|
Redovna predavanja za
mlade
02. 12. 2006
Prije nego li počnem sa
predavanjem naglasio bih nekoliko stvari. Kao prvo u objektivnom
svijetu bez izuzetka vlada zakon kauzaliteta, tj. sve što se
događa podređeno je uzročno posljedičnom ustrojstvu. Isto
pravilo važi kada je u pitanju genetsko nasljedstvo ili
prenošenje osobina, ulogu uzročnosti imaju razni aspekti kod
roditelja počevši od načina ophođenja roditelja, načina kako se
oni hrane, od svega toga zavisi kakve će osobine dijete
naslijediti od njih. Također ćemo vidjeti da zakon kauzalnosti
vrijedi i za duhovne i psihološke horizonte kao što vrijedi na
materijalnom segmentu. Ajnštajn kaže: Sve što nauka i
znanstvenost bude više napredovala i dolazila do novih otkrića
to će kredibilitet i vjerodostojnost vjere više dolaziti do
izražaja i bit će sve više jasnije da je vjera ispravna. Ako Bog
da, idući put ćemo citirati dva tri retka iz njegovih
razmišljanja u vezi sa religijom, da bismo vidjeli kako jedan
znastvenik njegovog kalibra i njegovih kvaliteta gleda na
religiju.
Upravo onaj Bog koji je
stvorio Objektivni svijet poslao je i spustio vjeru.
Zahvaljujući toj činjenici nemoguće je da u materijalnom svijetu
vlada harmonija i preciznost a da nasuprot tome u svijetu
religije vlada haos. Jedan od problema koji je faktički zahvatio
cijelo društvo i sve kategorije ljudi jeste i taj što naučnici
koji se bave spekulativnim znanostima ne razumiju jezik vjere a
naučnici koji se bave vjerskim naukom ne razumiju jezik
znanstvenosti. Dželaludin Rumi nam upečatljivo ukazuje koliko je
nezahvalno takvo razumjevanje: Putovala tri čovjeka, kada su
ogladnjeli počeli su diskutovati šta bi mogli nabaviti za po
jedan dirhem koji su imali sa sobom. Dogovorili su se da ne
kupuju odvojeno jer sa jednim dirhemom ne mogu baš nešto plaho
kupiti, već da saberu novac pa da kupe za tri dirhema što bude
moglo pa da zajedno to i pojedu, nakon toga su se počeli
dogovarati šta da se kupi. Jedan reče: ja bih angur;
drugi: e ja bih i'neb; ja ču üzüm povika treći.
Italizirane riječi vode porijeklo iz tri jezika: perzijskog,
arapskog i turskog sa jednim te istim značenjem grožđa. Međutim,
oni nisu znali da žele isto, pa su se počeli prepirati. Naišao
je jedan čovjek i upitao ih u čemu je problem? Rekoše: Hoćemo da
uzmemo nešto za pojesti, ali ne možemo da se dogovorimo. Čovjek
reče: Kako ne možete, šta želite. Prvi reče ja hoću angur, dobro
znači hoćes grožđe, drugi reče ja hoću i'neb dobro i ti hoćeš
grožđe, treći reče ja hoću üzüm, pa dobro i ti hoćeš grožđe.
Čovjek im reče vidite vi svi želite jednu te istu stvar samo što
govorite različitim jezicima. Ukoliko vjerski i svjetovni
naučnici budu razumjeli međusobni jezik onda neće imati nikakvih
problema.
Vratimo se našoj temi
koju smo započeli a koja se tiče razlika muškarca i žene, koje
smo podjelili na tri segmenta; prvi je tjelesne razlike, drugi
psihičke i duhovne i treći razlike u međusobnim osjećajima i
očekivanjima. Sva tri aspekta smo zajednički obradili i došli
smo do dva pitanja.
Prvo, da li je ova
razlika pokazatelj međusobnih prednosti muškarca i žene ili se
iza njih krije neki drugi cilj. Ukoliko se u odgovoru ispostavi
da posrijedi nije nikakvo favoriziranje već da je riječ o nečemu
sasvim drugom, u tom nam se slučaju nameće sljedeće pitanje:
cilj za koji se ispostavi da je razlog ovih razlika da li
inherenat u nužnosti stvaranja i stvaralačkom procesu ili je pak
riječ o tome da je Stvoritelj želio raznolikost pa u paketu
stvaranja između ostalog postoje muškarac i žena. Ukoliko nam
odgovor na prvo pitanje postane jasan na drugo će pitanje samo
po sebi biti odgovoreno.
Prva činjenica do koje
se dolazi jeste da spomenute razlike ulaze u okvir stvaralačke
nužnosti, zašto? Usljed toga što ove dvije kategorije Božijih
stvorenja kojima je Gospodar podario razum trebaju voditi
zajednički život. Trebaju izvjesno vrijeme ili život provesti
jedno kraj drugog. Tako da bismo na neki način mogli zaključiti
da su ove razlike proporcionalna neophodnost, upravo su tako
podešene da njihovo zajedničko obitovanje jeste ono što se
podrazumjeva i može trajati dugo vremena. Nije posrijedi priča o
tome kako je jedan savršen a drugi nije, već riječ je o tome
kako njih dvoje trebaju da iznjedre nešto treće. Kada je riječ o
bilo kojoj stvari koja je sastavljena od više elemenata, tj.
činilaca, ukoliko između njih ne postoji kompaktibilnost, tj.
odgovarajuća povezanost, u tom slučaju nema šanse da ta stvar
dođe do svoga pretpostavljenog cilja kao takva, tj. sastavljena
od elemenata koji ne odgovaraju jedan drugom. Muškarac i žena
spadaju u kategoriju ovog primjera, oni su dva činioca jedne
cjeline koja mora stići do svoga cilja, što znači da oni kao
elementi nečeg što se treba kretati do svoga cilja moraju
odgovarati jedno drugom. Upravo iz ovoga se shvata neophodnost
različitosti, tj. dolazi se do zaključka da se u njihovoj
proporcionalnosti iznjedrava razlika, oni su različiti ali
proporcionalno, tj. odgovaraju jedno drugom.
Naprimjer, ukoliko jedan
prehrambeni element, koji je presudan za nastavak života bilo
kojeg bića bilo iz biljne bilo iz životinjske ili pak ljudske
vrste ne bude regulirao proporcionalnost među elementima
domaćina koji ga unosi u svoj tijelo, i ne bude svakom dijelu
ili organu davao energiju u potrebnoj mjeri to biće neće moći
nastaviti egzistirati i ubrzo će biti uništeno, ili pak cilj
koji je uzet u obzir stvaranjem toga bića neće moći biti
ostvaren. Zahvaljujući takvoj neuravnoteženoj raspodjeli
energije koja se unosi u organizam to tijelo ili može doživjeti
potpuni pad ili pak može rezultirati nekim devijantostima koje
će spriječiti normalan hod ka cilju. Sljedeće što se može kazati
u vezi razlika između muškarca i žene jeste da je postojeća
razlika jedan od najuzvišenijih umjetničkih stvaralačkih djela
Uzvišenoga Gospodara. Što nam svjedoči sljedeću činjenicu da je
cio svijet svrshishodan i da se kreće ka svome cilju. U isto
vrijeme kada postoje razlike slijedi se isti cilj i nijedan se
element ogromnog prostranstva po kojem je razastrta kreacija ne
suprostavlja slijeđenju univerzalnog usavršavajućeg hoda. Sa
jedne strane govorimo o međusobnim razlikama, a sa druge o
zajedničkom hodu različitih elemenata ka istom cilju. Kada
posmatramo sa strane to nam svjedoči o tome da postoji neka
uzvišena sila, Kreator koji je to sa namjerom ostvario. Ove
razlike kako se god mogu uočiti u materijalnom svijetu one se
također uočavaju i na terenu legislativnih zakona ili
šerijatskog prava bilo koje vjere gdje vidimo da je upravo zbog
svih tih različitosti cilj jedan. U suri Mulk u 3 i 4. ajetu se
prezentiraju dvije činjenice koje u isto vrijeme možemo ubrojati
u naučna čuda Kur'anska:
Koji je sedam spratova
nebeskih stvorio, nećeš vidjeti u stvaranju Milostivog nikakve
disharmonije, povrati pogled, vidiš li kakvog nedostatka? Zatim
ponovo povrati pogled, vratit će ti si sustao i iscrpljen.
Uvaženi komentator
Kur'ana Allame Tabatabai kaže da ponovljeni poziv: Povrati
svoj pogled, zapravo daje do znanja da je prvo pozivanje
bilo obično pozivanje da se pogleda da li se može naći nekih
neslaganja i disharmonije ili neodgovaranja pojedinih dijelova
ali ako niste zadovoljni sa tim poslužite se naučnim sredstvima
i instrumentima i upotrebite sve što vam je pri ruci u tome
nastojanju, međutim od nedostataka nećete naći ništa. U
zaključku ovog izazova se kaže: vratit će ti se pogled sustao
i iscrpljen, već te hvata umor pospanosti a ti nećeš naći
ništa od neslaganja. Tako vidimo da Kur'an časni nije objavljen
samo za arape onoga doba, niti samo za njihovo područje, već je
Knjiga koja ima univerzalno značenje, nema roka isteka, već kako
god važi za prošlost tako je aktuelan i za našu sadašnjost ali i
za budućnost, ista ta Knjiga i nas sa istim onim akcentom kojim
je pozivala nekadašnjeg čovjeka, poziva i današnju nauku,
današnje znanstvenike ukoliko ne vjerujete pomognite se svim
sredstvima, svim snagama da vidite da li u Božijem stvaranju ima
disharmonije. Između ostalog daje se do znanja da je vjera
poslata i da je čovjek stvoren u svijetu u kojem obitava sa
svrhom da svojom radoznalošću svojim naučnim otkrićima dođe do
spoznaje da postoji Stvoritelj i da je Stvoritelj apsolutno
moćan i apsolutni znalac koji je stvorio svijet i u njemu
čovjeka, čovjeku je dao određene nadležnosti i zadatke, između
ostalog i da istražuje u svijetu u kojem trenutno živi da dođe
do konstatacije da je sve ono što Allah putem objave šalje,
istina. Nažalost, muslimani su previdjeli ovu odsudno važnu
činjenicu i zapravo time su se osudili na zaostalost od ostaloga
svijeta i zapravo prešli su preko Kur'anske regulative u kojoj
kaže: Stvorio Sam vas da biste živjeli na ovom svijetu i
istraživali, da biste na njemu napredovali, da biste
konstatovali ovu činjenicu o kojoj smo do sada govorili. U
komentaru ovog kur'anskog ajeta: Onaj koji je stvorio smrt i
život da bi vas ispitao koji će od vas bolje djelovati i biti
najboljeg djela, Allame Tabatabai, kojeg smo maločas
spomenuli kaže: Zapitajmo se zašto je konstrukcija ajeta
postavljena na ovaj način, zašto je rečeno: da vidimo koji će
biti najboljeg djela, zašto komparacija najboljeg
zašto se ovdje ne spominje onaj koji će biti najružnijeg djela,
tj. onaj koji će imati najgora dijela? Allame kaže da za to
postoje dva razloga, jedan nam daje do znanja kako je suština
stvaranja upravo dobro djelo, odabiranje onoga lijepog i
najljepšeg a grijesi i ono što je loše zapravo je otpad i višak
koji se javlja u stvorenom svijetu. Pokušajmo to shvatiti kroz
primjer kada bismo jednome stolaru odnijeli nekoliko daski da
nam napravi sto, cilj odnošenja je da se od materijala izradi
jedan lijep sto koji će nam odgovarati, međutim, obratimo li
pažnju na patos stolarske radnje vidjet ćemo otpad, otpad koji
nije cilj, već koji je višak. Drugi razlog zbog čega je rečeno
na ovakav način jeste da bi nam se dalo do znanja da sa vjerske
tačke gledišta budućnost svijeta je sasvim jasna a ogleda se u
tome da će čovječanstvo doći do tačke, kako se u Kur'anu kazuje,
da ćemo obožavati samo Allaha i ništa drugo. Dakle, možemo reći
da su stavovi određenih učenjaka koji su skeptični po pitanju
šta će se desiti čovječanstvu u budućnosti nesuvisli jer nam
vjera i Kur'an daju do znanja da je čovječanstvo usmjereno ka
napretku i boljitku. Ovdje se krije jedna veoma latentna
činjenica, na fakultetu ili u bilo kakvoj grupi gdje se upriliči
izbor za najboljeg, najbolji se bira iz grupe najboljih koji su
primljeni, koji su prošli, dok oni koji nisu prošli, koji nisu
primljeni na fakultet oni se i ne uzimaju u obzir, jer riječ je
o najboljima, o onima koji su uzor. Šta se želi reći riječima:
Da vidimo ko je najboljega dijela? To znači da će ljudi u
budućnosti biti dobrog djela, ali među njima biramo one koji su
najboljega djela. Kur'an kako god potvrđuje da je materijalni
svijet djelo Jednoga, također potvrđuje za sebe: zašto ne
razmislite o Kur'anu, da je Kur'an djelo više njih onda bi se
sigurno u Kur'anu našle različitosti, međutim, nije dijelo
više njih, već jednoga Boga što znači da u njemu nema nikakvih
različitosti, nikakvih odstupanja i protivurječja.
Jedno pitanje za
studente: Nađe se čovjek i pročita ovaj ajet: Zašto ne
razmislite o Kur'anu, da je Kur'an djelo više njih sigurno bi u
njemu bilo neslaganja i protivurječnosti, kojim se želi dati
do znanja da je činjenica kako u Kur'anu nema neslaganja,
protivurječnosti i da je to dokaz da postoji Bog. Vi kao
studenti, muslimani kakav biste odgovor ili objašnjenje ponudili
na sljedeće pitanje: Vi muslimani tvrdite da je Kur'an uzvišniji
od Indžila i Tevrata, ali ipak tvrdite da je Indžil uzvišeniji
od Tevrata, ali zar Autor sve tri knjige nije jedan Bog? Da li
među knjigama ima razlike i protivurječnosti ili pak nije riječ
o razlikama već o nečem drugom?
1.
Pokret i promjena je jedan od sigurnih zakona Svijeta. To
znači da svako biće koje egzistira u materijalnom svijetu kreće
se od najniže tačke ličnog inteziteta unutar okvira svoje
savršenosti do najviše tačke u tome okviru. Upravo zahvaljujući
ovom zakonu naša uvažena gošća, Dr. Amira Redžić, koja nam drži
predavanja iz genetike, kada posmatra razvoj embriona u utrobi
majke, ukoliko za nedjelju dana ne vidi nikakve razlike bit će
zabrinuta jer sa embrionom nešto nije u redu. Tada se traži
razlog zbog kojeg je došlo do zastoja razboja embriona. Bez
ikakvog izuzetka ovaj zakon obuhvata cijelu Kreaciju.
2.
Druga premisa, čovjek je dio svijeta, a dio uvjek slijedi
cjelinu u zakonima koji upravljaju njom. Dio se ne može odvojiti
od cjeline, kada bi se odvojio ne bi bio dio cjeline. Rekli smo
da se univerzalni zakon cjeline naziva pokret, a čovjek kao dio
cjeline potpada pod taj zakon. Šta je zapravo čovjek? Čovjek
jednako je: duša, misli, djela. Svaki čovjek, uzmemo li u obzir
njegovo biće, njegov način djelovanja, način razmišljanja se iz
dana u dan razlikuje u navedenim segmentima. Na osnovu ovog
zakona koji je neupitan i prirodno prihvaćen od strane svakog
čovjeka, dosta puta upravo prirodno bez razmišljanja vidimo kako
i mi i drugi reagiraju. Navest ćemo jedan primjer. Mlada, tj.
snaha dolazi u novu porodicu. U početku neiskustvo i trema čine
da joj ponekad sagori ručak. Ukućani obično, u početku kažu: ne
mari, tek je došla. Međutim, jedna “mlada” koja je 10, 20 godina
već u kući, a kojoj još uvjek sagorjeva hrana za njen slučaj
nećemo reći: ma pusti je tek je došla. Zašto? Zato što je našem
odnosu prema spoljnom svijetu inherentna svijest o zakonu
pokreta i promjene, o zakonu adaptiranja i socijalizacije, tako
da svaki čovjek shvata da se kreće sa cjelinom i da u tom
kretanju doživljava promjene. Kada se neko tek počne baviti
kaligrafijom, prvi i drugi put linije koje povlači više liče na
hijeroglife nego li na arapske harfove. Međutim, nakon izvjesnog
vremena ukoliko bude u kontinuitetu vježbao pisanje on postaje
ekspert za kaligrafiju. Bilo šta što se može od čovjeka
očekivati, bilo da je riječ o sportu, umjetnosti ili nečem
drugom, sve što je unutar nabrojana tri segmenta koja
predstavljaju čovjeka, sve se to nalazi na traci usavršavajućeg
pokreta. Uzmimo u obzir pjesnika čija sabrana djela rado držimo
u privatnoj biblioteci, vidjet ćemo očiglednu razliku između
stihova koje je napisao kada je imao 18 godina i ono što piše
sada u 56. godini. Zaključujemo da je pokret univerzalni zakon
koji je bez izuzetka u opticaju u svakoj je čestici ovog
materijalnog svijeta i nijedan element ne može da se pohvali
činjenicom kako se njegovih 10 godina prije ne razlikuju od
njegovoga sada. Kakve ovo veze ima sa Kur'anom, upitat ćete?
Koliko je godina Kur’an
objavljivan? Objavljivan je 23 godine. Da li su ove 23 godine,
gledano sa vanjskog aspekta u načinu života i uvjetima u kojima
su se Poslanik i njegovi ashabi nalazili bili isti, tj. bez
promjene? Ni u kom slučaju, nemoguće je i pretpostaviti da bi
takvo što moglo biti istina. Pa se desilo da su Poslanika samog
samcatog protjerali iz Mekke. On u Medini a njegovi prijatelji u
Meki, pod pritiskom pod torturama. Međutim, jednoga dana sa
potpunom slavom i pobjedom sa preko 10 000 ljudi vraća u Mekku.
Jednoga dana u bitki na Uhudu gubi 72 najbolja prijatelja.
Jednoga dana u bitki na Bedru izvojevao je jednu od najvećih
pobjeda. I tako redom, uzmemo li u obzir 23 godine poslaničkog
života one bi izgledale kao EKG-traka srca. Nekada su
kulminirali, nekada stagnirali. Nekada su vrlo dobro stajali a
nekada loše. Nekada mjesecima nije bilo ničega, pa se prenosi da
je stanje toliko bilo loše da žene koje su živjele u jednom
dijelu Poslanikove džamije kao grupa koja se nazivala (ashabe
soffe), tj. grupa soffe koje nisu imale dovoljno
odjeće kada se trebao obaviti namaz pozajmljivale su odjeću
jedna drugoj e da bi klanjale. Međutim, Kur’an je objavljen od
onoga koji je
vidio sve ove razlike u 23 godine. Da je Kur’an kojim slučajem
djelo Poslanika, dakle čovjeka nad kojim također upravlja ovaj
zakon promjene, bilo bi sasvim normalno da se iz takvog Kur'ana
mogu izdvojiti zlatni trenutci, nadahnuća, kao i veliki niz
protivurječnosti, izmjena i dodataka na prethodna mišljenja i
stavove. Upravo zbog ove činjenice, tj. zbog toga što Kur'an
nije djelo čovjeka, već Apsolutno moćnog i Onoga koji znanjem
obuhvata sve postojeće, kada bi bilo ko na svijetu pa čak i
eksper iz književnosti, uzeo Kur’an, ali bez znanja o
hronologiji objavljivanja ajeta, nikada sam po sebi ne bi mogao
precizirati koji je ajet prvi objavljen a koji zadnji. Zato se u
Kur’anu kaže da je Kur’an knjiga čiji su kraj i početak isti.
Drugim riječima, prvi dan kada je počelo objavljivanje Kur’ana,
i zadnji dan kada je objavljivanje završeno stil je isti, istine
su iste, ništa protivrječno nije kazano. Upravo nam to daje do
znanja da Kur’an ne pripada Ovom svijetu. Zašto? Zato što ne
potpada pod zakon koji vlada materijalnim svijetom. Upravo Bog
koji je stvorio materijalni svijet u kojem nema disharmonije On
je objavio Kur’an u kojem također nema toga.
Vratimo se temi o kojoj
smo razgovarali, tj. o tome da dijelovi koji su međusobno
različiti da bi sačinjavali jednu cjelinu moraju jedno drugom
odgovarti, tj. biti kompaktni, ta se različitost razlikuje od
usavršavanja, drugim riječima međusobna proporcionalnost tih
dijelova se razlikuju od teme usavršavanja. Možemo zaključiti da
je razlika između muškarca i žene, razlika koja se tiče
proporcionalnosti a ne razlika koja izaziva kontradiktornost.
|
