Pitanje
Selam postovani profesore. Da li mi mozete pojasniti ajet gdje
Allah opominje Poslanika za sljepca. Da li je on dobio
ukor od Allaha i time se smatra da je pocinio grijeh ili
gresku, ili je to opomena drugima kroz taj dogadjaj?
Odgovor
Nazalost, jedna je skupina uvazenih komentatora Kur'ana, bez zle namjere
ovaj neprimjereni događaj dovela u kontekst sa svetom ličnosću
Poslanikovom. Svoje misljenje temelje na nekim predajama koje se
prenose u vezi s ovim događajem. Sve to u stanju kada dobro
znaju da ukoliko jedna predaja ili vise predaja ne budu u skladu
sa kur'anskim tekstom ili pak sa očitim racionalnim dokazom, u
najmanju ruku kao takav treba da bude ostavljen po strani. A vi
postovani, vi ste svoju paznju dobro usredsredili na ovo
pitanje, da ukoliko već postoji racionalni dokaz o bezgrjesnosti
poslanika, a racionalni dokaz ne trpi izuzetka, to znači da bi
se ovakvi ajeti trebali tumačiti na neki drugi način.
Zbilja je u tome da se ovaj događaj ne tiče Poslanika, s.av.a., ali je
nenamjerno i neobavjesteno doveden u kontekst s njim.
Usljed toga sto se ovo pitanje ponavlja vise puta, ukazat ću na to sta se
prenosi o ovom događaju, kao i sto ću ukazati na prigovore koji
su aktuelni kada se ovaj događaj dovodi u vezu sa Poslanikom, da
bi postalo jasno da je sveto biće Poslanikovo daleko iznad toga
da bi mu se mogle takve ruzne stvari pripisivati.
Prenosi se da je događaj tekao na sljedeći način: Jednoga je dana Poslanik
imao sastanak sa 'Utbetom Ibni Rebi'om, Ebu Dzehlom Ibn Hisamom,
Abbasom Ibn Abdul-Mutallibom, Ubejjom i Umejjetom Ibni Halfom.
Poslanik, s.a.v.a., ih je pozivao u vjeru, nadajući se da će postati
muslimani. Tada je dosao Ibni Ummi Mektum i rekao: "O Poslaniče,
prouči mi nesto iz Kur'ana, da bih to naučio napamet." S obzirom
da je bio slijep stalno je dozivao Poslanika, ne znajući da je
zauzet razgovorom s tim ljudima. Ponavljanje obraćanja
uzrokovalo je nezadovoljstvom i odbojnosću u grudima Poslanika,
jer Ummi Mektum je stalno prekidao njegove riječi. Pa je
Poslanik u sebi pomislio: zar je morao sada doći da ovih
nekoliko uglednika steknu dojam kako su moji sljedbenici ili
slijepi poput njega ili su robovi, stoga je okrenuo lice od njeg,
namrstivsi se, upravo tada objavljeni su ovi ajeti koreći i
kritikujući Poslanikov postupak.
Nakon toga Poslanik, s.a.v.a., je uvijek ukazivao postovanje Ummi Mektumu,
kada god bi ga susreo rekao bi mu: "Svaka čast onome zbog koga
me je Bog ukorio", da bi ga odmah zatim upitao: "Imas li kakve
potrebe?" Također, ga je dva puta u Medini ostavio kao svoga
zamjenika da bi on otisao u borbu.
Analiza i kritika
Ono sto je jasno jeste da je neko u časnom ajetu kritikovan, međutim, nema
nikakvog znaka da je taj neko Poslanik. S druge strane
namrstenost spada u lose čovjekove osobine, a Poslanik u toku
cijeloga svoga zivota, čak ni sa nevjernicima nije pokazao
namrsteno lice, a sta tek reći da bude namrsten prema vjernicima
i to u ovom slučaju prema slijepcu koji je dosao s potrebom da
bi se poučio Kur'anu, sto je upravo Poslanikova obaveza. Ovo je
samo po sebi pokazatelj da onaj kome se Allah u ovom ajetu
obraća neko drugi, a ne Poslanik.
Na svome mjestu, kako to kaze Sejjid Murteza, nije se desilo u cijelom
Poslanikovom zivotu da bi on okrenuo lice od siromaha a da bi
pridobio srce bogatih i to u ovom slučaju musrika. Nakon toga
Uzviseni Allah očito kazuje u časnom Kur'anu da u njemu nema
nikakve vrste kolizije ili oprečnosti: Da je on od nekog drugog,
a ne od Allaha, sigurno bi u njemu nasli protivrječnosti mnoge.
(Nisa, 82) Sto znači da ukoliko bismo mi rekli da je ovaj
postupak učinio Boziji Poslanik, istodobno priznajemo postojanje
protivrječnosti u Kur'anu, jer u suri Kalem, koja je na temelju
rivajeta koji se međusobno slazu objavljena prije sure Abese,
apsolutno rečeno: i ti, zaista imas najuzvisenije ćudi. (ovdje
se obraća Poslaniku) Dakle, kako je moguće, da ga u početku
apsolutno sa aspekta morala hvali, a zatim, nakon ne tako dugog
vremena, usljed određenih postupaka dovede u pitanje njegov
moral i kritikuje ga zbog nekih losih osobina, te da mu kaze
kako je on naklonjen bogatasima, i to onima koji su nevjernici,
a u isto vrijeme okreće svoje lice od siromaha, bez obzira sto
su dobri i izgrađeni vjernici?! Zar nije u 88 ajetu sure Hidzr
rečeno: Ne pruzaj poglede svoje na ono sto Mi dajemo na uzivanje
nekim od njih i ne budi tuzan zbog njih, a prema vjernicima blag
budi. Zar okretanje lica od slijepog čovjeka, od strane
Poslanika, a okretanje i pridavanje paznje bogatim nevjernicima
nije nasuprot ove Bozije naredbe??!!
Zar u suri Su'ara, koja je Mekkanska sura, Allah ne naređuje Poslaniku: I
opominji rodbinu svoju najblizu i budi ljubazan prema vjernicima
koji te slijede! (214 i 215) Opomena je zapravo zastrasivanje
sto se čini sa aspekta moći. Riječi (ihfid dzenahake) iz 215.
ajeta znače, sirenje krila, i pokornost i skrusenost i
postovanje. Kur'an govori Poslaniku da svoje bliznje opominje, i
rasiri krilo milosti pred onima koji ga slijede, drugim riječima
da ih prihvati u zagrljaj.
Dakle, kako je moguće da Poslanik zbog nekoliko bogatih ljudi, koji su
idolopoklonici i nevjernici, povrijedi srce jednog slijepog
vjernika, i da upravi svoje srce prema musricima!? Pored svega
ovoga, ruznoća spomenutog djela - okretanje lica od siromaha a
okretanje prema bogatima - je takvo da ga sa svaki razuman
čovjek tretira losim djelom, pa kako je moguće da Poslanik, kao
pečat poslanika, čiji razum je potpuni razum, nije sposoban
ocijeniti da je takvo sto ruzno, pa ga čak i počiniti.
Bogatstvo i imetak ni u kojem slučaju ne spadaju u mjerilo vrijednosti i
vjerske prihvaćenost, ono sto je mjerilo prednosti i vrijednosti
jeste bogobojaznost, koju je imao slijepi čovjek: Zaista od vas
najplemenitiji je kod Allaha onaj koji je najbogobojazniji. Pa
kako to da Poslanik daje prednost onome koji je od Boga odbačen
nad onim koji je kod Boga plemenit!? (Ukratko preneseno od
Allame Tabatabaija, od onoga sto je rekao komentarisući tematski
ajet) S druge strane Allah hvali poslanike od prethodnih
poslanika usljed toga sto su na trazenje nevjernika da od sebe
udalje siromahe i uboge da bi oni povjerovali u njihov poziv,
dali sljedeći odgovor: I ja neću otjerati vjernike, oni će pred
Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne
zna. (Hud, 29) Ili pak u 114. ajetu sure Suara: a ja vjernike
neću otjerati, ja samo javno opominjem! Kako je moguće, da
Kur'an časni potvrdi ovaj lijepi moral kod prethodnih poslanika,
a da ga negira od najvećeg, najdrazeg, najboljeg Poslanika?!!!
Dakle, uvazeni brate, preneseni događaj u temelju je lazan i
izmisljen, a čovjek kome su riječi upućene ni u kojem slučaju
nije Poslanik, već riječ je o nekom drugom, a za takvo sto nema
potrebe iznositi opravdanja.
Da Uzviseni Allah sve ljude uputi na pravi put.