Redovna predavanja za mlade

06. 01. 2007

Već smo govorili o trima svjetovima, možda malo prebrzo ali ne mari sada ćemo ukratko objasniti neke detalje vezane za tu zbilju. Prije toga da ukažem na činjenicu da u svijetu događanja veći broj ljudi koji nisu baš vezani za vjeru imaju karakterističan pogled i objašnjenje po tom pitanju. Oni su mišljenja da nagrada koju Bog daje za određena djela ili pak kazna koju Bog spušta zbog određenih djela to čini direktnom metodom, tj. Bog direktno vraća nekom ovo a nekom ono. Jedan od njih je i Auguste Comte, koji kaže da dešavanja u svijetu možemo podijeliti na dvije kategorije. U prvu kategoriju događanja, bez obzira, bilo da je riječ o dobrim ili lošim, spadaju događaji za koje ne znamo odakle su i na koji način postaju. S obzirom da ne znamo o čemu je riječ, onda brže bolje kažemo to je od Boga. Drugu kategoriju, kako ste već naslutili, predstavljaju događaji za koje imamo objašnjenje i poznajemo razloge zbog kojih se dešavaju, i sasvim je prirodno da nisu od Boga, već dešavaju se na poznat način. Kakav je prirodni zaključak ovakvog razmišljanja? Rezultat je sljedeći: što nauka više napreduje i na taj način čovjek dolazi do jasnijih objašnjenja u vezi sa načinom dešava to znači da će Božije prisustvo u događanjima biti manje. Dakle, polahko ali sigurno povlači se Božija boja a dolazi boja naučnih objašnjenja, to teče u kontinuitetu kako se nauka razvija tako se Božije prisustvo povlači. Međutim, više je nego očito da je riječ o pogrešnom i neutemeljenom shvatanju. Zašto? Zbog toga što niti vjera a niti nauk koji vjera daje čovjeku ne tvrde takvo što. Dakle vjera ne dijeli dešavanja na ona koja Bog izaziva i ona koja su prirodna. Niti ijedan intelektualac koji je vjernik takvo šta prihvata, kao što na kraju ni jedna vjera i vjerski nauk ne dozvoljava da vjernik stekne takav stav o dešavanjima. Zapitajmo se šta ih je navelo da dođu do takvog stava. Kada se došlo do tačke gdje se svijet dijeli na prirodni i nadprirodni onda je sasvim prirodno da je došlo do sljedeće podjele, tj. da se dešavanja ili uzroci koji rezultiraju da dolazi do određenih dešavanja, podjele na prirodne i nadprirodne uzroke. Na taj način oni su predočili dva izvora koji uzrokuju dešavanja u svijetu, jedan je prirodni a drugi nadprirodni, tj. apstraktni. Sasvim je “logično” da će u takvom gledanju na svijet Bog biti u istoj liniji sa prirodom i prirodnim uzrocima. Vjera nas uči da to nije tako, jer Bog je stvoritelj svijeta i zakona koji vladaju u svijetu. On je taj koji je stvorio sve zakone, koji su postojani i sveprožimajući, i On je taj koji je dao moć utjecanja i padanja pod utjecaj svim elementima postojećeg svijeta.

Naprimjer, dao je vodi moć gašenja žeđi a s druge strane biljkama, životinjama i čovjeku je dao da ožedne i da im žeđ može bit ugašena. Istu tu moć ili pontencijal kao i relaciju nije dao nafti ili gasu. On je svakom biću dao posebnu karakteristiku i sve je učinio posrednim uzrokom određenih dešavanja. Odredio je da se svaka posljedica dogodi iz posebnog kanala. Zahvaljujući tome vidimo da je svaka posljedica poput jednog jako zaljubljenog čovjeka, i da se kreće prema svome uzroku, i za svojim uzrokom. Dakle Bog je taj koji je bićima koja egzistiraju dao moć utjecanja i moć padanja pod uticaj. Svaka se posljedica kreće prema svom uzroku jer je to prirodno. A kada se to desi, kada dođe do njihove bliskosti onda dolazi na snagu utjecanje i padanje pod uticaj. Međutim, s obzirom da ove relacije nismo dobro razumjeli i sagledali, a pored toga s obzirom na činjenicu da su ljudi bili spremni onome što vide golim okom i onome što mogu opipati precizirati prirodnu uzročnost a na taj način i prirodno rešenje, a onome čemu ne mogu vidjeti uzroka za to odrede da ima nadprirodni uzrok. U Kur’anu u suri Talak jedan od razloga stvaranja svijeta spominje se upravo otkrivanje relacija koje je među egzistentima Uzvišeni Allah stvorio: Allah je onaj koji je stvorio sedam nebesa i od zemalja isto toliko, spustio je zakone između toga, tj. između nebesa i zemalja, (bilo da je riječ o šerijatskim zakonima ili o stvaralačkim zakonima, postavlja se pitanje zašto je to uradio. Zarad dvije stvari: da bi čovjek došao do znanja da je Allah svemoćan. Ukoliko nam se bude ukazala prilika objasnit ćemo da ovo znanje, da je Allah Svemoćan nije na razini pojmovnog znanja, tj. da mi znamo da je On svemoćan već da je riječ o nečem sasvim drugom.

Druga činjenica zarad čega je stvorio nebesa i zamlju i zakone: da bismo znali da Allah svojim znanjem sve obuhvata. Da li je Božije obuhvatanje znanjem poput našeg. Naprimjer, mi znamo koliko u ovoj prostoriji ima stolova, koliko ima nas, kakav je tepison. Međutim, Kur’an kaže da Božije znanje nije takvo, već znanje dijeli na dvije vrste. Jedno znanje jeste ono koje je u našem umu, riječ je o pojmovnom sadržaju, to je ono što mi svi imamo, znamo kakvi su nam majka i babo, gdje smo se rodili, kakva nam je kuća i o tome možemo ispisati mnoge knjige. Međutim, to znanje nema direktnog upliva u naš život, usljed toga što je riječ samo o jednom nizu pojmova i ništa više. Kur’an nas uči da znanje koje mi imamo je zapravo pojmovno znanje a kakvo je Božije znanje? Pogledajte kroz primjer Sulejmana, a.s., kada je vršio smotru i kada je Hudhud kasnio i kada mu je objasnio da je vidio neko carstvo i da je vidio lijepi Belkisin prijesto, onda je on rekao svojim bliskim saradnicima ko će od vas da mi ga donese? Jedan reče ja ću ti ga donijeti prije nego li ustaneš i sjedneš. Drugi kako ga Kur’an opisuje koji je imao malo znanja iz Knjige reče: ja ću ti ga donijeti prije nego li trepneš. Zbilja prije nego li Sulejman trepnu prijesto je bio tu.

Obratimo pažnju na činjenicu iz ajeta. Čovjek je imao nešto znanja iz Knjige ta je činjenica veoma bitna. Bog dragi zna koliko je kilometara Sulejmanov dvor bio udaljen od Belkisinog, ali taj čovjek je svojim znanjem donio prijesto za treptaj oka. Tako veliku stvar je uspio ostvariti svojim znanjem. Iz ovog je bitno da zaključimo da je znanje, tek znanje kada ostavlja traga za sobom. Kao naprimjer kada se dvojica prijatelja upišu u sporski centar da treniraju neki sport. Što više vježbaju to više dobivaju energije i kondicije. Ta energija u okviru njih samih ostavlja uticaja na način života u mjestu u kojem živi. Naprimjer, čovjek koji se bavi dizanjem tegova, tegove diže zahvaljujući energiji koju ima u sebi, tj. onome što nazivamo snaga. Ukoliko čitamo da su evlije Božije i Poslanici mogli raditi neke nadnaravne stvari, to je upravo zahvaljujući tome što su u svojem biću imali prisutno nešto, neku eneriju a ta energija je zapravo bila znanje. Tako vidimo da oni neke stvari mogu raditi na javi koje mi ni u snu ne možemo. Dakle, kada se u ajetu kaže stvorio sam nebesa i tako dalje da biste znali, znanje koje se traži ne podrazumjeva znanje da je Bog svemoćan već se traži da imamo znanje koje je stanje našeg cjelokupnog bića, a ne samo pojam kao puka informacija. Slanjem Poslanika i prezentiranjem određenih nadnaravnih djela Uzvišeni Gospodar nam šalje signal, vidite ovi ljudi koji su poput vas imaju kapacitet da urade nešto što vi trenutno ne možete. Naprimjer, Salih može da iz planine izvede devu. Isa je oživljavao mrtve, naš Poslanik je mogao da putuje diljem Kreacije. Ukoliko je Musa, a.s., prikazan tako moćnim da iz njegovog štapa izlazi aždaha. Zapravo nam se hoće dati do znanja koliko potencijala i moći imamo u sebi. Ukoliko čovječanstvo jednoga trenutka dođe do moći da iz mrtve materije stvori čovjeka to nije ništa protiv vjere, već će vjera reći pa ja sam čovječe prije hiljada godina rekla da je Isa, a.s., oživljavao mrtve. Ukoliko budemo mogli iz mrtve materije naprimjer iz jednog osušenog drvenog štapa stvoriti jednu veliku životinju, nemojmo misliti kako smo postali samostalni, bespotrebiti ljudi, kojima ne treba niko i ništa, tada će nam trebati svijest da nam Bog daje do znanja da je to stvorio u nama i da možemo imati takvu moć. Ukoliko kažemo da je vjera došla da bi u nama proširila taj vidik shvatanja i spoznaje nije došla da bi nas ispunila novim informacijama koje stečemo na onom pojmovnom nivou, već riječ je o nečemu drugom. Moguće je da neko kaže ma šta to pričaš. Međutim, sada ćemo pročitati nekoliko ajeta iz kojih ćemo doći do konstatacije da Allah ima upliva u onome što se događa u svijetu. U trećem ajetu sure Talak objašnjava se jedan univerzalni zakon: Allah zaista ispunjava svoje zapovijedi, Allah je svemu mjeru odredio.

Dakle, Allah sve što želi to i ostvari, dođe do toga i za svaku stvar je odredio mjeru, tj. ništa ne može biti više od mjere koju mu je Allah odredio. Ako bi nafta htjela gasiti žeđ kao voda to ne može uraditi, ako bi plin čovjeku htjeo ugasiti žeđ, to neće moći. Kao što voda ne može da progori u našim šporetima umjesto plina. Kao što metal ne može imati ulogu kocke šećera. Kao prvo Bog je svemu dao okvir djelovanja, tj. poseban okvir. Zatim nam ukazuje da sve Njegovo upravljanje i kontrolisanje ovim svijetom se zapravo odvija kroz ove prirodne zakone. Upravo kada Uzvišeni Gospodar hoće da nam prikaže kako je neke kaznio, ili neke nagradio, dakle kako je spusto svoju srdžbu ili svoju milost na neke ljude On objašnjava da je teklo kroz prirodne događaje. U vezi Faraona kaže: Mi smo mu se osvetili zbog svih zala koje je učinio ljudima. U suri E'araf u 136. ajetu kaže: Mi smo ga utopili u moru. Dakle more je bilo instrument spuštanja kazne, drugim riječima to Smo učinili prirodnim putem. U suri Kasas u 181. ajetu se kaže: Karuna smo satjerali pod zemlju. Uzvišeni kaže zemlja je pod našom kontrolom, nekada joj kažemo nek iz tebe nikne cvijet, pa cvijet nikne, nekada joj kažemo otvori se i progutaj nekog i ona se otvori i proguta, nekada kažemo nek provri voda i voda provri. Kada treba da se cvijeće razmnoži kako će se to dogoditi, odgovor nam se daje u suri Hidžr u 22. ajetu: Mi šaljemo vjetar koji čini oplodnju cvjetova i na taj način dolazi do razmnožavanja. Isto tako sa neba vam šaljemo kišu da bi vas napojili. Na neki način ovaj naučni detalj prestavlja jedan od onih trenutaka kada se muslimani mogu dičiti Kur’anom koji je mnogo godina prije nego li je čovjek svojim naučnim dokazima uspio vidjeti na koji način dolazi do oplodnje cvjetova izrekao: Mi to činimo vjetrom. Kada su biolozi a naročito oni koji se bave izučavanjem cvjetova i biljaka ustanovili da i među biljkama postoji muški i ženski spol i da većina njih vrši oplodnju pomoću vjetra? Kur’an također kaže: Mi spuštamo vodu sa neba. Allame Tabatabai kaže da je ovo još jedna Kur’anska nadnaravnost. Zašto je naučna muđiza? On kaže da su ljudi prije smatrali da postoji planeta vode, ili šuplja planeta iz koje dotiče voda, s obzirom na učenje o četiri elementa: zemlja, voda, vazduh i vjetar ljudi su mislili kako je god zemlja posebna planeta, isto tako postoji planet vode, tj. element vode, i sa nje nam voda dotiče. Danas je ustanovljeno i svi to znaju na kakav način nastaje kiša. Mi smo u ovoj zemlji dali da iz nje nikne sve što ima težinu. Moderni naučnici su otkrili da upravo težina, spomenuta u ajetu, igra značajnu ulogu u nicanju biljki. Vidimo u ovom kratkom ajetu izrečene su tri naučne činjenice, ali to samo po sebi nije bitno, već bitno je da nam se da do znanja da mi shvatimo da je to mjesto ili kanal opticaja Božijih naredbi. Drugim riječima hoće nam reći da sva dešavanja i karakteristike koje prirodni elementi imaju nisu odvojeni od Uzvišenoga Gospodara, šta-više, Uzvišeni im je to dao. Naprimjer, jedna od karakteristika vjetra jeste da on pomaže u procesu opstanka biljnog svijeta. Međutim, za vjetar se u vezi sa Adovim narodom kaže: Mi smo ga uništili hladnim vjetrom koji je puhao, riječ sarsar nam daje do znanja da vjetar bio vrlo jak i hladan na neki je način imao jednu vrstu kompresije tako da je uništio na sve na šta je naišao. Vidimo da vjetar koji sa jedne strane biva povodom da se produžava život jedne vrste, sa druge strane je povod uništenja života. U ajetu se kaže: Da si samo vidio kako smo sedam noći i osam dana prepustili taj narod vjetru i kako ih je bio isušio i napravio od njih ružne, nepomične kreature izgledali su kao šuplja datulina debla. Kada Sulejmanu daje moć, omogućava mu da može pokoriti prirodne zakone, stavlja mu vjetar pod kontrolu i Sulejman je pomoću vjetra upravljao svijetom. Dakle nije zbilja i ne možemo reći kako je priroda na jednom mjestu a Bog kao druga stvar, na drugom. Bog je stvoritelj, On obuhvata svijet, On je taj koji ga je stvorio. Izbacimo jednom zauvijek iz svojih umova pretpostavku da kada nešto treba da nam se desi onda Allah šalje bljesak, ili nekog meleka i kaže učini mu to i to. Ukoliko nam Allah prijeti da ako povrjedimo nečije srce i osjećanja da ćemo biti kažnjeni nemojmo gledati sa koje će nam strane doći magični bič, i početi nas bičevati, već očekujmo da nas u svijetu u kojem živimo zadesi neka reakcija. Filozofi da bi objasnili ovu silaznu vezu ovaj lanac od Boga do nas to čine na sljedeći način. Uzmimo u obzir jedan list papira i ono što je na njemu napisano. Iz ove predodžbe odmah možemo uzeti nekoliko uzroka u obzir. Jedan uzrok je olovka u ruci pisca, drugi je pokret ruke, treći je sama ruka. četvrto volja pisca. Znači odlučili ste napisati nekoliko stranica teksta ostalo ide automatski, uzmemo papir, olovku, pokrećemo ruku i pišemo. Da li spomenuti elementi kao što su papir i olovka, stoje jedan pored drugog ili pak imaju svoj silazni luk. Drugim riječima olovka sama po sebi, nema mogućnosti uraditi nešto što nazivamo pisanje. Pokret ruke je pokreće, bez toga ona ne može pisati, također sama ruka bez olovke ne može pisati, inače bismo u životu mašući rukama puno toga napisali, volja sama po sebi također, nema mogućnost da uradi takvo što. Da bismo stigli do rezultata koji se naziva pisani tekst imamo potrebu za zbirom elemenata, u našem primjeru to je zbir: volje, ruke, pokreta, olovke ukoliko bismo bili još detaljniji mogli bismo navesti stotinu drugih uzroka u procesu pisanja. Budemo li još detaljnije analizirali, uvidjet ćemo da je naša volja pod voljom nekoga drugog. Upravo Ta volja nas je stvorila. Ta volja nam je svojom moći dala moć biranja, mišljenja i odlučivanja. Ta moć je dala našoj ruci sposobnost da se pokorava našoj volji. Kur’an kaže: Mi smo ti koji smo vam upokorili nebo i zemlju da im nismo dali tu moć šta biste vi mogli učiniti. Ustvari stvorio je takav svijet da kada se dobije zbir: Njegova volja, naša volja, praktično izvođenje, onda instrumenti stvaraju. Usredsredimo se trenutno na našu volju, naprimjer odlučio sam nacrtati nešto na tabli. Onoga trenutka kada moja ruka prestane da se kreće, marker prestane pisati. Šta je uzrok našoj volji da bude voljna crtati? Ona je produkt našeg razmišljanja. Zašto razmišljamo, zato što imamo znanje. Naše je znanje produkt života, zato što smo živi imamo znanje. Otkud nam život? On nam ga daje iz trenutka u trenutak. Kako smo god sa jedne strane spremni prihvatiti činjenicu da naš život ostavlja utjecaja na naše znanje, a znanje na volju, volja na kretanje ruke, ruka na olovku koja ostavlja trag na bijeloj stranici papira, isto tako Njegova volja ima utjecaja na nas. Vratimo se podjeli sa početka u kojoj linearno priroda ima udio u nekim dešavanjima kao i Bog, ali čija uloga je sve nekako potisnutija, sve što više znamo prirodnih zakona to je Bog manje prisutan u dešavanjima, dakle podjeli koja iako govori o znanju je utemeljena ili na neznanju ili na zlim namjerama. Zato ispraznimo tablu uma od ideje kako kada Bog hoće da nas kazni to će se desiti poput neke munje ili nekog meleka, nema od toga ništa. Jednom se prilikom nekakav čovjek obratio Hazreti Aliju riječima: Volio bih uvečer ustati na noćni namaz, klanjati u ime Boga razmišljati, razgovarati sa svojim Gospodarom, ali nikako ne uspjevam to da ostvarim. Hazreti Ali mu reče: Ti si rob Božiji čije su srce sputali lanci njegovih grijeha. Drugim riječima grijesi koje činiš dolaze i čine ti san slatkim, čine ti tijelo teškim, sprečavaju te da radiš ono što je u tvoju korist. U jednom Hadis-kudsiji se kaže: Ahmede, reci svome ummetu, reci ljudima da prvu stvar koju ću uraditi, onima koje ne volim, tj. onima koji griješe, jeste da ću ih učinim takvim da neće imati volje da Mi se obrate, neće željeti da pričaju sa Mnom. Kada dođe do toga da ih napusti užitak razgovora sa Mnom u koju god provaliju da upadnu, neka upadnu, njihov problem.

Uzmimo za primjer jednog vrsnog umjetnika koji pravi izvanredna umjetnička djela, koji se muči i po čitavu godinu da završi jedno djelo i iznenada mu nešto pukne u glavi i za trenutak uništi sve što je uradio. Dakle na kraju mu je umjetničko djelo uništeno, ali čime, opet svojim djelom.

Tako kada kažemo da između naših djela i svijeta u kojem živimo postoji recipročna veza trebamo to shvatiti na taj način da je i samo djelo jedan od zakona ovoga svijeta. Tako kada hodamo i svojim stopalima stajemo na zemlju stvara se pritisak, isti pritisak osjećamo i na nozi, kao i na zemlji. Ima ih koji kažu urok, urokljive oči, to je šuplja priča, nema od toga ništa, dok sa druge strane sami prihvataju da ipak ima nešto od toga. Kada nekad uputimo blag pogled prema nekome, mi mu u život unesemo radost. Međutim, nekada se zna uputiti mrki pogled koji drugima otkriva da smo ljuti na njega. Nekad vidimo ružu pa nam drago, oko se samo od sebe usredsredi na ružu i sami taj kontakt sa ružom u nama stvara ugodan osjećaj topline. Vidimo da ipak ima nekih međusobnih utjecaja i da se sve ne svodi na naše površno znanje. Sa druge strane nemojmo ići u drugu krajnost pa biti sujevjerni te ko god da nas pogleda a mi brže bolje: Au ureče me. Maločas smo citirali ajet gdje Bog kaže: Svemu sam dao okvir, tj. mjeru. Jednom se prilikom moj učenik žalio da su džini ušli u njegovu majku. Nakon toga, kaže: žalio sam se jednom čovjeku što radi sa džinima i on mi reče moraš napisati nešto na papir i taj papir staviti u vodu, pa tom vodom pokvasiti zidove da džini ne ulaze. Ja sam se našalio sa njim i rekao a šta ako džin već u sobi pa ne bude mogao izići iz nje. Uvijek će ostati u sobi.

Zato sa obzirom da ste studenti, školovani ljudi i da razmišljate svojom glavom, znajte da je svijet u kojem živimo, svijet zakona, što znači da se u njemu ništa ne dešava od sebe.

Ne želim poreći ni prisustvo džina ni utjecaj dove, sasvim je jasno i postojanje džina i utjecaj dove, ali sve u okvirima svojih zakona. Ne može se desiti da mi oborimo sistem postojećeg svijeta, samo zato što ne znamo. Čudna je to stvar da se vjera našla između dvije vatre, između vjernika, tj. onih što se bore za veru i između onih koji se bore protiv vjere. Tako vjernici rade šta im je volja a sve pod brendom vjere, u isto vrijema kada vjera to ne prihvata. Opet sa druge strane, oportunisti misle da to što pričamo i radimo da nas je to vjera naučila. Zahvaljujući takvom stanju i našem pogrešnom predstavljanju vjere, oni kažu što se nauka više širi Bog se više sužava. Ukoliko smo se zgrozili na riječi koje smo maloprije citirali od Augusta Contea, ne bi bilo loše da se retrospektivno vratimo početku i pronađemo uzrok odakle njemu te riječi. Tada ćemo uočiti da unatoč tome što njega vidimo krivim, ipak za jedan dio izrečenih nelogičnosti većim dijelom smo mi krivi. Zato bi bilo dobro da se potrudimo da kao prvo shvatimo vjeru, jer vjera je nešto lijepo, ne pričam vam ovo jer sam ja shvatio vjeru, ne, mi nismo shvatili ni milioniti dio vjere ali ipak vidimo da je nešto veoma veoma divno. Mi pripadamo onoj grupi ljudi koji vole sport ali nisu sportisti. Mi smo na neki način poput sporskih komentatora. Kada bi još kakvim slučajem bilo vjere u nama sve bi bilo drugačije. Najbolji dokaz mojim riječima je to što kada bi neko došao i počeo pričati protiv onoga što sam ja rekao, pokušavajući da dokaže da to nije u redu, ja bih se naljutio i rekao kako to nije istina. Kako to da nemamo snagu prihvatanja tuđih mišljenja, to je isto kao kada čovjeku koji nije sportista kažemo, hajde istrči pola kilometra, on bi crkao. Međutim, kada ode gledati fudbalsku utakmicu, tu su nekakvi povici, aplauzi. Dakle mi smo oni što uzvikuju i bodre: hura, hura. Molimo Allaha da nam pomogne da se zbližimo s Kur’anom i vjerom.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta