بســـــم الله الرحمن الرحیـــــم

Svaka hvala pripada Gospodaru svjetova, a selam i salavat na Poslanika i njegov časni Ehli bejt.

Tema kojoj će biti posvećene riječi koje slijede tiče se odgojnog karaktera dove i posta. Tema je zahtjevna jer pokriva širok teren čovjekovih aktivnosti i veoma raznolik kolorit koristi koje ova dva propisa sa sobom nose i ostavljaju u segmentu odgoja. O koristima bi se moglo govoriti na različite načine i pristupiti im sa različitih aspekata. Jedna od tih mogućnosti jeste obratiti pažnju na ljude nakon mjeseca posta i vidjeti kakve je sve učinke on izazvao na pojedincu ili skupini ljudi. Mjesec ramazan je idelna prilika za obuhvatanje oba segmenta, tj. i dove i posta usljed toga što u školi Ehli bejta, ramazan obiluje različitim dovama koje su same po sebi ispunjene najprofinjenijim izražajima, najedukativnijim sadržajem, najkorisnijim obraćanjima, riječima ispunjenim neusporedivom mudrošću i poštovanjem, mudrošću molitelja i poštovanjem prema Onome kome se molba upućuje.

Kada je već tako najbolje je za primjer ili za objekat posmatranja uzeti roba bliskog Bogu i iz njegovog stanja uzeti za sebe primjer i pouku. U asortimanu osoba čiji bismo primjer mogli posmatrati najpriličniji u ovom trenutku čini mi se Imam Sedžad, Zejnul-abidin, čije dove su pokazatelj njegove veličine i odgojenosti koju crpi iz islamskog šerijata, pretače je u nadahnutu dovu i nudi je svakom potencijalnom slušatelju i budućem molitelju kao sredstvo odgoja i kontakta sa svojim Gospodarem. U skladu sa riječima hazreti Alija da se čovjek krije ispod svoga jezika iz dova koje Imam Sedžad upućuje svome Gospodaru možemo zaključiti da je on savršeni čovjek koji je savršeno razumio suštinu mjeseca Ramazana i koji je susreo svoga Domaćina na čijoj se sofri hranimo u toku ovog mubarek mjeseca.

Vođen ispravnim razmišljanjem Hadže Abdullaha Ensarija koji je zapazio da svi ljudi Boga mole da im kraj bude sretan i dobar, a on se brinuo za to da li mu je početak bio ispravan, tj. (svi ljudi strijepe od dana posljednjeg ali mene od prvog dana strah) čija jaka poruka alarmantno ukazuje da je završnica svake stvari pokazatelj njegovog početka, pokušat ću, da ukažem na neke značajke i iz želje da nam kraj ovog mjeseca bude dobar mi ćemo odmah na početku ukazati na ispravan kraj, te na taj način pomoći samima sebi da se usmjerimo, postavimo i ponašamo u skladu kako to naš Domaćin od nas i očekuje. Kraj prilike koja se naziva mjesec ramazan obilježava se kao ramazanski bajram ili 'eydul-fitr.

Jezikoslovci riječ (عيد) 'eyd objašnjavaju kovanicom od korijena 'awd (عود) koja ima značenje povratka, u tom slmislu svaki eyd, tj. blagdan obilježava se u namjeri povratka. Kontinuirani povratak predstavlja pokret koji započinje nakon što se silazni luk okonča te nastupi faza putovanja prema gore, ili pak uspinjućeg luka, kao što novu godinu obilježavamo povodom povratka ili pak započinjanja novog ciklusa života nakon hladnog beživotnog perioda, kada usljed nemoći zbog hladnoće dolazi do granice nepostojanja, da bi nemalo zatim, milovanjem proljetnih povjetaraca ponovo podigao glavu i počeo s arijom uzlaznog luka, zato povratak treba obilježiti, a to je moguće u školi koja pridaje značaj vanjskim faktorima materijalnog svijeta prirode.

Ukoliko bismo htjeli ovaj oblik pretočiti i usporediti s religijskim tokovima, koji za cjelokupni svijet uvod vidi u egzistiranju čovjekovom a razlog čovjekovog stvaranja gleda u bogoštovlju, u tom slučaju blagdan (povratak) treba uznositi kao povratak duhovnog čovjekovog života. U toj školi, nova godina čovjekova, jeste dan kada se čovjek sebi vraća i nalazi svoje izgubljeno. To je dan kada materijalne ponore oblikuje u sklad duhovnih razina, dan kada čovjek biva pomognut da skine nikab prašine s lica duše svoje, te da lice okrene k Bogu.

Časni mjesec ramazan, prilika je kada duhovni putnik, postač, dobija pomoć za otpor arogantnim olujama vezanosti, tada se vatra Božanske ljubavi, koja bješe utrnuta u ledari materijalnih sklonosti, ponovno budi i vodi brigu da plamičci zagriju i rastope sve primjese stranog u biti čovjekovoj, da bi se pojavila blještava pažnja i poštovanje prema Bogu i da bi cilj stvaranja došao do izražaja, e tada nastupa eydul-fitr ramazanski blagdan.

Imam Sedžad kaže da je mjesec ramazan blagdan Božijih evlija. U sahifi sedžadiji u 45 dovi on se oprašta od mjeseca ramazana. Kao savršeni čovjek koji se ovim mjesecom okoristio u granicama mogućeg, dakle, maksimalno, on se kroz dovu ovom mjesecu obraća kao živom biću. Prolazeći kroz nju i razmišljajući o njegovim riječima postoji mogućnost da samima sebi pomognemo u shvatanju veličine prilike koja nam je data i koja traja samo mjesec dana.

Na početku dove Imam nabraja Božije blagodati, i napominje da Božije davanje u ovom mjesecu nije zarađeno već, da je od Boga dar. Nakon toga kaže: Jedan od najboljih darova Božijih jesu mjesec Ramazan i post u njemu.

Arif u njemu svakog trenutka proživljava dva blagdana. Na način da se najbolje disanje koje čovjek može imati dešava u ovom mjesecu jer Poslanik kaže: Vaše disanje u njemu je tesbih, tj. izgovaranje subbuhun kuddusun. Blagdan udisanja i blagdan izdisanja, dva blagdana povratka veličanjem svoga Gospodara.

To što se na kraju mjeseca obilježava ramazanski bajram, jeste prilika da bi nam dali nagrade za jednomjesečni trud. Svakako u svemu tome ne treba zaboraviti činjenicu da biti gost Bogu, podrazumjeva i susresti Boga. Dakle, veličina ne pripada mjesecu ševvalu koji slijedi nakon njega, već veličina je od mjeseca ramazana, koji pokazuje svoj rezultat nakon jednog mjeseca.

Dakle imam Sedžad na početku nabraja blagodati Božije, pa zatim kaže:

اَللَّهُمَّ وَ أَنْتَ جَعَلْتَ مِنْ صَفَايَا تِلْكَ الْوَظَائِفِ وَ خَصَائِصِ تِلْكَ الْفُرُوضِ شَهْرَ رَمَضَانَ... وَ قَدْ أَقَامَ فِينَا هَذَا الشَّهْرُ مُقَامَ حَمْدٍ وَ صَحِبَنَا صُحْبَةَ مَبْرُورٍ.

Bože, dao si nam brojne blagodati. Jedna od najvećih je mjesec ramazan, a jedna od najboljih dobrota jeste post u njemu koji si nam podario. Nijedno vrijeme, nema veličinu mjeseca ramazana. Da ne spominjemo da Si u njemu učinio noć kadra. Učinio si ovaj mjesec neprocjenjivo vrijednim objavljivanjem Kur'ana, i u njemu toliko dobra nam spustio. Ukoliko neko bude s Kur'anom, s njim će se uzdići, otići će s njim u visine.

Opraštanje s mjesecom ramazanom dostoji onome koji se bio s njim približio i družio, onom ko ga je volio i prisan postao, u suprotnom, onaj ko nije bio s njim, s njim se neće ni opraštati. Čovjek se oprašta od prijatelja ili nekog s kim je bio blizak. Čovjek koji uopće ne zna ni kada je došao ni kada je prošao, zašto je došao, zašto je prošao, za njega nema opraštanja.

Imam Sedžad, kada bi nastupio kraj ovog mubarek mjeseca, učio bi dovu ispunjen bolom, govoreći: Mjesec ramazan je boravio među nama, i na tome treba biti zahvalan, jer sa sobom donio je milost. Bio nam je veoma dobar prijatelj. Družeći se i razgovarajući s njim postigli smo mnoga dobra i koristi. Bio je to prijatelj koji sa sobom donosi milost, oprost i berićet. Tako da onaj koji se s njim sprijateljio, dobio je svoj udio u mnoštvu vrijednih poklona.

Zatim bi govorio:

وَ أَرْبَحَنَا أَفْضَلَ أَرْبَاحِ الْعَالَمِينَ.

Poklonio nam je najvrijednije koristi svijeta. Drugim riječima, nijedan trgovac na svijetu nema takvog profita. Niko se na svijetu njime nije okoristio u mjeri koliko smo to mi učinili.

Čovjek je putnik, pred kojim se nalazi vječno putovanje. Popudbinu toga puta treba spakovati i nabaviti u ovih nekoliko dana. U ovom mjesecu, pred vjernicima se širom otvaraju kapije nebesa. Čovjek oslobađanjem može pronaći put u središte svijeta, u njegove suštinske zone. Ukoliko je mubarek mjesec najbolja prilika, to znači da je najbolja korist također u ovom mjesecu.

Za neke ljude početak godine je 1. januar. Ljudi obično za novu godinu kupuju sebi novu odjeću. Drveću početak godine dešava se krajem marta. I ono na sebe navlači novu odjeću. Početak godine za poljoprivrednike je jesen, kada obračunavaju plodove svoga rada.

Merhum Sejjid Ibn Tavus kaže: Arifi, putnici sejr-i-suluka, imaju svoju početak godine, to je mjesec ramazan. Oni svoje račune svode u tome mjesecu. Kalkulišu koji su stupanj imali prethodnog mjeseca ramazana a na kojem stupnju se nalaze ovoga mjeseca, koliko su toga razumjeli i koliko toga je za njih riješeno. Koliko su akumulirali snage da se odupru grijesima, koliko im je moć odluke postala jaka pred neprijateljima. Mjesec ramazan je za ovakve putnike, mjesec inventure. Usljed toga Imam Sedžad kaže: Niko na svijetu nije se okoristio ovim mjesecom kao mi.

U nastavku dove uči:

ثُمَّ قَدْ فَارَقَنَا عِنْدَ تَمَامِ وَقْتِهِ وَ انْقِطَاعِ مُدَّتِهِ وَ وَفَاءِ عَدَدِهِ فَنَحْنُ مُوَدِّعُوهُ

Nakon što mu je stigao kraj, on odlazi od nas i ostavlja nas same. Zato se i mi opraštamo sa mjesecom Božijim.

وِدَاعَ مَنْ عَزَّ فِرَاقُهُ عَلَيْنَا

I to kakvim opraštanjem! Da li je to obična ceremonija? Ne, to je opraštanje sa dragim prijateljem, sa kojim je rastanak težak, neizdrživ, bolan.

Čovjek koji je posvećen duhovnostima, u ovom mjesecu ostvario je veliki broj koristi. Čovjek koji ima naviku činiti grijehe, u ovom mjesecu umanjio je griješenje. Mi se opraštamo od nekog s kim se teško i bolno oprostiti. Taj rastanak čini nas tužnim, to je mjesec čiji dani i čije noći bijahu rahmet, milost.

Velikani su govorili da je za veličinu posta dovoljna ta činjenica da čovjeka čini sličnim melekima jer u toku posta on se prolazi mnogih grijeha. U mjeri u kojoj čovjek prestane razmišljati o svome trbuhu, približava se granici da postane melek.

Rekli su nakon ramazanskog bajrama, postite šest dana mjeseca ševala kao znak ispraćanja mjeseca ramazana, jer kada neko ispraća dragog prijatelja pođe sa njim nekoliko koraka iz kuće, pokazujući na taj način poštovanje.

Dalje imam kaže:

وَ أَوْحَشَنَا انْصِرَافُهُ عَنَّا

To što je odstupio i udaljio se od nas, preplašilo nas je. Ostali smo bez milostivog i berićeta punog prijatelja, zbog toga obuzima nas strah. Upravo ovo je razlog da Božije evlije na kraju mjeseca ramazana osjete u sebi neku sjetnu izgubljenost, kao da su stranci usamljeni među nepoznatim.

وَ لَزِمَنَا لَهُ الذِّمَامُ الْمَحْفُوظُ وَ الْحُرْمَةُ الْمَرْعِيَّةُ وَ الْحَقُّ الْمَقْضِيُّ

Obavezni smo poštovati pravo koje on nad nama ima, i da uvažavamo svetost koju pred nas postavlja. Moramo ispuniti ugovor koji postoji između nas i njega.

فَنَحْنُ قَائِلُونَ اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ يَا شَهْرَ اللَّهِ الْأَكْبَرَ وَ يَا عِيدَ أَوْلِيَائِهِ

U trenutku kada se ovako drag prijatelj rastaje od nas mi govorimo: Selam tebi o najveći mjeseče, o mjeseče Božiji. Selam tebi o blagdanu evlija Božijih. Ovo je selam, opraštanja i rastajanja.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ يَا أَكْرَمَ مَصْحُوبٍ مِنَ الْأَوْقَاتِ وَ يَا خَيْرَ شَهْرٍ فِي الْأَيَّامِ وَ السَّاعَاتِ

Imam Sedžad, uzastopno nekoliko puta izgovara selam rastanka. Da je kakvim slučajem mjesec ramazan obično vrijeme koje ističe i koje nema zbilju i dušu, Božiji evlija ne se bi s njim selamio. Ove nadahnute riječi nisu stihovi maštovitog pjesnika, koji biva opsjednut bujicom slatkih izraza usmjerenih nekom brdu ili ruševinama nekada omiljenog naselja.

Imam želi kazati kako mi imamo veliki broj prijatelja, ali nijedan od njih nije poput njega, niko nema njegovu veličinu. To je mjesec jedinstven po veličini dana i noći.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مِنْ شَهْرٍ قَرُبَتْ فِيهِ الْآمَالُ وَ نُشِرَتْ فِيهِ الْأَعْمَالُ

Selam tebi o mjeseče u kojem su se želje približile i mi smo shvatili šta trebamo željeti. Naučismo da ne želimo duge želje. Bio je to mjesec u kojima su dozvoljene želje postale bliske. Selam tebi što bijaše pun poželjnih djela.

U jutarnjoj dovi mjeseca ramazana imam Sedžad između ostalog kaže: Bože, Ti daješ opskrbu  svima, i onima koji Te ne poznaju i koji Ti ibadet ne čine. I zmija i škorpija jedu opskrbu Božiju, zato šteta je da sva čovjekova težnja bude svedena na nivo materijalnosti. Bog je taj koji obezbjeđuje sve nevjernike i licemjere na svijetu. Pa zar vrijedi da čovjek svo nastojanje života utroši na tom da od Boga traži materiju i dunjaluk?! Upravo zato Imam govori: Nek je selam mjesecu u kojem smo shvatili šta od Boga da tražimo. Da nam želje ne budu duge, već da tražimo ono što će nam biti dugotrajno, i nama ostati.

Lijepo je na ovom mjestu sjetiti se riječi koje Imam Ali izgovara savjetujući svoga sina Hasana: "Tvoja molba treba biti za ono čija će ljepota ostati kod tebe, i čije ćeš brige biti sačuvan. Imetak, neće ostati sa tobom niti ćeš ti ostati s njim." (El-Bihar, 77/205/1)

Kada su muslimani Mekke htjeli napustiti svoj grad i preći u Medinu, mušrici im nisu dozvolili da iznesu bilo što od svoga imetka. Govorili su im da ukoliko želite u Medinu, morate praznih ruku. Tada je objavljen sljedeći ajet: A koliko ima životinja koje ne sakupljaju hranu sebi, Allah ih hrani, a i vas! (Ankebut, 60)

وَكَأَيِّن مِن دَابَّةٍ لَا تَحْمِلُ رِزْقَهَا -  اللَّهُ يَرْزُقُهَا وَإِيَّاكُمْ

Muslimani su napustili Mekku, otišli su u Medinu govoreći: Mi sa sobom ne nosimo svoju opskrbu, jer Bog Mekke je ujedno i Bog Medine. Onaj koji se o nama brinuo u Mekki, brinut će se o nama i u Medini. Pošli su praznih ruku. Nazvani su muhadžirima. A Bog im je dao ono što im je potrebno. Čovjek koji ne bude imao uzvišenu dušu na ovom svijetu neće se provesti, čovjek ukoliko bude imao veliku dušu na ovom svijetu neće ostjetiti gorčine.

Imam kaže: U ovom smo mjesecu shvatili šta da od Boga tražimo. Stali smo na put bujici želja a posvetili se ibadetu.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مِنْ قَرِينٍ جَلَّ قَدْرُهُ مَوْجُوداً وَ أَفْجَعَ فَقْدُهُ مَفْقُوداً

Selam tebi o bliski, dok si bio, bio si drag i mio, a sada na odlasku, tvoj odlazak je strašan i stvara golemu tugu u nama. Slično kao kada čovjek izgubi člana porodice.

وَ مَرْجُوٍّ آلَمَ فِرَاقُهُ‏

Selam tebi o oslonče nade, koji na odlasku u nama izazva bol i patnju.

To je mjesec koji je ušao u srce i dušu čovjeka. Mjesec koji je postao dio čovjeka. Kada se odvaja od njega, upražnjeno mjesto biva ispunjeno tugom, jer u dubini duše nema one vedrine i dragosti kojom je čovjek ispunjen u mjesecu ramazanu, i čega u ostalim mjesecima nema. Ukoliko čovjek u mjesecu kada je gost Istine, od Boga traži nepotrebitost, ništa ga neće ometati, niti će od koga imati straha, niti će se plašiti da izgubi život.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مِنْ أَلِيفٍ آنَسَ مُقْبِلاً فَسَرَّ وَ أَوْحَشَ مُنْقَضِياً فَمَضَ‏

Selam tebi prijatelju prisni i dragi, ti kada si došao, donio si nam radost a kada odlaziš ostavljaš nam bol koji dušu prži.

Ovo su riječi čovjeka, koji je svojom dušom bio u vezi sa postom i lejletul-kadrom.

Između ostalog on kaže:

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مِنْ مُجَاوِرٍ رَقَّتْ فِيهِ الْقُلُوبُ وَ قَلَّتْ فِيهِ الذُّنُوبُ

Selam tebi, o dragi komšija što u blizini milosti koju donosiš mjesec dana provedosmo. Ti si takav komšija da su nam u tvojoj blizini srca postala mehka, a grijesima se broj umanjio.

Plodna zemljišta imaju bistre vode u izobilju, koja kada izvire sama sebi otvara put, a puteve drugih ne zatvara, napajajući sve biljke na koje naiđe. Ovo je karakteristika bistre i pitke vode koja tražeći žedna usta udara i lomi se o oštre stijene i tvrdo kamenje, trudeći se da stigne do žednih i da ih napoji.

Međutim, ukoliko voda bude imala soli, mulj i sedimentni talog, ona će odmah pri izlijevanju iz izvora sama sebi zatvoriti put. Nakon nekoliko godina na tom terenu stvorit će se sloj kamenja a zeleni teren postat će suh, na njemu ništa rasti neće.

Misli i ideje imaju istu sudbinu. Ukoliko su bistre izviru iz duše, šireći se jezikom i perom, stižu do ušiju i očiju te putem njih nalaze mjesta u srcima drugih. Usljed toga jedan od nadimaka učenih ljudi je i (ma'un mein), tj. tekuća voda, a glavni nosioc tog nadimka jeste hazreti Mehdi. (Kafi, svezak I, str. 339, hadis 14)

Kur'an časni kaže: Reci: “Šta mislite, ako vam vode potonu, ko će vam izvorsku vodu dati?” Ma'un mein, znači tekuća voda, voda koja se vidi. Učenjaka nazivaju ovim imenom, jer i on buja poput tekuće vode. Riječi koje izgovara, ono što piše, jeste znanje koje buja iz njegove duše, i stiže do očiju i ušiju ljudi koji razumiju i koji to drugima prenose, a drugi drugima, poput nabujalog izvora koji na kraju stiže do onog do koga treba stići.

Što se pak pokvarene misli i mašte tiče oni su poput soli i taloga, jer zatvaraju put srca, malo po malo srce postaje okorjelo, tvrdo i neprijemčivo. Niti što iz njega stiže drugima, niti što od drugih stiže do njega. Niti njegove riječi utiču na druge, niti riječi drugih utiču na njega.

Imam Sedžad je rekao: Srca su u ovom mjesecu postala mehka a grijesima se broj umanjio.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مِنْ نَاصِرٍ أَعَانَ عَلَى الشَّيْطَانِ وَ صَاحِبٍ سَهَّلَ سُبُلَ الْإِحْسَانِ‏

Selam tebi o prijatelju i pomagaču što pomogao si da postanemo dominantni nad šejtanom. Zbilja čovjek u ovom mjesecu uspije kontrolisati šejtana, i ne sluša njegove šaptaje i insinuacije. Dakel, ti si nam bio dobar prijatelj kada smo uspjeli pobijediti šejtana. Ne samo da smo uspjeli ne činiti loša djela, već uspjeli smo izvojevati pobjedu i na polju činjenja dobrih djela, što nam je bilo lahko u ovom mjesecu. Ukoliko smo u ostalim mjesecima dobra djela sa teškoćom obavljali, u ovom mjesecu to nam je išlo lakše od ruke. Ti si nam pomogao da s lahkoćom koračamo putem dobročinstva.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مَا أَكْثَرَ عُتَقَاءَ اللَّهِ فِيكَ

Selam tebi o mjeseče, koliko mnogo robova je u tebi Allah oslobodio. Uzvišeni je ljude koji su zaglibili u vatri i moralnim nedostojnostima oslobodio tih okova. Koja blagodat je bolja od blagodati slobode!?

Imam Sadik opisujući vjernika kaže: On napušta strasti pa postaje slobodan. nema veće blagodati od slobode i slobodarstva, kako je samo dobro da čovjek nije pod stegama strasti, srdžbe i htjenja, te da uzde ne daje u ruke strastima.

وَ مَا أَسْعَدَ مَنْ رَعَى حُرْمَتَكَ بِكَ

Koliki je sretnik postao onaj što je čuvao tvoju svetost, i pazio da u tebi ne progovori lošu riječ, da ne pomišlja ružno i ne čini loše.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مَا كَانَ أَمْحَاكَ لِلذُّنُوبِ وَ أَسْتَرَكَ لِأَنْوَاعِ الْعُيُوبِ

Selam tebi, zbiljo mjeseca ramazana, što uništavaš grijehe, pokrivaš mahane i brišeš nedostatke. Prvo je pokrivanje i zastiranje a nakon toga opraštanje. Bog prvo pokriva, kako bi čovjekova čast ostala očuvana, zatim oprašta. Osobina pokrivanja, settarijet, je teren za opraštanje, tj. da bude Gaffar.

Koliko je dobro da čovjek koliko god može čuva tuđu čast. Bog će čuvati njegovu čast.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مَا كَانَ أَطْوَلَكَ عَلَى الْمُجْرِمِينَ

Selam tebi o mjeseče ramazanu što si za griješnike plaho dug. Takvima se čini da mjesec ramazan traje nekoliko mjeseci.

وَ أَهْيَبَكَ فِي صُدُورِ الْمُؤْمِنِينَ‏

Mjesec ramazan u grudima vjernika ima posebnu veličinu, ustreptali sjaj, umiljatosu toplinu.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مِنْ شَهْرٍ لاَ تُنَافِسُهُ الْأَيَّامُ‏

Selam tebi o mjeseče, s tobom se nijedan mjesec takmičiti ne može.

Kada čovjek trči on počne ubrzano disati kako bi stigao do cilja. Uzvišeni je rekao: Da biste stekli vrline, zadišite se: i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu! (Mutafifin, 26)

وَفِي ذَلِكَ فَلْيَتَنَافَسِ الْمُتَنَافِسُونَ

Dakle, nijedan mjesec, nijedna noć ili dan s tobom se ne mogu natjecati. Ti si onaj koji predvodi, svih jedanaest mjeseci nalaze se iza tebe.

Dakle, neispravno je da čovjek u mjesecu ramazanu čuje neke stvari kako ih je lijepo prakticirati, pa da kaže, e počet ću i ja sa tim nakon mjeseca ramazana. Od toga nema ništa, ako ne počne u ovom mjesecu neće ni nakon njega. Zašto? Iz prostog razloga što ostali mjeseci nemaju tu moć da bi se mogli takmičiti s mjesecom ramazanom u darivanju i obezbjeđivanju terena za pomoć da se takve stvari čine.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ غَيْرَ كَرِيهِ الْمُصَاحَبَةِ وَ لاَ ذَمِيمِ الْمُلاَبَسَةِ

Selam nek je tebi, što svo ovo vrijeme u kojem smo ti bili na raspolaganju, mi tvoji gosti i ti naš gost, uopće se namučili nismo. Nismo se zamorili druženjem s tobom. Uživali smo u tvojem društvu, bio si nam dobar gost.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ كَمَا وَفَدْتَ عَلَيْنَا بِالْبَرَكَاتِ وَ غَسَلْتَ عَنَّا دَنَسَ الْخَطِيئَاتِ

Selam tebi o mjeseče vrijedni, ti si nam blagodati donio, očistio nas i otišao. Ukoliko se nakon toga zaprljamo to smo učinili vlastitim rukama, jer ti si nas očistio, tako da sada osjećamo lahkoću.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ غَيْرَ مُوَدَّعٍ بَرَماً وَ لاَ مَتْرُوكٍ صِيَامُهُ سَأَماً

Selam alejk tebi što nakon mjesec dana druženja kada je stiglo vrijeme rastanka mi ne osjećamo umor.

Čovjek kada duže vremena ugošćuje i pazi gosta zamara se i bude mu svega dosta, međutim, imam kaže: dugotrajnim služenjem i pošćenjem uopće se nismo umorili, štaviše, prijalo nam je.

Posljednje opraštanje

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ مِنْ مَطْلُوبٍ قَبْلَ وَقْتِهِ وَ مَحْزُونٍ عَلَيْهِ قَبْلَ فَوْتِهِ

Selam onome što smo te očekivali prije dolaska, a što nam je žao zbog rastanka koji će uslijediti.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ كَمْ مِنْ سُوءٍ صُرِفَ بِكَ عَنَّا وَ كَمْ مِنْ خَيْرٍ أُفِيضَ بِكَ عَلَيْنَا

Selam tebi uvaženi gostu. Tvojim berićetom Bog nam je skinuo ogromno zlo i rasteretio nas grijeha, a obasuo i obdario nas velikim brojem hajra i koristi.

Istini za volju, mi bijasmo tvoji gosti a ne ti naš.

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكَ وَ عَلَى لَيْلَةِ الْقَدْرِ الَّتِي هِيَ خَيْرٌ مِنْ أَلْفِ شَهْرٍ

Selam nek je tebi i noći određenja, noći boljoj od hiljadu mjeseci, od osamdeset godina.

Selam nek je tebi što smo te još jučer s nestrpljenjem iščekivali, a sutra ćemo jedva čekati da te posjetimo. Ovaj rastanak nije ceremonija izvršenja dužnosti.

Nek je selam tebi i tvojim dobrotama i bereketu, od čega smo već danas ostali lišeni.

Zatim bi nastavljao: Bože, Ti nas obasu blagodatima ovog mjeseca i pomogao si da budemo pravi postači, u stanju kada je jedan broj ljudi lišen njegova bereketa. Povod tome bila je njihova nesreća i loš izbor.

Bože Ti si naš zaštitnik i pomagač u onome što smo u njemu spoznali i k čemu smo bili upućeni da prakticiramo u njemu.

Tvojom pomoći mi smo ga postili, namaz obavljali uz priznavanje njegove nepotpunosti i uspjeli smo obaviti mali dio ogromnog broja svojih dužnosti.

Bože, Tebi je sva zahvala usmjerena, u stanju kada priznajemo svoje loše ponašanje, i upropaštavanja blagodati Tvojih propisa i svojih života. Tebi se iz srca kajemo a jezicima istinito izvinjenje Ti upućujemo.

Produži nam vijek do sljedećeg mjeseca ramazana, a kada nas dovedeš do njega pomozi nam da činimo ono od ibadeta čega si Ti dostojan i da Ti se pokoravamo na dostojan način.

Pomozi nam da uvijek činimo dobra djela tako da u toku mjeseca ramazana možemo činiti ono što Tebe dostoji i tako cijeloga života.

Bože, odlazak mjeseca ramazana, što je za nas velika nesreća nadoknadi berićetom na dan ramazanskog blagdana.

Svako dobro koje daješ svojim zaslužnim i dobrim robovima, podari i nama, jer Tvoja dobrota je neiscrpna, ona uvijek buja.

Podari i nama one nagrade koje daješ svim postačima do sudnjega Dana za post i ibadete obavljene u ovom mjesecu.

45 dova iz Sahife Sedžadije znatno je duža i sadržajnija. Ona je izvanredan izvor pouke i savjeta kako čovjek da pristupi ovom vrijednom mjesecu i kako da se okoristi makar djelićem bereketa kojeg on sa sobom donosi.

Sjećanje na važne trenutke

Imam Kazim stajavši jednom prilikom pokraj mezara reče: “Zaista ono čemu je ovo kraj zaslužuje da se na početku od njeg odustane, a ono čemu je ovo početak zaslužuje da se ima strah od njegova kraja.”

Griješiš Bogu a veliš da ga voliš, to je Allaha mi u djelima nečuveno.

Da ti je ljubav iskrena ti bi mu pokoran bio, jer zaljubljeni voljenom je pokoran.

(Imam Sadik)

تَعصی الاله و انت تظهر حبه      هذا و الله فی الفعال بدیع

لو کان حبک صادقا لاطعته      ان المحب لمن یحب مطیع

Čovjek koji ne želi biti pritisnut problemima različitih nedjela i smutnji i ne želi skrenuti s puta jednoboštva i robovanja Bogu, mora u sebi potpaliti ljubav robovanja, mora u trenutku grijeha sjetiti se Boga, jer u tom slučaju neće učiniti grijeh.

Najzad u hadisu nam se kaže da dok ne budemo imali nadu i strah nećemo biti vjernici. A nećemo imati nadu i strah sve dok ne budemo radili u skladu s onim čemu se nadamo i od čega strijepimo. To je čista matematika, sasvim jasno i razgovjetno, samo treba oči otvoriti, i moliti Boga dovom: Bože pokaži mi stvari onakvim kakve jesu.

Prenosi se kako je jedan mladić došao kod Imama Husejna i rekao mu: O sine Poslanikov! Ja sam mladić koji u trenutku kada treba počiniti haram ne mogu da se obuzdam. Ima li lijeka za mene? Imam mu reče: “Pet stvari trebaš učiniti pa nakon toga griješi koliko želiš!

1.      Ne jedi Božiju opskrbu.

2.      Iziđi iz zaštitništva Božijeg.

3.      Grijeh čini na nekom usamljenom i skrovitom mjestu da te Bog ne vidi.

4.      Spriječi meleka smrti da ti uzme dušu.

5.      Kada te budu htjeli odvesti u vatru, ti u nju nemoj ući.

Ukoliko možeš učiniti ovih pet stvari, griješi koliko ti je volja.” (Biharul-envar, svezak 78, str. 126, hadis 7)

Hazreti Husejn ovim riječima budi mladićevu savjest, dajući mu do znanja da je pod stalnim okom Božijim Koji je obavješten o njegovim (ne)djelima.

S druge strane, čovjek je obasut blagodatim Božijim, i kako da koristi dobrotu Božiju a za uzvrat da mu bude neposlušan?!

Imam ga je obavjestio o rezultatu grijeha ukazavši mu šta bi trebao reći meleku smrti i čuvarima džehennema.

S druge strane nailazimo na hazreti Alija kako nakon namaza uči: Bože kako da Te dozivam a zgriješio sam Ti? A kako da Te ne dozivam kada sam Te spoznao? I kada je ljubav prema Tebi u mom srcu svila gnijezdo. Zato ispružam k Tebi ruke pune grijeha.

I ovo je lekcija borbe protiv grijeha. Svakako imajmo na umu da ukoliko želimo da nam Bog oprosti, trebamo biti spremni da oprostimo.

Jedno od džahilskih ponašanja je da se čovjek osveti nekom ko mu je učinio loše djelo. Međutim, ono što je ispravno, ono što je poželjno ono što se očekuje od čovjeka koji vjeruje u Boga u Sudnji dan jeste da oprosti.

Zamislimo se samo na činjenici da očekujemo od Boga da nam na sudnjem danu oprosti sve naše propuste i nedostatke a mi nismo spremni ovdje oprostiti nekome ko nam je nešto ružno učinio. To je djelo džahila, a čovjek treba biti od onih koji opraštaju.

Dakle, kada neko dođe tražiti od nas oprosta pa oprostimo mu, jer u hadisu se kaže da upravo iz razloga što nam je Bog dao snagu i moć da možemo u određenom trenutku da se osvetimo ali mi to nismo učinili, što svakako ne treba ni učiniti, mi trebamo oprostiti. Imajte u vidu činjenicu da je oprost zahvalnost Bogu na tome što možemo da se i osvetimo i da kaznimo.

Šta više u predaji se kaže da mi izmislimo razlog, da mi izmislimo izvinjenje da mi kažemo ma hajde bolan šta si učinio pa da mi se izvinjavaš, ništa nije ni bilo, ništa se nije dogodilo.

Uzimanje ibreta

Starac Unvan Basri moli hazreti Sadika: O Ebu Abdullah, posavjetuj me! (Samo da se zna da je ovaj starac u trenutku kada je tražio savjet imao 94 godine. Ova činjenica može biti korisna i poučna s oba aspekta. S aspekta Unvana daje nam do znanja kako je bio motivisan da sazna istinu, da zna što više, da radi što bolje. S druge strane hazreti Sadik ove riječi izgovara čovjeku starom 94 godine. Njihovo značenje širinom obuhvata cio život, na neki način kada ne bismo znali ko je tražio savjet po odgovoru mislili bismo da je riječ o mladiću. Jedna od pouka je da nikada nismo oslobođeni dužnosti i Božiji poziv je upućen svim ljudima u svim dobima života.)

            Reče: Savjetujem ti i oporučujem devet stvari, a to je moj savjet i svim tragaocima na putu Uzvišenog Allaha, i molim Boga da ti pomogne u tome.

            Tri su u vezi sa duhovnim vježbama, tri u vezi sa strpljivošću, a tri u vezi sa znanjem. Dobro ih upamti, pridržavaj ih se i nemoj u njihovom obavljanju biti nemaran.

            Što se tiče odgoja nefsa, nemoj jesti ono za što nemaš apetita, jer to prouzrokuje glupost i neznanje kod čovjeka, i nemoj jesti dok ne ogladniš, a kada budeš htio jesti jedi halal hranu, spomeni pri tome ime Božije i prisjeti se Poslanikova hadisa:

            “Nije napunio čovjek posudu lošiju od stomaka, ako ogladni pa neka trećinu napuni hranom, trećinu vodom a trećinu ostavi praznom da može disati.”

            Što se tiče strpljivosti, onome ko ti kaže: Ako kažeš jednu deset ćeš ih čuti, reci mu: Ako ih i deset kažeš od mene nećeš čuti nijednu!

            Onome koji te vrijeđa i psuje reci: Ako je istina to što kažeš, od Boga tražim da mi oprosti, a ako je laž, molim Boga da ti oprosti.

            Onome koji ti prijeti da će ružno govoriti o tebi reci da mu želiš dobro i da ga poštuješ. (Dakle, neko ti zaprijeti razbit ću te, ti mu reci hajde sutra kod mene na ručak, to je između ostalog spremnost na opraštanje)

            A što se tiče stvari u vezi sa znanjem: Od učenih pitaj ono što ne znaš. I nemoj ih pitati radi dovođenja u nepriliku ili s ciljem njihove provjere. Nemoj činiti ništa na osnovu svoga mišljenja. U svim poslovima gdje postoji mogućnost ustezanja i očuvanja od griješenja slijedi put opreznosti. Kako god bježiš od lava tako izbjegavaj davati svoje mišljenje. Ne čini od svog vrata most drugim ljudima.”

Susret Ibrahima, a.s., i jednog abida

Hazreti Bakir kaže: “Ibrahim, a.s., je posjećivao različita mjesta kako bi uzimao pouku i ibretio se. Jednoga dana, prolazeći kroz pustinju vidje čovjeka koji se ogrnuo kožuhom i glasno obavlja molitvu.

Ibrahim se začudi njegovom namazu, sjede i sačeka da završi. Međutim, on nikako da prekine. Pošto je dugo potrajalo, Ibrahim mu priđe prodrma mu ruku i reče: Imam s tobom posla, završi namaz.

Čovjek završi namaz i sjede pored Ibrahima. Ibrahim ga upita, kome se to ti klanjaš?

On reče: Bogu.

Upita: Ko je Bog?

Reče: Onaj koji je stvorio i mene i tebe.

Reče: Sviđa mi se tvoj put, volio bih u ime Boga biti tvoj brat. Gdje ti je kuća da te mogu posjetiti kada god budem htio?

Čovjek reče: Moja je kuća na mjestu gdje ti ne možeš stići.

Ibrahim upita: A gdje je to?

On reče: Na pučini mora.

Upita: Pa kako odlaziš do nje?

Reče: Hodam po vodi.

Ibrahim, a.s., reče: Možda će onaj koji ti je ukrotio vodu i meni takvo što učiniti, ustaj idemo, noć ćemo provesti kod tebe.

Obojica se uputiše, kada su stigli do obale, čovjek reče Bismillahi i poče hodati po vodi, to isto učini Ibrahim u uputi se za njim.

Kada je to vidjeo, čovjek se puno začudio.

Pošto su stigli do njegove kuće, Ibrahim, a.s., ga upita: Kako preživljavaš, čime se hraniš?

Reče: Plodovima ovog drveta, sakupljam ih cijele godine i sa njima se hranim.

Ibrahim ga upita: Koji dan je veći od ostalih dana?

On reče: Dan kada će Bog suditi stvorenjima zbog njihovih djela.

Ibrahim reče: Hajde da učimo dovu, ako hoćeš ti uči ja ću aminati, ili da ja učim a ti aminaj.

Čovjek upita: Šta da molimo?

Ibrahim reče: Molimo Boga da nas sačuva zla toga Dana, molimo Ga da oprosti griješnim vjernicima.

Čovjek reče: Neću da učim dovu.

Ibrahim, a.s., upita: Zašto?

Reče: Zato što već tri godine dana imam jednu potrebu i molim se za nju ali mi dova još nije uslišana. Mene je stid moliti Boga za nešto drugo prije nego li mi da to što sam molio.

Ibrahim, a.s., reče: Bog kada god voli svoga roba, neće da mu usliša dovu da bi on još više molio i ispoljavao svoju potrebu. Ali kada ne voli svoga roba ili mu brzo odgovara na dove ili ga učini beznadežnim da više ne čini dovu i da više ne razgovara s Bogom.

Zatim ga Ibrahim, a.s., upita: Reci mi šta si to tražio pa ti nije udovoljeno?

Čovjek reče: Jednoga dana klanjao sam na istom mjestu gdje sam danas u pustinji obavljao namaz. Iznenada ugledah dječaka izvanredne ljepote, svjetla lica, duge kose. Čuvao je ovce koje su bile ugojene i nekoliko krava koje kao da su pomazane uljem. Kada sam to vidjeo puno sam se obradova. Upitah ga: Dječače, čije su ovo ovce i krave? Reče: Moje. Upitah ga: A ko si ti? Reče: Ja sam sin Ibrahima, prijatelja Božijeg. Na tom mjestu digao sam ruke i zamolio Boga da mi pokaže Svoga prijatelja ali, evo tri godine dana ništa od toga.

Ibrahim mu reče: Ja sam Ibrahim, prijatelj Božiji, halilullah, a taj dječak je moj sin.

Čovjek reče: Elhamdulillah, kada mi je uslišao dovu. Zatim zagrli Ibrahima i poljubi ga u oba obraza i reče: Ti uči dovu a ja ću aminati.

Ibrahim podiže ruke i reče: Bože, oprosti grijehe vjernicima i vjernicama do Sudnjega dana, i budi zadovoljan njima. Čovjek je izgovarao: Amin.

Tada hazreti Bakir reče: Ibrahimova dova je potpuna i ona obuhvata griješne vjernike do sudnjega dana.

Dodatak za razmišljanje

Mjesec ramazan, mjesec je kada su nam djela primljena, kada su nam dove uslišane.

Osnovno djelo u ovom mjesecu je post, osnovno stanje koje sebi trebamo priuštiti je dova, dova je rezultat procesa razmišljanja o tome ko zapravo jesmo, odakle smo došli i gdje se nalazimo, a s obzirom da se trenutno nalazimo u mjesecu kada su nam dove uslišane, preslušajmo se čitajući sljedeće ajete i rivajete o dovi i postu.

أَمَّن يُجِيبُ الْمُضْطَرَّ إِذَا دَعَاهُ وَيَكْشِفُ السُّوءَ وَيَجْعَلُكُمْ خُلَفَاء الْأَرْضِ أَإِلَهٌ مَّعَ اللَّهِ قَلِيلًا مَّا تَذَكَّرُونَ

"Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja. (En-Naml, 62)      

وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُواْ لِي وَلْيُؤْمِنُواْ بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravom putu. (El-Bekare, 186)

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: "Zaista je vaš Gospodar stidljiv i plemenit. On se stidi da Mu rob ispruži ruke svoje sa molbom, a da mu ih On vrati prazne." (Kenzu-l-'ummal, 3128)

قُلْ مَا يَعْبَأُ بِكُمْ رَبِّي لَوْلَا دُعَاؤُكُمْ فَقَدْ كَذَّبْتُمْ فَسَوْفَ يَكُونُ لِزَامًا

"Reci: - Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše molitve, a pošto ste vi poricali, neminovno čeka vas patnja." (El-Furkan, 77)

وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ إِنَّ الَّذِينَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِي سَيَدْخُلُونَ جَهَنَّمَ دَاخِرِينَ

"Gospodar vaš je rekao: - Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju - ući će, sigurno, u Džehennem poniženi." (El-Mu'min, 60)

Imam Ali u odgovoru na pitanje u vezi sa Božijim riječima "Pozovite Me Ja ću vam se odazvati," zašto nam ne bude uslišeno kada činimo dovu? Imam reče: "Zato što su vam srca po osam kriterija podbacila. Prvi je zato što ste spoznali Allaha, ali ne ispunjavate Njegovo pravo na način kakvim ga On traži. Znači da vam spoznaja nije donijela nikakve koristi... Koja će vam dova biti ispunjena pored svega ovoga, kada ste zatvorili vrata i dovi i njenim putevima?! "('Ealamu-din, 269)

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: "Očisti svoj prihod da ti bude uslišena molba! Čovjek stavi zabranjen zalogaj u usta i četrdeset dana mu dova nije uslišana." (Mekarimu-l-ahlak, 2/20/2045)  

Interesantno je podsjetiti se na činjenicu da čovjeku koji je konzumirao alkohol namaz ne biva primljen također 40 dana. Zabranjen zalogaj, to može biti i zabranjen gutljaj kojeg je zabranjeno i kupiti i konzumirati. Nakon čega čovjek mora biti 40 dana u duhovnoj karantini, tj. mora doživjeti čišćenje svoga bića i učiniti ga spremnim na mogućnost bliskog kontakta sa milošću Božijom.

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: "Najvrjedniji ibadet je dova. Kada Allah dozvoli robu da čini dovu, On mu otvara kapiju milosti. Uistinu niko ne strada a da čini dovu." (Tanbih-u-havatir, 2/237)

Kapije milosti Božije širom su otvorene u ovom mjesecu, milost, blagodati i oprosta Božijeg. S druge strane Poslanik, s.a.v.a., nas uči da su džennetske kapije u ovom mjesecu širom otvorene a džehennemske zatvorene. Ključevi Nebesa i Zemlje u Njegovim su rukama, uči nas sura Zumer, u 63 ajetu. Ključ je sredstvo otvaranja i zatvaranja. Bog je milostiv, Njegova milost posebna je u mjesecu Kur'ana, mjesecu u kojem je objavljena knjiga upute, knjiga koja pokazuje milost Božiju, čijih 113 sura od 114 počinje s imenima Milosti i Svemilosti Božijeg.

Čovjek zbilja treba dobro da se namuči i da bude totalno nemilostiv pa da samoga sebe liši milosti Božije u ovom mjesecu milosti.

Imam Ali savjetujući svoga sina Hasana: "Znaj, da je Onaj u čijoj su ruci ključevi riznica carstva Ovoga i Onoga svijeta, tebi dozvolio da činiš dovu, i obavezao se da će udovoljiti tvojoj molbi. Zapovijedio ti je da tražiš od Njega da bi ti udijelio. On je Milostiv i Plemenit. Između tebe i Njega nije postavio onoga koji bi te zaklonio od Njega, i ne primorava te na posredništvo između tebe i Njega... Podario ti je ključeve Njegovih riznica tako što ti je dozvolio da tražiš potrebu svoju od Njega. Uvijek kada budeš želio otvori kapije Njegovih riznica sa dovom." (El-Bihar, 77/204/1)

Ukoliko dovom otvaramo, onda arogancijom zatvaramo. Kada bismo uspjeli kretati se u smjeru nadahnuća Božijeg, kapije milosti i svega bile bi stalno otvorene, jer to iziskuje milost Božija, međutim, na nama je izbor, na nama je da možemo odrediti smjer kretanja ključa, jedan smjer otvara ali drugi zatvara istu kapiju.

Imam Sadik: "Prigrlite dovu jer je u njoj lijek za svaku bolest." (Mekarimu-l-ahlak, 2/12/2008)

Imam Sadik: "Čini dovu i ne reci: - Kasno je za nju. (Ono što je određeno to će i biti) - Zaista kod Allaha, dž.š., postoji položaj koji se ne može doseći osim molbom." (El-Kafi, 2/466/3)

Imam Rida: "Čvrsto se držite oružja poslanika! Neko je upitao: - Šta je oružje poslanika? - Imam reče: - Dova." (El-Kafi, 2/468/ 5)

Imam Kazim: "Čvrsto se držite dove, jer dova upućena Allahu i iskanje od Njega odbija nesreću u vezi koje je presuda i određenje Allahovo upotpunjeno i nije ništa ostalo osim da se provede. Kada Allah, dž.š., bude pozvan i zamoljen On nesreću potpuno odvrati." (El-Kafi, 2/470/8)

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: "Sebe predstavi Allahu u blagostanju da bi te On poznavao u teškoćama tvojim." (El-Bihar, 77/87/3)

Imam Bakir.: "Ne smatraj malehnim ništa od svojih potreba, jer najdraži vjernici Uzvišenom Allahu su oni koji od Njega išću." (Mekarimu-l-ahlak, 2/97/2275)

Imam Hasan: "Nikome nije Allah, dž.š,, otvorio vrata molbe, a da mu je zatvorio vrata ispunjenja." (El-Bihar, 78/113/7)

Imam Sadik: "Kada neko od vas želi da mu dova bude uslišana neka očisti svoj prihod i neka vrati ljudima pravo njihovo u imetku. Ne uzdiže se dova roba Gospodaru u čijem stomaku ima zabranjenog ili je od strane njega nepravda učinjena nekome od stvorenja Allahovih." (El-Bihar, 93/321/31)

Mi možemo učiti dovu, tj. staviti ključ u cilindar, međutim, samo ispravan ključ, s odgovarajućim narezima i zupcima otvara svoja vrata. Da bi kapija milosti, oprosta i pažnje Božije bila otvorena, potreban je odgovarajući ključ.

Imam Sadik: "Kada vam srce obuzme samilost činite dovu, jer srce nije samilosno, a da nije i iskreno i čisto." (El-Kafi, 2/477/5)

Post je apstiniranje, ili pak čišćenje, mjesec posta je mjesec kada je samilost očita na licima, u kućama i mahalama gdje žive postači. Post je dakle idealno stanje a mjesec Ramazan idealan trenutak da se uputi dova, molba, šaptaj, dah čežnje prema Onom za kojim čeznu srca vjernika.

Imam Sadik: "Ko želi iznijeti potrebu Allahu, dž.š., neka otpočne blagoslovom na Muhammeda i njegovu porodicu, potom neka išće svoju potrebu, i na kraju neka završi sa blagoslovom na Muhammeda i njegovu porodicu. Zaista je Allah, dž.š., plemenitiji od toga da primi početak i kraj dove, a prijeđe preko sredine, jer salavat na Muhammeda i njegovu porodicu ne ostaje skriven Gospodaru." (Mekarimu-l-ahlak, 2/19/2040)

Stanje koje preovladava našim bićem je suton neznanja, ishitrenosti i zaslijepljenosti lažnim glamurom. Kada u fizičkim uvjetima smanjene vidljivosti želimo otključati bilo koja vrata imamo potrebu za svjetlom. U ovom hadisu uče nas koje je to svjetlo koje će u datom trenutku rastjerati tamu da bismo mogli ostvariti željeno otvaranje ključem u ruci Uzvišenog Gospodara. Čak i u ovom mjesecu koji je Božiji, u kojem smo i gosti Njegovi, i kada je faktički očito sve Njegovo, pa i svaki naš pokret, ibadet, udisaj i zikir, dodajmo još više svjetlosti našim dovama, budimo u tim trenucima obasutosti blagodatima Božijim svjesni najveće blagodati, najvećeg ne'ima, za koji ćemo biti pitani, uvijek se sjećajmo Poslanika i njegova Ehli bejta i na taj način pripremimo sebi što više vječnih blagodati.

Imam Ali savjetujući svoga sina Hasana: "Tvoja molba treba biti za ono čija će ljepota ostati kod tebe, i čije ćeš brige biti sačuvan. Imetak, neće ostati sa tobom niti ćeš ti ostati sa njime." (El-Bihar, 77/205/1)

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: "Činite dovu Allahu sa ubjeđenjem da će biti primljena." (El-Bihar, 93/305/1)

Imam Bakir: "Tako mi Allaha, rob Božiji nije uporan kod Allaha, dž.š., u svojoj potrebi, a da mu ne bude ispunjenja." (El-Kafi, 2/475/3)

Čovjek se nada potrebi, živi u uvjerenju da će stići do nje, živi u skladu sa onim što ta potreba i ta nada iziskuju, jer samo na taj način on praktično daje do znanja da mu je stalo do toga. Post u ime Allaha, jeste impuls naših bića usmjeren Gospodaru sa porukom, Bože mi se nadamo svemu onome što u Knjizi objasnio si, mi strahujemo od svega onog čime u njoj opomenuti smo.

Božiji Poslanik, s.a.v.a.: "Allah kaže: ‘Koga sjećanje na Mene spriječi da od Mene traži svoju potrebu, Ja mu udjelim više od onoga što se dadne moliocima." (Kanzu-l-ammal, 1874)

Imam Sadik: "Rekao je Uzvišeni Allah: - Tako mi Moje časti, moći, uzvišenosti i veličine! Ja se sustežem od udjeljivanja Mome prijatelju na Ovome svijetu što bi ga odvuklo od sjećanja na Mene, da bi Mi činio dovu i Ja mu slušao glas. Ja ispunjavam želju nevjernika, da Mi ne bi činio dovu i Ja mu slušao glas, a ljut sam na njega." (Et-Tamhis, 33/17)

Imam Sadik: "Došao je čovjek do Emiru-l-mu'minina i reče: - Činim dovu Allahu, ali ne vidim njeno ispunjenje? - Imam Ali reče: - Ti Allahu pripisuješ osobine koje nisu Njegove. Dova ima četiri karakteristike: skrivenu iskrenost, prisustvo namjere, poznavanje sredstva i pravednost u potrebi. Da li si činio dovu sa poznavanjem ove četiri karakteristike? - On reče: - Ne. - Imam reče: - Onda ih spoznaj." (Tanbihu-l-havatir, 1/302)   

 Imam Zejnu-l-Abidin: "Dova vjernika ima tri stanja: ili mu je pohranjena ili mu bude ispunjenja na Ovome svijetu ili otklanja nesreću koja je trebala da ga pogodi." (Tuhafu-l-'ukul, 280)

Post

O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, ne bi li ste bogobojazni bili.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُون

َ

Poslanik s.a.v.a.: “Držite se posta, jer on suzbija u venama strast i uništava razuzdanost.”

Poslanik s.a.v.a.: “Za svaku stvar postoji zekjat, a zekjat tijela jeste post.”

Poslanik s.a.v.a.: “Postač je u ibadetu Allahu pa i kada spava u svojoj postelji, dok ne ogovori vjernika.”

Poslanik s.a.v.a.: “Nema postača koji se zadesi na mjestu gdje ljudi objeduju a da njegovi organi ne čine tesbih, i da ga Meleki ne blagosiljaju, a njihovo je blagosiljanje traženje oprosta.”

Hazreti Fatima: “Allah Uzvišeni je učinio post obaveznim radi učvršćivanja iskrenosti (ihlasa).”

Imam Sadik: “San postača je ibadet, njegova šutnja je tesbih, djela su mu prihvaćena a dova mu je uslišana.”

Imam Sadik: “Postač ima dva veselja, jedno prilikom iftara a drugo prilikom susreta sa svojim Gospodarem.”

Imam Askeri kada je upitan o svrsi obvezivanja postom: “Da imućan čovjek osjeti dodir gladi, pa da bi se smilovao siromašnom.”

Poslanik s.a.v.a.: “Ko posti jedan dan dobrovoljno pa kada bi mu bilo dato zlata koliko je Zemlja to ne bi bila adekvatna nagrada koju će dobiti na Sudnjem danu.”

Poslanik s.a.v.a.: “Ko posti jedan dan dobrovoljnog posta radi Božije nagrade za njega je oprost obavezan.”

Poslanik s.a.v.a.: “Ko svakog mjeseca posti po tri dana dobrovoljnog posta on je kao čovjek koji je postio cio život, jer Uzvišeni Gospodar je rekao: Ko dođe sa dobrim djelom za njega ima desetorostruku nagradu.”

Poslanik s.a.v.a.: “Allah Uzvišeni kaže: “Čije tijelo ne posti od Mojih zabrana pa Meni ne treba njegovo suzdržavanje od hrane i pića.”

Imam Ali: “Post znači uzdržavati se od harama kao što se suzdržava od hrane i pića.”

Hazreti Fatima: “Kakve koristi postaču od posta ako ne kontrolira jezik, uši, oči i organe!?”