U kršćanskom svijetu misionarski rad podrazumijeva misionarska udruženja, plaćene agente, stalne doprinose - priloge, izvještaje i štampu. Izgleda da je misionarski poduhvat bio netačan naziv ako je bio bez pravog ustrojstva i organizovane ustanove. Svećeničko ustrojstvo kršćanske crkve od samog početka svoje povijesti je vodilo brigu o propagiranju kršćanskog nauka među nekršćanima. Njeni su misionari najčešće bivali stalno određeni svećenici i monasi. Monaški redovi (od benediktinaca pa naniže) i misionarska društva od novijeg datuma posve su se posvetila sa naročito koncentrisanom pažnjom na uređenje propagandnog dijela kršćanskog rada. Od početka je ovaj rad bio prepoznatljiva prva dužnost Crkve.

Što se tiče islama, odsutnost bilo koje vrste klera ili svećeničke organizacije uzrokom je da se misionarska aktivnost muslimana pokazivala u sasvim različitim vidovima od onih koji su se pojavili u povijesti kršćanskih misija. Tu nema misionarskih društava1 niti posebno obučenih agenata, i vrlo je slab kontinuirani rad u tom smislu. Izuzetak je pojava koja se može naći kod vjerskih redova u islamu, čija organizacija donekle sliči monaškim redovima u kršćanstvu. Odsutnost svećeničkog uzora i bilo kakve teorije o odvajanju vjeroučitelja od mase vjernika ili potrebe posebnog posvećenja i ovlašćenja za vršenje vjerskih službi je ono što pravi osnovnu razliku u dva sistema, razliku koja je na svakom mjestu tako jasna. Gubitak nedostatka svećeničke klase, posebnog aparata za rad na propagandi vjere, nadoknađen je osjećaj odgovornosti koja počiva u ličnosti vjernika. Kako između muslimana i njegova Gospodara nema posrednika,odgovornost za njegov lični spas je padala njemu samom navrat. Posljedica je da je musliman postao, u načelu, mnogo stroži i pažljiviji u vršenju svojih vjerskih dužnosti, da podnosi više napora u učenju principa i obreda svoje vjere. Na ovaj način duboko mu se usijecala važnost ovih principa i lakše je postajao predstavnik misionarskog karaktera svog učenja u prisutnosti onih koji ne vjeruju.

Onaj. ko je želio biti pozivač u vjeru nije trebalo da svog obraćenika upućuje na nekog priznatog vjeroučitelja svog učenja, koji bi možda novoobraćenika samo formalno uveo u muslimansku zajednicu. Nije se plašio ni svećeničke kontrole zbog činjenja Karunovog grijeha. (Karun je kur'anski lik, utjelovljenje pretjeranog bogaćenja - prim. prev.). Prema tome, ma koliko se govorilo da je pretjerano, ono što se često kaže2 da je svaki musliman misionar ostaje istina. Malo je iskrenih muslimana koji žive svakodnevno u kontaktu sa nevjernicima da će zanemariti kur'ansku zapovijed: „Pozivaj putu svog Gospodara mudro i na lijep način..." 3

Pored ovog, uporedo sa profesionalnim propagatorima - vjeroučiteljima, koji su sve svoje vrijeme i snagu posvetili misionarskom radu, anali propagande islama sadrže popis imena ljudi i žena svih društvenih boja, od vladara4 do seljaka, svih struka i zanimanja, koji su radili na širenju svoje vjere. Muslimanski trgovac, za razliku od njegovog kršćanskog brata, posebno se pokazao aktivnim u takvom radu. Na spisku indijskih misionara objavljenom u časopisu jednog vjerskog i dobrotvornog društva u Lahoreu,5 nalazimo imena učitelja i državnih službenika sa odsjeka Kanal i Opium, trgovaca (uključujući i jednog trgovca kamilama), jednog novinskog izdavača, jednog knjigovesca i štamparskog radnika. Ovi ljudi su posvetili svoje slobodno vrijeme, nakon završetka svog dnevnog posla, da bi pozivali svojoj vjeri, na ulicama i bazarima indijskih gradova, nastojeći pridobiti obraćenike među kršćanima i hindusima, čija su vjerovanja pobijali i napadali.

Interesantno je primijetiti da propagiranje islama nije bio samo posao ljudi, nego je i muslimanka uzimala učešća u ovom pobožnom radu. Nekoliko mongolskih prinčeva svoj prelaz u islam duguju uticaju žene - muslimanke. Sličan je slučaj i sa mnogim paganskim Turcima, kada su svoje napade prenijeli na muslimanske teritorije. Senusijski misionari, koji su došli da rade među Tubuima na sjeveru Čadskog jezera, otvorili su škole za djevojke. Iskoristili su jak uticaj koji vrše žene među ovim plemenima (kao i među njihovim susjedima Berberima) u svojim nastojanjima da ih pridobiju u redove islama.6 U njemačkoj istočnoj Africi, gdje paganski domoroci napuštaju svoje domove po šest i više mjeseci da bi radili na željeznici ili plantažama, bili su obraćeni preko muslimanskih žena. S njima su one sklapale privremene brakove, ali su odbijale da imaju bilo šta sa neobrezanim nemuslimanom. Da bi izbjegli sramotu, kojoj se davalo takvo ime, njihovi muževi su se obrezivali i tako ulazili u muslimansko društvo.7 Kaže se da napredak islama u Abesiniji tokom prve polovine prošlog stoljeća u velikoj mjeri duguje radu žene - muslimanke, naročito žena kršćanskih kneževa. Ovi su se pretvarali u obraćanju u kršćanstvo prilikom svoje ženidbe. Svoju djecu su odgajali u islamskom duhu i radili na svaki mogući način za progres te vjere.8
Na zapadnoj strani Abesinije nalazi se pagansko pleme koje se zove Boruns. Neki od njegovih članova, koji su bili regrutovani u crnački puk anglo-egipatskom upravom u Sudanu, prešli su u islam preko žena crnačkih vojnika dok se bataljon vraćao u Kartum.9 Smatra se da su Tatarkinje iz Kazana naročito gorljivi propagatori islama.10 Odanu vjernicu, samo zato što je žena, ne isključuje da zauzme svoje mjesto do evlije muškarca, u društvu onih koji pozivaju u vjeru.
Legenda o ženama - evlijama veže se do h. Alije. Za njih se veli da lepršaju zrakom od Kerbele do Lahorea. One su snagom svog pobožnog življenja, klanjanja i posta pridobile prvog obraćenika sa hinduizma u islam.11 Teško bi ova legenda imala osnova da je uticaj ovih žena - evlija ostao potpuno nepoznat.

Jedno od najstarijih turbeta Kaira je turbe Nefise, unuke Hasanove (sina Alije, koji je ubijen). Njena teološka učenost je izazivala divljenje njenog velikog savremenika Imam-i Šafije. Njena ju je pobožnost i jednostavnost uzdigla na dostojanstvo evlije. O njoj se priča da se u Egiptu nastanila u susjedstvu jedne porodice zimije (nemuslimana), koji je imao kćerku tako ozbiljno i teško oboljelu da nije mogla udove pokrenuti nego je cio dan ležala na leđima. Roditelji sirote djevojke su, jednog dana, išli na pijacu, pa su zamolili svoju pobožnu susjetku muslimanku da im nadgleda kćer u njihovom odsustvu. Nefisa je izvršila sa ljubavlju i milošću poduzeti milosrdni posao. Kad su roditelji bolesne djevojke otišli, dušom se uzdigla moleći Boga za nemoćnu bolesnicu. Skoro da nije dovršila svoju molitvu (dovu), a već se bolesna djevojka mogla služiti svojim udovima i bila kadra izaći da dočeka roditelje na povratku. Puni zahvalnosti, čitava je porodica prešla u vjeru svoje dobročiniteljice.12

Čak je i muslimanski zarobljenik koristio priliku da pozove u svoju vjeru osvajača ili one s kojima je u zarobljeništvu. Prvi ulazak islama u istočnu Evropu je bio preko rada jednog muslimanskog pravnika, koji je zarobljen, moguće u jednom od ratova između vizantijske imperije i njenih muslimanskih susjeda. Bio je odveden u zemlju Pečenega13 početkom XI st. Mnogim među njima je izložio, prethodno, islamsko učenje, i oni su se iskreno obratili u vjeru i tako se islam počeo širiti među ovim narodom. Ali, ostali Pečenezi, koji nisu prihvatili muslimansku vjeru, zamjerili su svojim zemljacima i, na kraju, došlo je do sukoba među njima. Muslimani čiji je broj bio oko 12.000 uspješno su se odupirali napadu nevjernika čiji je broj više nego dvostruko bio viši od njihovog. Ostatak pobijeđene stranke je prešao u vjeru pobjednika. Prije kraja XI st. sav narod je ispovijedao islam i među njima je bilo ljudi koji su izučavali islamsku teologiju i pravo.14

Za vlade cara Đahangira (1605 - 1628) živio je jedan sunijski teolog po imenu šejh Ahmed Mudžeddid. Isticao se posebnom energijom kojom je pobijao vjerovanje šiija. Nešto kasnije neki privrženici na dvoru su uspjeli da ga za beznačajnu stvar zatvore. Za vrijeme od dvije godine, koliko je bio u zatvoru, obratio je u islam nekoliko stotina idolopoklonika, koji su bili s njim u istom zatvoru.15
Nešto prije tog vremena jedan je indijski mevlevija (mawlavi), koga je britanska vlast osudila na doživotno izgnanstvo na Andamen ostrva, jer je aktivno učestvovao u vehabijskoj zavjeri 1864. g., mnogo kažnjenika preveo u islam prije svoje smrti.
U centralnoj Africi je jedan arapski vođa, koga su belgijske vlasti osudile na smrt, svoje posljednje sate proveo u pokušaju da u islam obrati kršćanskog misionara, koji mu je poslat radi vjerske utjehe.16

Faktori uspjeha muslimana

Misionarska revnost muslimana je takva da su spremni o njoj govoriti u prilici i izvan nje kao što je to, sa finom pronicljivošću, rekao Doughty: „Njihov razgovor neprestano teče (bez licemjerstva) o vjeri. On je za njih ugodno pobožno podsjećanje".17 Da sada navedemo neke od faktora koji su pomogli njihovim uspjesima.
Na prvom mjestu je jednostavnost18 islamskog učenja. Nema drugog Boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik - prihvatanje ove dvije doktrine je sve što se od obraćenika traži. Čitava povijest islamske dogamtike nije uspjela predstaviti ni jedan pokušaj od strane svećeničkih zborova da silom nametne masi vjernika bilo kakav simbol koji skriva ili koji sadrži dotjeranije i zakučitije termine. Ovo jednostavno učenje ne zahtijeva veliki vjerski pokus. Kao načelo, ne potiče naročite intelektualne teškoće, jer ulazi u doseg prosječnog shvatanja. Neopterećeno teološkim domišljanjima, ovo učenje je mogao objašnjavati bilo ko, čak i najmanje upućen u teološke izraze.
Prva njegova polovina izražava doktrinu koja je skoro univerzalna i mogu je prihvatiti ljudi kao neophodan zahtjev, dok se druga polovina bazira na teoriji čovjekovog odnosa prema Bogu, koja je podjednako široko raširena. To znači da je u vremenskim razmacima svjetske povijesti Bog dao ljudima neka otkrovenja o Sebi preko jezika nadahnutih (wahy) poslanika.
Ovaj racionalni karakter islamskog učenja i koristi koje je imalo od svog misionarskog rada najljepše izražavaju sljedeće rečenice prof. Monteta: „Islam je u osnovi racionalan u najširem značenju ove riječi, gledano etimološki i historijski.
Definicija racionalizma kao sistema koji religijska vjerovanja zasniva na principima proisteklim iz razuma potpuno se može primijeniti na njega u islamu.

Istina je da je Muhammed, koji je bio entuzijasta, također posjedovao vjerski žar i plam uvjerenja. On je ovaj izvanredan kvalitet prenio na mnoge svoje sljedbenike. Svoj reformistički pokret izložio je kao Objavu (Wahy),* [Autor ovdje poriče božansko porijeklo Muhammedove a.s. misije. Kur'an je davno odbacio ovakva mišljenja: „On ne govori po hiru svome, - to je samo Objava koja mu se obznanjuje..." An-Nadžm, 3-4 (prim. prev.)] s tim što je ova vrsta objave samo vid izlaganja i tumačenje. Njegova vjera ima sve znake skupa doktrina zasnovanih na činjenici razuma. Vjernici Muhammedovog učenja sumiraju ovo učenje u vjerovanju u Božiju jedinost i u poslanstvo Njegova Poslanika.

Sa stanovišta nas koji hladno analiziramo, njihovo učenje je vjerovati u Boga i u budući život. Ove dvije doktrine su minimum religijskog vjerovanja. To su stvari koje u pobožna čovjeka ostaju na čvrstoj osnovi razuma i sumiraju čitavo doktrinarno učenje Kur'ana. Jednostavnost i jasnoća ovog učenja je sigurno najizraženija snaga u radu za vjeru i misionarsku aktivnost islama. Ono što se ne može poreći je to da je mnogo teoloških učenja i sistema, a također i mnogo praznovjerja, od obraćanja svecima (evlije) do upotrebe brojanica (tespiha) i hamajlija, pothranjivala glavno stablo muslimanskog učenja.

Ali, nasuprot bogatom razvoju, u pravom značenju riječi, Poslanikovog učenja, Kur'an je nepromjenljivo držao svoje mjesto kao osnovna polazna tačka. Dogma Allahove jedinosti je uvijek naglašavana na tom mjestu sa divljenjem, dostojanstvom, nepromjenljivom čistoćom sa znakom sigurnog uvjerenja, što su odlike koje je teško naći igdje mimo islama. Iskrena predanost kao osnovni vjerski princip, elementarna jednostavnost formule kroz koju se izražava, dokaz kojim je ova vjera sticala gorljivo uvjerenje misionara koji su je propagirali, - sve su ovo uzroci koji objašnjavaju uspjehe napora muslimanskih misionara. S pravom se očekivalo da tako određeno učenje, lišeno teološke komplikovanosti, usljed čega je pristupačno shvatanju običnoj osobi, bude prihvaćeno, jer stvarno posjeduje čudnu moć da pronađe svoj put u svijest ljudi."19

Biskup Lefray smatra da se „tajna izvanredne moći osvajanja i napretka, koju je islam pokazao u svoje najbolje vrijeme", nalazi u shvatanju Božije egzistencije više nego u Božijoj jedinosti. „Nije priznanje da je Bog jedan veće od priznanja da postoji, što znači da se Njegovo postojanje temelji na činjenica Univerzuma, Njegova volja najviša, Njegova vlast apsolutna, Njegova moć neograničena... vjerovanje da usred haosa, nereda, poremećaja u svijetu, koji ga strašno zatamnjuju, postoji ipak jedna konačna, neodoljiva i vrhovna Volja. Čovjek se poziva da bude predstavnik te Volje i da to javno obznani - i obaveže se - ako je potrebno i jednostavnim i osnovnim sredstvima - na poslušnost toj Volji. Ovo je bilo ono što je pomoglo Muhammedovu vojsku u tako nepobjedivom osvajačkom stroju. On ih je nadahnuo vojničkim duhom pokornosti i discipline isto kao i prezirom smrti, takvim prezirom koji, moguće, nije nadmašen ni u jednom drugom sistemu. To je ono što, ukoliko se ustalilo u bilo koji iskren i djelotvoran osjećaj kod muslimana, istodobno daje srž karakteru, a to znači čvrstoću, odlučnost i snagu volje. To je strpljenje koje ne priznaje žalopojke i predavanje u prisutnosti najgorih nesreća. Sve ovo karakteriše i resi najbolje pristalice vjere."20

Kad je obraćenik prihvatio i naučio ovo jednostavno vjerovanje islama, on se tada obučava praktičnim dužnostima svoje vjere:
1. izgovor vjerovanja - Kelime-i šehade
2. klanjanje namaza
3. davanje zekata
4. post mjeseca ramazana i
5. hodočašće - hadž Mekki.

Vršenje ove posljednje dužnosti je bilo često stvar prigovora kao tuđi preživjeli idolatrijski običaj usred monoteizma Poslanikovog učenja. Ne smije se smetnuti s uma da je hadž Muhammedova veza sa Ibrahimom (Abraham), čiju vjeru njegova misija obnavlja.21 Ali, iznad svega - tu je njegova velika važnost u misionarskoj povijesti islama - hadž određuje okupljanje vjernika svih nacija i jezika iz svih krajeva svijeta, radi klanjanja na tom svetom mjestu. Na mjestu prema kome okreću svoja lica svakog sata u svojim ličnim molitvama, u dalekim domovima. Nema pronicljivosti vjerskih genija koja je mogla zamisliti svrsishodnije sredstvo za utiskivanje u dušu vjernih, smisau njihova zajedničkog življenja i bratstva u vezama vjere.
Ovdje, u savršenom aktu zajedničke molitve, sreće se crnac sa zapadne obale Afrike sa Kinezom sa Dalekog Istoka. Uslužni i učtivi Turčin sreće svog brata muslimana, divljeg ostrvljana iz dalekih krajeva Malajskog arhipelaga. U isto vrijeme, širom islamskog svijeta srca vjernika se dižu u saučestvovanju sa svojom sretnijom braćom, koji su se zajednički skupili u svetom gradu, tako što u svojim kućama proslavljaju blagdan Idu al-adhā ili (kako se u Turskoj i Egiptu zove) blagdan Bajrama. Posjeta svetom gradu je za mnoge muslimane jedno iskustvo koje ih potiče da se „bore na Božijem putu." Na prethodnim stranicama se nalaze stalni podaci o aktivnom učešću hadžija u misionarskom radu.

Pored ustanove hadža, zekat je druga dužnost koja stalno podsjeća muslimana „Mu'mini su braća"22, što je vjerska teorija koja se izvanredno realizuje u muslimanskom društvu i rijetko iznevjeri da se prikaže u ljubaznom gestu prema novom muslimanu. Bez obzira na njegovu rasu, boju i porijeklo, novi musliman će biti prihvaćen u bratstvo vjernika i zauzeti mjesto kao jednak među jednakima. Nije tačno ono što neki evropski pisci smatraju ako nemuslimanski rob nekog muslimana pređe u islam, da ga taj prelaz oslobađa ropstva.
Prema islamskom pravu, obraćenje roba u islam ne djeluje na njegov ropski položaj prije toga. Stanje roba - muslimana uveliko ovisi od morala njegova gospodara. Ali u mnogo slučajeva sloboda je nagrada za obraćenje. Predane i pobožne duše priznaju i u ropstvu Božiju uputu ka istinitoj vjeri, kao što je slučaj sa crncima iz zemalja Gornjeg Nila, koje je Doughty sreo u Arabiji. „Nema mržnje pri ovim Afrikancima zbog toga što su postali robovi... čak i onda kad su ih okrutni ljudokradljivci oteli od njihove rodbine. Gospodari, koji su platili njihovu cijenu, prihvatili su ih u svojim kućama. Muškarci su obrezivani i ono što je njihove duše oslobađalo duge čežnje za domovinom to je da ih Bog nadzire u njihovoj nesreći. Oni mogu reći „To je bila Njegova (Božija) blagodat", da su uslijed toga ušli u spasilačku vjeru. Zbog toga su smatrali da su u boljoj zemlji, gdje su Božiji slobodnjaci. U zemlji više civilizovanog života, na tlu dva časna harema, u zemlji Muhammeda, zbog čega se zahvaljuju Bogu što su im tijela, nekad, prodata u ropstvo".

Dosta je djelotvorna, u privlačenju i zadržavanju, dužnost pet dnevnih namaza, molitvi, na dan. Monteskje2je dobro rekao: „ Čovjek je mnogo vezaniji za vjeru koja ima dosta obreda od vjere koja ih ima manje. Razlog je u tome što je čovjek vezaniji za stvari koje mu stalno zaokupljuju misao." Vjera muslimana se neprestano predstavlja njim. Ona se pokazuje u dnevnom namazu u dostojanstvenom i impresivnom obredu, koji ne ostavlja ravnodušnim ni onog ko obavlja namaz ni posmatrača. Se'id b. Hasan, jedan aleksandrijski Jevrejin koji je prešao u islam 1298. g., govori o prizoru džume namaza u petak, koji je bio odlučujući činilac u njegovom obraćenju.
Za vrijeme teške bolesti u snu je čuo glas koji mu naređuje da izjavi da je musliman. „I kad sam ušao u džamiju", nastavlja on, „i vidio muslimane da stoje u redovima kao anđeli, čuo sam glas da mi govori. Ovo je društvo čiji su dolazak najavljivali poslanici (neka je blagoslov i mir na njih!). I kada se hatib pojavio obučen u crni ogrtač, ispunio me je dubok osjećaj strahopoštovanja. Kad je svoj govor završio riječima „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, a da se ono što se radi - čestito uradi, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje - da pouku primite, On vas savjetuje," tek je namaz počeo, ja sam snažno podignut, jer su mi se redovi muslimana činili kao redovi anđela u čijim sedždama (padanju ničice) i ruku'ima (klanjanju) Allahova se moć otkrivala. Čuo sam glas koji mi kaže: „Ako je Bog govorio narodu Izraela dva puta za sva stoljeća, pa on ovoj zajednici (džema'atu) govori u svako vrijeme namaza. U sebi sam bio uvjeren da sam stvoren da budem musliman."
Zato je Renan mogao reći: „Nisam nikad ušao u džamiju a da me nije potresao oštar osjećaj, ili bolje rečeno, da se nisam stvarno rastužio što nisam musliman."



Lahko je razumjeti kako je prizor muslimanskog trgovca na namazu, njegove česte sedžde, njegova duboka i mirna molitva nevidljivom Bogu ostavljao utisak na paganskog Afrikanca nadarenog jakim smislom za tajne, što obično prati nižestepenu civilizaciju. Radoznalost, prirodno, podstiče pitanje. Na ovaj način se pruža znanost islama, koja ponekad privuče obraćenika u islam, od koga se mogao okrenuti da mu se nepoželjno ponudio, a ne kao slobodan dar.



Dovoljno je reći da je post za vrijeme mjeseca ramazana dio stalnog dokaza protiv teorije da je islam vjerski sistem koji privlači sebi ugađajući ljudskim strastima. Karlaj veli: „Njegova vjera nije uopče lahka: rigorozan post, čistoća, strogi sklop propisa, klanjanje pet puta dnevno, zabrana alkohola, ne uspijeva biti lahkom vjerom."



Vezan ovim i drugim vjerskim obredima, ali neopterećen ili pomućen njima, principi islamskog učenja sa neprekidno nalaze u vanjskoj manifestaciji vjernikova života. Potom, ovo učenje postaje nerazmrsivo isprepleteno sa svakodnevnim vjernikovim životom što muslimana jedinku čini predstavnikom i učiteljem njegova učenja daleko više nego što je to slučaj sa sljedbenicima većine drugih vjera. Svedeno na tako kratak i jednostavan jezik, njegovo učenje traži malo intelektualnog napora.



Određenost, pozitivnost i preciznost obreda ne ostavlja vjernika u sumnji šta treba da čini da izvrši ove dužnosti. On osjeća zadovoljstvo kada je ispunio sve zahtjeve šeriata. U ovom jedinstvu racionalizma i rituala mi možemo naći uveliko tajnu moći kojom je islam ovladao ljudskim umovima. „Ako želiš privući veliku masu, pruži im istinu u punoj formi, preciznu i čistu, u vidljivom i opipljivom izgledu."
Mogu se navesti i mnoge druge okolnosti koje su pomagale misionarskim uspjesima islama, okolnosti koje se odnose na razna vremena i zemlje. Među ovim okolnostima može se spomenuti korist koju je muslimanski misionarski rad imao u činjenici da je umnogome bio u rukama trgovaca, naročito u Africi i nekim drugim necivilizovanim zemljama, gdje je stranac gledan sa podozrenjem od strane lokalnog stanovništva.



U slučaju trgovca, njegovo dobro poznato i bezazleno zanimanje mu je obezbjedivalo sigurnost od bilo kakvog osjećaja sumnje. Njegovo poznavanje ljudi i manira, njegova trgovačka profinjenost pribavljali su mu lijep prijem i otklanjali osjećaj suzdržljivosti, koji su, prirodno, proizlazili u prisutnosti stranaca. On ne radi u takvim smetnjama u koje se zapleće profesionalni misionar koji je izložen optužbi za zle motive, i to ne samo kod naroda čiji je iskustveni nivo i umni horizont ograničen i čija je predstava o bilo kojem čovjeku koji se izlaže opasnostima dugog puta i koji ostavlja po strani svako ovosvjetsko zanimanje radi samo jednog cilja: da pridobija ljude u vjeru, neobjašnjiva stvar. Čak i mnogo civilizovaniji ljudi u svijetu su naklonjeni sumnji u iskrenost plaćenog misionarskog predstavnika. Okolnosti se jako razlikuju gdje se islam nije javio kao molitelj u stranoj zemlji nego se postavljao ponosno kao vjera vladajućih.
Na prethodnim stranicama je ukazano da teorija islamske vjere nalaže toleranciju i slobodu vjerskog života za sve sljedbenike drugih vjera koji plaćaju porez džizju kao naknadu za bezbjednost. Mada su stranice muslimanske povijesti obojene krvlju mnogih okrutnih progonstava, u cjelini gledano nevjernici, još uvijek, pod muslimanskom upravom uživaju takvu mjeru tolerancije kakva se ne može naći u Evropi sve do danas.

Nasilno prevođenje u islam je zabranjeno prema kur'anskoj zapovijedi: „Nema prisiljavanja u vjeru" (11:256). „Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? Ni jedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje..." (X: 99, 100.). Postojanje brojnih kršćanskih sekti i zajednica u zemljama koje su stoljećima bile pod islamskom upravom čvrst je dokaz tolerancije koju su uživali. I ukazuju da su progoni, koji su se s vremena na vrijeme dešavali, bili zahtijevani i podnošeni od ruku zanesenjaka i fanatika. U stvari, potaknuti su nekim posebnim i lokalnim okolnostima više nego što su inspirisani nekim utvrđenim načelom netolerancije.31 U takva vremena pogroma, pritisak okolnosti je mnoge nevjernike vodio tome da bar naizgled postanu muslimani.
Moguće je navesti mnogo slučajeva o pojedincima koji su, u posebnim prilikama, bili prisiljeni da se potčine vjeri Kur'ana. Ali, ovakvo ugnjetavanje je potpuno bez saglasnosti šeri'atskog (islamskog) prava, vjerskog ili građanskog.
Citati Kur'ana koji zabranjuju prisilno obraćanje i preporučuju pozivanje (propovijedanje) kao jedini zakonski način širenja vjere, ranije su navedeni (Uvod, 25-28 ). Isti princip je potpomognut odlukama islamskih učenjaka. Kad je Moše Maimonid pod upravom fanatičnih Muvehida simulirao prelaz u islam, prebjegao je u Egipat i otvoreno se predstavio kao Jevrejin. Jedan muslimanski pravnik iz Španije ga je optužio za odmetništvo od islama i zatražio da se nad njim izvrši najstroža zakonska kazna za ovaj prestup. Optužba je odbačena od uvaženog kadije Abdurrahima b. Alija, jednog od najpoznatijih muslimanskih pravnika i prvog ministra velikog Salahuddina Ejubije. On je odlučno izjavio da se čovjek koji na silu bude obraćen u islam zakonski ne može smatrati muslimanom.

U istom duhu je postupio i Gazan (1295 - 1304) otkrivši da su budistički monasi postali muslimani (kad im je hram razoren) početkom njegove vladavine i samo prividno se obratili u islam. Dozvolio je svima, koji su željeli, da se vrate u Tibet, gdje među svojim budističkim žiteljima mogu biti slobodni u slijeđenju vlastite vjere.
Tavernie nam iznosi sličnu priču o nekim Jevrejima Isfahana koje je guverner grada strašno progonio „da je i silom i lukavstvom uzrokovao njihovo obraćanje u islam. Ali je kralj Šah Abbas II (1642 - 1667) shvatio da su ih samo sila i strah primorali na obraćenje. Dozvolio im je da se iznova vrate svojoj vjeri i žive u miru."