|
O TEWBI (POKAJANJU)
الحمد لله الذي يحبّ التوابين و يحبّ
المتطهرين
و الصلوة و السلام علي المصطفين من عباده
سيما خاتم النبيين و آله الطاهرين
Spajanje i lagana,
ali sigurna, orijentiranost prema tjelesnosti jeste razlog
odvajanja nefsa od duhovnosti i univerzalnih vrijednosti, a
sukladno tome što je intezitet materijalizacije i posvećenosti
prirodi veći tim je nefs sprečeniji da stigne do savršenstva i
da ostvari procvat fitreta.
Hazreti Sadik je
rekao: “Moj otac je stalno govorio, ništa kao grijeh ne
upropaštava srce. A što srce više ustraje u grijehu to ga grijeh
uzima u svoje okrilje sve dok ga ne prevlada i potčini.”
Fejz Kašani:
“Grijeh ostavlja direktan trag na srce, te njegovu svježinu i
vedrinu kao što uništava orijentiranost prema Istini i Ahiretu i
vrši preorijentaciju u naklonost prema zabludi i dunjaluku.”
Tevba, kako to
Allame Tabatabai lijepo objašnjava, kao riječ znači povratak, a
kao pojam koji se odnosi na tevbu roba Božijeg, znači povratak
Gospodaru uz pokajanje i prolazak od šaranja, u isto vrijeme
tevba znači i pomoć od Boga da čovjek postane svjestan greške te
da poželi povratak, što na kraju rezultira čišćenjem od grijeha,
tj. oprostom.
Hazreti Ali na
jednom mjestu veoma lijepo formuliše čovjekova djela
svrstavajući ih u trodjelnu pojdjelu: Djela su trovrsna: farzovi,
dobročinstva i neposlušnosti.
Farzovi su emrom i
voljom Božijim, Njegovim zadovoljstvom, znanjem i određenjem,
čovjek ih čini i spašava se njima od Boga.
Dobročinstva, nisu
naredba Božija, međutim dešavaju se Njegovom voljom,
zadovoljstvom, znanjem i određenjem. Čini ih rob Božiji i stiče
nagradu njima.
A neposlušnosti,
nisu ni naredbom ni voljom ni zadovoljstvom Božijim, ali jesu
znanjem i određenjem kojim ih određuje u vrijeme određeno. Čini
ih čovjek svojom voljom i Allah ga kažnjava zbog njih jer On ga
je odvraćao od njih ali on se nije zaustavio.
Svakako prilika da
se čovjek vrati u okvir poslušnosti i robovanja je uvijek
otvorena, sve do momenta dok ne dođe duša u grlu. A svaki
povratak, tj. jedna tevba roba u sebi podrazumjeva dva povratka
Rabba prema čovjeku, kako nam to Kur’an objašnjava, jer tevba je
poželjan akt za koji je potrebna energija, a izvor te vrste
životne energije vjerovali ili ne nije niko drugi osim Allaha,
s.v.t.
Dakle, kao prvo Bog
je taj koji čovjeku otvara oči i podstiče ga na to dobro djelo,
na taj način čovjek dobiva zeleno svjetlo i energiju za
obavljanje istog, te čini povratak sa teritorije grijeha. Kada
to već uspije, ukaže mu se potreba za čišćenjem od mrlje ili
fleka nastalih u toj slobodnoj zoni, a time i za oprost, e, to
je trenutak kada Bog po drugi puta Svojom milošću pogleda na
roba.
U Kur’anu se za prvu tevbu, tj.
gledanje kroz prste Boga robovima ukazuje u riječima (ثمّ
تاب عليهم ليتوبوا)
(Tevba, 118), tj. Zatim im da povrat(nu vizu) da bi se
vratili, a druga se tevba Božija, tj. pomilovanje vidi u
riječima (اولئك
اتوب عليهم),
(Bekare, 160) tj. Oni su ti kojima ću oprostiti.
Ukoliko uzmemo u
obzir ove detalje vidjet ćemo da zbilja tevbe znači prekidanje
veza između nefsa i materije te negiranje pripadnosti i
naklonosti svijetu tjelesa, ali, na način da to postane
sposobnost (meleke), i kao rezultat toga orijentirati se ka
svijetu čistoće u društvu produhovljenih i dobrih.
Na ovaj je način
moguće zbaciti prekrivač koji sprječava prodor i kontakt sa
duhovnostima i univerzalnim vrijednostima.
Sasvim logično, jer
s obzirom da se ova dva svijeta nalaze na suprotnim polovima
svrhe našeg stvaranja, ako se orijentiramo prema jednom to znači
da ćemo se udaljiti ili okrenuti leđa drugome. Poslanik,
s.a.v.a., je u vezi sa ovim rekao: “Dunjaluk i Ahiret su poput
dva tasa jedne vage, od kojih jedan pretegne a drugi se pokaže
lakšim.” Pride ovom hadisu je i sljedeći, također od Poslanika,
s.a.v.a.: “Dunjaluk je početak svih grijeha.” Samo da naglasim,
dunjaluk ne u smislu Božijeg stvaranja, već dunjaluk u smislu
stanja u kojem smo se orijentirali za materiju i ograničeno a
okrenuli leđa svome stvarnome cilju i svrsi našega stvaranja.
Kod zaljubljenika u
Boga prava tevba znači upotpunosti se odreći i odvojiti od
robovanja Dunjaluku i njegovim stanjima, tako da se nikada ne
osjeti naklonost k tome, kao što je u hadisu rečeno: “Dunjaluk
je zabranjen ahiretlijama, ahiret je zabranjen dunjalučarima, a
oba su zabranjena Allahovim prijateljima.”
Na osnovu ovih
riječi tevbu s obzirom na kvalitet izvedbe i svrhu iste možemo
podijeliti na tri vrste:
§
tevba običnih ljudi koji se vraćaju
iz neposlušnosti i ružnih djela,
§
tevba časnika koji to čine zbog
napuštanja menduba,
§
tevba elite koju čine zbog
okretanja prema bilo čemu osim prema Allahu.
Pravi je trenutak
da se spomene hadis koji se prenosi od Poslanika, s.a.v.a., u
kojem kaže: “Ponekad mi se srce potišti, te ja svakog dana činim
istigfar sedamdeset puta.”
انه ليغان علي قلبي و إنّي لاستغفر الله في كلّ يوم سبعين مرّة.
Šta je grijeh?
Da bismo se mogli
vratiti iz grijeha, tj. učiniti tevbu, potrebno je da imamo
znanje koja je vrsta djela okarakterisana grijehom. Osnovna
podjela čovjekovih djela po kvalitetu je petočlana:
-
ono što se mora
činiti, a ne smije izbjegavati – wadžib,
-
ono što se ne
smije činiti, a mora izbjegavati – haram,
-
ono što je
bolje činiti nego li izbjegavati – mustehab,
-
ono što je
bolje ne činiti nego li činiti – mekruh,
-
ono što je isto
činilo se ili ne činilo – mendub.
Ne činiti grijeh a
biti aktivan znači vršiti ono iz prve skupine dok činiti grijeh
znači činiti ono iz druge skupine, nakon čega je svakome
razumnom čovjeku obaveza da se povrati. Dočim, krug nije
ograničen samo na tjelesnu aktivnost već obuhvata, djelo,
pogled, govor, i misao koji su pod kontrolom razumnog čovjeka.
Ne činiti djelo iz treće (mustehab) i činiti djelo iz četvrte
skupine (mekruh) predstavlja ostavljanje prioritetnijeg a za
bezgriješne je to nepoželjno, te je za njih tevba zbog toga
prioritetna. Jer kaže se da su dobra djela čestitih grijesi Bogu
bliskih.
حسنات الابرار سيّآت المقرّبين
Da ponovimo, imamo
tri vrste tevbe: opću koju čine obični ljudi zbog grijeha,
posebnu koju čine bezgriješni (Adem, a.s. i drugi poslanici) te
tevba odličnika salika, tj. našega poslanika, kada je rekao da
dnevno čini tevbu 70 puta.
Samo ću ukratko
objasniti jednim lahkim primjerom iz svakodnevnog života, ovu
činjenicu da Poslanik dakle, bezgriješan čovjek svakodnevno u
kontinuitetu čini tevbu, tj. traže oprost od Boga. Neko bi mogao
biti zbunjen, pa pomisliti kako ta činjenica dolazi u kontrast s
činjenicom poslaničke bezgriješnosti. Da bi nam postalo jasno o
čemu je zapravo riječ navest ćemo primjer uočavanja stvari i
njihove izdefinisanosti. Naime, zamislimo jedan veliki salon.
Prvi puta u tom salonu je uključeno veoma slabo, diskretno
svjetlo i mi usljed slabe osvjetljenosti u njemu vidimo samo
obrise velikih predmeta. Drugi puta, isti taj salon s jakim
svjetlom koji osvjetljava sve detalje. Nakon ovog primjera
uzmite prvi salon kao sliku naših običnih duša. Usljed toga što
nam je jačina vjerovanja slaba mi u našim dušama vidimo obrise
(pazite dobro samo obrise još uvijek ne razaznajemo zbilju)
velikih grijeha pa se zato i kajemo i tražimo oprost, a i to
činimo jer su nam rekli, a vrlo, vrlo rijetko to činimo jer smo
vidjeli rezultat grijeha.
Zamislite, sada
onaj drugi primjer s jakim svjetlom. To je primjer poslanikove
duše u kojoj je svjetlo imana na maksimalnom podioku, pri tom
svjetlu vide se čak i čestice koje lete prostorom. On dakle sve
što vidi vidi u zbilji, tj. u pravom obliku, možda je upravo
zbog toga opetavo dovu da bismo je mi upamtili i ponavljali:
Allahumme erina el-ešjae kema hije, tj. Bože, pokaži mi
stvari onakvima kakve jesu. On ne čini grijeh jer svjestan je
njegovog stvarnog oblika.
Uredu, prihvatio
sam, ali zašto čini tevbu? E, zato što ne samo da je okusio
slast bivanja robom Božijim, i da je osjetio užitak Njegove
bliskosti, već on živi u takvoj atmosferi ali, s obzirom da ga
tjelesnost obavezuje na neke trenutke kada mora biti posvećen i
ovosvjetkskim poslovima, dakako u ime Allaha, ali ipak za njega
je to protraćeno vrijeme jer nije bio s Allahom na onaj
najljepši način, a to boli, te on zbog toga i čini tevbu. A
pored toga i da bi nama ukazao koliko je tewba bitna, da bi nam
dao do znanja da je tevba odskočna daska ili polazna stanica na
puta ka Allahu. Nama je dakako teško razumjeti ovo stanje. Možda
nam pomogne jedan parafrazirani hadis od poslanika u kojem kaže
da ponekad ima takva stanja bliskosti sa svojim Gospodarem da mu
smetaju čak i šumovi prisutnih Meleka. A u drugom sličnog
sadržaja kaže da ga u tim trenucima ne mogu shvatiti ni
poslanici koji su donosili objavu, ni meleki, pa čak ni
univerzalna duša, i jednostavno ga ne mogu obujmiti nebesa ni
zemlja. (Ovi nam hadisi pomažu da shvatimo kako ne možemo
shvatiti.)
S obzirom da
govorim o grijehu, radi malog duhovnog oduška, nas običnih,
nejakih vjernika, evo jednog lijepog hadisa u kojem vidimo
veličinu i ljepotu našega divnog Gospodara:
Poslanik, s.a.v.a.
kaže: “Odloženo je mome umetu devet stvari: Greška, zaborav, ono
što ne znaju, ono što nisu moćni, ono što im je neizbježno, ono
na što su prisiljeni, loš predznak, sumnja prilikom razmišljanja
o stvaranju, i zavidnost koja se ne pokaže jezikom ili rukom.
قال رسول الله ص: وضع عن امّتي تسع خصال:
الخطأ و النسيان و ما لا يعلمون و ما لا يطيقون وما اضطروا اليه و
ما استكرهوا عليه و الطيرة و الوسوسة في التفكر في الخلق و الحسد
ما لم يظهِر بلسان او يد.
Obaveznost
tevbe
Sve ono što presudi
vjerski zakon (šerijat), presuđuje i razum, razum je pomagač
vjerskih presuda. Poput, jednoće Stvoritelja, dobrote
dobročinstva, potrebe da se zahvališ Onome ko te hrani, čuvanje
dogovora, povjerljivost, ružnoća laži, nasilja, kršenja
obećanja, izdaje, negiranje blagodati itd. (Razmisli malo o tome
da su djela sama po sebi loša i dobra i da do toga dolazi razum,
a nije tako samo zato što je šerijat presudio, jer šta je s
izmišljenim kultovima ili pak s nevjernicima koji vide laž,
krađu, nasilje lošima, a dobročinstvo, povjerljivost, zahvalnost
dobrima. Ukoliko se desi da razuman čovjek učini loše djelo to
je uradio iz brzog interesa na uštrb daleke koristi koja bi ga
čekala da nije učinio. Da je samo šerijat odreditelj dobra i
lošeg proizlazi da kada šerijat ne bi postojao ne bi bilo ni
lošeg ni dobrog, međutim taj je rezultat lažan tako da je i ono
što ga iziskuje lažno. Ako se kaže da je možda priroda kod
nevjernika ta kojom dolaze do lošeg i dobrog, odgovor je da je
priroda ljudi različita, tako da je nemoguće da se slože oko
neke stvari, (različiti kolači, boje).
Šerijat u nekoliko
stvari pomaže razumu. Razum i sam može doći do određenih
rezultata za što mu nije potreban šerijat, a upravo ovo
potvrđuje šerijat obavještavajući ga da mu je ovaj sud u redu.
Drugo, sudu do kojeg dođe razum daje boju svetosti, treće,
ukazuje mu na vanjske objekte šerijatske presude, jer razum ne
može otkriti sve partikularne činjenice, naprimjer, znamo da je
loše nanijeti svom organizmu štetu, ali ne znamo da ukoliko
jedemo meso od lešine time sebi nanosimo štetu, e zato je tu
šerijat. Ili pak ne znamo da je kamata (loša, čitaj) zabranjena
da ne bi bilo uništeno dobročinstvo.
Tok tevbe kroz
tri razine - znanje, stanje i djelovanje
§
Znanje, to znači da čovjek zna da
je grijeh otrov i da predstavlja zastor između čovjeka i
Voljenog, iz ovog znanja proizlazi:
§
Stanje, kajanja koje za sobom
povlači:
§
Djelovanje, u smjeru ostavljanja
grijeha i nadoknade štete ili propuštenog i Bogu i ljudima.
Ukoliko nije u mogućnosti sve vratiti ljudima treba uvećati
vršenje ibadeta da bi mu šta ostalo na Sudu nakon oduzimanja.
(grijeh poput oblačenja svile pokajanje, dočim namaz mora da se
nadoknadi, imetak da se vrati, ako postoji kazna da se prijavi,
ako je ubio da se prijavi, ogovaranje...)
U Stazi rječitosti
u 426. izrijeku od hazreti Alija učimo da tevba ima šest uvjeta:
Pred Zapovjednikom
vjernih, neko je rekao: Estagfirullah, tj. Tražim oprost u Boga.
On reče: “Nemala te mati! Znaš li ti šta je traženje oprosta od
Boga? Traženje oprosta Božijeg je stupanj za položaje visoke. To
je ime koje obuhvata šest značenja. Prvo, pokajanje za ono što
je prošlo. Drugo, odluka čvrsta da se na to više nikad nećeš
vratiti. Treće, da stvorovima svim pružiš pravo njihovo, tako da
možeš susresti Boga čist i bez ikakve odgovornosti. Četvrto, da
ispuniš svaku obavezu svoju koju si zanemario, tako da joj daš
pravo njezino. Peto, da se okreneš protiv tijela koje je naraslo
kao posljedica djelovanja nezakonitog, pa da ga rastopiš jadima
sve dok se koža ne priljubi uz kosti i meso novo ne naraste
između njih. I šesto, da učiniš da tijelo kuša bol poslušnosti
kao što si učinio da kuša slast neposlušnosti. Tek tada možeš
reči: Estagfirullah.” (dobro razmislimo šta nam se daje do
znanja)
Da li je ispravna
tevba u smislu, eto neću lagati ili piti u Mjesecu ramazanu ili
godinu dana?
Uvjet za valjanost
tevbe je da se odluči da se na grijeh više ne vraća.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا تُوبُوا إِلَى اللَّهِ تَوْبَةً
نَّصُوحًا
O vi
koji vjerujete, vratite se Allahu, tevbom iskrenom.
(Tahrim, 8)
Ebu Basir kaže: ‘Kada sam pitao
hazreti Sadika za značenje
تَوْبَةً نَّصُوحًا
on reče’: “To je grijeh od kojeg se čovjek pokaje i nikada mu se
ne vrati.” Upitah: ‘Ko se to od nas nikada ne povrati?’ On reče:
“O Eba Muhammed, Allah, s.v.t., voli one svoje robove koji se
kada padnu u smutnju kaju.”
ابو بصير سأل ابا عبدالله عليه السلام عنها فقال: هو الذنب الذي لا
يعود إليه أبدا. قال: قلت: و أيّنا لم يعد؟ فقال: يا أبا محمد! إنّ
الله تعالي يحبّ من عباده المفتن التوّاب.
Ima li vremenske
granice kada se tevba ne prima?
Naime rekli smo da
je uvjet ispravnosti tevbe da se donese odluka da se ne vraća na
grijeh, kada je već tako da li je ispravna tevba onome koji i
sve da hoće ne može da se vrati tome grijehu, tj. da li neko
može da čini neki grijeh, naprimjer, blud, sve dok fizički može,
da bi kada onemoća rekao: e sada se kajem?
Odgovorit ćemo kur’anskim
ajetom i hadisom:
وَلَيْسَتِ التَّوْبَةُ لِلَّذِينَ يَعْمَلُونَ السَّيِّئَاتِ
حَتَّى إِذَا حَضَرَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ إِنِّي تُبْتُ
الآنَ وَلاَ الَّذِينَ يَمُوتُونَ وَهُمْ كُفَّارٌ أُوْلَـئِكَ
أَعْتَدْنَا لَهُمْ عَذَابًا أَلِيمًا
Nemaju ništa od tevbe oni koji čine hrđava djela, sve dok se
nekom od njih smrt ne približi, a tada govore: “Sad se zaista
kajem!” a ni oni koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu
patnju pripremili.
(Nisa, 18)
عن النبي ص: إنّ الله يقبل التوبة من العبد
ما لم يغرغر.
Poslanik, s.a.v.a.:
“Zaista Allah, s.v.t., prima tevbu od roba sve dok ne zakrklja.”
To jest dok mu ne dođe smrt.
وَجَاوَزْنَا بِبَنِي إِسْرَائِيلَ الْبَحْرَ فَأَتْبَعَهُمْ
فِرْعَوْنُ وَجُنُودُهُ بَغْيًا وَعَدْوًا حَتَّى إِذَا أَدْرَكَهُ
الْغَرَقُ قَالَ آمَنتُ أَنَّهُ لا إِلِـهَ إِلاَّ الَّذِي آمَنَتْ
بِهِ بَنُو إِسْرَائِيلَ وَأَنَاْ مِنَ الْمُسْلِمِينَ
آلآنَ وَقَدْ عَصَيْتَ قَبْلُ وَكُنتَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ
I Mi
prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili
faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on,
kad se poče daviti, uzviknu: “Ja vjerujem da nema boga osim
Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!” “Zar
sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!
Dakle dok god
čovjek kontrolira i vlada situacijom tevba je validna, dočim
kada se nađe u situaciji da nema više izlaza, kao što je faraon,
kajanju nema mjesta.
Međutim, grijeh će
biti kažnjen kada znamo da je grijeh i svjesni smo da ga činimo,
pa interesantan je hadis od Imama Bakira, a.s.: “Kada duša dođe
dovdje – pokazao je na grlo – za onog koji zna nema pokajanja
ali za neznalicu ima.”
Alimi se slažu u
tome da je nakon činjenja tevbe mustehab uzeti gusul tevbe, bez
obzira o kojem grijehu da je riječ, tj. nakon nevjerstva,
velikog ili malog grijeha. Interesantno je znati da grijeh kao
grijeh je velik, dočim podjela na male ili velike je sa aspekta
odnosa grijeha prema grijehu. Jer sa našeg aspekta sama
činjenica da smo izišli iz poslušnosti i pokornosti Bogu je
veliki grijeh, dok jedan grijeh u odnosu na druge može biti mali
a oni drugi opet veliki.
Nasihi u
trideset i prvoj bašči, vrijedne knjige Rijadus-Salikin, kaže:
Kada se odlučiš na
tevbu, očisti tijelo od podložnosti a srce od grijeha i usmjeri
se odlukom čvrstom i željom jakom prema Licu onoga koji zna
skriveno, i znaj da si odbjegli rob plemenitog, milostivog i
strpljivog Gospodara kojemu se moraš vratiti i tražiti utočište
od Njegove kazne.
On ti je obećao da
ukoliko mu se vratiš, i pokaješ se od prošlosti da će ti
oprostiti i preći preko svih grešaka. Zato ustani i uzmi gusul,
obuči čistu odjeću, i obavi nekoliko farzova, i uljepšaj ih
nafilama. U namazu je potrebno da budeš ponizan, skrušen,
stidljiv, ustreptao, uplašen, potišten, zaplakan, da pokažeš
potrebu i nedostatnost; na mjestu gdje te niko ne vidi i ne čuje
osim Boga. Nakon selama, obavi ono što slijedi iza namaza, uz
stid i nadu koji ispunjavaju tvoje tijelo, zatim uči dovu
zabilježenu od imama Zejnul Abidina koja počinje: O Bože, Onaj
uz Čiju milost grješnici pomoć traže. (Dova, 16)
Nakon toga spusti
glavu na zemlju a zemlju pospi po glavi, svoje lice, najdraži
dio svoj, zamaži prašinom i suzama, i glasno govori: “Grijesi
Tvoga roba su veliki, on zaslužuje da mu ih oprostiš,” ovo
ponavljaj i sjeti se svojih počinjenih grijeha te kori sama sebe
i pokaži znake kajanja. Ostani u ovom stanju dugo vremena, zatim
ustani, digni ruke prema Milostivom i Onome koji oprašta i reci:
O Bože, vratio se Tvoj odbjegli rob, Tvoj neposlušni rob želi
pomirenje, Tvoj griješni rob Ti dođe s izvinjenjem i
prihvatanjem krivice, a Ti si najplemenitiji od plemenitih, i
najviše opraštaš od svih.
Zatim, plačući uči
31 dovu iz Sahife Sedžadove, koja počinje: O Bože, Onaj Kojeg
opis opisivatelja ne uspijeva opisati...
Trudi se da ti srce
bude prisutno i da prati ovaj ritual povratka i da si stalno
Njemu okrenut tako da možeš osjetiti širinu Njegove milosti.
Nakon toga idi na sedždu i uz plač, razgovaraj s Bogom glasom
kojeg samo On čuje.
Nakon toga ustani i
budi siguran da ti je tevba primljena i budi veseo jer ti je
želja ispunjena a pomoć i uputa je u Allaha.
Poziv od Boga je
jasan i općenit, On nas bodri na to da se kajemo za svoje
grijehe:
I
povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam
kazna dođe, - poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.
(Zumer, 54)
Allah
zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo
čiste.
(Bekare, 222)
Zar
ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i
da samo On prihvata milostinje, i da je samo Allah Onaj koji
prašta i da je On milostiv?!
(Tevba, 104)
Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i
hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oprošteni
grijesi vjernicima: “Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i
znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede
Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri!
Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i
pretke njihove i žene njihove i potomstvo njihovo, one koji su
bili dobri; Ti si, uisitnu, silan i mudar.
(Gafir, Mu'min, 7-9)
Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki
veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprosta za one koji su
za Zemlji. Allah je, zaista, taj koji prašta i koji je milostiv.
(Šura, 5)
Ili pak u jednom od
mnogobrojnih hadisa na ovu temu od hazreti Sadika prenosi se da
je rekao: “Kada se čovjek pokaje iskrenom tevbom. Bog ga zavoli,
i pokriva njegove grijehe i na dunjaluku i na ahiretu.” Upitah
veli prenosilac: Kako ih pokriva? Reče: “Grijehe koje su pisali
meleki učini da ih oni zaborave, a dijelovima tijela da
nadahnuće da sakriju grijehe, a zemlji po kojoj je činio grijehe
kaže da ih sakrije. Tako on ide u blizinu Božiju i ništa i niko
ne svjedoči o njegovim grijesima.”
وَإِنَّ عَلَيْكُمْ لَحَافِظِينَ كِرَامًا كَاتِبِينَ يَعْلَمُونَ
مَا تَفْعَلُونَ
A
nad vama bdiju čuvari,
kod Nas
cijenjeni pisari,
koji
znaju ono što radite.
(Infitar 10-12)
U Madžme'ul-bejanu od
Tabarsija prenosi se interesantan hadis od Poslanika, s.a.v.a.,
u kojem kaže: “Melek s lijeve strane čeka šest sati prije nego
li upiše grijeh griješniku. Ukoliko se pokaje i traži oprost od
Boga on ga ne piše. Ukoliko ne, upiše mu jedan grijeh.”
U drugom
hadisu: “Melek na desnoj strani zapovijeda lijevim melekom, kada
čovjek učini dobro djelo upiše mu osam puta više, kada učini
loše djelo, i melek s lijeve strane pođe da to upiše, melek mu s
desne strane kaže: Stani, i zadrži ga sedam sahata. Ukoliko se
čovjek pokaje ne piše mu se ništa, ako to ne učini piše mu se
samo jedan grijeh.”
Za kraj da
zasladimo riječima hazreti Alija koji u govoru 237 u Stazi
rječitosti poručuje:
“Radite dok ste još
u prostranstvima ostanka! Stranice (knjige djela) su otvorene,
kajanje dostupno, odbjegli se poziva, a griješnik ima nade
izbavljenja - prije nego što se djelo ugasi, vrijeme isteče, rok
okonča, vrata kajanja zatvore i meleki uznesu u Nebo.
Čovjek zato treba
uzimati od sebe za sebe, iz života za smrt, iz prolaznog za
trajno i iz odlazećeg za trajno i iz prolaznog za vječno
ostajuće. Čovjek se treba bojati Boga sve dok mu je dato da
živi, do smrti svoje, i dok mu je dopušteno vrijeme za djelanje.
Čovjek mora dušu svoju zauzdati i voditi je za uzdu. Tako,
držeći je na uzdi, odvratit će je od neposlušnosti Bogu, a
vodeći je uzdom, vodit će je poslušnosti Bogu.”
و صلّي الله علي سيّدنا محمّد النبيّ
الامّيّ و علي آله مصابيح الدجي و العروة الوثقي و سلم تسليما
كثيرا
Neka Allah
blagoslovi vladara našeg Muhammeda,
vjerovjesnika
čistog i potomke njegove,
svjetiljke u timini
i veze čvrste
i daruje mir
obilno.
Priredio: Ertan
Basarik |
