|
Pitanje
Selam alejkum postovani profesore, mozete
li mi pojasniti ovo: \"kalubela elestu bi rabbikum\" i ako
možete da protumačite...hvala na vašem vremenu i da vas Uzvišeni
Allah nagradi!
Odgovor
S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog
Vaše pitanje tiče se dijela 172 ajeta iz sure E'araf u kojem se
govori o razgovoru između Gospodara i Njegovih robova, to jest
nas ljudi.
U ovom razgovoru rješava se pitanje našeg znanja o tome ko je
Gospodar a ko je taj kome je On Gospodar. Ajet glasi: I kad je
Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i
zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam
Gospodar vaš?” - oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” - i to
zato da na sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo
znali.” Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu
ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas
kazniti za ono što su lažljivci činili?” I tako, eto, Mi opširno
iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi. (E'araf, 172, 173)
Kako bi nam bilo što jasnije o čemu je zapravo riječ, poslužit
ćemo se objašnjenje od Allame Tabatabaija koji nam napominje
nekoliko tačaka u vezi sa značenjem ovog časnog ajeta.
Kao prvo on naglašava da se u ajetu časnom daje do znanja da je
došlo do svojevrsnog uzimanja ili pak izvođenja nekih stvari
(potomstvo) iz nečeg (kičmi Ademovih sinova). Da bi se dogodilo
ili da bi odvajanje bilo moguće potrebna su dva uvjeta: potrebno
je da dvije stvari koje se odvajaju budu nezavisne jedna od
druge, a kao drugo da postoji i određena razlika i tačke
odvojenosti, a i tačke u kojima su jednaki.
Što se odvojenosti i nezavisnosti obaju od ove dvije stvari tiče
ona se temelji na različitim tačkama. Naprimjer, odvajanje
zalogaja sa sofre, ili izdvajanje kapi vode iz posude spada u
jednu vrstu koja je različita od izdvajanja koje se dešava
prilikom uzimanja imetka iz ruke lopova i otimača. Isto tako
crpljenje znanja od znalca, ili pak užitak koji čovjek prima pri
susretu sa prijateljima, razlikuje se od uzimanja robe od
prodavca ili pak primanja dara od prijatelja, ili kada dijete
prima odgoj od svoga oca i slično tome.
Dakle, gdje god da je riječ o uzimanju i izvođenju ukoliko se ne
priloži dodatno objašnjenje i ne stavi se do znanja o kojoj
vrsti je riječ u tom slučaju ne možemo shvatiti koja se vrsta
želi i naglašava. Upravo usljed ove činjenice nakon riječi I kad
je Gospodar tvoj izveo Uzvišeni naglašava riječi iz kičmi
njihovih kako bi dao do znanja o kojem uzimanju ili izvođenju je
na ovom mjestu riječ.
Dakle, uzimanje potomstva u ovom slučaju ima značenje
materijalnog, koje ima svoju količinu i mjeru. Također treba
obratiti pažnju na činjenicu da kao prvo od onoga iz čega je u
ovom primjeru uzeto nije ništa umanjeno, niti je to izgubilo
svoju neovisnost i cjelovitost. U isto to vrijeme, ono što je
uzeto, koliko god da ga je bilo, postalo je neovisno biće i to
od vrste onoga iz čega je izvedeno ili izvađeno. Znači, kada
dijete bude izvedeno iz kičme oca i majke a koje je do tada bilo
dio očeve i majčine materije, postaje neovisno biće u potpunom
smislu te riječi. A ponovno iz leđa tog djeteta, nastaju djeca
što teče istim redosljedom, sve dok ova izvođenja ili uzimanja
ne budu završena. Kao rezultat za svakog pojedinca određena je
posebna odvojena i samosvojna duša kako bi korist i šteta tog
pojedinca bila vezana samo za njegovu dušu, a ne za nekog
drugog.
1. Značenje svjedočenja protiv sebe
Riječi: zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe, govore o
sljedećem procesu. Dakle, po odvajanju djece od njihovih
roditelja, Bog je svakom od njih priredio svjedočenje protiv
sebe. Kada kažemo svjedočiti to znači da svjedok da bi mogao
biti svjedok mora biti i prisutan i nazočan kod one stvari o
kojoj treba svjedočiti, da bi je izbliza svojim perciptivnim
organima mogao percipirati kako bi za vrijeme svjedočenja mogao
posvjedočiti o tome šta se dogodilo. Dakle, kod svjedočenja
potrebne su dvije stvari: prvo, prisustvo svjedoka kod onoga o
čemu svjedoči, i drugo, svijest i obavještenost svjedoka o onome
o čemu svjedoči. Ovim objašnjenjem postaje jasno da u ovom
slučaju, uzeti nekoga da svjedoči protiv sebe znači da taj neko
shvati svoju zbilju onakvom kakva jeste kako bi nakon toga što
je shvati i razumije mogao u vezi s njom da svjedoči u trenutku
kada se o njoj bude postavilo pitanje.
2. Zašto riječi: Nisam li Ja vaš Gospodar?
Neophodnost postojanja ovih riječi je iz prostog razloga kako bi
se tačno znalo u vezi čega Uzvišeni traži da se svjedoči, a to
je na ovom mjestu Gospodstvo Božije, a ne nešto drugo.
Usljed toga što je svaki posjednik duše i samosvojnosti na
različite načine i kroz brojne aspekte u vezi i relacijama s
drugima mimo sebe, zato moguće je da se od čovjeka traži
svjedočenje za posebne prilike, a ne za sve ono s čim i s kim je
on u relaciji. Usljed toga spomenute su ove riječi kako bi se
znalo da je svjedočenje čovjeka protiv sebe u vezi sa
Gospodarstvom Božijim, kako bi u trenutku kada svjedoči govorio
o Gospodarstvu i Vlasništvu Božijem. Usljed toga što čovjek ma
koliko da bude pod dojmom oholosti i ma koliko da bude upleten u
mrežu samodopadljivosti i egotizma i ma koliko da ga opije
materijalni život ne može negirati činjenicu da je Allah njegov
vlasnik i da je čovjek ovisan i da ima potrebu u upravljanju
stvarima. Ukoliko bi bio neovisan u tom slučaju od sebe bi držao
dalekim smrt, bol i životne probleme. Kada bi bio neovisan
nikada ne bi bio u bezizlaznoj situaciji po pitanju materijalnih
faktora i stvari za koje je umislio da su pod njegovom
kontrolom.
Sredstva koja su potrebna čovjeku također su poput čovjeka i
ovisna a i ona se pokoravaju pred Sucem nevidljivim i poslušna
su Mu. Izvjesno je da se potrebe ovih stvari i sredstava u
sistemu stvorenog svijeta ne zadovoljavaju posredstvom čovjeka.
Čovjek nikada nije upravljao njihovim dešavanjima. Usljed toga
kada se čovjek suoči sa logikom hazreti Ibrahima, a.s., i kada
čuje izazov: Pa zaista Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa
ti učini da iziđe sa zapada, i tada se zbuni onaj koji ne
vjeruje, (Bekare, 258) on ne može a da ne pokaže prirodnu
reakciju. Dakle, iako je Nemrud bio moćan, iako je gradio kule
kako bi nadvladao Boga, ali kada posvjedoči zbilje svijeta i
kada shvati da je on lično potrebito biće i da se nalazi pod
uticajem čvrstih i neumoljivih zakona svijeta stvaranja od tog
trenutka pa nadalje on ne može bježati od stvarnosti i zbilje.
Šta tek predstoji kada je u pitanju relacija i odnos prema Bogu,
Koji je takav da cijela kreacija sa svom svojom ogromnošću je
rezultat samo jedne Njegove želje?!
Kao zaključak može se reći da je shvatanje ovisnosti i potrebe
za Gospodarem koji upravlja čovjekovim životom dio biti i
egzistencijalne čovjekove zbilje, a to se upravo markira i
ukazuje čovjeku u riječima koje su privukle vašu pažnju.
Potrebitost prema takvom Stvoritelju, utisnuta je na čovjekovo
čelo pečatom stvaralaštva. Ovo je zbilja, koja nije skrivena
nijednom čovjeku, bio on učen ili neuk, moćan ili slab, siromah
ili bogat. Zar je u principu moguće da čovjek osjeti potrebu i
da sebe vidi pod uticajem potrebe i ovisnosti ali da ne zna i ne
spozna Onoga koji mu zadovoljava njegove potrebe?!
Racionalno gledano između potrebe, potrebitog i onoga koji
zadovoljava potrebu postoji logična povezanost. Dakle ukoliko
postoji potreba, znači da postoji i onaj ko je potrebit, tj.
koji ima potrebu. Ukoliko postoji potrebiti mora postojati moćni
koji će zadovoljiti tu potrebu, u suprotnom potreba i potrebiti
neće imati ispravno značenje niti smisao. Usljed toga spominje
se sintagma – nisam li Ja vaš Gospodar – kako bi postala jasna
stvar koja treba biti svjedočena. S druge strane iznosi se
sintagma – Jesi, svjedočimo – kako bi se zabilježilo priznanje
koje stalno postoji i stalno će postojati u našoj biti i
egzistencijalnoj zbilji, i treba nam biti jasno da je za nas
odvajanje ovog priznanja jednostavno nemoguće jer potreba ne
zavisi od našeg htijenja, mi smo tako stvoreni i dok god
egzistiramo to znači da svoju potrebu skrbimo od Onoga koji nam
iz trenutka u trenutak omogućava da možemo egzistirati.
Dakle, u biti svakog čovjeka i fitretu svakog pojedinca, štaviše
svakog bića prisutno je priznanje Vlasnika Koji upravlja, kojeg
je nemoguće negirati. Ukoliko bi čak neko jezikom i negirao,
međutim, stanje i bit ne bi svjedočili u prilog takvih riječi.
Kako to Kur'an kaže: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali
su u sebi vjerovali da su istinita. (Neml, 14) To verbalno
poricanje u stanju kada su u sebi vjerovali šta je istina,
uzrokovano je nepravdom i ohološću i iz želje za dominacijom, a
ne zbog toga što su imali argument ili dokument.
S nadom da smo bili kratki i jasni, molimo Uzvišenog da uputi
sve muslimane i sve ljude svijeta da postanu i teorijski i
praktično svjesni zbilje koja nam se ukazuju ili koje se
podsjećamo u ovom ajetu časnom.
Selamu alejkum. |
