smišljenim političkim
zatvaranjima očiju na određenim graničnim prelazima droga dolazi
do naših mladih, koji trenutno žive u neizvjesnoti cupkajući u
kafićima, diskaćima i ostalim pohodištima zabave gdje bez droge
jednostavno nije veselo, a najveselije postaje kada oni koji nemaju
novca jer ne rade postanu ovisnici, kada oni postanu široko
prisutni i kada se osjeti potreba za još jednom skupinom
bjelosvjetskih eksperata za pomaganje onima koji su ugroženi još
jednom modernom zarazom. U vezi sa instrumentima stav je isti, naime
ukoliko su napravljeni da budu pomoć za stvaranje nemoralne
atmosfere i kao drugo ukoliko dovedu do toga da čovjek koji
prisustvuje toj atmosferi poželi da čini grijehe (konzumiranje
opojnih sredstava, razvrat...) u tom su slučaju haram, tj. strogo
zabranjeni. Nekoliko hadisa Poslanik s.a.v.a.: Zaista me Allah Uzvišeni
učinio poslanikom iz milosti prema svjetovima, i ja ću
iskorijeniti instrumente, frule i džahilijetske stvari. Poslanik
s.a.v.a.: Dva su glasa prokleta i na Dunjaluku i na Ahiretu: pjesma
u obilju i kukanje u nesreći. Imam Sadik: Pjevanje spada u ono za
šta je Allah obećao vatru, u svojim riječima: Ima ljudi koji
kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući s Allahova puta
zavodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka
sramna kazna. Poslanik s.a.v.a.: Pjevanje je magija bluda. Imam
Sadik: Pjevanje za sobom ostavlja licemjerje.
Pitanje:
Selam Alejkum postovana redakcijo!
U suretu Kad'r spominje se Ruh odnosno duh koji se spusta odlukom
Gospodara! "Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga,
spuštaju se u njoj zbog odluke svake."
U knjizi "Historija islamske filozofije" Henry Corben
predstavljajuci filozofiju Ithna Asheri Shiizma spominje da po
siitskom shvacanju duh Resullullaha s.a. je "Svevisnji
Duh"! S druge strane u Sahar TV jedan je jedan Alim
rekao da taj duh nije Hz. Dzibril a.s.! Mozete li reci nesto vise
o ovom duhu!
Unaprijed hvala,Amir
O dgovor
na pitanje 1: Kao prvo moramo znati da je pitanje zbilje ruha
veoma komplicirano, i da je riječ o nečemu što svaki um ne može
razumjeti. Pored te činjenice važno je napomenuti da shvatanje
ovog pitanja ne spada u vjerske neophodnosti, tako da ukoliko čovjek
ne shvati njegovo tačno značenje ne znači da će zbog toga
odgovarati na Sudnjem danu. Međutim, mora se priznati da njegovo
shvatanje predstavlja veliku vrijednost. Argument ovoj tvrdnji jeste
kur'anski ajet u kojem se kaže: I pitaju te o ruhu. Reci: Ruh je iz
svijeta emra, a vi imate malo znanja o njemu. (parafrazirani
prijevod) • U vezi sa ruhom u Kur'anu časnom govori se na prilično
velikom broju mjesta. a) Jedanput kao o biću koje se u prisustvu
meleka Božijih spusta onima kojima to Allah želi. On šalje meleke
s Ruhom, po volji Svojoj, onim robovima Svojim kojima hoće (misli
se na poslanike). (Nahl, 2) Vidimo da se Ruh spominje odvojeno od
meleka što znači da nije riječ o meleku. b) Nekada se pak odnosi
na Džebraila a.s.: Donosi ga Ruhul-Emin na srce tvoje. (Šuara,
193.) Dokaz da se sa Ruhul-Emin misli na Džebraila jeste sljedeći
ajet: Reci: “Ko je neprijatelj Džibrilu? A on ga (Kur'an),
Allahovom voljom, spusta na srce tvoje. (Bekare, 95) c) Nekada se
Ruh spominje kao Ruhul-Kuds. Reci: “Od Gospodara tvoga spusta ga
Ruhul-Kuds (Nahl, 102). Ukoliko je Džebrail melek Božiji, a
sigurno to jeste, znači da Ruhul-Kuds u ovom ajetu ustvari
predstavlja Džebraila. d) Nekada se Ruh spominje općenito, tj. bez
vezanosti za bilo kojeg egzistenta, već upravo kao bezuvjetno biće:
I tebi na takav način Mi objavljujemo Ruh svojom naredbom. (Šura,
52) e) Nekada se spominje nasuprot melekima: Na Dan kada Ruh i
meleki budu u redove poredani. (Nebe', 38) Također i u suri Kadr:
Meleki i Ruh, s dozvolom Gospodara svoga, spustaju u njoj od svake
stvari. f) Nekada u Kur'anu vidimo da se Ruh spominje kao sinonim za
riječ: I Riječ, i Ruh od Njega, koju je Merjemi dostavio. (En-Nisa,
171) g) Nekada je u značenju one zbilje koja se nalazi u svakom čovjeku:
Zatim ga je uskladio i udahnuo mu od Njegova Ruha. (Sedžda, 9) Također:
I kada ga dovršim i u njega udahnem od Svoga Ruha. (Hidžr, 29) h)
Spominje se kao zbilja koja pomaže vjernike: Njima je On u srca
njihova vjerovanje upisao i Ruhom Svojim ih je potvrdio. (Mudžadele,
22) i) Nekada je Ruh zbilja koja dolazi sa vjerovjesnicima: A Isau,
sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i pomogli ga Ruhul-Kudsom. (El-
Bekare, 87) Usljed ovolikog spektra različitosti konteksta u kojima
dolazi Ruh, komentatori Kur'ana – i sunijski i šiijski – imaju
različite stavove po pitanju njegovog značenja. Naprimjer Alusi u
tefsiru Ruhul-Me'ani u XV tomu na str. 152 kaže da se Ruh odnosi na
Džebraila. Fahru Razi u Tefsirul-Kebiru u tomu XXI na str. 38 kaže
da je riječ upravo o onome o čemu govore ajeti: Na Dan kada Ruh i
meleki budu u redove poredani, kao i u: K Njemu se penju meleki i
Ruh...(Mearidž, 4) međutim, šta je zbilja toga nije dao objašnjenje.
Također, Fahru Razi kaže da Ruh znači Kur'an časni, zato što je
Allah dž.š. Kur'an nazvao ruhom u komentaru istog ovog ajeta. Oba
ova velika komentatora Kur'ana su iz Ehli-Sunneta. Šejh Tabarsi kaže
da se misli na čovjekov Ruh (dušu) zato što običan narod kada čuje
ovu riječ prvo na šta pomisli jeste upravo duša (Madžme'ul-Bejan
tom VI, str. 437). Allame Tabatabai dokazuje drugu stvar: “Ruh je
egzistentna zbilja koja spada u red bića iz Svijeta Emra ('alemul-emr)
a riječ je upravo o svijetu univerzalne duše ('alemul-melekut) tj.
ezoteričnom svijetu. Ovaj Ruh ima začuđujuće efekte u stvaranju
koji se manifestuju Allahovom dozvolom, a mi o tome ne posjedujemo
vijesti, upravo kako Kur'an i kaže: A vama je o tome dato malo
znanja. Ovaj komentator daje odgovore na mišljenja i stavove koje
su izrekli ostali tumači Kur'ana upravo na temelju kur'anskih ajeta.
Tvrdeći da je Ruh iz svijeta emra i svijeta univerzalnih duša a
svi opisi koje Kur'an koristi o Ruhu jesu zbog toga što Ruh Božijom
voljom ima enormno veliku moć. Ukratko, komentatori Kur'ana imaju
različite stavove kada je u pitanju značenje i zbilja Ruha,
prilazeći ovom pitanju sa različitih i brojnih aspekata, koji se
mogu saznati obraćanjem matičnim tefsirima u kojima se ovoj temi
prišlo komparacijom ajeta i rivajeta koji su tematski vezani za Ruh,
također ne treba zaboraviti ni činjenicu da je o ovoj temi
raspravljano i na temeljima racionalnih argumenata. • Ne radi se o
tome da postoji razlika u značenju zbilje Ruha između sunijskih i
šiijskih učenjaka, već riječ je o razlici u shvatanju i
komentarisanju ovog naučnog pitanja. Jer kada je riječ o naučnom
pitanju koje je ujedno i kur'ansko kao što je Ruh, u tom slučaju
komentatori tom pitanju prilaze sa različitih aspekata uzimajući u
obzir određene činjenice tako da u njemu vide određene stvari
koje su različite od onoga što vidi drugi ili što vide drugi
komentatori.
Pitanje:"U
životu čovjeka dešavaju se razne stvari , nedaće u
kojima naš razum zahtjeva neke odgovore a mi hi ne znamo
dat jer nismo mnogo učeni. Mene posebno interesuje obrazlaganje slučajeva
kada Allah daje da na Ahiretu ostaje mnogo siročadi, primjerice
kada umre hranilac porodice a ostanu sitna djeca ili ovaj
nedavni događaj sa sunamijem gdje mnogo hiljada djece ostalo
bez roditelja. Volio bih neko obrazloženje na koje bih se sam
pozvao kada mi šejtan počne postavljati zlosutna pitanja i
čime bi ga otjerao od sebe. U nadi da ćete razumijeti šta želim
iskreno vas selamim?!"
Odgovor
na drugo pitanje: Selam, hvala na javljanju, vjerujem da
razumijem u čemu je problem. Jedno od bitnih životnih pitanja
jeste ZLO. Postojanje zala kao što su smrt, ubistva, bolesti, nesreće,
katastrofe i na kraju postojanje šejtana i nefsa koji vuče na činjenje
zla jesu povod za nastanak sumnje u Uzvišenu mudrost i izvanredni
sistem u smislu da je Bog ovo stvorio ne bi bilo ovako konfuzno, jer
Bog je apsolutno mudar i moćan i da je kao meni ta moć i vječnost
sigurno bih ja to bolje učinio. Postojanje zala potaklo je čak i
vjerovanje u dualitet sila jer, ljudi moji nije moguće da dobra i
zla nastanu iz jednoga izvora. Dakle, postoje sile dobra i sile zla.
Vjerovanje u dvopolnost sila svojstveno je onim ljudima koji vjeruju
da je Ovaj svijet djelo inteligentnog bića. Međutim, oni koji ne
vjeruju da je bilo potrebno inteligentno biće za nastanak svijeta
ovakvo uvjerenje uopće ne potrebuju. Druga posljedica postojanja
zala u svijetu jeste dovođenje u pitanje Božije pravednosti.
Neravnoteža i nejednakosti u svijetu stvaranja i u društvu ne slažu
se sa pravdom Božijom. Filozofije utemeljene na pesimizmu postoje
diljem svijeta i produkt su osjećanja prisutnosti zla. Islamski
mudraci i filozofi u naporima da riješe ovaj problem nastao pod
sumnjom zala raspravu dijele na tri tačke koje treba dobro
razmotriti: • šta su to ustvari zla i kako su nastala? •
neodvojivost zla od dobra i preovladavanje dobra; • koristi i
pozitivni učinci zala te činjenica da svako zlo za sobom povlači
i dobro. Prvi dio: Razumnom podjelom može se potvrditi da zlo potječe
iz nepostojećeg, a ne iz egzistentnog. Dakle ono što je zlo ili je
sami nebitak poput sljepila, siromaštva, nemoći, nejedinstva, ružnoće,
starosti, smrti (sa jednog stanovišta), ili je nešto što biva
uzrokom oskudice i nestajanja poput šteta, nesreća, katastrofa,
nasilja, otimanja, krađe i pomanjkanja morala. Upravo otuda pojava
lošeg morala kao što je oholost, zavidnost, škrtost i sl. Smrt,
siromaštvo, slabost, starost i ružnoća loši su iz razloga što čovjeka
lišavaju života, bogatstva, moći, mladosti i ljepote. Nemanje je
to što je loše. Štete, nesreće, katastrofe i slične pojave ili
događaji jesu loši jer njihovo postojanje za sobom povlači
nestanak blagodati, što biva puno bolnije ukoliko je čovjek
materijalista i drži se ideje da ono što jeste to je ono što mu
je u rukama, zato njega zbilja boli svaki gubitak, dok vjernik koji
zna da upravo sama činjenica da je vjernik znači izabrati život u
kojem će biti iskušenja te vjere jer Kur’an časni nam poručuje:
Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi
vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje
dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji
govore istinu i na one koji lažu. (El-Ankebut, 2) Zar ne vide oni
da svake godine jedanput ili dva puta u iskušenje padaju, pa opet,
nit' se kaju nit' se opamećuju. (Et-Tevbe, 126) I znajte da su
bogatstva vaša i djeca vaša iskušenje, i da je samo u Allaha
nagrada velika. (El-Enfal, 28) Poslanik s.a.v.a.: Ja se za vas više
plašim od ugodnog iskušenja nego li od teškog. Vi ste dopali u teško
iskušenje i stprili ste se, međutim Dunjaluk je sladak i lijep.
Imam Ali a.s.: Tri su iskušenja: ljubav prema ženama, to je šejtanova
sablja. Pijenje alkohola, to je šejtanska klopka. Ljubav prema
novcu, to je strelica šejtanova. Onaj koji voli žene neće se
okoristiti svojim životom, onome koji voli alkohol zabranjen je Džennet,
čovjek koji voli novac rob je Dunjaluka. Možemo reći da je
postojanje, apsolutno gledano dobro, a nepostojanje zlo. U svakom
slučaju, svako nepostojanje ne biva automatski i zlo, već ono
nepostojanje koje ustvari predstavlja nedostatak sposobnosti opisano
je zlim. Naprimjer, kada god postoji biće koje potencijalno može
imati neko posebno svojstvo, ali se ono ne pojavi ili ga bude pa
posredstvom određenog uzroka bude izgubljeno, u tom slučaju
nedostatak kojim to biće bude opisano jeste zlo. (naprimjer vid ili
sluh za čovjeka) Vjerovatno je postalo jasno iz ovog kratkog objašnjenja
da temelji ideje o dualnosti sila nisu ispravni. Zato što stvari i
bića nisu dvovrsni, da bismo mogli reći kako postoji dobra i zla
vrsta. Za zla važe dvije mogućnosti: ili su nepostojanja, u tom
slučaju znači da uopće nisu u redu egzistencije, ili su
postojanja koja sama po sebi nisu loša, već su dobra i njihov
djelatnik upravo je djelatnik dobra, a loša su jer njihovo
prisustvo biva povodom zla i određenog nedostatka kod drugog bića.
Naprimjer zmija, zar je ona sama po sebi zlo, ona čak održava
ravnotežu u prirodi, ali kada slučajem ona ujede nekoga, tada je u
relaciji s njim, zla. Najbolji primjer relativnosti zlobe nekog događaja
ili nesreće može biti primjer amputacije ruke kod čovjeka koji
ukoliko mu se ne amputira bolest će zahvatiti cijelo
tijelo.Pogledamo li u ovom slučaju na ruku, za nju je amputiranje
zlo, pogledamo li na tijelo, za njeg je amputiranje jedino dobro
koje se može izabrati. Dakle, neke su stvari same po sebi dobre,
ali u poređenju s drugim su loše i obratno neke su stvari same po
sebi loše ali globalno gledano predstavljaju sreću, i ovo se ne tiče
samo spomenutih primjera već može se primjeniti u cijeloj
Kreaciji. Jasno je da usporedno biće ustvari jeste akcidentnost, a
ne nešto što je u biti, što znači da je relativno i nema potrebu
za vršiocem i djelatnikom. A što se tiče onih koji kroz ono što
nazivaju nesrećama pobijaju uzvišene mudrosti i idealni sistem, možemo
reći da isti odgovor kojeg smo dali dualistima vrijedi i za njih.
Dakle, zla su ili nepostojanje, ili su postojanja koja su opisana
kao zla zbog toga što za sobom vuku nepostojanje ili nestanak. Međutim,
moguće je postaviti pitanje na sljedeći način: Ako zla nastaju iz
nepostojanja i nedostatnosti, zašto svijet nije stvoren tako da
umjesto nepostojanja budu egzistencije, a umjesto nedostatnosti savršenstva?
Dakle, problem nije u tome zašto je zlo stvoreno, već zašto
praznine nastale nepostojanjem nisu ispunjene stvaranjem dobara i
dobrota? Očigledno da problem nije u stvaranju zala da bismo mogli
reći kako su ona ustvari nepostojeća. Problem je u nestvorenosti
dobara umjesto zala. Zašto umjesto smrti nije stvoren vječni život,
umjesto siromaštva i bijede bogatstvo i moć, umjesto ružnoga
ljepota, umjesto boli i muke užici i sreća, umjesto
neravnopravnosti, ravnopravnost? Jasno je da odgovor kako su zla
nepostojeća nije dovoljan na ovakvu vrstu prigovora. Ovdje moramo
preći na drugi dio. Naime riječ je o neodvojivosti zala od dobra i
prevladavanja dobra nad zlom. Ishodište zala, ili drugim riječima
povod svim nedostacima, prazninama i nedostatnostima može biti ili
nepodobnost materije za primanje posebnih savršenosti, ili
podobnost materije za suprotno. Ove dvije osobine neodvojive su od
materije, kao što je suprotnost između zbilja u svijetu prirode
njihova neophodnost i neizostavna je iz takve vrste egzistencije.
Bitak i egzistencija su u silaznim razinama sasvim prirodno izmiješani
sa nedostacima. Svaka razina bitka ima svoje posebne nedostatke.
Svaka materija i svaka forma Ovoga svijeta, htjela ne htjela, ima
stepen nedostatnosti. Zabluda je i obična mašta očekivanje od
materije da ne bude podobna za sukob i konflikt, ili da bude, ali da
ima spremnost primanja svake forme u svakom uvjetu. Također je obična
zabluda očekivati od zbilja i formi svijeta da postoje, ali da među
njima ne postoje sukobi i konflikti. Trebalo bi – ili da Ovoga
svijeta ne bude, da bi tema u osnovi bila nepostojeća ili pak mora
biti skupa sa svim ovim nedostacima, sukobima i konfliktima. Na neki
način zahtjev koji je postavljen preveden na jezik želje glasio
bi: Zašto Bog nije stvorio svijet koji nije svijet i materiju koja
nije materija? Uredu, čega ima više, tj. da li je ono što
preovladava dobro ili zlo? Naprimjer, postojanje vatre i podobnost
sagorijevanja određenih materijala podrazumjeva da u posebnim
uvjetima dođe do sagorijevanja. U takvoj pojavi imamo onih koja su
loša i predstavljaju zlo, poput namjernih i slučajnih požara. Šta
preovladava u spomenutom svojstvu vatre, dobro ili zlo? Da li vatra
više koristi ustrojstvu ili haosu? Sigurno je da je dobro
prevladava u vatri. Ovdje smo na mjestu, to be or not to be, jer
povučena je crta između dvije mogućnosti – da vatre uopće ne
bude ili da je bude ali u paketu kakvom i jeste, tj. i sa dobrima i
zlima koja se nalaze u njoj. Također treba vidjeti šta mudrost
vidi važnijim, žrtvovanje brojnih dobara zbog malo štete i zla
ili pak nasuprot tome vidi važnijim zadržati veliko dobro i pored
malo zla koje je prati, ali koje je akcidentno a ne u njenoj suštini,
jer kada bi bilo u njenoj suštini sigurno je da u tom slučaju bi
ljudi do sada uništili sve noževe (da ne govorimo o oružju) jer
osim što mogu guliti jabuku, mogu i ubijati i nevinu djecu.
Nesumnjivo je da je druga mogućnost, tj. zadržati veliko dobro
optimalna i ispravna, najzad žrtvovanje ili pak sprječavanje
brojnih dobara radi potiskivanja neznatnoga zla, ravno je velikom
zlu i oprečno je uzvišenoj mudrosti. Ukoliko bismo htjeli
napraviti primarnu podjelu bića imali bismo pet vrsta: sušto
dobro, sušto zlo, prevladavajuće dobro, prevladavajuće zlo i
jednakost. Biće koje je sušto zlo ne postoji, kao što ne postoji
biće prevladavajućeg zla ili pak biće u kojem bi bilo jednako
dobro i zlo. Ono što egzistira ili je sušto dobro ili je
prevladavajuće dobro. Postaje jasno da je odvajanje zla od dobra čista
zabluda i razumno nemoguće, kao što je idealnije ustrojstvo od
postojećeg ustrojstva obična maštarija. Prema tome, možemo
zaključiti: nije moguće mijenjati ono što jeste. Treća razina za
razumjevanje: Osim što zla predstavljaju neophodnu pratnju postojećim
dobrima Ovoga svijeta, ona i sama, na svoj način, predstavljaju
izvor i povod za brojna dobra. Njihovo postojanje za sobom povlači
velika dobra, i to ide do mjere da ukoliko ne bi ta zla postojala,
ne bi također bilo dobra ni blagodati. Kao prvo, neka od zala poput
smrti i starosti neizostavni su dio usavršavanja duše i njenog
kretanja sa jednog stupnja na drugi. Kao što plod oraha u početku
izgleda kao nejasna mješavina kore, opne i jezgre, njegovim rastom
polahko se primjećuje finaliziranje oblika i odvajanje svake
cjeline zasebno, da bi na kraju i kora i opna izgubile svoju svrhu i
bile otvorene samo zbog jezgre – takav je odnos i između duše i
tijela. Drugo, ukoliko ne bi postojali svi ovi sukobi i trvenja te
ukoliko bi forma koju je materija poprimila zauvijek ostala kakva i
jeste, u tom slučaju materija ne bi mogla primati drugi oblik što
znači da bi vječno nosila samo jedan isti, a to je samo po sebi
prepreka na putu usavršavanja i širenja kreacije. Međutim, u
stalnim sukobima i konfliktima te uništavanjima postojećih formi,
stiže red na sljedeće čime se kreacija širi i usavršava. U tom
kontekstu mudraci su rekli: “Da nema konflikata i suprotnosti ne
bi bilo ispravno produženje darežljivosti koja dotiče od strane
Izvora darežljivog.” Treće, zla i rušenja igraju presudnu ulogu
i veoma su korisna u procesu usavršavanja i stvaranju pokreta kao i
iniciranju prema cilju i finaliziranju bića. Filozofi kažu da
prirodni pokreti (prostorni) uvijek dolaze nakon nasilnih pokreta.
Sve dok stvar stranom ili suprotnom silom ne bude udaljena od svojih
prirodnih iziskivanja, u njoj se neće javiti volja za kretanjem
prema centru. Upravo se u nevoljama, nesrećama, bolovima i patnjama
događaju sazrijevanja i javljaju se geniji. Da nema muke gladi i žeđi,
ne bi bilo slasti sitosti i napojenosti. Da ne postoji mogućnost
slijeđenja strasti i sijanja smutnje, ne bi postojala ni
bogobojaznost i čednost. Da nema rivalstva, ne bi bilo ni utrke.
Bez ratova i krvoprolića ne bi bilo napretka ni civilizacije. Da
nema gušenja, ne bi bilo ni borbe za slobodu niti bi se pojavilo
slobodoljublje koje predstavlja manifestaciju ljepote i savršenstva
čovjekova bića. Pravednost i borba za prava ne bi imala vrijednost
da ne postoje nasilja i nepravda. Potrebe čovjeka potiču na pokret
i na taj način potencijal pretočavaju u aktuelni rad i moć.
Dakle, s obzirom na činjenicu da je Ovaj svijet mjesto
procesualnosti i usavršavanja te pokreta iz nedostatnosti ka savršenosti,
a pokret i postepenost jesu dio prirodne biti te s obzirom na činjenicu
da pokret, iniciranje prema savršenstvu ima prirodnu ovisnost i
potrebu za stvarima koje nazivamo zlo i manjkavost, postaje jasna
korist i svrha postojanja zala. Također postaje jasno da ono što
se naziva zlom, partikularno gledano, u odnosu na jednu posebnu
stvar, kada se posmatra sa šireg aspekta može biti dobro i korist,
a ne zlo i šteta. Ne smijemo previdjeti ni činjenicu da dosta zla
kojeg mi danas svjedočimo jeste rezultat naših djela, Kur’an o
tome kaže: Pojavio se metež i na kopnu i na moru, zbog onoga što
ljudi rade, da bi im On dao da iskuse kaznu zbog jednog djela od
onoga što rade, ne bi li se povratili. (Rum, 41) Kada im se kaže:
“Ne remetite red na zemlji!” - odgovaraju: “Mi samo red
uspostavljamo!” (El-Bekare, 11) I ne slušajte naredbe onih koji
pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered prave. (Eš-Šuara,
151) Poslanik s.a.v.a.: Kada čovjek krijući počini grijeh on će
nauditi samo njemu, a kada ga počini javno a u tome ne bude spriječen
taj će grijeh nanijeti štetu svim ljudima. Činjenica je da ljudi
protokom vremena gomilaju svoju negativnu energiju stvorenu iz
prkosa Božijim zakonima i prirodnim ustrojstvima i koja sasvim
prirodno uzima svoj harač i pravi tegobe stanovnicima Zemlje, sve
atomske probe, isprobavanje bojnih otrova, osiromašeni uran,
biogenetski eksperimenti, globalno zagrijavanje i x primjera koji
svjedoče da su nam ruke do lakata u suzama nevino ojađenih ljudi,
koji gle čuda pripadaju istoj vrsti kojoj i mi pripadamo. Vjerujem
da smo ovim kraćim odgovorom uspjeli popuniti eventualnu prazninu
koja je postojala u shvatanju egzistiranja onoga što nam se na prvi
pogled baš i ne sviđa, ali što proviđenjem Božijim ima razlog
svoga postojanja koji je itekako opravdan, upravo radi nas a ne radi
“koristi” koju bi nekakav bolesni um mogao vidjeti na Božijem
“računu”. Esselamu alejkum.
Pitanje:"Prenosi
se od imama Alija da je rekao kako naše vjerovanje neće
biti potpuno dok ne budemo vjerovali da ono što se
dogodilo nije moglo da se izbjegne niti dok ne budemo vjeorvali da ono što
će se dogoditi ne možemo izbjeći. Mnogo sam dojmljen ovim riječima
pa bih volio bar kratko njihovo tumačenje.Selam!
Odgovor: Selam! Pitanje je prvi korak u znanje. Ko pita u mladosti
odgovarat će u starosti. Ne postoje glupa pitanja, postoje samo
glupi odgovori. Bila je ovo inicijacija na postavljanje pitanja.
Ljudi ne treba da se stide pitati. Već, oni koji odgovaraju moraju
paziti kako odgovaraju, posebno imajući u vidu dvosmislenost
govora, zatim imajući u vidu da ovim putem (putem weba) onaj koji
odgovara ne poznaje onoga koji pita i postoji opasnost da nedovoljno
jasan odgovor napravi samo veću dilemu i problem oko dotičnog
pitanja. U nadi da će odgovor biti dostatan i zadovoljavajući, počinjem
u Ime Allaha: U temi Božijeg određenja i sudbine postoji veliki
broj pitanja, posebno onih koji se tiču islamskog učenja.
Najosnovnija pitanja koja se trebaju razmatrati u raspravi o određenju
i sudbini jesu sljedeća: Leksičko i terminološko značenje kada i
kadera; Vrste kada i kadera; teorijski i objektivni, konačni i ne
konačni; Pitanje izmjene pravila i promjene kada i kadera
koja dolazi od Boga Uzvišenog; Mogućnost ili nemogućnost da čovjek
promjeni kada i kader; Pitanje čovjekove prinuđenosti ( ili pak
slobodne volje sa aspekta kada i kadera i negativne posljedice pogrešnog
vjerovanja u prinuđenost; Značenje kada i kadera Riječ kada u
osnovi, kako to Ragib u Mufredatul Kur'anu kaže ima značenje konačne
presude, bilo da je praktična, bilo usmena, bilo da se veže za
Boga ili za nešto drugo. Riječ kader ima značenje mjere. Prilike
na kojima je ova riječ upotrebljena, prenose upravo ovo značenje.
Mi sve s mjerom stvaramo, (El-Kamer, 49) Zbog toga riječ takdir znači
mjerenje ili određivanje mjere nekoj stvari. Sukladno rečenom, značenje
Božijeg određenja, tj. kadaje Illahi u vezi sa dešavanjima u
Univerzumu jeste da su dešavanja konačno određena od strane Biti
Božije; konačni Božiji sud u vezi sa njima je izrečen. Značenje
takdire Illahi, jeste da su stvari svoju mjeru stekle od Allaha Uzvišenog.
Budući da Allah djeluje znanjem, htjenjem i voljom, kada i kader se
vraćaju Njegovom znanju, htjenju i volji. Filozofi Božije određenje
komentiraju na svoj način. Kao prvo, smatraju je djelom Božijim,
zatim je vide kao jednu vrstu znanja stvari na jednoj od razina
bitka, a kao treće, drže da je općenita tj. da obuhvata sve
stvari. Obično u komentaru Božijeg određenja kažu sljedeće:
“Božije određenje jeste postojanje svih stvari na elementaran način
u svijetu intelekta.” Svijet intelekta prije svega jeste stvorenje
Božije, ali kao direktna kreacija, tj. primordijalna
inovacija a ne kao postanak, tj. stvaranje . Drugo, odnos toga
svijeta sa svijetom stvaranja jeste odnos uzroka sa posljedicom. Treće,
nema pojave a da u tome svijetu ne postoji na razini intelekta, čije
objektivno postojanje (bez obzira da li se dogodilo ili će tek da
uslijedi) proizlazi upravo iz tog bitka. I ne postoji ništa čije
riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo u određenoj mjeri.
(El-Hidžr, 21) Islamski filozofi za spomenuti kur'anski ajet kažu
da ukazuje na svijet odredbe ('alemul kada), kao i 59. ajet iz sure
El-En'am: U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On
jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne
opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg
svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi, koji
ukazuje na činjenice koje se ubrajaju u ključeve tajnovitog i
upravo su oni osnove otkrivanja stvari, također ukazuje na zbilju
koju treba nazvati jasnom Knjigom (kitabun mubin). U Kur'anu se
spominje zbilja koja se naziva Ummul- kitab, tj. glavna knjiga. Također
se govori i o Kalemu, tj. peru, i čuvanoj ploči, tj. Levhi mahfuz
– ovo su apstraktne zbilje. Riječ, kader ima značenje mjere. Božiji
kader ukazuje na odnos koje stvari u sebi svojstvenim granicama, tj.
mjerama imaju sa Biti Uzvišenog Gospodara. Neslaganje koje postoji
među učenjacima kada je riječ o općenitosti Božijeg određenja,
aktuelno je također i u pitanju Božijeg kadera. Sa stanovišta
onih koji vjeruju u općenitost Božije određenosti, mjere i
granice svih stvari vezane su za znanje i volju Božiju, isto kao što
im je bitak, nužnost i neophodnost vezana za Božije znanje i
volju. Jasno je da se Božije znanje ili volja (bez obzira da li je
riječ o znanju na razini Biti ili znanju na razini djela, u šta
vjeruju filozofi) naziva Božijim predodređenjem, zato što ima
utjecaja na postojanje i stvaranje stvari i predstavlja sud o
njihovom postojanju na osnovu kojeg stvari postaju nužne. Također,
znanje Božije (tj. jedna razina Božijeg znanja) naziva se kaderom
Božijim zato što su mjere stvari vezane za njega. Saobrazno rečenom,
Božije predodređenje predstavlja znanje Božije koje određuje
konačnost i neophodnost stvari, a Božiji kader predstavlja znanje
koje određuje granice i mjere. Nekada se kada i kader
generaliziraju i na objektivna bića nazivajući se u tom slučaju
objektivnim predodređenjem i sudbinom. U tom slučaju Božiji kada
predstavlja neophodnost i neminovnost stvari sa aspekta vezanosti za
Nužno Biće, a Božiji kader predstavlja objektivnu individuaciju
bitka i njegove mjere sa aspekta vezanosti za Nužno Biće. Da li su
kada i kader promjenjivi? Jasno je da je ustrojstvo Univerzuma
ustrojstvo uzroka i posljedice, tako da svaka određena posljedica
ima određeni uzrok. Također je jasno da posljedica svoju
neophodnost postojanja stječe od svoga uzroka, kao što i svoju
individuaciju, određenost i bitak također stječe od jednog ili više
uzroka. Jasno je i da Božije znanje, volja i predodređenost dovode
u postojanje svaku stvar putem posebnih uzroka. Jasno je i da se
apstraktna i materijalna bića međusobno razlikuju po tome što su
apstraktna bića vezana za elementarne uzroke i nemaju nikakvih
uvjeta ni od izvršitelja ni od vršenoga, dok su materijalne
stvari, pored elementarnog upostojiteljskog uzroka vezane i za lanac
pomoćnih uvjeta kompetentnosti koji imaju mogućnost promjene tako
da prouzroče promjenu stanja dotičnog predmeta. Bića se u
Univerzumu dijele na dvije vrste: Neka bića nemaju mogućnost
postojanja u više od jedne posebne vrste, kao što su uzvišena
apstraktna bića. Druga pak bića imaju mogućnost postojanja u
različitim vrstama i ona spadaju u materijalni svijet. Prirodna
materija ima mogućnost susreta sa različitim uzrocima i činiocima
i pod različitim dejstvom svakog od njih dobiva posebna stanja i
kvalitete koji su različiti u ovisnosti od kojeg uzroka su
rezultat. Za jednu prirodnu materiju postoji hiljade ako, dok kod
apstrakcija koji imaju samo jednu formu bitka i ne potpadaju pod
utjecaj različitih činilaca, kada i kader je konačan i
nepromjenjiv, zato što nemaju dodira sa više različitih uzroka.
Budući da je sudbina posljedice u rukama uzroka, a s obzirom na činjenicu
da kod njih, tj. apstrakcija ne postoji mogućnost izmjene uzroka,
to znači da im je sudbina konačna. Međutim druga bića, koja nisu
apstraktna, imaju mogućnost da postoje u hiljadama boja i izgleda i
pod zakonom su pokreta, stalno se nalaze na raskrsnicama, imajući
nekonačni kada i kader, tj. njihovu sudbinu ne kroji jedna vrsta
kada i kadera već čekaju ih različite sudbine. Kada u obzir
uzmemo bilo koji od uzročnih lanaca, vidimo da postoji mogućnost
zamjene s drugim lancem, što znači da im sudbina nije konačna. U
mjeri u kojoj je ako moguće upotrijebiti kada su u pitanju
materijalna bića, moguće je i postojanje izmjene predodređenja i
sudbine. Ukoliko pak gledamo na konkretna dešavanja u Univerzumu,
vidjet ćemo da ne postoji više od jednog kada i kadera. To znači
da stvari onakve kakve jesu, vezanjem za potpune uzroke imaju konačne
kada i kadere. Međutim, u isto vrijeme aktuelna je jedna vrsta
uvjetovane nužnosti i kadera, jer kada su u pitanju materijalna bića,
veoma je istinita tvrdnja: “Da je bilo tako, moglo je biti
ovako.” Isto možemo reći i na drugi način. Kada je konačna i
nepromjenjiva, ali kader tj. sudbina nije konačna i podliježe
promjenama. To znači da je odnos postojanja stvari u odnosu sa
svojim potpunim uzrocima neminovan i konačan. Međutim, njihovo
postojanje u odnosu na svoju bit i u odnosu na nepotpune uzroke nije
nužno, tj. moguće je. Odnos postojanja stvari sa njihovim uzrocima
koji ih dovode u postojanje jeste aktuelnost i savršenost, a odnos
njihovog postojanja sa pomoćnim uzrocima i uvjetima jeste
nepotpunost i ograničenost. Drugim riječima, svako savršenstvo
koje stvari posjeduju dolazi od uzroka koji je povod njegovog
postojanja, a svaka manjkavost i mjera koju posjeduju, potječe od
prijemnih i materijalnih uvjeta, gdje jedni bivaju zamjenjeni
drugima. Ono što prihvata promjenu jeste sudbina (kader), a ne konačna
i nepromjenjiva predodređenost (kada). U rivajetu se prenosi sljedeće:
Hazreti Ali a.s. je sjedio u hladovini jednog nakrivljenog zida.
Kada je primjetio da je na rubu rušenja ustao je i sjeo na drugo
mjesto. Neko mu reče: “Da li to bježiš od Božijeg predodređenja?”
Ali a.s. mu reče: “Od predodređenja bježim sudbini Božijoj.”
Ovaj rivajet ukazuje upravo na našu temu. Možemo zaključiti da je
dužnost svakog vjernika da kada je u pitanju (pred)određenje Božije
da ga mora prihvatiti kao takvog, bez obzira razumio ga ili ne. Jer
treba imati na umu činjenicu da Uzvišeni Allah je apsolutno
pravedan, sve zna, svemoćan i milostiv, iz čega proizlazi da sve
što odredi i stvori na temelju je mudrosti, milosti, pravde što je
svakako u našu korist mada, kako rekoh mi dosta od toga i ne
razumijemo. Dovoljan je primjer stvaranje šejtana, koji kao vanjski
poticaj na zlo ustvari tjera našu vjersku svijest i dušu da rade
suprotno i da se zalaže u svom usavršavanju. Šejtan ima na neki
način ulogu ivičnjaka koji se nalaze sa obje strane puta kako čovjek
ne bi otišao na stranu. S druge strane mi sami sebi krojimo
sudbinu. Dovoljan dokaz jeste tvoja dilema da li da napišem pitanje
ili ne, da li da ustanem na sabah ili ne, da li da pomognem ili ne,
da li da slažem ili ne i hiljadu drugih da li, jesu dokaz naše
slobode u izboru, slobode na temelju koje postoji Sudnji dan, jer da
smo primorani raditi to što radimo ne bi imalo smisla da Pravedni i
Milostivi Bog nama sudi za bilo šta što smo (morali) činiti.
Allah nam krajnje otvoreno kaže: Da li vi mislite da smo vas tek
tako stvorili i da se Nama nećete vratiti? Dakle, gospodo, nakon što
završite život na ovom svijetu, umrijet ćete i ponovno biti proživljeni
na drugom svijetu. Vaša smrt je produžetak života. Najbolja
dopuna jeste poznati hadis u kojem Poslanik kaže: “Ovaj svijet je
njiva na kojoj sijemo ono čije ćemo plodove koristiti na drugom
svijetu.” Riječ je o imanu najvećeg stupnja, s obzirom na činjenicu
da i iman i islam imaju svoje stepene, što znači da samo onaj koji
se u potpunosti preda Bogu može se u potpunosti pomiriti i s određenjem.
Ovdje dolazi do izražaja smisao hadisa: Čini ibadet Allahu
kao da Ga vidiš, jer zaista iako Ga ti ne vidiš, On tebe vidi.
Kada se čovjek pomiri sa ovom činjenicom, tada u njemu nema snage
koja se može ponijeti neposlušno, ili biti nezadovoljna određenjem
Allahovim, već se cijelim bićem prostire predanost Uzvišenoj
Istini. Upravo se u sljedećem ajetu ukazuje na ovaj stepen imana,
kada Allah kaže: I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici
dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda
zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se
sasvim ne pokore. (En-Nisa 65) znači nije dovoljno reći ja sam
musliman i stvar je gotova. Već treba raditi na svojoj vjeri.
Najzad zar u Kur’anu (Jusuf 106) nije rečeno: (Korkutov prijevod
ovog ajeta je pogrešan, tamo stoji: Većina ovih ne vjeruje u
Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.) prijevod ovog ajeta glasi:
A većina onih što vjeruju u Allaha su mušrici. Međutim, ovdje je
riječ o onom širku koji je izraz čovjekovog neznanja, i neupućenosti
u zbilje. (Očit je primjer toga širka kada vjernik kaže: da ne bi
tog ljekara umro bih. Svjesni smo da je Glavni Uzrok Bog, dok je
ljekar samo sredstvo volje Božije u ozdravljenju od neke bolesti,
jer nije stiglo određenje kada će čovjek umrijeti.) Vjerujem da
je ovo objašnjenje bilo dovoljno da objasni ono što se htjelo
saznati. Selam alejkum.
Objasniti ukratko poruke sure Mulk.
Odgovor:
Namjera
ove
sure
jeste
jasno
ukazivanje
na
općenitost
gospodstva
Božijega
na
nivou
cjelokupnog
Univerzuma.
Što je ujedno i odgovor na svaki drugačiji način vjerovanja i
objašnjavanja kada je u pitanju Božija vlast. Upravo
iz
tog
razloga
u
ovoj
suri
spomenut
je
veliki
broj
blagodati
Božijih
u
pogledu
stvaranja
i
upravljanja,
usljed
toga
što
spominjanje
tih
blagodati
predstavlja
dokaz
općenitog
Gospodstva
Allahovog
dž.š.
Što za sobom u jednom preciznom presijeku povlači prisustvo novih
na prvi pogled nerečenih dimenzija Njegovog upravljanja stvorenim
svijetom (rububijjet = nubuvet = proživljenje) Ukratko
sadržaj
ove
sure
svodi
se
na
dvije
činjenice:
prva,
poziv
na
prihvatanje
jedinosti
Njegova
Gospodstva,
druga,
poziv
na
vjerovanje
u
proživljenje.
Šta
znači smrt,
da li je ona iz “zone” nepostojanja, ako je tako kako to da
se može stvoriti da postoji nešto što treba da ne postoji?
Odgovor:
Smrt
znači prelazak iz jedne u drugu dimenziju egzistiranja a da se pri
tom prelasku ne gubi svijest i volja. Kao takva ona predstavlja nešto
što egzistira i kroz čiju egzistenciju mi gubimo svoju
trodimenzionalnu materijalnu ljušturu zvanu tjelesnost. Ukoliko je
pak prihvatimo, kao što to običan um i prihvata, da znači
nepostojanje, i tada treba biti u genitivnoj vezi kao nepostojanje
mogućnosti za dalji tjelesni život, ali za biće koje ima ili je
imalo sposobnost biti živo. Kao što je sljepilo nepostojanje
sposobnosti gledanja ali za čovjeka koji može gledati.
Objasniti
sljedeću
sintagmu:
Nećeš vidjeti u stvaranju Milostivog
disharmonije.
Odgovor:
Mada
materijalni svijet u svojoj biti predstavlja trenje, sukobe,
kontrarnosti i sl. ipak s obzirom na činjenicu da su svi ti
suprotni pokreti i kočenja produkt jednog uzroka tj. Boga koji ih
je lančano povezao, i koji je stvoreno stvorio s određenim ciljem,
koji se postiže upravo povezivanjem različitosti koje smo
spomenuli. Znači da su te činjenice sve, baš sve usmjerene ka
jednom univerzalnom cilju Univerzuma. Slično jezičcima tasova
vage, čija korist se upravo ogleda u njihovom suprotnom kretanju
bez koje trgovac ne bi mogao izvagati svoju robu. Saopćenje nećeš
vidjeti općenite je naravi i obraća se svakom ko ima moć
gledanja (dakle nije oslovljen Poslanik), a dodavanjem riječi stvaranje
na riječ Milostivi, ukazuje na činjenicu da je cilj
stvaranja opća milost Božija. Riječ tefawut upotrebljena
je neodređena u negirajućem kontekstu, tako da nam prenosi sljedeću
poruku: u cijelom Univerzumu nećeš vidjeti neharmoničnosti.
Pitanje: Šta je osnovna
poruka ajeta:
A pritajili vi svoj govor ili ga glasno
izrekli, zaista On dobro zna tajne u grudima?
Odgovor:
Odbija se sumnja koja bi se mogla javiti u čovjeku, a
koja je utemeljena na nevjerovatnosti da se nešto dogodi. Bog do
ovog ajeta spominje da je Gospodar, nije spomenuo da je Gospodar
koji zna. A pošto čovjek svemu sudi po svojoj mjeri i misli da kao
što ima ljudi gospodara koji ne znaju šta imaju, tako može biti
da i Bog ne zna baš sve što se radi ili u najmanju ruku ne zna ono
što je urađeno s kakvim je nijetom urađeno. Tako da se s
nevjericom pita kako li će Bog to učiniti? Zato Allah dž.š. daje
do znanja da ne samo da je apsolutni Rab već je i apsolutni
sveznadar. A riječi kojima je ajet odagnao ovu sumnju: bilo da
tiho govorite bilo glasno, to je za Boga isto, jer On zna namjere
svjedoče da se pored govora misli i na skrivena i javna djela, a
tajni i glasni govor je spomenut u ajetu usljed toga što najbolje
iznosi značenje skrivenosti i javnosti. (Za tajno obavljanje jednog
djela moramo pronaći skriveno ili usamljeno mjesto i da utrošimo
energiju, dok govor s lahkoćom možemo sakriti ili objelodaniti,
dovoljno je glasno ga reći ili pak šapnuti ga nekome na uho.)
6.
Šta na osnovu objašnjenja allame Tabatabaija i hadisa u
vezi sa ovim ajteom: da smo slušali i da smo razmišljali možemo
zaključiti?
Odgovor:
Objašnjenja i hadis nam daju do znanja da su nevjernici
i čuli i shvatili međutim, prihvatili su ono što je njima
odgovaralo, što znači da se nisu pokorili istini i nisu se
odazvali pozivu. Usljed toga Allah dž.š. u sljedećem ajetu i kaže
da su oni tim riječima presudili sebi, tj. priznali su svoj grijeh.
A neko djelo je grijeh tek kada se zna da je zabranjeno, tj. tek
kada je hudžet upotpunosti ispunjen. Prije znanja o zabranjenosti
nekog djela čovjek koji to čini nije griješnik sa aspekta Božijeg
zakona, tako da se ni na ovom svijetu a ni na ahiretu ne naziva
griješnikom. Znanje o djelima stičemo tradicionalnim putem, tj.
slušanjem, čitanjem posredovanih izvora, (tj. Kur'ana, hadisa i
pravnih tekstova,) ili pak putem razmišljanja na temelju stečenog
znanja, tj. na racionalan način. (Sve to znači da ni jedan griješnik
nije džahil, tj. neznalica, jer u najmanju ruku je znao da grijeh
zbog kojeg je nazvan griješnikom jeste grijeh i zabranjen je.)
Šta
to znači da
je Bog zemlju ukrotio?
Odgovor:
Allah je Taj koji je zemlju ukrotio i učinio mirnom, da bismo mogli da živimo
na njenoj površini i da bismo mogli da se krećemo po njoj, a da
bismo sebi obezbjedili opskrbu valja nam na razne načine da
koristimo ono što nam zemlja može pružiti.
-
Napišite
značenje (ne prijevod) sljedećeg ajeta (kako je to Allame
objasnio):
16
أَأَمِنتُم
مَّن فِي
السَّمَاء
أَن
يَخْسِفَ
بِكُمُ
الأَرْضَ
فَإِذَا
هِيَ
تَمُورُ
Odgovor:
Kako tako olahko i smireno demantirate Gospodstvo Božije, i kakvo
osiguranje imate od meleka na nebesima koji su zaduženi dešavanjima
u svijetu, da vam tlo pod nogama neće otvoriti, i da vas voljom Božijom
neće zatrpati pod njom, i to u stanju da će se ona poput kolijevke
tresti, tamo-vamo.
-
Ko izgovara
sintagmu na kraju devetog ajeta sure mulk: zaista ste vi u
velikoj zabludi?
a.
meleki
b.
Bog
c.
poslanici
d.
džehenemlije. (ovo je tačno prema tvrdnji
allame)
-
Zašto je u desetom ajetu sure mulk
prvo rečeno da smo slušali a tek zatim da smo razmišljali?
Odogovor:
Usljed toga što većina ljudi koristi
samo čulo sluha,
dakle lakše im je da slušaju rezultate tuđeg razmišljanja nego
li da sami razmišljaju,
jer nemoćni su da izvrše precizno shvatanje zbilja i istina i da odrede stvarne koristi i štete, a razumom se,
što je bolno evidentno koristi veoma malehan
broj ljudi.
Objasnite jezičko značenje riječi ahlak?
Odgovor: Ahlak je arapska riječ. To je množina od
riječi hulk. Hulk ima značenje čovjekove osobine koja je
dio njegovog nefsa, koja je njegova duševna osobina, kako loša,
tako dobra. S obzirom da smo rekli da je ahlak množina od te riječi,
a hulk znači duševna čovjekova osobina, bilo da se radi o
pozitivnim ili negativnim čovjekovim osobinama, ahlak označava čovjekove
osobine duše.
Šta
terminološki označava pojam ahlak? Koje je njegovo ustaljeno značenje
u nauci, šta se u nauci podrazumijeva pod ovim pojmom?
Odgovor: Ova riječ se u bosanskom
jeziku najčešće prevodi kao moral. Nauka o moralu je nauka koja
nastoji razdvojiti dobre od loših ljudskih osobina, podsticati,
usavršavati i unapređivati dobre osobine, a otklanjati loše.
Da
li je ahlak realtivan pojam ili ne?
Odgovor: Detaljno smo govorili o ovom pitanju.
Postoje dvije oprečne teorije po ovom pitanju. Jedni misle da je
ahlak relativan pojam. Ovo mišljenje zastupaju filozofi koji se
ubrajaju u skupinu empirista. Također, veliki broj današnjih
zapadnih filozofa zastupa ovu tezu, |