Pitanje

Es-selamu alejkum svakom onom ko je za selam.Moje pitanje je opet u vezi sa

Fitretom,naime:insan kada zadje u zrelije godine zivota on se rado sjeca svoga

djetinjstva.Rado se sjeca razno raznih detalja i dozivljaja pa se cini kao da je u

nekom drugom svijetu.Znaci li to da istog doticni dogadjaj kojeg se prisjeca ustvari

vraca u stanje fitreta.I ako vraca dali je to pogodan trenutak da se onima koji

nedrze do vjerskih principa pokusa ukazati na nuznost povratka prirodnoj vjeri

odnosno ISLAMU.Koji bi redoslijed primjera bio naj bolji da se iskoristi dati

trenutak.

Odgovor  

S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Pitanje, sjećanja na događaje iz perioda djetinjstva veže se za apstraktnu zbilju koja se naziva znanje. Različit i višestruk broj faktora u životu djeluju na takav način da čovjek na te stvari ne obraća pažnju, i da ih na neki način smetne s uma i pohrani duboko u banki podataka koje nosi u svojoj svijesti. Nekada, određeni događaji iritiraju taj apstraktni potencijal, koji se najednom pojavljuje poput čistog dragulja sakrivenog u srcu čovjekove zbilje. To što kažete da se čovjek u takvom stanju vraća svojoj fitretnoj religiji i predaje se zbilji, tj. istini, možemo do određene mjere razumjeti ukoliko obratimo pažnju na razgovor koji teče između Poslanika i njegovog ashaba.

Dolazi čovjek kod Poslanika i obraća mu se riječima: “Tišti mi moja dvoličnost, plašim se toga da nisam vjernik već da sam licemjer.”

Poslanik ga upita otkud mu takav stav i osjećaj u vezi sa samim sobom?

On odgovara: “Kada sam u tvom prisustvu, i kada govoriš o zbiljama i istinama vjere, u meni se budi osjećaj radosti, čilosti, poleta, jakog vjerovanja i ljubavi prema duhovnosti. Međutim, samo što te napustim i vratim se svakodnevnim životnim poslovima, sve to zaboravim, i u meni nema ništa od onog stanja. Zar to nije jedna vrsta licemjerja?”

Poslanik mu reče: “Ne, to nije licemjerje, već to se tiče uzdizanja i spuštanja duša. Kada ste sa mnom i kada ja govorim o duhovnosti, zbiljama i istinama uzvišenih svjetova, vaša se duše uspinju i povezuju se sa uzvišenijim svjetovima. Međutim, kada odlazite svojim kućama i kada se posvetite običnom životu, duša se spušta. I vi se vraćate u ono prijašnje stanje. Kada biste samokontrolom uspjeli očuvati ono stanje koje dobijete kada ste sa mnom, mogli biste vidjeti i meleke, i sa njima biste se mogli grliti.”

Dakle kada je riječ o stupnjevima duše, podsjećanje ili zaboravljanje bivaju povodom različitih stanja i posljedica za čovjeka.

Čovjek u zrelim godinama nema u sebi bujicu strasti, tjelesna energija je istrošena, nabrana su ogromna iskustva. Veliki broj nada i želja otišle su i izgubile se. U mnogo se stvari razočaralo. Usljed toga, čovjek se vraća fitretu željnom Boga. U tom stanju osjeća da jedina zbilja na koju se može osloniti i u što se može pouzdati i koja je vječna, jeste samo i samo Bog i slijeđenje Njegovih zakona.

Ovaj osjećaj i shvatanje ove zbilje je izvanredno vrijedna situacija i momenat. Zapravo zbilja tewbe je upravo u tom trenutku, da čovjek shvati svoje greške i da poželi da se vrati svome fitretu.

Usljed toga u dovi šaptanja pokajnika od hazreti Alija sina Husejnovog, tj. Sedžada kaže se sljedeće: O Bože moj, grijesi koje sam učinio navukli su na me odoru poniženja. Udaljenost od Tebe ogrnula me je pokrivačem bezislaznosti. Srce mi je umrtvila veličina prijestupa mog. Pa oživi ga, povratkom Tebi, o željo mojih nada o jedino nastojanje moje o krajnji cilju želja mojih. O Bože moj, tako mi Veličine i Dostojanstva Tvoga, osim Tebe nemam nikog ko bi mi oprostio i ko bi mi nadoknadio propuste moje. Pa ukoliko me otjeraš s kapije Svoje, kod koga da utočište potražim?

Ovo su molitve Božijih ugodnika i evlija koje čovjeka dovode ukorak sa fitretom željnim Boga.

Što se pak tiče najboljeg načina korištenja tog trenutka, odgovorit ćemo ponovno predajom od Poslanika, s.a.v.a.

“Znajte, da u danima vaših života ponekad pušu povjetarci Božije milosti, budite svjesni i obazrivi i uhvatite ih, nemojte im okretati lice.”