Pitanje

Selam alejkum postovani profesore.Molio bi vas ako hocete da mi  nesto vise kazete o ajetu gde se govori o

"BADA" (Kur'an 13:39).

Odgovor

S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Iskreno se nadam da Uzvišeni Bog pomogne da sa kalema kojim pišem poteču riječi koje su kao prvo povod Njegovom zadovoljstvu i koje će biti korisne za sve ljude, i da očisti sa naših duša svako zlo, jer On čini što hoće i Odlučuje što želi. Amin Rabbel-alemin.

Da bi tema o kojoj ste postavili pitanje postala jasna, kao prvo moramo objasniti nekoliko suštinskih stvari, koje nikako ne smijemo izgubiti iz vida.

a)     U Biti Božijoj nema mjesta neznanju

Ovo je dio vjerovanja svih muslimana, na što direktno ukazuje veliki broj kur'anskih ajeta. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj. (Junus, 61) Dakle, sve ono što je na Svijetu, bilo malo bilo veliko, bilo vanjsko ili unutarnje, sve to nalazi se na uvidu kod Allaha, i on to obuhvata znanjem svojim. Zaključak: u biću Božijem, ne postoji nikakva vrsta neznanja, niti može postojati. Ovo je očita kur'anska i demonstrativna činjenica. Veliki broj i ajeta i predaja aludira na ovu činjenicu.

b)     Egzistentni svijet sastavljen je od materije i apstrakcije

S druge strane znamo da je postojeći svijet sazdan od potpuno apstraktnih egzistenata poput svijeta univerzalnog razuma i meleka Božijih te svijeta imena, koji je i u osnovi apstraktan, tj. nematerijalan, i u egzistentnim savršenstvima, te u obavljanju svojih djela nema potrebe za materijom. U smislu da ako pod pretpostavkom želi čuti, nema potrebu za materijalnim organom poput uha, zarad prisustva na nekom mjestu nema potrebu za materijalnim kretanjem. U tom svijetu, budućnost, sadašnjost i prošlost nemaju smisla, već sve je to jednako.

Što se pak materijalnog svijeta i prirode tiče, i u osnovi egzistiranja i u savršenstvima riječ je o potrebitom svijetu kojem trebaju materijalni instrumenti. Ukoliko čak i poslanik želi čuti, ima potrebu za uhom, ukoliko želi hodati ima potrebu za hodanjem, tj. za materijalnim sredstvom. I sasvim prirodno u svijetu materije vrijeme je neporeciva zbilja. Što znači da u ovoj dimenziji imamo i prošlost i sadašnjost i budućnost. Svako od ova tri vremena da bi se ostvarilo ima potrebu za nekim uvjetima. Dok ne prođe sadašnjost, niti će nastupiti budućnost niti će prošlost imati smisla. Dakle, postoje materijalna bića iz prošlosti, kojih sada trenutno nema, ili pak u budućnosti biti će bića koja trenutno ne egzistiraju.

c)      Božije znanje: u biti, i djelatno

Ukoliko prihvatimo da egzistentni svijet ima i apstraktna, tj. nematerijalna bića, i materijalna, te da su materijalna bića potrebita vremenskog gibanja i posebnih uvjeta da bi nastala, dakle, Uzvišeni Bog na temelju znanja po svojoj biti ima znanje o svim bićima i svim egzistentnim zbiljama, od početka do kraja, od bespočetka do beskraja. Međutim, praktično ispoljavanje i prostorno odražavanje Božijeg znanja u prirodnim i materijalnim bićima zavisi od uvjeta. Na temelju toga, kada Allah govori o znanju, nekada se na takav način izrazi da u tom izražaju se osjeti i pretpostavka neznanja. Naprimjer, u vezi sa nužnošću gejbanske pažnje i kontrole Poslanika kaže se: da bi znao da su poslanice Gospodara svoga dostavili, (Džin, 28) Zar mislite da ćete biti pušteni, a da Allah ne zna za one koji se od vas bore i koji, umjesto Allaha i Poslanika Njegova i vjernika, nisu uzeli nikoga za prisna prijatelja? A Allah je obavješten o onome što radite. (Tevbe, 16)

Slično ovome kaže se u 142 ajetu sure Ali Imran: Zar mislite da ćete ući u džennet, a da Allah ne zna koji se od vas bore i da ne zna koji su izdržljivi?

Vidimo da se na nekim mjestima kaže kako Allah zna sve stvari, i sve tajna svijeta, i prošlo i buduće, i vidljivo i skriveno i vanjsko i unutarnje. Na drugom mjestu kaže – još uvijek ne zna. Ovo ne govori i ne ukazuje na kontradiktornost u ajetima, već se govori s dvaju aspekata, sa aspekta znanja po biti Božijoj, i sa aspekta praktičnog znanja Božijega. Značenje je da ono što Allah svojim znanjem po biti zna i što se u svijetu postojanja u svijetu materije još uvijek nije dogodilo, ustvari je Božije praktično znanje prostorni odraz Božijeg znanja po biti. Poput hilafeta hazreti Adema, a.s. i pitanja koje postavljaju meleki: Zašto Si ga postavio halifom, kada će on biti takav i takav? Uzvišeni daje dva odgovora. Jedan odgovor svojim znanjem po biti kada je rekao: Zaista Ja znam skrivene stvari i nebesa i zemlje. Zatim je rekao: Upitajte Adema u vezi sa imenima. U svakom slučaju kada je taj slučaj završen, i kada su Meleki priznali da je izbor hazreti Adema i njegovih potomaka za halifu ispravan, Uzvišeni kaže: Zar vam nisam rekao, zaista Ja znam skriveno i nebesa i zemlje. (Bekare 33) Drugim riječima, sada ste i vi vidjeli prostorni odraz onog skrivenog znanja Moga.

Dakle možemo kazati na sljedeći način da su vanjski primjeri i materijalna bića koja nastaju u svijetu prirode zapravo pokazivanje i vidljivim činjenje Božijega znanja po biti, koje se u posebno vrijeme uz određene uvjete stvaraju i postaju vidljiva. Naprimjer, vi ukoliko ste učitelj sigurni ste da će određeni učenik ostvariti izvanredne rezultate u svom radu i to s potpunom sigurnošću izjavite. Međutim, za neke je moguće da se ne slažu s tim. Kada dođe kraj školske godine i kada on bude proglašen za najboljeg učenika, vi tada kažete: vidite od početka sam znao i to se moje znanje obistinilo u stvarnom svijetu.

Nakon što su nam ove uvodne stvari postale jasne uputimo se da vidimo što je to beda'.

Pojam beda'

Jezičko značenje beda'a je pojavljivanje nakon skrivenosti. Ukoliko se upotrebi u vezi sa čovjekom, to znači da mu je nešto bilo skriveno ali mu je kasnije postalo jasno. Jasno je kako ovo značenje ukazuje na čovjekovo neznanje. Drugim riječima, prvo nije imao znanje u vezi nečega, međutim, nakon izvjesnog vremena stekao je znanje. Međutim, takvo što nemoguće je u vezi sa Uzvišenim Allahom. Usljed toga što je On apsolutno znanje, i cijela kreacije nije ništa drugo do li manifestacija i pojavljenje Njegovog znanja. Upravo usljed toga Imam Sadik kaže: “Klonite se svakog ko pretpostavi da je Bog takav da jučer za Njega nešto nije bilo jasno ali mu je danas to postalo jasnim.” Drugim riječima ovakav stav i vjerovanje uopće nije islamski i u očiglednoj oprečnosti je sa položajem i atributima Božijim. U hadisu koji se nalazi u poglavlju bed'ul-halkati u Sahihul-buhariju, prenosi se od Poslanika da je rekao: “Bijahu trojica Beni israelćana od kojih je svaki imao po jednu bolest jedan je bio gubav, jedan krastav i  jedan slijep. Međutim, dogodila se beda i Bog im posla meleka i olakša im iskušenje.” Usljed toga što je neznanje nespojivo s Bogom, Ibn Esir u knjizi En-Nihajetu fi garibil-hadis vel-eser, riječ beda' tumači u značenju presude, odluke, usljed toga što je riječ beda' uz svoje značenje da nešto postane jasno nakon toga što nije bilo jasno, Bogu je nespojivo stanje. Usljed toga ukoliko se u predaji spomene riječ beda' ne može se tumačiti u svome formalnome značenju. Drugim riječima beda' u svijetu stvaranja je poput derogiranja u šerijatu. Kao na način kada Uzvišeni Bog neki propis ili zakon derogira: Mi nijedan propis ne promjenimo, niti a u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. (Bekara, 106) Ili: Kada Mi ajet zamjenimo ajetom drugim, (Nahl, 101) Ovo svakako ne znači neznanje, već taj propis je od samog početka u znanju Božijem imao određeno vrijeme i bilo je jasno da će biti zamjenjen. Usljed uvjeta koje iziskuje vrijeme taj je zakon postao nužan. Beda isto tako, na terenu stvaranja, kada određeni uvjeti iziskuju da bude skriveno ili pak iziskuju dokidanje, a ne u značenju da Bog nešto nije znao.

Beda' u rivajetima

Enes Ibn Malik prenosi od Poslanika da je rekao: “Ko god želi da mu opskrba bude široka ili da mu se odloži smrt, pa neka održava rodbinske veze.” (Sahihul-Muslim, svezak IV, str. 1982)

Sujuti u svome komentaru Kur'ana, pored ajeta: Allah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće; u Njega je glavna Knjiga, (R'ad, 39) prenosi od hazreti Alija da je rekao: Čuo sam od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “S ovim ajetom obradovat ću tebe i moj ummet. Zatim je rekao: Davanje milostinje na putu Božijem, dobročinstvo prema roditeljima, činjenje dobrih djela, nesreću pretvara u sreću, produžava život i udaljava loše događaje.” (Ed-Durrul-mensur, svezak IV, str. 66) Dakle, beda u sistemu stvaranja je poput istigfara i tevbe koji su povodi ljudske nade i sreće. Drugim riječima, vjerovanje u beda' čovjeka vjernika postavlja u pravu orbitu nade i bojazni. To znači da niti se oni koji su imućni i koji posjeduju vjerovanje i znanje i blago i čast, moć, život i zdravlje, mogu osloniti na to što imaju, niti oni koji su neimućni, bez bogobojaznosti, bolesni i u nevoljama mogu biti beznadežni i smatrati se nesretnima. Usljed toga što iza zastora gejbanskog, postoje zbilje, koje samo Allah dragi poznaje. Zato moguće je da se za obje skupine izmjene uvjeti. Usljed toga vjernik, je čovjek čiji stalni  oslonac Bog, i nikada niti je ohol usljed onog što posjeduje niti je razočaran i beznadežan zbog toga što ništa ne posjeduje, jer zna da je sve u ruci Božijoj, i u Njega se pouzdao. Usljed toga imam Sadik kaže: “Nije Bog obožavan ničim kao što je bedaom.”

Istinsko objašnjenje beda'a nalazi se u riječima hazreti Husejn Ibn Alija u dovi koju je učio na Arefatu: Bože moj, različitosti Tvojeg upravljanja svijetom, izmjene tvojih odredbi, sprječava Tvoje robove koji su stigli do spoznaje od dvije stvari. Oni niti se mogu umiriti na Tvojim davanjima pa da postanu gafili od Tebe a da svijet smatraju svojim imetkom, niti mogu u nevoljama i iskušenjima biti beznadežni u Tvoju pomoć. Dakle, arifi, su u stalnom stanju i nade i bojazni od Tebe.

Ovakva stanja najveći su stupnjevi ubudijjeta, robovanja Bogu, kada su sve nade uprte jedino prema Bogu.

Kratak komentar ajeta: Allah dokida šta hoće, a ostavlja šta hoće; u Njega je glavna Knjiga, bio bi sljedeći:

Ovaj je ajet povezan i sa ajetima prije sebe i sa ajetima koji slijede. Prethodni ajet govori o slanju poslanika zarad upute ljudi i da bi im dali do znanja da oni ne mogu učiniti ono što oni mogu: I prije tebe smo poslanike slali i žene i porod im davali. I nijedan poslanik nije donio ni jedno čudo sobom, već Allahovom voljom. Svako doba imalo je Knjigu. Ovaj nam ajet ukazuje na nekoliko veoma jasnih tački:

a)     Poslanici su ljudska bića

To znači da je njihov dolazak veoma uobičajen, tako da oni ne dolaze sa nekog drugog svijeta ili planete niti imaju moć nad svijetom gajba. Niti mogu učiniti sve što žele učiniti.

b)     Njihove nadnaravne moći su od Boga

Kada već nemaju apsolutnu moć, i ne mogu učiniti sve što bi htjeli ili sve što ljudi od njih traže, već svi znaci i sve mudžize događaju se Božijom dozvolom, to znači da je upravljanje svijetom u ruci Božijoj. Kada god mudrost to bude iziskivala i kada posrijedi bude koristi On im daje dozvolu za mudžizu, a kada god ne bude bilo koristi ta se dozvola ne daje. Ne postoji moći ili snage u Svijetu koja bi mogla djelovati bez dozvole Njegove.

c)      Potrebitosti svijeta su različite

Riječima na kraju ajeta: Svako doba imalo je Knjigu, daje nam se do znanja da svaka odluka koja se donosi i svaki propis koji se postavlja sasvim odgovara koristima svoga vremena. Dakle, Uzvišeni Bog je Taj koji sve što želi spušta i sve što dozvoli to će biti spušteno u konkretno vrijeme, jer svako vrijeme ima svoju određenu Knjigu, i sa tim stvarima upravlja se Svijetom. Usljed toga što je tako, to znači da je Bog taj koji dokida neke stvari i briše učinke toga a postavlja i ustvrđuje neke druge stvari čineći njihove tragove očiglednima. Ustvari, kreacija je u stalnom stanju nestajanja i pojavljivanja. Svaka je smrt početak novog života, svaki je život kraj smrti. Dok sjeme ne bude uništeno iz zemlje ne može ništa nići. Dok pupoljak ne bude uništen drvo neće dati voćku. Dok voće ne bude transformirano u organizmu neće biti proizvedena energija. Ovo je karaketirstika egzistirajuće bašče koja svakog trenutka daje novo voće. A to voće na svom mjestu daje svoje novo voće. Svaki povjetarac i svaki titraj predstavlja odsjaj posebne ljepote odslikane na travi. Dakle, svijet stvaranja, koji predstavlja znakove i mudžize, u stalnom je nestajanju i nastajanju.

S druge strane u svemu tome, Svevišnji naglašava: u Njega je glavna Knjiga. Ovim se riječima daje do znanja da sav taj silni život i umiranja, starenja i podmlađivanja imaju svoj stabilni i čvrsti korijen, sve to dolazi do Allaha. I ova poruka na svom mjestu daje nam do znanja nekoliko stvari, od kojih su neke sljedeće:

a)     Postojana odredba je kod Allaha

Drugim riječima, Božiji zakoni i propisi nisu poput ljudskih zakona i propisa koji se oslanjaju na prilike, faktore i nepredviđene okolnosti. Nikada se ne smije niti pretpostaviti ovakvo što. Sva nestajanja i nastajanja, svi životi i sve smrti, sve promjene i stabilnosti, nastaju i grade se na temelju čvrstog i neumoljivog zakona Božijeg koji je postojan kao odredba Božija i nepromjenjiv je a nalazi se pod upravom Božijom.

b)     Svijetom upravljaju mudrost i dobrobiti

Dakle, ne treba umisliti kako Božiji zakoni ne izviru iz mudrosti i dobrobiti. Ne treba misliti kako je po srijedi skupina stvari koja ne prati nikakve faktore, nikakvu dobrobit ili pravilo, već se onako sipaju po svijetu stvaranja pa šta bude. Riječi: u Njega je glavna Knjiga, daju odgovor na takvu pogrešnu pretpostavku. Ukazujući da uopće nije tako, već da zakoni stvaranja i šerijatski propisi i sa aspetka svoje biti imaju određenje kao što potpadaju pod određene faktore. Upravo usljed toga milostinja, tj. sadaka, sprječava konkretnu smrt. Održavanje rodbinskih veza produžava čovjekov život. Dobročinstvo prema roditeljima dariva čovjeku život pun užitka.

c)      Ne postoji kolizija između apsolutne vlasti Božije i postojanog ustrojstva u svijetu.

Ovo je veoma važna i vrijedna činjenica kojoj se treba posvetiti velika pažnja. Riječ je o tome da se ne smije dogoditi da umislimo kako nije moguće pomiriti i okupiti dvije stvari, jednu, apsolutnu vlast Božiju i drugu, vjerovanje u postojano i čvrsto ustrojstvo svijeta.

Usljed toga što apsolutna vlast Božija znači da On može činiti što god mu je volja. Što znači da ne postoji nikakvog uvjeta i granice. S druge strane postojano i čvrsto ustrojstvo znači da se treba kretati određenom linijom. Da li između ova dva vjerovanja postoji kolizija i oprečnost? Na ovo pitanje odgovor daje Kur'an časni, koji prihvata i apsolutnu vlast Božiju, kao i zakonitost i ustrojstvo svijeta.

Poželimo li svijet sagledati kao jednu cjelinu, trebamo kazati da je poput jednog moćnog stabla sa jakim korijenom koji se nalaze duboko u zemlji a čija krošnja i grane su visoko u nebu, na način da privlači pažnju prolaznika otimajući uzdahe oduševljenja. Ispod njegove krošnje, naslonjen na stablo, on se odmara i okrepljuje životnu energiju koristeći se plodovima. Dakle, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi (Ibrahim, 24) Dakle, korijen i osnova svake stvari koju Allah želi učvrstiti ili dokinuti, promjeniti ili zamjeniti je čvrst u ruci Božijoj. Ukoliko to načelo ne bi bilo čvrsto, i ukoliko se promjene, dokidanja, izmjene ne bi oslanjale i ne bi bile spojene na njega u tom bi slučaju promjenjive stvari svijeta bile moguće zahvaljujući jednom od sljedeća dva faktora, a kako god da bi se dogodilo to bi predstavljalo ozbiljan nedostatak u svijetu i unijelo bi veliku krnjavost. Te dvije moguće stvari bile bi:

1.      uticaj vanjskih faktora

2.      nepostojanje nikakvog sistema i ustrojstva u svijetu

Ukoliko bismo rekli kako zahvaljujući vanjskim faktorima neke stvari se dokidaju, neka bića umiru a neka postaju i ostaju živa, neka stare a neka podmlađuju, dakle sve se to događa bez oslanjanja na postojano načelo, u tom bi slučaju značilo da je Bog pod dominacijom drugih faktora i uzroka. On želi da iz janjeta izraste lijepa i zdrava ovca, međutim, u međuvremenu pojavi se vuk i pojede janje. Iz zemlje proviri proklijalo buduće drvo, međutim, naiđe oluja i odnese ga sa sobom. I tako redom hiljade i hiljade faktora koji mogu predstavljati uzrok oživljenja ili nestajanja. Za rezultat takvog stanja Božiji zakoni i želja ne bi mogli dolaziti do svoga cilja, što je očigledna podložnost Boga pod druge zakone, a zbilja je u tome da Bog ne potpada pod utjecaj i dominaciju ničega jer: Ništa ne može presudu Njegovu pobiti. (R'ad, 41) Dakle, dokidanje, potvrđivanje, promjena, zamjena, smrt, život, novo, staro i sve stvari koje na određeni način se mjenjaju prate jedno čvrsto načelo, koje je nazvao: glavna Knjiga. U skladu s tim zakonom, dešavaju se sve te promjene a sve to zarad stizanja do određenog cilja.

Isto tako ukoliko kažemo da u principu djela Božija ne slijede nikakav sistem, vec desavaju se stihijski bez ikakve dobrobiti, rezultat takvog vjerovanja je da ovim svijetom ne upravlja jedna upraviteljska moć koja bi povezala sva stvorenja, sve to u stanju kada cijela kreacija slijedi jednog upravitelja a to se dešava na temelju Istine i dobrobiti: Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih njih da bismo se igrali. Mi smi ih stvorili na istini, ali većina ovih ne zna. (Duhan, 38 i 39)

Dakle, možemo zaključiti da Uzvišeni u svakom vremenu i za svaki period ima Knjigu, propis i odredbu. Iz toga napisanog što god želi On dokida a šta god želi učvršćuje. Međutim, u isto vrijeme zauvijek ima nepromjenjivu odredbu koju je nemoguće dokinuti, i svi događaji svijeta se crpe iz nje. U skladu s tim, propis dokidanja i pritvrđivanja, je opći propis pod kojim se dešavaju sva dešavanja unutar granica vremena i trajanja.

U isto vrijeme Uzvišeni u svemu ima čvrstu i nepromjenjivu odredbu i propis, već kao takva zanavijek postoji. Naprimjer, sva materijalna bića potpadaju pod opći zakon pokreta. Što znači da je zakon pokreta opći i postojan i nepromjenjiv, i sva materijalna bića ga slijede. Iz ove druge tačke dolazi se do sljedećeg zaključka, a to je da određenje Božije ima dvije kategorije: Određenje koje se može mijenjati, i određenje koje je nepromjenjivo.

Na temelju ovog zaključka u dovama možemo čuti kako se Bog moli: Bože, ukoliko sam kod Tebe nesretnik, pa izbriši mi ime i učini me sretnim, zaista Ti dokidaš šta želiš i učvršćuješ šta želiš, i zaista kod Tebe je glavna Knjiga.

Jasno je da ovim riječima želimo reći: Bože, ukoliko je moje ime u određenju koje se može promjeniti, pa promjeni ga i upiši ga u određenje nepromjenjivo.

U svakom slučaju bila bi ovo objašnjenja koja nudi Allame Tabatabai u komentaru navedenih ajeta. Molimo Uzvišenog da vam pomogne i učini vas uspješnim, a za ovog velikana molimo Boga oprost, milost i zadovoljstvo.

Selamun alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh.