Pitanje

Imam pitanje u vezi sa posredovanjem measuma izmeðu ljudi i Allaha.

Možete li mi to malo opširnije objasniti, tj. na koji način oni posreduju?

Unaprijed zahvalan

Odgovor

S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Pitanje zagovaranja/šefaata spada u stvari ili pitanja koja su do te mjere jasna i shvatljiva da ne potrebuju nikakva objašnjenje i dokazivanja. Kao što nema nikakve sumnje u neophodnost njenog postojanja u ljudskim zajednicama. Isto tako sa aspekta kur'anskog i šerijatskog ovo je pitanje jasno i kur'anski ajeti potvrđujuće govore o šefaatu.

Međutim, na temeljima izvjesnih dilema i fantazmi koje su ovo pitanje učinili nekonzistentnim sa teomonijom, sasvim očito pitanje preobličilo se u nešto zamršeno i opsežno. Svakako, za nastajanje ovakve slike dobar dio učešća dali su i sami vjernici muslimani i nemuslimani zahvaljujući neodgovarajućim i neumjesnim načinom korištenja ove zbilje. Upravo usljed toga da bi ova tema postala kristalno jasna neophodno je napraviti sistematizaciju načela i uvjerenja u vezi sa Božijom biti. Isto tako potrebno je sagledati neka načela i uzuse u vezi sa robovima Božijim koje nam Kur'an časni i sunnet Poslanikov nude na uvid, kako bi temeljeći se na njima ovo pitanje postalo jasno, a također i odgovori na dileme i prigovore.

Načela na koja Kur'an časni potencira i pritvrđuje ih Svevišnjem Allahu kao neophodna su sljedeća:

1.      Bazičnost Milostivosti i njena sveobuhvatnost

Sa kur'anskog stanovišta Milost i njena sveobuhvatnost jedan je od jasnih i neupitnih atributa Božijih. “Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću” - reče On. A milost Moja obuhvata sve. (E'araf, 156)

Ovo su riječi Božije u odgovoru Musa, a.s., i jednoj skupini iz njegovog naroda koja je bila uništena pri susretu. Hazreti Musa je rekao: Bože, da si htio uništio bi i njih i mene, još prije. Uzvišeni mu reče: Moja kazna obuhvata koga god Ja hoću, ali milost Moja obuhvata sve.

Kaznu je ograničio i uvjetova riječima koga Ja hoću, međutim, milost je apsolutna, da bi nam dao do znanja da je kazna proizišla iz naših djela, grijeha a ne da počelno dolazi od Boga, dok je milost apsolutna, sveobuhvatna i od Boga je. Usljed toga na drugom se mjestu u Kur'anu kaže: Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? (Nisa, 147) Dakle, proizlazi da kažnjavanje nije ono što iziskuje Božije Gospodstvo (rububijjet), već rezultat je ljudskog prijestupa. Zato, u suri Šura se kaže: On prima pokajanje od robova Svojih i prašta rđave postupke i zna šta radite. (25) Ili u tridesetom ajetu iste sure: Kakva god vas nesreća zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.

Dakle osnova i primat je Milost i to sveobuhvatna i apsolutna.

2.      Primat oprosta

Kada Kur'an časni poziva čovjeka prema Bogu u nastojanju da mu ponudi put spasenja, pri tome animira i dvije stvari:

-         Oprost

-         Džennet

Pa pohitajte ka oprostu Gospodara svoga i džennetu prostranom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za mutekine (Allaha svjesne). (Ali Imran, 133)

Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani, i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju. To je Allahova blagodat. (El-Hadid, 21)

Rububijet/Gospodarstvo Božije iziskuje oprost. U principu kada se upotrebi riječ rabb ona aludira na odgoj i razvoj, to jest na Vlasnika koji u isto vrijeme kada je vlasnik On ima obzir da posjedovano odgoji. Dakle, usljed toga što je Rabb mi moramo potpasti pod Njegov odgoj, kako bi prešao preko naših devijantnosti i kako bi nam popravio stanje. Suština čovjekovog stvaranja je upravo u tome da sa Gospodstvom Božijim i Njegovim rukovođenjem i uputom stignemo do savršenstva. Ovaj atribut potrebuje i iziskuje oprost kao što iziskuje i uputu i uzimanje za ruku.

3.      Primarnost prethođenja Milosti nad Srdžbom

Ukoliko ovo pitanje razmotrimo na ispravan način, vidjet ćemo da je jedan od prirodnih rezultata Božijeg rububijjeta primarnost bivanja milostivim a refleksivnost srdžbe i kažnjavanja. Dakle, osnova je u poticanju sposobnosti, dok je kažnjavanje u principu sprječavajući faktor, koji se pažljivo li se pogleda, vraća na Milost. Usljed toga u religioznim tekstovima kaže se: O Ti čija Milost pretiče srdžbu. Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. (Ez-Zumer, 53) Ovo je nagovještaj o povratku i nadoknadi svih nedostataka od strane Boga. Da bi duh nade, čilosti i pokreta bio udahnut u obamrle ljudske duše te da bi ih sve pozvao na put Pravi, put sreće i zbiljnog savršenstva, te vječnog života. Samo po sebi ovo je očit primjer preticanja Milosti Božije nad srdžbom.

4.      Apsolutna vlast

Jedno od neupitnih kur'anskih načela u vezi Uzvišenog Allaha jeste apsolutna vlast. Njegova vlast je sva i sve stvari njegove su. Između ostalog primjeri koje iz ovog segmenta spominje Kur'an su sljedeći:

a)     Preobličavanje djela

Kur'an kaže, da u vezi sa skupinom vjernika i pokajnika postoji jedna milost i dobrota koja je sagledana u tome da se loša djela preobliče u dobra. ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti. (Furkan, 70) Ovo je ustvari jedna vrsta djela koje je rezultat apsolutne vlasti i zapravo ono što iziskuje Božiji rububijjet. Dakle, u skladu s odredbom ovog ajeta jedna vrsta djela može se preobličiti u drugu vrstu djela.

b)     Uništavanje djela

S druge strane, temeljeći se na apsolutnoj vlasti postoji i moć uništavanja djela onim ljudima koji gaze i krše zakone i granice Božije. I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti. (Furkan, 23) Ili drugom prilikom se kaže: Ako se budete klonili velikih grijeha, koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših. (Nisa, 31) Isto tako na drugom se mjestu kaže: Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. (Nisa, 48)

Merhum Allame Tabatabai kaže da se spomenutim opraštanjem sigurno misli na prilike mimo primanja vjere i pokajanja. Jer u tom slučaju nema razlike između širka i nečega drugog. Kao što su većina ashaba Poslanikovih prije pristupa vjeri bili idolopklonici. Međutim, negiranjem širka i povratkom u monoteizam i vjerovanje našli su se na visokim stupnjevima.

c)      Malobrojna djela čini brojnim

Brojni su ajeti koji govore o ovoj temi. Ko dođe s dobrim djelom, bit će desetorostruko nagrađen. (En'am, 160) U nekim ajetima se spominje i sedamstotina brojnija nagrada. I ovo je također rezultat Božijeg rububijjeta i Njegove apsolutne vlasti i posjedovanja koje ne potpada ni pod kakve uvjete i ograničenja. Dakle, On čini sve što hoće.

d)    Stvaranje nepostojećeg

Od svega najvažnije, stvorit će tragove djela nekim pojedincima koje oni uopće nisu ni učinili: Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti - svaki čovjek je odgovoran za ono što čini. (Tur, 21) Dakle priključivanje djece koja nemaju djela svojih roditelja pretstavlja očit primjer dobrote Božije prema roditeljima i poklanjanja bez djelovanja djece. Dakle, Bog je apsolutni vlasnik i čini sve što hoće, i kako god želi presuđuje i ništa nema moć stati i ispriječiti se pred Njegovom voljom.

Neophodna napomena

Ne smije se ispustiti iz vida činjenica da se ove Božije naredbe temelje na nekim koristima koje On zna, a ne da je riječ o nasumičnim i nesuvislim ponašanjima. Već na temelju zakona Svijeta i Njegovog Gospodstva.

5.      Pravilo obavezivanja u skladu s mogućnostima

Sljedeća stvar koja spada u red onoga što iziskuje Božije gospodstvo jeste pitanje podesnosti i uzimanja u obzir obveznika prilikom davanja obaveza. Dakle, postojanje ravnoteže između obaveze i moći obveznika da je izvrši. Veliki broj ajeta na različite načine govore o ovoj temi. Naprimjer: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. (Bekare, 286) A Mi dok poslanika ne pošaljemo ne kažnjavamo! (Isra, 15) Kada se govori o onima koji su činili nasilje i koji trebaju ići u Džehennem jer nisu obavili svoje od Boga date obaveze kaže se: Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta. (Nisa, 98 i 99)

Temelj stvaranja i šerijatskih zakona te Rububijjet Božiji iziskuje vođenje ka sreći i tim tragom otvaranje svih vrata, kapija i otvora milosti Božije prema svojim robovima kako bi bili dovedeni do cilja i suštine stvaranja. Cilja koji predstavlja smiraj u okrilju milosti Božije i vječni život, preplavljen oprostom, džennetom i zadovoljstvom Božijim.

Međutim, s druge strane, kada se govori o pojedincima, o stvorenjima, obraća se pažnja načelima od kojih svaki ponaosob može predstavljati put do savršenstva i sreće, a koji je omogućen i ostvaren od strane Boga. Ukazat ćemo na neke od njih.

1.      Primat čistoće

S kur'anskog stanovišta osnova u čovjekovom stvaranju jeste čistota i posjedovanje Božanskih aspekata omeđenih kroz atribute i imena Božija što se naglašava kroz riječi: Pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! (Mu'minun, 14) U slučaju kada je osnova čistota, zaprljanje predstavlja akcidentalnost. Na temelju očitih racionalnih dokaza akcidenti su prolazni a ono što ostaje jeste bit čista od svake prljavštine.

Imena poput Milost, Oprost, prelazak preko grijeha, tevba jesu zarad čišćenja ovih akcidencija koji se kače za čovjeka usljed njegovog neznanja i ponašanja u skladu sa strastima. U smjeru kretanja prema Bogu čiste se prljavštine i čovjek se vraća svome načelu i primatu čistoće.

Ukoliko prihvatimo, a prihvatamo jer na svom je mjestu dokazano, da su zakoni religije ustanovljeni i izrasli iz čovjekovog fitreta, a fitret je dio stvorenog svijeta, vidjet ćemo da osnova čistoće i čišćenja postoji u stvorenom svijetu i u formatu materije i prirodnim pitanjima i u aspektu duhovnome i religioznom. Kako to već šehid Mutahari ukazuje jedno od isijavanja milosti Božije jeste upravo primat čišćenja kojeg stvaralački aparat postavlja u postojeći svijet s nakanom proćišćenja. Ukoliko iznesemo ovaj primat iz svijeta prirode, neće dugo potrajati i svijet će početi proces propadanja jer izgubit će svoj specifikum življenja.

Moguće je nekada da usljed opetovanja loših djela da se izgubi ona primarna karakteristika, i da svi znakovi života u njemu izumru i da se ne može očistiti nikakvim čišćenjem. Kao što se desi da prirodna i materijalna bića nekada budu na udaru takvih akcidencija. Međutim, to je izvan općeg zakona koji vlada Svijetom.

2.      Primat ispravnosti

S islamskog stanovišta čovjek je u svojoj biti zdrav i rađa se s monoteističkim i Boga svjesnim fitretom. Bolesti i duhovne i tjelesne naravi su izvan religioznih i stvaralačkih zakona, usljed toga stalno se postavlja pitanje: zašto je umro, zašto se razbolio, zašto je poludio, zašto je postao materijalista, zašto je zalutao, zašto je postao ovisnik? Međutim, nikada se ne pita zašto nije postao ovisnik ili zašto pravilno razmišlja? Ovo nam svjedoči o tome da je primat uvijek za zdravosti i ispravnosti. Ukoliko eventualno u pravcu kretanja nastanu neke devijacije postoje određene sile privlačenja koje ga vraćaju u orbitu ispravnog kretanja i da ga na taj način vrate u prvobitno stanje.

Filozofi kažu da prinuda ne traje, tj. pritisak i energija suprotna prirodnom pokretu svakog bića nema mogućnost istrajavanja. Usljed toga ukoliko energija ili sila protivna čovjekovom fitretu odvuče čovjeka u nevjerstvo opći pokret egzistencije u različitim segmentima njegova života ga vraća u okvir monoteizma. Usljed toga Poslanik, s.a.v.a., kaže da se svako dijete rađa u fitretu Boga svjesnom, osim da ga otac i mati, okruženje i hiljade drugih faktora ne skrenu s tog smjera monoteistički upućenog fitreta. Zahvaljujući tome kada god se čovjek nađe u neprilici gdje priroda pokaže nemoć da spasi i izbavi, čovjek ruku potrebe sasvim prirodnom reakcijom usmjerava prema Svevišnjem Bogu. Ovo je također samo po sebi pokazatelj primata ispravnosti u fitretu čovjekovom.

3.      Kolizija i oprečnost neizbježna nužnost

Na svome mjestu materijalni svijet u svojoj biti iziskuje oprečnost i koliziju. Nekada se čovjekovo zdravlje sukobljava sa bolešću. Usljed toga u suštini šerijata uključeni su faktori nadoknađivanja. Slomljena kost, zarasta. Skrenuti fitret također biva izliječen. Ukoliko bi bilo drugačije u tom bi slučaju osnovni razlog stvaranja bio sukobljen sa ozbiljnim problemima i nedostacima. Dakle, na temelju ove neizbježne nužnosti u ustrojstvu stvaranja mora postojati zakon koji će nadoknaditi nedostatke, greške i devijacije.

4.      Spasenje čovjeka

Sa kur'anskog aspekta spasenje i stizanje čovjeka do zbiljnje sreće, to jest do filozofije svoga postojanja zavisi od dvije stvari: čovjekovih djela i milosti Božije.

Milost Božija, kada je ne bi bilo sasvim je sigurno da nijedan čovjek ne bi stigao do savršenstva i sreće. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad očistio. (Nur, 21) Pored toga što je ovo kur'anska zbilja, također je i racionalno dokazana zbilja. Usljed toga što je Bog početak i stvoritelj sveg postojećeg i sva dobra i blagodati temeljeći se na zakonu kauzaliteta završavaju se kod Njega ili započinju od Njega. Dakle, samo je On Taj koji daje da dobra i blagodati teku koritom dešavanja u Svijetu.

Što se pak čovjekovih djela tiče. U principu djelo je to koje ustvrđuje tragove vjerovanja. Prisustvo na pozornici djela čini vidljivim rezultate vjerovanja i uvjerenja. Ukoliko se vjerovanju ne doda djelo to će vjerovanje nasuprot kolizija i oprečnosti sasvim sigurno nestati. Usljed toga gdje god da je u Kur'anu riječ o vjerovanju odmah za tim riječima slijede i riječi o činjenju dobrih djela, šta više, u nekim ajetima djelo prethodi vjerovanju kako bi njegova vrijednost postala očigledna i jasna. Onome ko čini dobro djelo, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo sigurno oživotvoriti čistim životom. (Nahl, 97)

Pri kraju svoga plemenitog ovozemaljskog života, Poslanik, s.a.v.a., je održao predavanje gdje između ostalog kaže: O ljudi, zaista između Allaha i nijednog od ljudi nema rodbinske veze. Također, niko od vas ne posjeduje nikakvu vezu ili sredstvo kojim bi privukao koristi a odbio štete. Osim djela. Zato dobro pogledajte i neka niko ne daje isprazne tvrdnje i neka niko ne gaji uzaludne nade. Tako mi Onog Koji me na istini Poslanikom učinio  ništa ne spašava osim djela zajedno sa milošću Božijom. Ukoliko i ja, kao Poslanik učinim grijeh, pao bih. Zatim reče: Bože Ti znaš da sam dostavio svoju poslanicu. (Šarhe Ibn Ebil-Hadid, svezak II, str. 863)

Dakle, tajna uspjeha u čovjekovom materijalnom i duhovnom životu jeste činiti djelo zajedno sa nadom u beskrajnu Milost Božiju. Upravo je ovo osnovni ključ svih istigfara i tevbi koje su upućivali i činili poslanici i evlije Božije.

Što se pak šefaata tiče.

Nakon toga što smo se podsjetili ovih stvari kao uvodnih činilaca, želimo shvatiti da li je šefaat jedan od primjera opće milosti Božije i postoji u ljudskom društvu kao neophodnost pročišćenja. I svjedok je nade u Milost Božiju i sprječava od beznadežnosti.

Ili pak šefaat nije u skladu sa tevhidom? I riječ je o nečemu što je protivno zakonu i suprotstavljeno šerijatu?

1.      Pojam šefaata

Ukoliko se dobro usredsredimo na ovaj pojam i ukoliko nam postane jasno njeno leksičko i terminološko značenje vidjet ćemo da će nam ispravno shvatanje pomoći ili da akceptiramo ili da zanegiramo pitanje šefaata.

Na temelju toga potrebno je obratiti pažnju na leksičko i terminolško značenje.

Leksičko značenje šefaata

Riječ je izvedena iz korjena š-f-'a, koja je u značenju uparivanja i dodavanja nečeg s nečim. Nasuprot njoj značenjem je riječ vitr, koja znači jedan i neparan. Usljed toga arapi za ono oko koje jednu stvar vidi duplom kažu da je 'ajnun šafi'atun. Ili pak kažu 'adedun šafiijjun, tj. paran broj naspram neparnog broja.

Ustvari, kada se čovjek obraća zagovaraču? Kada nema snagu sam obaviti posao ili se praktično odbraniti. Ali, dodavanjem i vezivanjem sa snagom i potencijalom nekog drugog tada se to djelo može učiniti. Dakle, slaba snaga dodaje se ili veže se za drugu snagu da bi postala dostatno moćna.

Društveno značenje šefaata

Šefaat je nešto čime se čovjek koristi u svome društvenom životu. Bude li se precizno prišlo trenucima i povodima za korištenje ovog sredstva, uvidjet će se da u principu postoje dva razloga zbog kojih čovjek uopće prilazi ovoj metodi:

-         privlačenje koristi

-         odbijanje i sprječavanje štete

Svakako trebamo znati, da se šefaat ne koristi za privlačenje svake koristi niti za odbijanje svake štete, već riječ je o koristima i štetama koje se nalaze u okviru vlasti i društvenih zakona. Drugim riječima, šefaat se koristi i djeluje u pitanjima uvjetovanih dobrobiti i u sprječavanju uvjetovanih šteta, a ne u koristima i štetama u apsolutnom smislu.

Objašnjenje

U svakom vidu organiziranog života, vlasti – pa makar to sveli na jednu višečlanu porodicu – postoji nekoliko stvari. Jedna je šef ili upravitelj te skupine. Druga, su članovi koji su pod vlašću. Treća je postojanje zakona i propisa u obliku naredbi i zabrana. Četvrta su nagrade ili kazne članovima zauzvrat pokoravanju propisima ili opiranju i protivljenju pravilima. Dakle, stup upravljanja, bilo da je riječ o privatnom ili javnom upravljanju ustanovljen je na odnosu između upravitelja i pojedinaca koji se nalaze pod upravom. Ukoliko pojedinac iz ove skupine kojom se upravlja poželi ostvariti korist a nije priskrbio sredstva kojima bi došao do iste, ili se pak želi sačuvati štete kojoj je pripremio sredstva nastupanja, u tom slučaju poseže za sredstvom šefaata, tj. zagovaranja, tj. posredovanja. Trudi se pronaći sredstvo kako bi stigao do koristi ili se sačuvao od štete. Ovo je dakle značenje šefaata.

Uvjeti šefaata

Iz ovih objašnjenja možemo shvatiti da šefaat nije apsolutan, već ima svoje posebne uvjete, koji ukoliko budu pripremljeni, postoji nada da se šefaat dogodi, u suprotnom šefaat nema smisla.

Površno ćemo ukazati na neke od tih uvjeta kako bi stvar postala jasnija.

1.      Podobnost pojedinca da se za njeg zalaže i zagovara

Sasvim je jasno da ukoliko čovjek za kojeg bi se trebalo zagovarati ili pak čovjek koji se uputio k tome da se za njega zagovara, ne bude posjedovao nikakve predispozicije i podobnosti da stigne do izvjesne koristi i savršenstva ili pak da se s njega skine teret nesreće, tj. da mu se oprosti šteta koja se usmjerila na njeg, u tom slučaju zagovornik ne može ništa učiniti. Jer rekli smo, da je šefaat dodavanje dvaju stvari jedne drugoj da bi se stiglo do jednog cilja, a dodavanje ima smisla tek u situaciji kada između te dvije stvari bude postojala istorodnost i podesnost, ukoliko ne, dodavanje i priključivanje nije smisleno. Dakle, podesnost čovjeka, osnovni je uvjet da se u vezi s njim dogodi šefaat. Naprimjer, nema smisla zagovaranje da nepismen čovjek postane učen, bez pripremanja uvjeta i bez podesnosti da on to i postane. Isto tako nema smisla zagovaranje da bude pomilovan od kazne neko ko je u tom trenutku u stanju kršenja zakona i nepridavanja značaja propisima. U skladu s navedenim, šefaat je sredstvo upotpunjavanja nečeg što je nepotpuno, a ne da je samo po sebi nešto odvojeno i da kao takvo djeluje mimo objektivnog stanja.

2.      Da ne krši zakon

Sljedeći uvjet šefaata je i to da zagovaranje ne bude značilo krnjenje i kršenje upraviteljevog zakona i pravilnika. Usljed toga što je besmisleno da se neko zagovara da upravitelj prekrši i okrnji svoje zakone. Zato Kur'an kaže: kada će samo onaj kome Svemilosni dozvoli govoriti, a istinu će govoriti. (Naba, 38) Jasno je da davanje dozvole da se zagovara ili govori treba biti u okviru zakona a ne da predstavlja kršenje zakona. Tako da zagovaranje ima smisao kada ne bude predstavljalo kršenje zakona stvaranja i Božijih propisa.

3.      Da bude u orbiti istine

U uvjete zagovaranja spada i činjenica da ono u vezi čega se vrši zagovaranje ne bude neistina, zabluda i nešto što je izvan okvira istine, u suprotnom, ne može se za postizanje koristi koja je zabluda koristiti sredstvom koje je istina. Upravo usljed toga u prethodno citiranom ajetu, napominje se uvjet kakav će govor biti, ispravan i istinit, u suprotnom, neistina i riječi koje krše zakone Božije ne mogu biti prihvaćene.

4.      Da ne bude u značenju kvarenja zakona

Sljedeći uvjet zagovaranja jeste i to da ne bude u značenju gašenja zakona. Naprimjer, besmisleno je da zagovornik traži od Upravitelja da svoj zakon u vezi sa koristi ili štetom a što se tiče “klijenta” bude ugašen i da na taj način jednog čovjeka ili više ljudi drži izvan djelovanja tog zakona. Šefaat se može dogoditi u jednom od sljedeća tri oblika:

a)     Upraviteljev atribut

Naprimjer, u Upravitelju se nalazi atribut koji iziskuje djelo opraštanja, poput plemenitosti, širokogrudosti, milosti, čestitosti, velikodušnosti... Pa da se naprimjer kaže, postupite milostivo i učinite svoju milost dominantnom nad tim i tim zakonom i oprostite mu – ukoliko je taj neko prije kršio zakon. Ili dovedite ga do koristi – ukoliko ima potpunu spremnost za prijem te koristi.

Poput slučaja kada roditelj urgira kod učitelja da pola ocjene koja bi falila za bolji uspjeh njegovog djeteta pokloni usljed toga što je plemenit i zato što mu to neće nanijeti nikakvu štetu i što će pokazati kako je on dobar...

b)     Atribut čovjeka

Nekada zagovornik može da se posluži atributom kojeg ima čovjek i da na taj način sudjeluje u ostvarenju željenog, oprosta ili koristi. Poput, neimaštine i potrebitosti, nesretnosti, nemoći naspram kazne i slične atribute i stanja koja prizivaju obilje milosti upravitelja. Dakle, kako Dželaludin Rumi u stihovima naglašava: plačem oblaka raste trava, plačem djeteta teče mlijeko u majčinim grudima.

c)      Atributi zagovarača

Nekada se zagovarač koristi sobom. Zna da ga upravitelj voli. Blizak je upravitelju. Govori mu: Ja ne želim da Ti ne budeš Gospodar da ne budeš Upravitelj ili da se prođeš svojih zakona. Nikada to ne želim, već želim da ili usljed tvoje veličine ili usljed toga što je on potrebit da mu se smiluje. Ili usljed ljubavi prema meni, prihvati moje zagovaranje i obavij ga svojim oprostom.

Dakle, do sada je postalo jasno da zagovornik čini dominantnim određene faktore koji se tiču šefaata nad drugim faktorima.

Dominiranje zakona nad drugim zakonom niti je u značenju oprečnosti niti kršenja zakona, već u značenju provođenja zakona. Naprimjer, u prirodi dominira zakon gravitacije, tj. zemljine teže privlačenja. Na temelju tog zakona zemlja privlači sebi tijela. Ukoliko dođe do ispucavanja kamena upotrebom neke sile u smjeru neba, što je u suprotnosti od prirodnog kretanja koje diktira gravitacija, postavlja se pitanje da li je to djelo kršenje zakona gravitacije ili pak kvarenje zakona gravitacije? Svakako da nije riječ niti o jednom od ovih dvaju pretpostavki. Već riječ je o tome da je tematski kamen izišao iz okvira zakona gravitacije a ušao u zakon te sile izbacivanja i pokretanja u drugom smjeru. A i ta druga sila je dio sklopa zakona koji vladaju prirodom. Toplotom izvodimo hranu iz zakona hladnoće. Ovo ne znači kršenje ili gašenje zakona, već je riječ o promjeni teme i podvođenje pod drugi zakon.

Primjer

U fikhskim propisima postoji pravilo u kojem važi da je krv nečista. A svaka stvar koja je po sebi nečista, trgovina s njom je neispravna. Iz toga proizlazi da prodavac krvi ne postaje vlasnikom dobivenog novca. Međutim, nauka je uznapredovala. Krv je postala odveć važna i široko primjenjiva u medicini. Državne zdravstvene ustanove dužne su oformiti centre transfuzije krvi, banke krvi, kako bi u urgentnim slučajevima mogli pristupiti potrebnom zahvatu i na taj način sačuvati život ugroženom građaninu. Postavlja se pitanje: Da li islam dozvoljava trgovinu sa krvi, koja je nečista? Odgovor je pozitivan, to znači da islam dozvoljava takvu trgovinu, šta-više drži je potrebnom i nužnom.

Može se prigovoriti: Da li to znači da je naučni napredak doveo do toga da jedan od islamskih propisa prestane važiti? Tako da krv s kojom je prije trgovina bila nevažeća sada može s njom biti trgovano, i ne samo da može već je to postala nužnost. Odgovor je da nije prestalo važiti islamsko pravilo, već riječ je o promjeni teme i ona je sada ušla u krug drugog propisa. Riječ je o tome da u islamu postoji i pravilo o dozvoljenim i racionalnim koristima. U skladu s tim zakonom svaka stvar koja ima racionalnu korist trgovanje s tim je dozvoljeno, nema razlike da li je po sebi nečista ili nije. Sada kada je nauka uznapredovala i kada je za krv otkrivena racionalna i razumna korist, tema i predmet, tj. korisna krv, prelazi na listu drugih predmeta i ulazi u okvir zakona o dozvoljenim i razumnim koristima. Usljed toga što je i put postao jasan a i zakon nije prestao važiti i nije se pojavila nikakva kontradikcija ili kolizija među propisima.

Pitanje šefaata je upravo iz ove skupine primjera, gdje se čovjek za kojeg se zagovara usljed posebnih povoda izvodi iz okvira jednog predmeta i uvodi se u okvir drugog. Sasvim prirodno da se u tom slučaju predmeti razlikuju i imat će odvojene presude, a nije riječ o tome da se šefaatom krše zakoni i da Upravitelj diže ruku od svojih propisa.

Božije uzročništvo

Uzvišeni Allah, je apsolutni uzročnik i u svijetu stvaranja i u svijetu šerijata/ vjerozakonika. U ustrojstvu stvorenoga svijeta On je prvi uzrok, uzrok svih uzroka. Svako biće sve što ima, to je od Boga. Bog mu je dao i egzistiranje, i opstojnost i savršenstva i put stizanja do većeg savršenstva. Dao mu je moć da utječe na druge kao i moć ili sposobnost da pada pod uticaj drugih faktora. Dakle, Svijet i sve što je na njemu, apsolutno je potrebito Boga, a On je apsolutni Vladar i Posjednik Svijeta. Faktori i uzročnici koji utiču i djeluju, svoj uticaj crpe u dozvoli Božijoj. To što voda gasi žeđ, od Boga je, Njegovom je dozvolom i Njegovim davanjem. Ukoliko san odmara čovjeka i to je davanjem i dozvolom Božijom. Dakle, svaki trag i uzrok koji se dešava trag je i odsjaj Milosti Božije. To je iskrica Njegovih manifestiranja. U skladu s tim, Božije uzročništvo u ustrojstvu Svijeta je Božije vlasništvo, i Njegovom voljom i Njegovim davanjem to prelazi na druga bića čineći ih učinkovitim. Kur'an objašnjavajući Božije uzročništvo za komplentu kreaciju kaže: Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! (Bekara, 255) Na drugom mjestu kaže se: Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju za šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda, - upravljajući Aršom, svemirom zagospodario. Niko se ne može zauzimati osim nakon dopuštenja Njegova. (Junus, 3)

Itekako je jasno da ovo zagovaranje i suradnja te pomaganje bića se dešava u ustrojstvu stvaranja. Dakle, uzroci koji se nalaze između Boga i Njegovih posljedica i na taj način postale su posrednim karikama, to što jesu imaju zahvaliti naredbi i volji Božijoj. To što kiša biva povodom nicanja biljki, dešava se dozvolom Božijom. To što su meleki posrednici spuštanja opskrbe svijetu i bivaju uzrocima smrti i života i to se događa voljom i dozvolom Božijom. Zapravo, uređenje Svijeta u ruci je Njegovoj ali, dešava se putem običnih i prirodnih uzroka i posljedica. Dakle, u vezi sa stvaralačkim šefaatom, u procesu stizanja do savršenstva, kur'anski su ajeti izričiti i jasni, a isto to nam svjedoči i univerzalni zakon kauzaliteta.

Kakvo je stanje kada je posrijedi šerijatski šefaat?

Kur'an časni u nekim ajetima spominje neke faktore koji sprječavaju kaznu koja bi u skladu s univerzalnim ustrojstvom Svijeta trebala uslijediti. Naprimjer, jedan od tih faktora je prisustvo Poslanika u ummetu islama. Ili sljedeći, traženje oprosta od grijeha, tj. istigfar. Dakle, i vanjski i unutarnji faktor može biti prepreka spuštanja Božije kazne. Allah ih neće kazniti, u stanju dok si ti među njima; i Allah ih neće kazniti u stanju dok se mole da im se oprosti. (Enfal, 33) U ovom ajetu časnom dva su faktora koja sprječavaju/spašavaju od Božije kazne:

a)     Prisustvo Poslanika,

b)     Istigfar ummeta.

Jasno je da je prvi faktor vanjskog karaktera, tj. Poslanik usljed toga što je mjesto manifestiranja milosti svjetovima, predstavlja faktor spuštanja milosti Božije, i kao takav čini vidljivim preticanje i prevashodnost milosti nad srdžbom. Značenje šefaata upravo je u tome da se vanjski faktor doda unutarnjem faktoru i da kazna bude otklonjena i nadomještena milošću Božijom. Jasno je da Poslanikovo biće u apsolutnom smislu nije prepreka Božijoj kazni, jer u tom slučaju bile bi zanemarene koristi religije. To bi zapravo predstavljalo svojevrsno bodrenje i podršku nasilnicima, zlobnicima i aroganciji u činjenju zla, a u tom slučaju bilo bi zlo za dobre ljude i one kojima se čini nasilje a blagodat za nasilnike svijeta. Međutim, stanje je takvo da njegovo biće treba predstavljati milost za dobre a nesreću za loše i nasilne. Poput Kur'ana: Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nasilnicima on samo propast povećava. (Isra, 82) Dakle, Kur'an kao jedna zbilja, predstavlja milost i lijek za vjernike i dobre ljude a štetu i propast za nevjernike.

Isto tako kada su Jakub, a.s., djeca zatražila od svoga oca da nadoknadi propust njihovog grijeha, kaže se u Kur'anu: “O oče naš,” - rekoše oni - “zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili. Ubrzo zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti” - odgovori on - “jer On prašta i On je milostiv.” (Jusuf, 97, 98) U ovom ajetu se jasno i očito ukazuje na činjenicu da su djeca Jakubova osjetila da nemaju potreban kvalitet pa da se sami obrate Bogu u vezi sa učinjenim prekršajem, upravo usljed toga, koriste se činjenicom bića svojeg oca i njegove omiljenosti i bliskost kod Boga, prispajajući tu činjenicu svojoj potrebi i pokajanju, tražeći od njega da se u njihovo ime zagovara kod Allaha. On je to prihvatio, međutim, istigfar je uvjetovao budućnošću. U predaji koju prenosi Sujuti u Durrul-mensuru, razlog odlaganja jeste čekanje uoči petka i jutra u petak. (Ed-Durrul-mensur, svezak IV, tematski ajet) Iz ovog možemo odmah zaključiti sljedeći vanjski faktor, tj. uoči petka, noć kada se spušta milost Božija. Ili pak vrijeme zore u petak, kao sljedeći faktor, priključuje se omiljenosti i bliskosti Jakubove Bogu, a sve to priključuje se pokajanju Jakubove djece. Kao rezultat, obuhvata ih milost Božija.

Šefaat u šerijatu

Kur'an časni u kontekstu ajeta objašnjava tri činjenice u vezi sa šefaatom u šerijatu i kaznenom zakonu vjere:

-         prihvatanje šefaata,

-         uvjeti šefaata,

-         ljudi koji čine šefaat.

Dakle, objašnjenjem uvjeta i primanjem šefaata od strane posebnih zagovornika i samo pitanje šefaata se akceptira. Između ajeta mogu se izdvojiti sljedeći: Toga dana biti će od koristi posredovanje samo onoga kome Milostivi dopusti i bude zadovoljan njegovim govorom. (Taha, 109) Dakle, prvi uvjet davanje dozvole za šefaat, a drugi da bude zadovoljan njegovim govorom. Na drugom mjestu kaže: Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti. (Sebe', 23) Zatim se kaže: Njihovo posredovanje nikome neće biti od koristi, sve dok Allah to ne dozvoli onome kome On hoće i u korist onoga kojim je zadovoljan. (En-Nedžm, 26) Ili: oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati. (Enbija, 28) Isto tako: Oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju - neće moći da se za druge zauzimaju; osim onih koji svjedoče Istinu u stanju kada znaju. (Zuhruf, 86)

Zbir ovih i njima sličnih ajeta prihvata šefaat, kao što govore o prihvatanju šefaata od određenih Božijih robova, tj. meleka, poslanika i nekih ljudi u isto vrijeme objašnjavajući uvjete prihvatljivog šefaata. Dakle, Uzvišeni Bog je podario nekim Svojim robovima položaj zauzimanja za druge i dao im dozvolu da se zagovaraju, da se usmjere ka milosti Božijoj i Njegovom oprostu i da traženjem pomoći od Njegove Gospodstvenosti i apsolutnog Posjedovanja i na taj se način zagovaraju za jednog ili više robova Božijih, te da ih izbave od stega i posljedica grijeha i obaviju ih s Milosti Božijom. Drugim riječima, da ih izvedu iz okvira onih koji su za kazniti a uvedu ih u okvir onih kojima se upućuje milost.

Ukratko, Bog može učiniti sve ono što ON želi da učini. Može presuditi što god da želi. S druge strane jasna je činjenica da sve ono što želi ili svaki zakon kojeg uspostavi u svijetu stvaranja i šerijatskih okvira temelji se na nekoj koristi za stvorenja. Uspostavio ga je dakle zarad nekog razloga. Da bi posredstvom njega doveo ljude ili čovjeka do savršenstva i sreće. Usljed toga u čemu je problem da i zakon šefaata bude jedan od tih Božijih zakona, kojeg je Allah uspostavio i u svijetu stvaranja i u svijetu šerijata. Te da na isti način kako voda biva stvorena da bi ugasila žeđ, a Sunce da bi pružalo svjetlost, toplotu i život i hiljade drugih koristi, što je na svojstven način jedan od vidova stvaralačkog šefaata. Te na isti onaj način kojim je uputu ljudi utemeljio na slanju Knjiga i poslanika kako bi na taj način bili dovedeni do sreće, jedan od puteva stizanja do sreće također bude i šefaat Njegovih bliskih robova. Kako bi na taj način učinio vidljivim bliskost Svojih robova i da bi ukazao na razultat ibadeta i robovanja. Te da bi svojim griješnim robovima ulio nadu u oprost. U isto vrijeme apsolutna vlast Božija očuvana je i postoji na svoj uzvišen način. Usljed toga što je jedino On Taj koji može činiti sve što želi. Svako biće i svaka stvar sve ono što ima od savršenstva i tragova te posljedica tog savršenstva u apsolutnoj je vlasti Božijoj. Te Njegovom dozvolom sve to biva dato na posjedovanje stvorenjima.

Završna tačka

Jednu stvar ne smijemo smetnuti s uma. Riječ je o tome da nagrađivanje dobročinitelja je zbilja koju zdrav razum prihvata ispravnom i drži je neotuđivim pravom robova Božijih. Na temelju ovog suda, Uzvišeni Gospodar u različitim ajetima ukazuje na činjenicu da je nemoguće da On pogazi svoju riječ. Iako je On apsolutni vladar, iako su stvorenja apsolutno pod Njegovom vlasti. Posjedovani, čija je cjelokupna egzistencija i opstojnost i tragovi egzistiranja u vlasti njegovog Gospodara, u principu nema predodžbe o svome pravu, jer sve svoje, čak i pravo, vidi u vlasti Božijoj. Međutim, usljed toga što je Bog Gospodar svjetova, tj. vlasnik i upravitelj, iz ove činjenice proizlazi potreba da ono što je u Njegovoj vlasti bude odgajano i dovođeno do sreće, zahvaljujući tome daje im na raspolaganje određena prava. A sebe je obavezao da mu nadoknadi ostvarena prava. Dakle, nadoknada i isplata prava, pravo je robova, kao što je i kažnjavanje, tj. lišavanje od milosti, neotuđivo pravo Vlasnika. Zdrav razum to drži očitim i jasnim, i nijedan rob nema pravo pred tim se tužiti i protestovati, jer to drži pravom svoga Vlasnika.

Razlika ovih dvaju racionalnih sudova

Racionalno gledano, a isto tako i sa šerijatskog aspekta između ova dva suda postoji načelna razlika. Riječ je o tome da razum, šerijat i metod racionalnog prosuđivanja prihvataju činjenicu da poništavanje tuđih prava nije uredu. Jer to je jedna vrsta nasilja, nezakonitog ponašanja i kršenja date riječi. Međutim, poništavanje svoga prava i odricanje od svoga neporecivog prava nije problematično, i u tome ni razum ni šerijat ni racionalni metod prosuđivanja ne vide nikakvog problema, šta više u mnogim situacijama ga smatraju pohvalnim i lijepim.

Dakle, ukoliko se Vlasnik i Zaštitinik usljed šefaata zagovornika, kojeg voli, a čija želja ne predstavlja kršenje i narušavanje tuđih prava niti kvarenje zakona, prođe svoga prava i ne kazni svoga roba, u tome nema nikakvog nedostatka, jer u tom slučaju ničije pravo nije uskraćeno. Zbilja šefaata je upravo u ovoj činjenici, da se Vlasnik prođe svoga prava na temelju određenih koristi koje On poznaje, i na temelju dozvole koju je dao zagovorniku s ciljem proširenja Svoje milosti i na taj način izvodi roba iz okvira kazne i uvodi ga u okrilje oprosta i milosti. Božije evlije, ugodnici i poslanici Božiji, bezgriješni Imami i šehidi, tražit će od Boga ovim povodom zarad širenja Milosti Božije, a On će prihvatati.

Dakle, cijenjena sestro, do određene mjere uspjeli smo stići do značenja da šefaat sa kur'anskog aspekta u uvjetovanoj i ograničenoj formi je prihvatljiv i može biti dokazan. Ne može se apsolutno negirati. Kao što se ne može apsolutno ni potvrditi, jer takav ne može ni biti, jer u ajetima časnim spomenut je određeni broj uvjeta i ograničenja.

Pojam riječi šefaat

Ukoliko čovjek pažljivo pogleda riječ šefaat, moći će tačno shvatiti značenje da šefaat znači posredovanje čovjeka u lancu uzročništva i koritu ostavljanja posljedica. Nema smisla u tome da nešto bez ikakvog uvjeta i ograničenja, dakle apsolutno, ostavlja traga i bude uzrok. Usljed toga što u principu uzročništvo svake stvari za drugu stvar ima svoje uvjete. Kada ne bi bilo tako, to bi značilo da se mora negirati zakon kauzaliteta, i tada bismo mogli kazati kako jedna stvar može biti uzrok bilo koje druge stvari, što je svakako kao tvrdnja potpuno neispravno i neprihvatljivo.

Razlog da neki negiraju šefaat kao moguće postojeću instituciju, jeste zbog toga što su pomislili kako se šefaat smatra moguće postojećim na apsolutan način, bez ikakvog ograničenja i uvjeta. To je ista greška koju prave učenjaci empirijskih znanosti, kada govore o Božijem uzročništvu i upravljanju svijetom, misleći da to što religiozni ljudi vjeruju u Božije uzročništvo, govoreći kako je život i smrt u ruci Božijoj, zdravlje i bolest je u ruci Božijoj, bogatstvo i siromaštvo također tako, kako to znači da uzrok i posljedica nemaju nikakvog značenja pored takvog vjerovanja. Međutim, ono o čemu religiozni govore uopće nema veze sa tim pristupom, već oni prihvataju prirodne i materijalne tokove u Kreaciji, istovremeno ih gledajući u ruci Božijoj, a između toga dvoga nema nikakve kolizije i oprečnosti.

Na isti način skončala je i sudbina šefaata, oni koji ga negiraju, pretpostavljaju da ljudi koji prihvataju šefaat kao prvo poslanike i evlije, ili jednostavno zagovornike posmatraju kao posebnu formaciju koja stoji naporedo i odvojeno od zakona Božijih, a kao drugo da prihvataju neuvjetovani i apsolutni šefaat, u smislu da jedinu ulogu u šefaatu igra volja i naklonost zagovornika, treće, kao rezultat toga šefaat znači kršenje obećanja i prijetnji Božijih i zakona i šerijatskih propisa, te niz drugih ovima sličnih prigovora.

Sve to u stanju kada šefaat nije ništa od nabrojanog, već je zbilja i realnost koja je uvjetovana i ograničena, i dešava se striktno dozvolom i dopustom Božijim, i to na temelju koristi koje je Allah propisao.