Redovna predavanja za mlade

 

 

13. 01. 2007

 

 

Danas ćemo pokušati da zaokružimo temu u kojoj govorimo o čovjekovoj povezanosti sa svijetom u kojem živi. Sljedeće o čemu bismo ako Bog da, mogli govoriti jesu povodi zaostalosti današnjih muslimana unatoč tome koliko islam ukazuje na vrijednost misli, vrijednost znanja. Pokušat ćemo da saznamo da li naša vjera ima neki problem ili nedostatak, ili su pak naši neprijatelji tako sposobni da nas na umjetnički način vuku za nos i rade sa nama kako hoće, ili smo pak mi krivi za ovakvu situaciju. Ukoliko se “ispostavi” da je vjera krivac da nije cjelovita i da nema potpun plan, to znači da je nedostatna. Ukoliko konstatujemo da je posrijedi umjeće neprijatelja da manipuliša nama kako im je volja, postavlja se pitanje da li je vjera u svom nauku pretpostavila takvu situaciju, tj. da li je obradila i predložila kako se u takvoj situaciji ponašati, kako reagirati. Šta ako smo mi krivci, šta nam je činiti, ako se to ispostavi, šta nam je činiti. U takvom bi slučaju naša vjerska i svjetska dužnost bila da se zapitamo šta da radimo za izbavljenje iz takvog položaja.

Zašto sam objasnio temu koja slijedi? Da bih vas potstakao na razmišljanje o njoj jer, izrečeni su različiti stavovi u vezi toga, brojni su učenjaci sa različitih aspekata oslanjajući se na specijalnost kojom se bave davali odgovore i konstatovali, da je razlog ovo ili ono. Zato na neki način od vas očekujem da malo razmislite o ovoj temi. Možda će neko iz onoga što se bude kazalo uvidjeti nešto novo, to će ostati zapisano pa ćemo i mi sami imati koristi a i oni koji dolaze iza nas.

Sada ćemo ukratko obnoviti ono što smo do sada rekli o vezi koju čovjek ima sa svijetom u kojem živi. Prvo smo rekli da na temelju filozofskih promišljanja je ustanovljeno da mi egzistiramo u kreaciji koju čine tri svijeta. Jedan svijet je materijalni u kojem se trenutno nalazimo. Drugi je Berzeh ili imaginalni svijet, tj. posredni svijet koji se ogleda u životu nakon smrti, a prije proživljenja. Treći svijet je svijet univerzalnog intelekta, u koji se stupa nakon druge etape.

Svaki se čovjek svojom egzistencijom prostire ovim trima svjetovima. Bitno je naglasiti činjenicu da kada pričamo o ovoj temi, ne smijemo zaboraviti činjenicu da joj prilazimo sa aspekta dimenzije kojom smo ograničeni a koje sa naziva vrijeme, upravo zbog toga kada nabrajamo pojmove kao što su svijet materije, imaginalni svijet i svijet univerzalnog intelekta, nemojmo pomisliti kako je posrijedi vremenska stepenitost, mi smo jednostavno prisiljeni o tome govoriti na takav način. Znači, htjeli mi to ili ne, živimo u trima svjetovima.

Druga stvar, upravo u ovom trenutku između svjetova postoji veza. U kojem smislu? Upravo sada, makar mi i ne bili svjesni toga, vrši se utjecaj sa apstraktnog svijeta na imaginalni svijet, sa imaginalnog na materijalni, ukoliko toga nismo sada svjesni biti ćemo kasnije. Zahvaljujući tome psiholozi tumačeći čovjekov san kažu da je on rezultat čovjekovih dnevnih aktivnosti, umnih akcija, ili pak razmišljanja i psihičkih stanja kao što su: htjenja, strahovanja, ushićenosti, razočarenja, koja djeluju na čovjeka u trenutku sna ponovno mu se vraćajući u um. San je njegova veza sa imaginalnim svijetom. Ova konstatacija nije utemeljena ni na kakvom sujevjerju, već riječ je o naučno dokazanoj činjenici. Bez obzira što smo mi usljed naše opterećujuće ljubavi prema materijalnom svijetu zaboravili druga dva svijeta. Mi već sada možemo da na neki način odašiljemo impluse, bilo negativne ili pozitivne, u svjetove koji nas očekuju, kako bismo to rekli sa našeg vremenskog aspekta, a vidjet ćemo da riječ očekuju je suvišna ali potrebna. Po pitanju hijerarhije upravo su ordinirani linijom da je centralna tačka naš materijalni svijet koji je obuhvaćen imaginalnim svijetom koji je obuhvaćen univerzalnim razumom. Kada kažemo centralna tačka to nije zbog toga što je materijalni svijet najvažniji pa zauzima centralno mjesto, već zbog toga što je najslabiji i totalno ograničen, ne može se rasprostirati mimo sebe, jedino što obuhvata, jeste regija materijalne egzistencije, iznad njega je imaginalni svijet, koji je ograničen bezgraničnim svijetum univerzalnog intelekta.

Imajte na umu da je riječ o materijalnom prikazu, zarad lakšeg razumjevanja onoga o čemu se govori, možda je najbolji prikaz primjer u vezi sa našom misli koja se odnosi na svijet univerzalnog intelekta koji kada bismo htjeli nekom prezentirati ne bismo ga mogli pokazati onakvim kakav jeste, tj. ne bismo mogli reći: evo pogledaj moju misao, već je pretačemo u riječ, a kasnije pretačemo u pisano slovo. Za neke je možda još bolji primjer biljnog, životinjskog i ljudskog svijeta. Biljka je živo biće, međutim život koji ona ima i kojeg uživa je veoma ograničen. Forme i njeni potencijali su sasvim ograničeni. Životinja je živo biće a život koji ima puno je širi i obuhvatniji od života koji uživa biljka i čovjek je također živo biće ali, njegov krug je znatno širi i od biljaka a i od životinja. Ovdje u sali vidimo jednu biljku, tj. jedan cvijet koji pripada svijetu flore, njeni osnovni potencijali su: prehrambeni potencijal, potencijal rasta i potencijal razmnožavanja. Isto to imaju i životinje plus emocije i pokret, razlika je u tome što se biljka ne može kretati. Čovjek ima ovih pet potencijala plus razum koji je iznad svega ostalog. Ukoliko uzmemo u obzir subordinaciju svjetova, tj, svijeta intelekta, imaginalnog svijeta i svijeta materije, onda je materijalni svijet najograničeniji, najslabijeg inteziteta. Imaginalni svijet je bolji od njega ali i on je ograničen, dok je svijet univerzalnog intelekta najuzvišeniji, najbolji. Iz ovoga postaje jasno da živimo u veoma ograničenom svijetu, i to sa svih aspekata, usljed toga što živimo u svijetu materije. Kada stupimo u imaginalni svijet stupili smo u širi svijet, a kada pređemo u apstraktni svijet, svijet univerzalnog intelekta onda smo stupili u najbolji svijet. Upravo zbog ovih razlika koje postoje u svjetovima i zbog ograničenosti svijeta u kojem živimo, a koji je na nivou biljke u poređenju sa drugim svjetovima u Kur’anu se kaže: Toga će dana duša reći: teško meni bila sam pored Allaha a sve izgubih (ostah kao biljka). Ako bismo htjeli shvatiti bol koja bi nas mogla zadesiti ukoliko ostanemo biljke, tj. na materijalnom nivou i u takvom stanju stupimo u posredni, imaginalni svijet to je poput toga kada bi se naš cvijet našao na nivou štale gdje su sva bića životinje, pa bi i on trebao biti životinja, međutim da bi bio životinja morao bi se kretati i postizati neke stvari putem emocija ali on to nije pokušao ostvariti i ostao je biljka. Upravo ovaj ajet gdje se kaže: Niko neće okrenuti leđa dinu Ibrahimovom, dinu tehvida, razmišljanja, umovanja osim onoga ko je lud. Šta to znači? Uzmimo za primjer ludog čovjeka, koji radi neke stvari kojim se normalan čovjek smije, ipak ludog čovjeka ni smijeh ni sarkazam uopće ne boli, zato što ne shvata šta radi. Primjer njegovog neshvatanja realnosti najbolje je usporediti sa anestezijom, kada čovjeku daju lokalnu anesteziju, on je svjestan ali ipak šta god da mu rade s tim dijelom tijela on ne osjeća, šta tek da kažemo na opću anesteziju, u tom slučaju čovjek je apsolutno nesvjestan svoga stanja. Kada anestezija prestane djelovati, tj. kada stupimo u Berzah, u imaginalni svijet, probudili smo se, osjećamo ali ne vrijedi kasno smo počeli osjećati. Zato vidimo u Kur’anu nam se daje do znanja: Na ovom svijetu su se nevjernici smijali vjernicima, a na onom će se vjernici smijati nevjernicima; ne iz osvete, već to je sasvim prirodni rezultat onoga što su radili na ovom svijetu. I sami će shvatiti koliko je smijanje i ismijavanje bilo neumjesno, to će ih boljeti i kajat će se. U Kur’anu se prenose njihove riječi šta će reći toga trenutka: Da smo slušali i razmišljali ne bismo bili od nesretnika.

Sljedeća karakteristika ovih svijetova jeste: Obuhvaćenost jednih drugima. Svijet materije je u potpunosti obuhvaćen svijetom Berzaha, tj. imaginalnim svijetom, a imaginalni svijet je u potpunosti obuhvaćen svijetom univerzalnog intelekta. Normalno, mi to ne osjećamo jer smo poput čovjeka pod anastezijom nesvjesnog realnosti. Dakle, neispravna je pretpostavka kako će svijet Berzaha biti stvoren tek kada umremo, on jeste sada, kao što je pogrešna pomisalo da ćemo u svijetu Berzaha čekati da se stvori svijet univerzalnog intelekta, on jeste i oba egzistiraju ovoga momenta. U Kur’anu se kaže: Zašto su došli Poslanici, Poslanici su došli da nas izvuku iz izoliranosti uvale na morskoj obali u kojoj smo se usidrili iz samoljublja, da nas ne bi očešala realnost. Međutim, dolaze Poslanici i izvode nas u svijet. Drugim riječima izvlače nas iz uskog okvira naših uobrazilja, dovodeći nas na otvoreno polje realnosti. Na taj način oni nas oslobađaju okova koji su nam na rukama i nogama. Riječ je o lancima kojima smo sputali naše umove pa shvatamo samo materiju i ništa drugo. Upravo zbog toga što smo se toliko zalijepili za materijalni svijet nismo spremni ni razmišljati, međutim, jednoga dana, htjeli mi to ili ne shvatićemo zbilju onakvom kakva jeste. Kao takvi slični smo putniku karavane ili voza kojem je maršuta iz Sarajeva stići u Njemačku. Znamo da moramo doći do granice europske unije, znamo da nam treba viza i pasoš, a mi ni vize ni pasoša ni eura u džepu, samo nekoliko konvertibilnih maraka. Ali ipak bezbrižni, smijemo se uživamo. Nit mislimo na pasoš, nit na vizu. Međutim, kada dođemo do granice traže pasoš, traže vizu, upravo ono što mi nemamo. Tek tada shvatamo šta se dogodilo i šta slijedi. Jedina razlika putnika iz primjera sa nama u realnom životu jeste u tome što mi jesmo putnici, Allah je učinio da moramo da se krećemo, to je naša zbilja. Allah nam je dao priliku spremite se, obezbjedite pasoše i vizu u hodu dok se krećete a svakako ćete stići do granice imaginalnog svijeta. Kada sve ovo uzmemo u obzir tek onda shvatimo zašto za Božije evlije ono što mi držimo vrlo vrijednim i veoma važnim, riječ je o materiji, to ne vrijedi ni pet para. Mi smo poput čovjeka iz primjera kojeg smo navodili na prethodnim druženjima kada smo rekli da imamo tri mogućnosti stupanja u vezu sa nekim ko nam je drag. Imamo mogućnost fotografije, mogućnost filma i mogućnost da ta osoba lično dođe i uživo je vidimo. U kontekstu naše teme mi iz ove tri mogućnosti biramo prvu, mi smo se uhvatili slike, ima ih koji su nabavili film pa čuju glas i vide i sliku i pokrete drage osobe, međutim, najbolje je onima koji imaju sreće da sa dragom osobom budu licem u lice, uživo. Oni koji imaju film smiju se prvima koji imaju samo fotku, govore pogledaj šta ja imam, dok oni koji imaju izravan kontakt oni se smiju i jednima i drugima. Vratimo se evlijama Božijim, onima koji su zaljubljeni i stigli su do voljene osobe, tj. do Svoga Gospodara, oni imaju i Njega i film i sliku. Kao i obično oni neće da nam pokažu njegovu sliku, a mi pošto ga ne vidimo materijalnim očima smijemo im se, savjetujući im da ne gube vrijeme tamo nekim stvarima. Upitajmo se u čemu je veći užitak, imati sliku grada, imati film o tom gradu ili biti u tom gradu i uživati u njemu. Uvjet za spoznaju svakog od spomenutih svijetova je da se mora biti na talasnoj dužini toga svijeta. Želimo li spoznati materiju moramo u potpunosti biti na toj razini, želimo li spoznati imaginalni svijet moramo naći njene talase a ako želimo ići dalje nema nam druge do li naći odgovarajući radio talas, inače ništa od toga. Naprimjer, upišemo se na jedan poseban univerzitet, odabrali smo smjer i tek smo došli prvi put, dakle novi smo, nikoga ne poznajemo, kome ćemo se prvo uputiti, onima koji studiraju isti smjer kao i mi. Nakon toga što smo se uputili ili locirali gdje se nalaze oni koji su na istim talasima, kako vrijeme prolazi između njih biramo one koji su na istim talasima naših razmišljanja i pogleda na svijet. Dželaludin Rumi u vezi sa ovim primjerom kaže: Obratite li pažnju na ovaj svijet i na njegove elemente, vidjet ćete da se svaki element kreće ka sebi sličnom, pa čak i da naoko izgledaju različiti i strani.

 

Naiđe filozof na svraku i rodu,

gdje žive lijepo k'o da su u rodu.

Taj ga je prizor bacio sa nogu,

hm, kako skupa živjeti mogu!?

Kada se primače, reče: hvala Bogu,

obje su hramale na po jednu nogu.

 

Već smo spomenuli ali nije loše ponoviti da grešku koju pravimo prilikom odabira suđene osobe, tj. one s kojom ćemo stupiti u brak, jeste u tome da analizu uglavnom vršimo na temelju vlastiti mjerila. Djevojka na temelju mjerila koji važe za ženski svijet, a muškarac na temelju mjerila koji vladaju u muškom svijetu. On bi faktički da mu žena bude muško, da ona bude kao on da ona ima njegove kvalitete. Žena sa svoje strane neće muškarca iz svijeta muškaraca neće da uzme muškarca u kalufu muškarca. Na kraju ustanovimo da je naša analiza pogrešna što znači da smo izgubili put. Tako da obostrano od partnera tražimo ono što nije u njegovoj biti, ono što mu Bog nije dao. Sjećate se primjera moga prijatelja, kada sam ga upitao kada ćete se vjenčati, a on će, samo još malo, pomislih pa koliko je to još malo, evo već 16 godina živite zajedno ali još uvijek vršite eksperimente. Pitam se kakav će im bračni život biti nakon 16 godina upoznavanja. Kada nakon 16 godina stupe u brak prva noć će im biti ista kao prva noć u kaburu. Način života kojeg su oni sebi priredili treba za drugi svijet a ne za ovaj. Upravo zato da bismo bolje vidjeli i shvatili trebamo izići iz uvale, a poslanici su upravo dolazili da bi nam vidokrug bio što širi jer iz uvale se faktički ništa ne vidi, samo mali, neznatni dio.

Mogli bismo govoriti o načinu stupanja u spomenute svjetove. Što se tiče materijalnog svijeta nemamo šta pitati, jer već se nalazimo u njemu. Kako stupiti u kontakt sa Berzahom, kako kročiti u apstraktni svijet? Nema nam druge već da se korak po korak, stepen po stepen, uzdižemo i izvlačimo nebili izašli iz uvale. Kur’an nas po pitanju ovoga poziva da shvatimo zbilju, realnost: Nema ničeg što se nalazi kod vas a da riznice toga nisu kod Nas, i svakako mi od toga spuštamo u ograničenoj mjeri. To znači ako želite da shvatite više, morate se uzdići. Ukoliko želimo shvatiti zbilje gornjih svijetova onda nam nema druge nego sebe oslobađati okova, oslobađati se, širiti se. Kur’an nam daje odgovor na pitanje: zašto Smo objavili Kur’an na arapskom jeziku? Ovdje se ne usredsređuje samo na arapski jezik, kao arapski jezik, već se govori o tome zašto smo ga objavili u kalufu riječi. Ne bili ste shvatili i razmišljali, drugim riječima da ga Nismo objavili u formi riječi kako bi ste ga shvatili. Da li Božiji Poslanik shvata samo na razini forme, tj. riječi? Ne, on je izuzetak, jer Kur’an je čuvan u glavnoj Knjizi kod Nas. Kur’an koji nije spušten u formi riječi je kod Nas. A zatim se obraća Poslaniku riječima: Predali smo ti ga u orginalnom obliku, bez izmjena. Iz ovoga možemo zaključiti da kao prvo, Kur’an ima zbilju koja je iznad ove koja je u formi riječi. Razlog oblikovanja u kaluf riječi i to arapskih riječi jeste zato da bi smo ga mogli razumjeti. Sada se postavlja pitanje da li je čast shvatanja i razumjevanja zbilja specijalno za Poslanika ili to mogu i drugi. Kažu da nije samo za Poslanika, već da možemo i mi ali, na taj način što nas prvo Poslanik poput brižne majke od početka uvodi u taj svijet, poput majke koja svoje dijete uči prvim riječima, sve riječ po riječ i mi učimo iz Kur’ana da bismo shvatili na pravilan način. Sujuti u Durrul-mensuru piše kako je Poslanik jednom prilikom završio namaz, nakon selama se okrenuo i rekao, nemojte prije mene padati na sedždu i ustajati prije mene! Prisutni ga upitaše: Kako si vidjeo kada si okrenut naprijed? On reče: Ja kako god vidim naprijed tako vidim i pozadi. Sasvim je sigurno da to ne radi sa materijalnim očima, što bi se reklo: nema oči na leđima. Već to je pokazatelj da je Božiji Poslanik izišao uzdigao se nad ovim svijetom. Zato se u Kur’anu kaže: Kao da je većina džina i ljudi stvorena za džehennem. Zašto? Oni imaju srca a ne shvataju njima, oni imaju oči ali ne gledaju njima, oni imaju uši ali ne slušaju njima. Nemojmo se obradovati pa reći uh super mi čujemo, vidimo i osjećamo jer sigurno nije riječ o funkciji vanjskih čula i organa. Nije riječ o čulima jer svjedoci smo da sportisti koji su čak i nevjernici imaju super vid, a sa druge strane neki Božiji evlija vrlo slabo vidi. Ne možemo reći pa šta ćemo sportista je u Boga bolji od evlije slaboga vida. Zašto je to tako? Oni su poput hajvana, tj. spustili su se sa razine čovjeka, sa razine razuma i sišli na razinu životinje. Šta-više oni su još niži od toga, oni su na razini biljke. Jer životinja prepoznaje svoga neprijatelja, a čovjek ne, znači životinja shvata ko joj je neprijatelj a ko prijatelj. A čovjek koji ne zna napraviti razliku ko mu je prijatelj a ko neprijatelj on je poput biljke. Ovdje govorimo o stvarima koje dokučuju i razum i hadisi i Kur’an i oni ljudi koji su se potrudili da se duhovnim vježbama uzdignu na veće nivoe.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta