Pitanje

Šta je FITRET?

Odgovor

Esselamu alejkum poštovani brate koji postavlja precizna pitanja. Molim Uzvišenog da vam pomogne.

U vezi sa fitretom, kako bi to pitanje postalo jasno potrebno je spomenuti nekoliko tački, s nadom da ako Bog da bude korisno.

A – Leksikografsko značenje riječi fitret

Osnova fetare (فطر) u značenju je stvaranja iz potpunog nepostojanja, to jest stvoriti biće koje nije imalo nikakvu vrstu prethodnog primjerka, ni po sastavu ni po izgledu dijelova. Nasuprot hilkatu koja znači stvoriti nešto što je već postojalo, poput toga kada Isa, a.s., stvara one ptice, Božijom dozvolom, od gline koju je bio oblikovao u nešto što je nalikovalo pticama.

Kada se osnova fetare pretače u posebne oblike poput fitret na taj način želimo ukazati da se u tom stvaranju događa djelo koje ima svoje specifičnosti i posljedice. Kada se ova riječ koristi u vezi sa čovjekom i kaže se fitretallahi elleti fetare ennase 'alejha, želi se dati do znanja da je ova vrsta stvorenja takva da neke stvari razumije bez poučavanja, na način naglašenosti. A to je sagledano u spoznaji Boga Uzvišenog. Dakle, u čovjeku postoji moć pomoću koje raspoznaje vjerovanje u Boga. Usljed toga u suri Zuhruf kada se želi ukazati na ovu moć i vjerovanje kaže se: A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću? (89. ajet) i zašto u tom slučaju optužuju poslanike da im ništa nije objavljeno.

B – Fitret nikada ne griješi

Jedno od pravila i sigurnih tragova fitreta i onog naglašenog znanja jeste i to da ono nikada ne griješi. Jer kada se nešto stvara u procesu stvaranja, prvo se u ono što treba biti stvoreno ubacuje cilj zbog kojeg se stvara pa se tek onda to stvara. Usljed toga stvaralački aparat nikada ne griješi. Nije moguće u cijelom stvaranju, od početka pa do kraja da se u pšenici nađu tragovi ječma, naprimjer na način da vi posijete ječam ali da iznikne pšenica. Da posadite košticu hurme ali da nikne lubenica. Dakle, fitret i njegovi tragovi se nikada ne mjenjaju niti će se promjeniti i nikada neće biti različit ili stupiti u sukob sam sa sobom, na način da jedan čovjek kaže kako njegov fitret nešto presuđuje a drugi čovjek da kaže e moj fitret presuđuje na drugačiji način. Nikada se dvojica ljudi na nivou suda fitreta neće naći na liniji razilaženja i sukoba. Ukoliko se i desi to je u vezi neke racionalne očite stvari. Ukoliko se taj trenutak dobro razmotri ili je razlog tome da jedna od dvaju strana nije dobro predočila i razmotrila ono oko čega se razilaze, ili pak obje strane u principu govore o dvijema različitim stvarima, a to znači da nijedna strana ne negira drugu, međutim, u isto to vrijeme obojica govore dvije različite stvari. U vezi s ovom temom postoji interesantan događaj trojice ljudi koji su se upoznali na putu, a pripadali su trima jezičkim područjima. Kada su  ušli u jedan grad i naišli na pijacu htjedoše nešto uzeti da se okrijepe. Počeše se dogovarati. Jedan reče ja bih rado ekmek i uzum to je baš fino i osvježavajuće. Drugi reče, vallah ja to ne volim ja predlažem da uzmemo hubz i 'ineb. Treći reče, neka baš vam hvala ali mislim da je najbolje da kupimo nan i angur. Malo su se oko toga raspravljali. Naišao je prolaznik, shvatio o čemu je riječ, umješao se uzeo novac, otišao kupiti. Kada se vratio noseći u rukama hljeb i grožđe, sva se trojica ozariše i shvatiše po izrazu lica da su svo vrijeme htjeli jednu te istu stvar, međutim, usljed nedovoljnog poznavanja jezika kojim su pričali umalo nije došlo do sukoba.

Ljudski fitret je upravo ovo, sukob i raskol nastaje upravo usljed neobavještenosti o intencijama o onome što se zapravo želi.

C – Fitret i din u suri Rum

Kada se u Kur'anu časnom u suri Rum u tridesetom ajetu kaže: Ti upravi lice svoje vjeri čistoj, to je fitret prema kojem je Allah ljude stvorio, - nema promjene u stvaranju Allahovom, to je vjera postajana, ali većina ljudi to ne zna. U njemu nam se ukazuje na nekoliko veoma važnih stvari.

1.      Ovaj je ajet rezultat onoga o čemu je bilo govora u prethodnim ajetima.

Dakle, kada je dokazano da stvaranje i upravljanje kreacijom pripada samo Allahu i da On nema sudionika, i da će vrlo brzo umrli biti proživljeni i da će odgovarati za svoja djela. I kada je postalo jasno da onaj čovjek koji se od Njega udaljio ne može naći nikakvoga spasa, u tom slučaju upravi lice svoje duše prema dinu i pridržavaj se nje, a to je upravo onaj din prema kojem pozivaju i upravljaju stvaranje i ustrojstvo Božije. Dakle, din zapravo nije ništa drugo do li fitret, upravo onaj fitret koji se nalazi u suštini stvari stvorenoga.

2.      Značenje: i upravi lice svoje prema dinu...

Značenje ovih riječi je da čovjek cijelim svojim bićem i egzistentnim potencijalom okrene srce svoje prema dinu i da sve ono što je mimo toga zanemari. Da se očuva i sačuva od toga da se kreće prema jednoj od dvaju polariteta ekstremnosti i pretjerivanja, te da ne da iz svojih ruku okvir i orbitu dina islama.

Zašto čovjek na ovakav način treba da se posveti dinu?

Odgovor je dat dvjema riječima u nastavku ajeta, hanifen i fitreten. Riječ hanif izvedena je od osnove hanefe u značenju upravljenosti dvije noge prema sredini, drugim riječima to znači ravnoteža. Ova vjera nije ništa drugo do li  zakon života. Ovaj din predlaže put i metod čiji rezultat je stvarna sreća i savršenstvo. Jasno je da niko ne pravi nikakvog napora i zalaganja osim zarad postizanja sreće. Značenje fitreta koji na ovom mjestu predstavlja drugi pridjev, to jest drugi atribut vjere jeste to da ova vjera jeste upravo ono ka čemu poziva stvaranje, a Božiji fitret upravlja prema njoj. I to je fitret koji se nikada ne mijenja niti prihvata zamjenu. Drugim riječima, cilj ka kojem se kreće čovjek i koji je intencija čovječnosti jeste upravo ono ka čemu je fitretno upućen i upravljen. On ima dakle sredstva kojima može postići taj cilj. Usljed toga Musa, a.s., pri odgovoru faraonu na pitanje ko je tvoj Bog kaže: Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, uputio. (Taha, 50) Dakle, i čovjek poput drugih stvorenja stvoren je na posebnom fitretu, fitretu koji ga upućuje i vodi ka usavršavanju nedostataka i priskrbljivanju potreba, u putu on prepoznaje koristi i razaznaje štete, ili: tako Mi duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio, (Eš-Šems, 7 i 8)

3.      Šta je din?

Din terminološki označava metod i način na kojem čovjek ustanovljava svoj život. Ukoliko taj metod i način bude uzet iz fitreta i oslonjen na stvaranje u tom slučaju din je istiniti din, to jest upravo onaj na koji je ukazano na kraju ajeta to je vjera postojana. Ukoliko pak metod i put bude ustanovljen na strastima i prohtjevima i ograničavanju postojećeg na svijet materijalnog u tom je slučaju din neispravan.

U skladu s ovim, vrsta čovjek ima jednu sreću i jednu nesreću, kada je to već tako potrebno je da za njega na praktičnom polju bude preciziran jedan postojani put i metod, i da ga jedan vodič upravlja i vodi ka tom postojanom i preciziranom cilju.

Ovo bi bio kratak odgovor u vezi časnog ajeta iz sure Rum, koji vam je ponuđen iz tefsira El-Mizan od Allame Tabatabaija.

Sada bismo da nešto kažemo u vezi sa ajetom iz sure E'araf. Prvo ćemo vam dati kratko objašnjenje ovog ajeta a zatim ćemo napraviti poređenje između ova dva ajeta, da bi nam postao jasan pojam fitreta. Upravo to značenje fitretske vjere ćemo na kraju iznijeti u sumarnom obliku. Nadamo se da će Uzvišeni da uzme za ruku nas koji smo potrebni Njegove pomoći.

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” - oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” - i to zato da na sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” (E'araf, 172) Nakon ovoga također kaže: Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.

Da bi postalo jasno o čemu je riječ Allame Tabatabai nam napominje nekoliko tačaka.

1.      Značenje izvođenje, uzimanja (ahza):

Uzeti ili izvesti nešto iz nečeg zahtjeva dvije neophodne stvari:

-         nezavisnost obaju stvari jedne od druge,

U značenju da stvar koja je izvedena mora biti neovisna i odvojena od te stvari iz koje se izvodi, što će postati jasno navođenjem primjera.

-         razlika mjesta ili tačaka odvojenosti i zajedništva

Odvojenost i nezavisnost obaju od ove dvije stvari temelji se na različitim tačkama, a mi ćemo ukazati o čemu je riječ. Naprimjer, zalogaj sa sofre, ili kap vode iz posude jeste jedna vrsta različita od uzimanja imetka iz ruke lopova i otimača. Ili pak uzimanje znanja od znalca, ili pak užitka čovjeka pri susretu sa prijateljima, razlikuje se od uzimanja robe od prodavca ili pak dara od prijatelja, ili kada dijete uzima odgoj od svoga oca i slično tome. Dakle, gdje god da je riječ o uzimanju i izvođenju ne možemo shvatiti koja se vrsta želi i naglašava osim da se pridoda dodatno objašnjenje i stavi se do znanja o kojoj vrsti je riječ. Upravo usljed ove činjenice nakon riječi  I kad je Gospodar tvoj izveo Uzvišeni naglašava riječi iz kičmi njihovih kako bi dao do znanja o kojem uzimanju ili izvođenju je na ovom mjestu riječ.

Dakle, ovo uzimanje ima značenje materijalnog, koje ima svoju količinu i mjeru. Što znači da je nešto uzeto, ali kao prvo od onoga od ili iz čega je uzeto nije ništa umanjeno, a nije ni dalo svoju neovisnost i cjelovitost. U isto to vrijeme ono što je uzeto, koliko god da ga je bilo, postalo je (postala su) neovisno biće i to od vrste ovog prvog iz njeg izvedenog. Dakle, dijete kada bude izvedeno iz kičme oca i majke i koje je do tada bio dio materije očeve i majčine, postaje neovisno biće u potpunom smislu te riječi. A ponovno iz leđa tog djeteta, nastaju djeca što se nastavlja istim redosljedom, sve dok ova izvođenja ili uzimanja ne budu završena. Kao rezultat za svakog pojedinca određena je posebna odvojena i neovisna duša kako bi korist i šteta tog pojedinca bila vezana samo za njegovu dušu, a ne za nekog drugog.

2.      Značenje svjedočenja protiv sebe

Riječi: zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe, govore o sljedećem Božijem djelu. Dakle, po odvajanju djece od njihovih roditelja, Bog je svakom od njih priredio svjedočenje protiv sebe. Svjedočiti znači da svjedok bude prisutan i nazočan kod one stvari o kojoj treba svjedočiti, da bi je izbliza svojim perciptivnim organima mogao percipirati kako bi za vrijeme svjedočenja mogao posvjedočiti o tome šta se dogodilo. Dakle, kod svjedočenja potrebne su dvije stvari: prvo, pristustvo svjedoka kod onoga o čemu svjedoči, i drugo, svijest i obavještenost svjedoka o onome o čemu svjedoči. Ovim objašnjenjem postaje jasno da uzeti nekoga da svjedoči protiv sebe znači da taj neko shvati svoju zbilju onakvom kakva jeste kako bi nakon toga što je shvati i razumije mogao u vezi s njom da svjedoči u trenutku kada se o njoj bude postavilo pitanje.

3.      Zašto riječi: Nisam li Ja vaš Gospodar?

Neophodnost postojanja ovih riječi je iz prostog razloga kako bi se tačno znalo u vezi čega Uzvišeni traži da se svjedoči, a to je na ovom mjestu Gospodstvo Božije, a ne nešto drugo.

Usljed toga što je svaki posjednik duše i samosvojnosti na različite načine i kroz brojne aspekte u vezi i relacijama s drugima mimo sebe, zato moguće je da se od čovjeka traži svjedočenje za posebne prilike, a ne za sve ono s čim i s kim je on u relaciji. Usljed toga spomenute su ove riječi kako bi se znalo da je svjedočenje čovjeka protiv sebe u vezi sa Gospodarstvom Božijim, kako bi u trenutku kada svjedoči govorio o Gospodarstvu i Vlasništvu Božijem. Usljed toga što čovjek ma koliko da bude pod dojmom oholosti i ma koliko da bude upleten u mrežu samodopadljivosti i egotizma i ma koliko da ga opije materijalni život ne može negirati činjenicu da je On moj vlasnik i da je čovjek ovisan i da ima potrebu u upravljanju stvarima. Ukoliko bi bio neovisan u tom slučaju od sebe bi držao dalekim smrt, bol i životne probleme. Kada bi bio neovisan nikada ne bi bio u bezizlaznoj situaciji po pitanju materijalnih faktora i stvari za koje je umislio da su pod njegovom kontrolom. Sredstva koja su također poput čovjeka ovisna i koja se pred Sucem nevidljivim pokoravaju i poslušna su, potrebe ovih stvari i sredstava u sistemu stvorenog svijeta se ne zadovoljavaju posredstvom čovjeka. Čovjek nikada nije upravljao njihovim dešavanjima. Usljed kada se čovjek suoči sa logikom hazreti Ibrahima, a.s., i kada čuje izazov: Pa zaista Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa ti učini da iziđe sa zapada, i tada se zbuni onaj koji ne vjeruje. (Bekare, 258) Dakle, iako je Nemrud bio moćan, iako je gradio kule kako bi nadvladao Boga, ali kada posvjedoči zbilje svijeta i kada shvati da je on lično potrebito biće i da se nalazi pod uticajem čeličnih zakona svijeta stvaranja, šta onda tek predstoji kada je u pitanju relacija i odnos prema Bogu, Koji je takav da cijela kreacija sa svom svojom ogromnošću je rezultat samo jedne Njegove želje?!

Kao zaključak može se reći da je shvatanje ovisnosti i potrebe za Gospodarem koji upravlja čovjekovim životom dio biti i egzistencijalne čovjekove zbilje. Potrebitost prema takvom Stvoritelju, utisnuta je na čovjekovo čelo pečatom stvaralaštva. Ovo je zbilja, koja nije skrivena nijednom čovjeku, bio on učen ili neuk, moćan ili slab, siromah ili bogat. Zar je u principu moguće da čovjek osjeti potrebu i da sebe vidi pod uticajem potrebe i ovisnosti ali da ne zna i ne spozna Onoga koji mu zadovoljava njegove potrebe?!

Racionalno gledano između potrebe, potrebitog i onoga koji zadovoljava potrebu postoji logična povezanost. Dakle ukoliko postoji potreba, znači da postoji i onaj ko je potrebit, tj. koji ima potrebu. Ukoliko postoji potrebiti mora postojati moćni koji će zadovoljiti tu potrebu, u suprotnom potreba i potrebiti neće imati ispravno značenje ni smisao. Usljed toga spominje se sintagma – nisam li Ja vaš Gospodar – kako bi postala jasna stvar koja treba biti svjedočena. S druge strane iznosi se sintagma – Jesi, svjedočimo – kako bi se zabilježilo priznanje koje stalno postoji i stalno će postojati u našoj biti i egzistencijalnoj zbilji, odvajanje ovog priznanja od nas je nemoguće.

Dakle, u biti svakog čovjeka i fitretu svakog pojedinca, štaviše svakog bića prisutno je priznanje Vlasnika Koji upravlja, kojeg je nemoguće negirati. Ukoliko bi čak neko jezikom i negirao, međutim, stanje i bit ne bi svjedočili u prilog takvih riječi. Kako to Kur'an kaže: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita. (Neml, 14) To verbalno poricanje u stanju kada su u sebi vjerovali šta je istina, uzrokovano je nepravdom i ohološću i iz želje za dominacijom, a ne zbog toga što su imali argument ili dokument.

            Značenje toga da je din/vjera fitretna

Ukoliko želimo ispravno i logično shvatiti značenje fitretnosti vjere prvo moramo neke stvari strpljivo i pažljivo razmotriti da bi nam fitretno postalo na ispravan način jasno a i da bismo to mogli usporediti sa ajetima Kur'ana časnog. Ove se stvari mogu shvatiti ukoliko se pređe preko nekoliko tema. Riječ je o sljedećim temama:

1.      Usavršavajući pokret stvorenja

Ukoliko i sa nevelikom pažnjom pogledamo bića – bilo živa bilo minerale – shvatit ćemo kako postepeno, jedno za drugim dolaze na teren egzistiranja i stižu do svojeg savršenstva. Dakle, iz nežive materije, kreću se ka životu, nastajući u obliku različitih vrsta biljki. Biljka se kreće ka stepenu zbiljnog života gdje postoji svijest, tako da se pojavljuje u obliku različitih vrsta životinja. Ne zaustavljajući se na tom stepenu prelazi na razinu više, u oblik bića koje ima razum, svijest i volju, to jest u čovjeka. Dakle, ovim tragom kretanje svakog bića je poput kretanja brojeva, gdje je svaki broj ispred jednog a iza drugog, i svaki predstavlja poseban stupanj kojeg nema onaj prije njega, a nakon njega dolazi red na drugačiji stupanj. Dakle, kako god dok četiri ne pređe preko trojke neće biti četvorka, a čim pređe iz svoga stupnja i postane petica, neće više biti četvorka. Usljed toga svjedočimo da ove vrste svaka u skladu sa stupnjem stvorenosti prelazi svoje nivoe usavršavanja stižući na taj način do kraja koji predstavlja savršenstvo, što znači da između ovih nivoa postoji jedna stvaralačka povezanost koja je poput konca u tesbihu i povezuje međusobno bobice tesbiha, na način da nijedna razina ne briše drugu razinu a niti svoju razinu daje drugome. Dakle postaje jasno da svaka vrsta ima svoj određen cilj i već otprije određenu intenciju koje je svjestan još od samog početka egzistiranja krećući se ka njemu sve dok ne stigne do njega.

Primjer

Uzmimo u obzir nekoliko oraha koje ćemo položiti u zemlju – svakako pod optimalnim uvjetima, a ne bilo kakvim – ubrzo moći ćemo posvjedočiti kako jezgra počinje da bubri, da raste,  tako da će otvoriti i opnu. Svakako opna na svom mjestu ima ulogu i dužnost da se ne suprotstavlja rastućoj jezgri i sasvim komotno mu otvara put. Po izlasku iz opne, svakodnevno dobiva na masi sve do trenutka kada već može izviriti glavom ispod površine zemlje. Odmah nakon klijanja, rast je svakodnevan, što traje do trenutka kada će to postati moćno orahovo stablo, to jest kada postigne svoje savršenstvo.

Dakle, orah u svome usavršavajućem procesu ne mijenja stanje, već od samoga početka putuje prema jasnom cilju, sve dok ne stigne do njega on ne prestaje sa svojim putovanjem. Isto pravilo važi za sve vrste životinja, čije putovanje počinje ili iz majčine utrobe ili iz jajeta krećući se sve do savršene životinje, a da nikada ne mijenja smjer i nikada ne zaboravlja svoj cilj. Usljed toga nije se desilo da se iz sjemena ovce na kraju obrazuje slon, ili iz zrna pšenice da rodi ječam.

2.      Opća uputa

Ovaj stvaralački put koji dominira i prisutan je u vrstama i oblicima bića, i živih i neživih, otuda što pripada Bogu, nazvan je općom uputom. To znači da nijedna vrsta bića u prelasku etapa i stupnjeva ne skreće sa svoga egzistencijalnog puta, već poput vagona u kompoziciji voza kreću se određenim pravcem sve dok ne stignu do cilja. Također, nijedan stupanj ili nivo nije moguće da nastupi bez stupnja prije sebe. Ovo je zbilja na koju Kur'an časni ukazuje u brojnim ajetima, poput: Gospodara koji stvara i čini skladnim, Gospodara koji svemu mjeru odredi i uputi, Gospodara koji daje da rastu pašnjaci, pa ih čini suhim, potamnjelim. (E'ala, 2 do 6) Da, On je Vlasnik i upravlja kreacijom, On je Gospodar svjetova.

3.      Vrsta čovjek

Ukoliko prihvatimo čovjeka da je dio ovoga svijeta – a tako zapravo i jeste – i on biva obuhvaćen ovim univerzalnim zakonom koji nema izuzetka. On je također obuhvaćen zakonom opće upute Božije. Od onog trenutka kada sjeme majke i oca u majčinoj materici pođe na put prema čovjeku u punom smislu te riječi, prolazeći kroz razne etape poput novorođenčeta, djeteta, mladića, potpunog čovjeka, starca. U svakom od ovih procesa, put se nastavlja, i upravljen je prema sljedećem procesu.

4.      Razlika čovjeka sa ostalim bićima

Ukoliko se ove vrste preispitaju i ukoliko se s njima usporedi čvojekov život, vidjet ćemo osnovnu razliku prisutnu kod čovjeka a čega nema kod ostlih vrsta. Riječ je o tome da je čovjek nemoćan otkloniti i zadovoljiti svoje potrebe. Na temelju upravo ove činjenice, on se organizira, pa stvara jednu manju skupinu koja se naziva porodica, kako bi u njenom okrilju zadovoljio dio svojih potreba i da upotpuni svoju egzistencijalnu nedostatnost. Nakon toga ulazi u veći društveni krug, započinjući kooperativni život i suradnju. Svi zajedno, svim svojim snagama stiču i proizvode, raspodjeljujući dobit i proizvod svojih zalaganja među svima da bi svako mogao na temelju svojih mogućnosti, sposobnosti i zasluge uzeti svoj udio i na taj način otkloniti svoje nedostatke.

5.      Koji je faktor ove privilegiranosti

Nameće se pitanje, da li je privilegija da se živi u društvenom modelu života usljed čovjekove prirode, ili pak ima neki drugi faktor koji ga prisiljava na ovu privilegiranost? U odgovoru na ovo pitanje postoje dva stava.

A.    To je njegova primarna priroda, i volja.

B.     To je njegova sekundarna priroda i nužnost.

Neki učenjaci vjeruju da je čovjekova priroda u biti i fitretno sklona druženju i društvenom životu. Kao takva naklona je zajedničkom životu, saradnji, pomaganju, zato obrazuje porodice a zatim i društvo. Ovo je upravo poznati stav u kojem se izlazi sa tvrdnjom da je čovjek po svojoj prirodi civiliziran. Zahvaljujući tome, na temelju primarne prirode i svojevoljno, s naklonošću prema drugima obrazuje svoj život u društvenom modelu. Svakodnevno u međusobnoj koordinaciji prelazit će više tračnice usavršavajućeg puta, i na taj će način imati jače zakone.

U skladu s drugim mišljenjem ovaj se stav ne prihvata. Već oni tvrde da ukoliko se usredsredi pažnja na čovjekova stanja i ponašanja shvatit ćemo da je čovjekova civiliziranost utemeljena na sekundarnim principima, na drugoj prirodi i iz nužnosti. Zato što mora on prihvata civilizaciju a ne iz naklonosti i čežnje ka društvu.

To je usljed toga što čovjek po prirodi, po svojoj suštini voli samoga sebe, zaljubljen je u sebe. Isto tako voli svoju trajnost i opstojnost. Upravo ova ljubav prema sebi inicira čovjeka da sve što čini ili ne čini, bude utemeljeno na sticanju koristi ili sprječavanju štete. Na temelju ovog prirodnog principa on se kreće ka koristima ka interesu i želi okoristiti se svakom stvari, svakim živim bićem, želi sve staviti sebi na korištenje. Usljed toga, dok šeta, dok je neobavezan, kada se želi odmoriti, naiđe li na neki metalni predmet, koji bi mogao biti koristan, on ga podiže sa zemlje, uzima ga, sa namjerom, dobro će doći. U tom nastojanju ne prelazi ni preko biljki ni preko životinja. U korištenju uslugama bića iz iste vrste kojoj i sam pripada, dakle čovjeka, je sasvim ozbiljan, jer zna njihov jezik, vrlo ih lahko stavlja pod svoju kontrolu i koristi njihov rad.

Međutim, u trenutku kada ga želi pokrenuti na rad, susreće se sa jednim problemom. Taj drugi čovjek, ti drugi ljudi, poput njega žele koristiti tuđe usluge, tuđi rad. I oni imaju težnje i želje koje su poput njegovih prohtjeva.

Usljed toga ne vidi izlaz osim u jednom od dva puta. Ili rat i borba, čiji rezultat je gubljenje svih koristi i svih dobitaka, ili pak izgubiti samo dio koristi a voditi život u miru. Ona čovjekova profiterski naklonjena suština, presuđuje u korist druge metode zaključujući: ono što se ne može imati sve, ne treba se sve napustiti, drugim riječima ako ne mogu imati sve, nije neophodno da se odreknemo svega, može se imati makar dio.

Usljed nužde i sekundarne prirode, počinje prihvatati jednaka prava za one koji su poput njega, tj. za ljude. Na temelju ovog sukoba interesa, prihvata se život na temeljima saradnje i kooperacije, gdje se rezultat rada i zalaganja među ljudima dijeli u skladu sa pravom na sticanje koje izrasta iz mjere uloženih napora i rada.

6.      Neophodnost društvenih zakona

Čovjekov društveni život nikada neće biti ukorak sa srećom, savršenstvom i mirom, osim u slučaju da bude uspostavljen na naučnim temeljima i ograđen društvenim zakonima. Te zakone svi moraju uvažavati i držati ih se. Samo se u ovom slučaju postiže cilj društvenog života. Ukoliko zakoni ne budu dominirali, cilj će praktično biti narušen, društvo će se kretati prema kaosu, ratu, krvoproliću.

7.      Koji su to naučni temelji?

Evidentno je da se načela ovog naučnog temelja i zakona vraćaju na tri principa:

a)      šta je zbilja života?

b)     gdje počinje čovjek?

c)      gdje se završava čovjekov život?

Odgovor na ova tri principa čini različitim društvene običaje i zakone. Svako društvo na osnovu načina razmišljanja i na temelju odgovora koje daje na ova pitanja uspostavlja svoje društvene zakone.

Naprimjer, ukoliko odgovor na ova pitanja bude to da je zbilja života samo ovaj materijalni život, početak čovjeka je sjemena tečnost a život mu se završava kada umre, i mimo ove tri odrednice ništa ne postoji sve je prazno. Kada na ovim temeljima želimo uspostaviti društvene zakone, oni će biti tako osmišljeni da čovjeku pruže što veću dozu užitka, biti će osmišljeni da obezbjede materijalni život. Neće trpjeti ništa što zadire izvan okvira omeđenog, sve ostalo biti će ismijavano.

Međutim, ljudi koji vjeruju da izvan ovog materijalnog svijeta postoji nešto i da je to stvorlio ovaj svijet, poput idolopklonika. Ova skupina i ova vrsta razmišljanja kada želi za sebe osmisliti zakone sigurno je da će imati u obziru i zadovoljstva svojih idola, jer njihov život, sreća i nesreća nisu potpuno u njihovim rukama, već su u rukama idola, ako ništa ono idoli imaju svoje ućešće u njemu.

Međutim, ljudi koji vjeruju da je ovaj svijet djelo Božije, koji je stvorio kreaciju da bi bila put i sredstvo stizanja do sljedećeg svijeta, a pored toga što ovaj svijet ima početak on ima i razinu proživljenja. Kada ova misao želi uspostaviti društveni zakon to osmišljava na način da se postigne sreća i dunjaluka i ahireta, koji je zapravo pravi i istinski i vječni čovjekov život.

Dakle, način i oblik čovjekovog života biti će različit zahvaljujući razlikama u principima svjetonazora i gledanja na svijet i zbilju čovjeka, koji je dio svijeta.

Dakle, način gledanja na svijet i način kako se odgovori na ona tri pitanja faktori su razlika i različitih društvenih propisa i zakona kao i čovjekovog društvenog života.

8.      Društveni propisi

Ukoliko se upitamo šta se podrazumjeva pod običajima i zakonima društva, tim željeznim pravilima koji dominiraju društvo?

U odgovoru ćemo reći da su to zapravo univerzalni sudovi, oblikovani u formu mora se činiti, ne smije se činiti, ovo je zabranjeno, ovo je dozvoljeno. Jasno je da ovi zakoni i propisi bez obzira kakvi su i bez obzira na kakvim idejama i svjetopogledima da se grade, ukoliko im se pridaje pažnja i poštovanje i legitimitet to je usljed toga što u njima ima neka korist za društvo, ti zakoni drže društvo zdravim i čuvaju ga od skretanja. Dakle, u ovim zakonima uzete su u obzire uzvišene koristi i štete koje čovjek treba poštivati, obavljati ili ih se čuvati.

9.      Zakoni, karika između čovjekovog savršenstva i nedostatnosti

Postalo je jasno da čovjek može stići do svojih savršenstava i sreće tek ukoliko se obrazuje zdravo društvo. Društvo u kojem će dominirati zdravi propisi i zakoni. Zakoni koji jamče čovjeku sreću i savršenstvo. Također, na svom mjestu je jasno da je riječ o sreći i savršenstvu koji su zbiljni i istinski, promišljeni kreacijom, koji kada budu dodati čovjeku – koji je također istinsko biće – on tek tada iz nedostatnosti postaje čovjek potpuni, savršeni čovjek u svojoj vrsti.

Dakle ovi zakoni – i praktični i legalni ljudski sudovi – predstavljaju kariku i most kojim čovjek prelazi iz nedostatnosti ka savršenstvu. Drugim riječima to je put između dva staništa, nedostatnosti i savršenstva.

Ponovno naglašavam da čovjekova savršenstva nisu relativne i konvencionalne stvari poput ovih relacija, već su realne i istinske i uklapaju se sa nedostacima od kojih je svaki primjer čovjekovih zbiljnih potreba.

Dakle, čovjekove istinske potrebe ove sudove – djela i nedjelovanje – smatraju legalnim.

10.  Šta se podrazumjeva pod potrebama?

Jasno je da se pod potrebama čovjeka misli na ono što traži čovjekov nefs sa svojim naklonostima i odlukama. Dakle, čovjekova zbilja i bit vođena naklonošću i voljom donosi odluku i traži ih.

11.  Moć razlikovanja dobra od zla

Stvaralački aparat je u čovjekovom biću položio moć koja kontrolira ostale čovjekove moći i potencijale i želje, razlučujući koja je korisna a koja štetna.  Riječ je o potencijalu koji se naziva racij, razum. Razum odvaja između dobra i zla, koristi i štete. Razum ukazuje na to koju potrebu od zbiljnih čovjekovih potreba određeni zakon obezbjeđuje ili možda ne obezbjeđuje baš nijednu pravu potrebu. Nasuprot ove moći nalaze se nefsanski prohtjevi i strasti, koji jedino prepoznaju životinjske i materijalne užitke.

Dakle, ukoliko precizno razmotrimo, trebalo bi kazati, da načela i temelji ovih zakona moraju biti zbiljne čovjekove potrebe, potrebe koje su zbilja potrebe a ne potrebe koje zbilja nisu potrebe, već koje su uspostavljene na strastima.

12.  Opremljenost bića potencijalima i sredstvima

Jasno je da sistem stvorenog svijeta svaku vrstu stvorenja opremio sa potencijalima i sredstvima, koje ukoliko upotrijebi moći će udovoljiti svojim stvarnim potrebama i na taj način stići do svojeg stvarnog savršenstva. Čovjek, nije izuzet iz ovog pravila. On također ima svoje posebne instrumente i potencijale kojima otklanja nedostatke i zadovoljava potrebe.

Iz ovoga se može zaključiti da ova sredstva kod čovjeka su stvorena na takav način da svako potrebuje one formalne sudove i običaje – učini, ne čini – društva koje nazivamo zakonima. Ukoliko čovjek prakticira u skladu sa ovim sudovima i postavi se ispravno u svoju orbitu sigurno je da će stići do istinskog savršenstva. Naprimjer, jedno od sredstava kojima je čovjek opremljen jesu organi za varenje hrane. Ovi organi imaju svoje zakone i pravila, ukoliko vlasnik bude radio u skladu sa tim zakonima, u tom slučaju ovi organi stižu do svoga savršenstva. Još jedno od sredstava jesu polni, reproduktivni organi, potencijal kojim stvaralački aparat oprema čovjeka, koji na svom mjestu ima svoje zakone koje ukoliko se budu poštivali u tom slučaju i ovaj potencijal stiže do svoje granice savršenstva. Jer poštujući zakone upotrebljavat će se za ono za što i jesu stvorena.

Dakle, na temelju racionalnog rezona, din – koji predstavlja praktična načela i praktične zakone u skladu s kojima ako se bude postupalo u tom slučaju ona jamči istinsku sreću čovjeku – mora izrasti na potrebama i iziskivanjima čovjekove stvorenosti. Din mora imati propise koji su u skladu sa fitretom i stvaranjem čovjeka. Ovo je upravo zbilja koja se prenosi u ajetu: Ti upravi lice svoje vjeri čistoj, to je fitret prema kojem je Allah ljude stvorio, - nema promjene u stvaranju Allahovom, to je vjera postajana, (30:30) u kojem su opisane njene karakteristike.

13.  Postalo je jasno značenje fitretnog dina/religije

Do sada je postalo jasno da ukoliko se život na ispravan način razradi i prouči i ukoliko postanu jasne vrste stvorenja i njihovi putevi usavršavanja, u tom slučaju biti će sasvim jasno značenje toga da je din fitretan.

Dakle, ukoliko islam nazivamo vjerom fitreta, to je zahvaljujući činjenici da čovjekov fitret iziskuje takvu vjeru i upravlja prema njoj. Ukoliko je rečeno: zaista kod Allaha din je samo islam, to je usljed toga što se u ovom dinu čovjek predaje volji Božijoj, i osim Istini i realnosti nije predan ni pokoran ničemu drugom. Ukoliko je nazvan Božijim dinom, to je usljed toga jer Bog od svojih robova traži takav din. Drugim riječima taj din je legislativna volja i naređenje Božije, to jest da čovjek svoja djela – bilo prakticiranje ili uzdržavanje – uskladu sa njom.

Ukoliko je nazvana – Božijim putem – jeste usljed toga što je islam jedina stvar ili jedini put kojeg Uzvišeni Gospodar traži od svojih robova, da se kreću njime kako bi stigli da istinskog savršenstva i sreće.

14.  Razum nije sam po sebi dovoljan

Sljedeće pitanje koje bi trebalo na drugom mjestu tretirati jeste pitanje neophodnosti prisustva poslanika u društvu. Na taj bi način postalo jasno na temelju racionalnih dokaza da razum sam po sebi nije dovoljan da upravlja karavanu čovječanstva na ovaj put istine i da sve čovjekove potencijale koristi na optimalano usklađen način i da ga na tako upravi putem istinske sreće. Već čovjek ima potrebu za Objavom kako bi mogao stići do željenog cilja. Iz ovoga također postaje jasno da din nikada ne staje nasuprot razuma ili objave, već razum i objava jesu dvije zbilje koje komentarišu istinski din, i svaki od njih upotpunjuje jedno drugog. Objava uzima razum za ruku, i upoznaje ga sa uzvišenim istinama. A razum komentariše zakone Objave i objašnjava ih u skladu sa čovjekovim fitretom.

Nadam se da smo uspjeli koristeći se stručnim stavovima Allame Tabatabaija u vezi sa ovim dvama ajetima da naznačimo i objasnimo značenje fitretne vjere. Ukoliko nešto nije dobro objašnjeno molimo Uzvišenog da nam oprosti, a za dušu ovog velikog alima i poznavatelja vjere molimo još veće stepene.