Redovna predavanja za mlade

9. 12. 2006

Veza djéla i svijeta

Što se tiče ove teme možemo početi sa sljedećim temeljem: Neki nam Kur’anski ajeti ukazuju da naša djela, bez obzira dobra ili loša, ostavljaju tragove na vanjski svijet. Također, imamo određeni broj predaja koje su u kontekstu s ovim principom. Ukoliko naša djela budu orijentirana u smjeru u kojem se kreće i Kreacija, ukoliko nam djela budu dobra u toj mjeri će nam kreacija uzvratiti istom mjerom. Dočim, ukoliko naša djela budu suprotna univerzalnom kretanju kojim teče kreacija onda nema druge već će nam se vratiti istom mjerom. Ovo pravilo važi kako za individuu tako i za društvo. Ukazano je na jedno pravilo do kojeg se dolazi iz ajeta i rivajeta sada se može postaviti pitanje da li smo dužni prihvatiti pravilo i reći tako je zato što je Kur’an rekao, zato što je to Poslanik rekao ili je pak riječ o nečemu što je dokazivo na filozofski i na naučan način. Pokušajmo ovom pitanju prići sa drugoga aspekta, na način da ukoliko ne bismo vjerovali u poslanike i Boga da li to znači da ne bismo ovo pravilo mogli dokazati na naučan i filozofski način. Ukoliko odgovor bude pozitivan, ukoliko se naučno dokaže da postoji recipročna veza između nas i prirode i svijeta u kojem živimo onda bi to trebalo značiti da zarad svoga dobra poželjno je kloniti se nekih djela. Ukoliko se ispostavi da to nije istina onda ćemo u vezi sa svojim djelima i mogućnostima dobiti malo više slobode. Zavisno od odgovora koji će biti pozitivan ili negativan na neki način skica naših životnih okolnosti bila sljedeća. Ukoliko se ispostavi da je taj princip ispravan, to bi značilo da nad našim glavama postoji jedna ili više skrivenih kamera koje su direktno konektovane na na server koji se naziva ustrojstvo svijeta, i koje kao takve snimaju sve što radimo i jednoga će nam se dana na osnovu te evidencije reći: ti si zaslužio to a ti ovo, ili pak ukoliko se ispostavi da je riječ o običnoj tezi koja je postavljena da bi mi kao vjernici bili ograničeni, ali o tome nema ni slova u vanjskom svijetu to znači da u kreacija nema kamera koje bi nas nadgledale što znači da možemo odahnuti i ponašati se kako želimo. Najbolji primjer iz naših života za one koji se bave vožnjom jeste trenutak kada u svojim retrovizorima vidimo da iza nas ide policija, mi tada kao pravi vozači vozimo po školskim pravilima i poštujemo sve propise, a kada nema nikog, tj. policije načepimo gas i ne vidimo ništa ni pješačkog prelaza ni ništa drugo. Dakle pozitivan ili negativan odgovor trebali bi proizvesti stanje poštivanja zakona ili pak osjećaj slobode pa se radi šta je volja. Da bismo stupili na ovaj teren te da bismo objasnili ovaj problem, primorani smo malo ući na teren filozofije i biti jedno određeno vrijeme i filozofi. Samo nemojmo biti kao student koji je tek počeo prisustvovati časovima filozofije, i tek što je profesor ušao i počeo Bismillahir rahmanir rahim, on diže ruku i upita: profesore koja je razlika između nas filozofa i teologa? Dakle, ipak večeras ćemo biti malo i filozofi.

Na temelju filozofskih načela postoje tri svijeta:

î   Materijalni,

î   Imaginalni, tj. posredni,

î   svijet univerzalnog intelekta,

Da bismo ovu podjelu shvatili na najlakši način navest ćemo primjer iz običnoga života. Naprimjer, sjedimo u kući sami i najednom nam sine ideja koja nikom do tada nije pala na pamet. Uopće nije bitno koje je naravi ideja, filozofske, praktične, tehničke, naučne, društvene ili bilo kakve. Ideja je dobra i dopadne vam se, zbog toga poželite da je prenesete drugima, ipak s obzirom da je riječ o misli, dakle nečem što je apstraktnog porijekla nečem što nema ni forme ni oblika ni boje; šta da radimo, kako da je prenesemo drugima? Zbilja šta raditi, jer želimo prenijeti drugima nešto što nema ni oblika ni forme ni boje ni okvira ni mirisa ni ukusa. Kakvo je vaše mišljenje? Upravo kako je i rečeno to nešto, što faktički nije ništa pretačemo u riječ, i riječima mu dajemo do znanja to i to mislim, riječima mu to opišemo. Međutim, odmah se povežimo sa predhodnim predavanjem, tu ideju hoću prenijeti svome unuku kojeg neću zateći, ili nekome ko trenutno nije prisutan da i on bude svjestan toga. Riječi pretačemo u pisanu formu. Dakle imamo jednu zbilju, jednu činjenicu koja postoji u tri svijeta, imamo nešto što bismo nazvali umni bitak, tj. ideja bez oblika, mirisa, veličine, međutim nivo ispod toga u navedenom primjeru bismo mogli nazvati verbalnim bitkom. Nastavimo li redukciju iz umnog bitka stižemo do opipljive pisane forme. Iz navedenog primjera smo ustanovili da postoji svijet bez oblika, mirisa, forme ali ipak postoji, egzistira. Ispod njega imamo svijet riječi kojeg ukoliko želimo možemo svesti u malo opipljivije granice i koncepte, riječ je o pisanoj formi. Sve što je Uzvišeni Gospodar stvorio može se smjestiti u jedan od ova tri svijeta:

1. Svijet racija ili razuma,
2. Svijet imaginalija ili međusvijet,
3. Materijalni svijet.

Kada već govorimo o materijalnom svijetu u kojem se trenutno nalazimo riječ je o nečemu što ima formu, oblik, vrijeme i prostor. Primjera za to imamo koliko želimo, evo koliko ovdje oko nas ima stolica, drveća, zemlje itd. Počev od najvećih nebeskih tijela pa do najmanjih ćelija. Također, imamo i drugi svijet koji postoji, svijet koji je na neki način slobodniji, koji nije toliko ograničen kao materijalni. Sa jednog aspekta sličan je ovome svijetu a sa drugog nije, sa aspekta posjedovanja oblika sličan je ovom svijetu, međutim jest da ima oblik ali nema se mogućnosti dodirnuti, nema se mogućnosti vidjeti golim okom, ne može se čuti. Za to je najbolji primjer, svijet snova. Sumnjam da neko od vas može reći kako nikad nije sanjao. U našim snovima nema šta ne radimo, plivamo, plašimo se, veselimo se, letimo, jedemo itd. Forme u snovima su kao u našem svijetu, ali ništa opipljivo. Dokaz tome je da događaji koje doživimo u snovu odudaraju od nekih naših zakona naprimjer, sanjamo kako putujemo toliko dugo a u jednom tako malom vremenskom periodu, vidimo lijepe pejsaže čak vidimo i naše umrle, sasvim je jasno da mi nismo otišli u njihov svijet, a niti su oni došli u naš. Dakle sa tog aspekta forme i oblika širine i dužine sličan je našem svijetu, ali nije opipljiv. Sasvim je jasno da mi materijalnim svijetom nismo stupili u njega. Sanjamo da putujemo ali zapravo ležimo i spavamo u svom krevetu, sanjamo da se kupamo a ne probudimo se mokri, čovjek koji nas je čuvao da ne hodamo noću vidi da nismo nigdje makli, a mi toliko proputovali. Osim što imamo materijalni bitak imamo i imaginalni bitak. Kada ga ne bismo imali ne bismo vidjeli sve što smo vidjeli. Imamo materijalno tijelo ili materijalni bitak. Budemo li krenuli jedan stepen više, stupamo u svijet forme i oblika kojeg ukoliko napustimo ostavljamo za sobom čak i formu te gledamo zbilje ali bez formi. Dakle egzistiraju bića suprotna formi materijalnog izgleda. Da bi se konektirali sa tim svijetom mi moramo biti od njihove materije ili oni moraju biti od naše materije. To je poput naše ideje koja nam je pala na pamet da bi je izveli iz svijeta razuma i prezentirali je imali smo jedan ili dva načina, također da bismo mogli vidjeti “to nešto” iz uzvišenijih svjetova moramo ga svesti na naš nivo, uvesti ga u druge svjetove ili se pak mi vježbom ili nekim drugim načinom uspeti na taj nivo, dorasti mu i vidjeti njegove zbilje. Dakle neko mora povući prvi pokret ili mi poći gore ili ono dole. U Kur’anu u suri En'am u ajetima 8 i 9, govori nam se nešto što aludira na ovo što smo sada kazali:

Zašto sa Poslanicima ne pošalju i meleke da ih vidimo pa da im povjerujemo da su poslanici, Kur’an nam daje dva odgovora.

1.        Ako bismo ih poslali pa vi ne biste povjerovali onda vam ne bismo dali prilike, to bi vam bio kraj. A kada bismo vam poslali meleke onda bismo ih morali otjelotvoriti, tj. ogrnuti ih tjelesnom masom koju vi oblačite kako biste mogli vidjeti. Usporedimo li ovo s našom temom značilo bi, ukoliko neko biće iz gornjega svijeta želi biti vidljivo u donjem svijetu mora ući u kaluf donjeg svijeta. Iz ovoga možemo zaključiti još jednu stvar kada meleki dođu Poslanicima sa objavom a mi ih ne vidimo, tj. ljudi koji su bili sa Poslanicima kažu: dolazi mu objava, on priča s nekim ali mi ne vidimo ništa, to znači da se meleki nisu otjelotvorili u naše biće. Međutim, postavlja se pitanje kako ga je Poslanik vidio. Znači da je Poslanik ušao u kaluf njihovog svijeta, to što mi materijalnim sretstvima ne možemo vidjeti daje nam do znanja da su se Božiji Poslanici morali uzdići i u njihov svijet. Također, iz ovoga možemo zaključiti da zahvaljujući tome što niko nije rekao Poslanik se uzdigao već bio je s nama, dakle prisutan i mi također u isto vrijeme kada smo prisutni u materijalnom svijetu mi se uzdižemo i u svijet racija. Dakle, postoje dvije situacije u jednoj od njih meleki dođu i niko ih osim Poslanika ne vidi, a drugi puta dođu i svi ih vide. Naprimjer, kada su meleki došli Ibrahimovoj ženi na razgovor, pa im je Ibrahim nudio i pečene janjetine, što je najbolji pokazatelj da su ih vidjeli. Mogli bismo malo zastati i napraviti digresiju pa se osvrnuti na napade upućene na račun vjernika a samim tim i vjere, od strane materijalista, marksista koji tvrde da su vjernici i vjera ograničeni, pa zdušno pokušavaju osloboditi vjernike tih fiktvinih okova, međutim uzmemo li u obzir ono o čemu sada govorimo gdje ukazujemo na zbiljne čovjekove potencijale, i usporedimo li to s onim što nam nude materijalisti, tj. da se ograničimo na materijalni svijet, dolazimo do konstatacije da je situacija drugačija, tj. da je vjera ta koja je došla osloboditi ljude. Saobrazno rečenom dolazimo do novog zaključka da su utemeljitelji prave slobode Poslanici i vjera, oni nam govore zašto ste se zalijepili za dunjaluk. Nudeći nam na taj način svijet koji je beskonačan i prostorno i vremenski. Beskonačnost prostornu zaključujemo iz ajeta u kojem se kaže: I natječite se da stignete do Allahovog oprosta, Allahovog Dženeta čija je širina poput Nebesa i Zemlje. Već smo ukazali da je arapski običaj kada hoće ukazati na veličinu nečega onda govore upravo kao što je i u ajetu rečeno, tj.: širina mu je neizmjerna. Nije loše da se sjetimo čovjeka koji nije bio baš dobro upućen u poljoprivredu i voćarstvo pa vidjevši orah i njegovo stablo koliko veliko rekao je: Bože, Bože pa koliko je stablo tikve. Kada nam Kur’an daje do znanja da je širina Njegove milosti neizmjerna, onda se čovjek pita pa kolika je onda trajnost. Korisno je naglasiti da kada Poslanici pozivaju Milosti Božijoj spominju riječ Džennet, izbacimo stereotipnu predstavu bašče pri pomisli na tu riječ, jer ukoliko bi bašča bila posrijedi onda su ovosvjetski nasilnici upravo u dženetu samo sa ograničenim rokom. Kada nam Uzvišeni Gospodar u Kur’anu govori o tome kako je rekao melekima: Ja sam na zemlji postavio čovjeka za Svoga namjesnika, on nam na taj način daje do znanja nešto veoma značajno a to sigurno nije bašča. Naučimo konačno da je čovjek zbilja veća od nebesa i zemlje. Čovjek se svojim djelima može uzdići do nivoa da mu bića koja su svojom egzistentnom razinom na Onom svijetu čine sedždu. Činjenica da je Bog podučio Adema svim imenima pa su mu meleki učinili sedždu, nije historijski trenutak vrijedan da se unese u anale historije, jer nezahvalno je stvoriti ljudsku vrstu sposobnu da se uzdigne na takav nivo ali ipak da se sve svede na to da na svijetu malo živimo, mučimo se, ubijamo se da bismo na kraju umrli i tamo opet obrađivali nekakve bašče, patili se. Čovjek sigurno nije stvoren za to. Posrijedi je nešto sasvim veće. U suri Neml u 39 i 40. ajetu čitamo gdje Sulejman, a.s., pita svoje bliske dvorjane: ko će mi od vas donijeti Belkisin prijesto prije nego li ona dođe? Ifrit koji bijaše od džinna reče: ja ću ti ga donjeti prije nego ustaneš sa svoga mjesta, za to sam moćan i povjerljiv. Sulejman nije to prihvatio, čekao je da vidi da li će se neko drugi javiti. Reče onaj kojem je dat dio znanja iz knjige, donjet ću ti ga prije nego trepneš, i zaista samo što je rekao već je bilo izvršeno i Sulejman ga vidje ispred sebe. Postavlja se pitanje kakva je to moć i znanje da čovjek sa tolike udaljenosti donese prijesto prije nego li je Sulejman trepnuo. Vjerovatno ste primjetili kada sam naglasio veoma važnu činjenicu da je to učinio čovjek kojem je dat samo dio znanja iz Knjige, sasvim je jasno da taj dio iz knjige, nije riječ o bilo kakvoj knjizi koja se treba pročitati i naučiti. Riječ je o znanju iz Knjige o djelu Knjige koja je postala dio bića tog čovjeka, koja mu je davala stvaralačke sposobnosti. Pogledajmo na tu zbilju s druge strane. Zapitajmo se da li vjera kao zbilja ima svoj razvojni put, dakle put rasta i napredovanja? Sigurno da ima, jer svjedoci smo da su Poslanici svojim narodima donosili veoma skromne, odmjerene propise. Najbolje je usporediti lanac Poslanstva i onoga što oni sa sobom donose, a što bismo mogli ordinirati sljedećim redosljedom: predškolsko, osnovno, srednje, fakultet. Vjera je takva da ima svoje stepene znanja. Kako god jedno dijete ima znanje a i jedna doktorica ima znanje ipak njihova se znanja razlikuju. Vratimo se Sulejmanu i čovjeku koji je pohađao Sulejmanovu školu, koja posmatrana sa hronološkog aspekta intelektualnog razvoja čovječanstva odgovara nivou osnovne škole. Jasno je zašto to kažemo usljed toga što još nije došao ni Musa, a.s., ni Isa, a.s., a ni naš Poslanik, što znači da se čovjek nalazio na početku, obrazovnog procesa. Nije teško zaključiti da kada se u školi Sulejmana može nalaziti učenik koji ima takvu moć, onda je sigurno da čovjek u školi Musa, a.s., ima veću moć i znanje, a u školi Isa, a.s., mora imati još veću moć, te na koncu u školi našeg Poslanika kada je riječ o akademicima njihova je moć neusporediva sa učenicima prethodnih nivoa. Zato je vrlo važno shvatiti da su Poslanici došli da nas predstave nama samima, da nam kažu niste vi sve ono što vidite na sebi, to što vidite je najniži vid vašeg egzistiranja. Prethodne sedmice profesorica Amira vam je ukazala da sva naša snaga i moć potiče od našeg sjemena. Kada pogledamo samo jedan embrion - od kojeg nastajemo a koji je ujedno veoma ružnog mirisa – možemo zamisliti kakav on kapacitet u sebi nosi, upravo zbog toga su Poslanici dolazili i ukazivali nam, da potičemo od sperme, ali da nam ukažu kakve sve kapacitete u sebi nosimo. To bi se ticalo triju svijetova.

2.        Druga stvar jeste da između ova tri svijeta postoji logična veza. Kao što postoji logična veza između naše misli, riječi i onoga što smo napisali. Zato budite pažljivi i mudri, govorim vam o ključnoj stvari, ukoliko nju shvatimo shvatit ćemo činjenicu da za postajanje čovjeka čovjekom nemamo jačeg kapitala i boljeg aditiva od Kur’ana. Nažalost naša sposobnost kada je Kur'an u pitanju svodi se samo na moć čitanja, a i to samo kada nam neko umre, na taj način da ako smo vjernici ponekad mu pred dušu proučimo fatihu. Po mom mišljenju mi koji se bavimo vjerom, dakle vjerski alimi i efendije pravimo jednu ogromnu grešku koja izaziva niz drugih grešaka koje se javljaju u društvu. Mi smo listu svojih službenih dužnosti shvatili sasvim pogrešno i suprotno od onoga kako bi to zaista trebalo biti. Mi ljudima Kur'an učimo tek kada umru. Međutim, Kur’an nije došao za mrtve, Kur’an je došao da kada se dijete rodi da se počne sa poučavanjem Kur’ana, Kur'an je za žive, Kur’an je upustvo za upotrebu, Kur'an je način življenja. Upravo je ta greška koju čine efendije dovela do toga da ljudi pomisle kako je ovaj Kur’an spušten samo da učimo mrtvima. Uloga naših dijela je toliko velika da veliki arif Hafiz u stihu kaže:

Šta te košta da ustaneš i u noći Boga dozoveš,

Gospodaru svome, ponizno, od srca da kažeš.

Dvije riječi iskrene, dvije riječi srčane,

pa njima spasi svijet od hiljadu belaja.

Nije to tako strašno i veliko evo naprimjer, jednom čovjeku je došla fantastična ideja da napravi kompjuter. Od koliko teškoća i problema je on tom brilijantnom idejom spasio ljude, koliko je uštedio vremena ljudima, koliko je ljudi na svijetu spojio! To je samo jedna misao, jedna ideja ali koliko je samo bila blagorodna za svijet. Kada kažemo djelo mislimo na živu, postojeću zbilju koja je u stalnom rastu. Zato bih vas zamolio da razmišljate o ovim temama, da razmišljate malo i u tom smjeru. Primjeri koje smo naveli iako nisu bili toliko opipljivi pomažu nam da iznađemo odgovor, a vidjet ćete da će se za izvjesno vrijeme ukazati korist od onoga o čemu smo danas pričali. Poslanik je rekao: Kur’an je poput Mjeseca i Sunca, poput prirode. Što se čovjek više trudi i istražuje, što se više usredsređuje na Sunce i Mjesec i na prirodne tokove i zakone, to će moći svaki dan da se koristi sa više novih zakona. Međutim, Kur'anom se možemo okoristiti tek uvjetom da se počnemo njime baviti od kada se rodimo a ne od kada umremo. Sjetimo se kada nam dijete dođe u porodicu da ga počnemo učiti Kur’anu a kada umremo nek nam se Allah smiluje.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta