|
Redovna predavanja za
mlade
13. 01. 2007
Danas ćemo pokušati da
zaokružimo temu u kojoj govorimo o čovjekovoj povezanosti sa
svijetom u kojem živi. Sljedeće o čemu bismo ako Bog da, mogli
govoriti jesu povodi zaostalosti današnjih muslimana unatoč tome
koliko islam ukazuje na vrijednost misli, vrijednost znanja.
Pokušat ćemo da saznamo da li naša vjera ima neki problem ili
nedostatak, ili su pak naši neprijatelji tako sposobni da nas na
umjetnički način vuku za nos i rade sa nama kako hoće, ili smo
pak mi krivi za ovakvu situaciju. Ukoliko se “ispostavi” da je
vjera krivac da nije cjelovita i da nema potpun plan, to znači
da je nedostatna. Ukoliko konstatujemo da je posrijedi umjeće
neprijatelja da manipuliša nama kako im je volja, postavlja se
pitanje da li je vjera u svom nauku pretpostavila takvu
situaciju, tj. da li je obradila i predložila kako se u takvoj
situaciji ponašati, kako reagirati. Šta ako smo mi krivci, šta
nam je činiti, ako se to ispostavi, šta nam je činiti. U takvom
bi slučaju naša vjerska i svjetska dužnost bila da se zapitamo
šta da radimo za izbavljenje iz takvog položaja.
Zašto sam objasnio temu
koja slijedi? Da bih vas potstakao na razmišljanje o njoj jer,
izrečeni su različiti stavovi u vezi toga, brojni su učenjaci sa
različitih aspekata oslanjajući se na specijalnost kojom se bave
davali odgovore i konstatovali, da je razlog ovo ili ono. Zato
na neki način od vas očekujem da malo razmislite o ovoj temi.
Možda će neko iz onoga što se bude kazalo uvidjeti nešto novo,
to će ostati zapisano pa ćemo i mi sami imati koristi a i oni
koji dolaze iza nas.
Sada ćemo ukratko
obnoviti ono što smo do sada rekli o vezi koju čovjek ima sa
svijetom u kojem živi. Prvo smo rekli da na temelju filozofskih
promišljanja je ustanovljeno da mi egzistiramo u kreaciji koju
čine tri svijeta. Jedan svijet je materijalni u kojem se
trenutno nalazimo. Drugi je Berzeh ili imaginalni svijet, tj.
posredni svijet koji se ogleda u životu nakon smrti, a prije
proživljenja. Treći svijet je svijet univerzalnog intelekta, u
koji se stupa nakon druge etape.
Svaki se čovjek svojom
egzistencijom prostire ovim trima svjetovima. Bitno je naglasiti
činjenicu da kada pričamo o ovoj temi, ne smijemo zaboraviti
činjenicu da joj prilazimo sa aspekta dimenzije kojom smo
ograničeni a koje sa naziva vrijeme, upravo zbog toga kada
nabrajamo pojmove kao što su svijet materije, imaginalni svijet
i svijet univerzalnog intelekta, nemojmo pomisliti kako je
posrijedi vremenska stepenitost, mi smo jednostavno prisiljeni o
tome govoriti na takav način. Znači, htjeli mi to ili ne, živimo
u trima svjetovima.
Druga stvar, upravo u
ovom trenutku između svjetova postoji veza. U kojem smislu?
Upravo sada, makar mi i ne bili svjesni toga, vrši se utjecaj sa
apstraktnog svijeta na imaginalni svijet, sa imaginalnog na
materijalni, ukoliko toga nismo sada svjesni biti ćemo kasnije.
Zahvaljujući tome psiholozi tumačeći čovjekov san kažu da je on
rezultat čovjekovih dnevnih aktivnosti, umnih akcija, ili pak
razmišljanja i psihičkih stanja kao što su: htjenja,
strahovanja, ushićenosti, razočarenja, koja djeluju na čovjeka u
trenutku sna ponovno mu se vraćajući u um. San je njegova veza
sa imaginalnim svijetom. Ova konstatacija nije utemeljena ni na
kakvom sujevjerju, već riječ je o naučno dokazanoj činjenici.
Bez obzira što smo mi usljed naše opterećujuće ljubavi prema
materijalnom svijetu zaboravili druga dva svijeta. Mi već sada
možemo da na neki način odašiljemo impluse, bilo negativne ili
pozitivne, u svjetove koji nas očekuju, kako bismo to rekli sa
našeg vremenskog aspekta, a vidjet ćemo da riječ
očekuju je suvišna ali potrebna.
Po pitanju hijerarhije upravo su ordinirani linijom da je
centralna tačka naš materijalni svijet koji je obuhvaćen
imaginalnim svijetom koji je obuhvaćen univerzalnim razumom.
Kada kažemo centralna tačka to nije zbog toga što je materijalni
svijet najvažniji pa zauzima centralno mjesto, već zbog toga što
je najslabiji i totalno ograničen, ne može se rasprostirati mimo
sebe, jedino što obuhvata, jeste regija materijalne
egzistencije, iznad njega je imaginalni svijet, koji je
ograničen bezgraničnim svijetum univerzalnog intelekta.
Imajte na umu da je
riječ o materijalnom prikazu, zarad lakšeg razumjevanja onoga o
čemu se govori, možda je najbolji prikaz primjer u vezi sa našom
misli koja se odnosi na svijet univerzalnog intelekta koji kada
bismo htjeli nekom prezentirati ne bismo ga mogli pokazati
onakvim kakav jeste, tj. ne bismo mogli reći: evo pogledaj moju
misao, već je pretačemo u riječ, a kasnije pretačemo u pisano
slovo. Za neke je možda još bolji primjer biljnog, životinjskog
i ljudskog svijeta. Biljka je živo biće, međutim život koji ona
ima i kojeg uživa je veoma ograničen. Forme i njeni potencijali
su sasvim ograničeni. Životinja je živo biće a život koji ima
puno je širi i obuhvatniji od života koji uživa biljka i čovjek
je također živo biće ali, njegov krug je znatno širi i od
biljaka a i od životinja. Ovdje u sali vidimo jednu biljku, tj.
jedan cvijet koji pripada svijetu flore, njeni osnovni
potencijali su: prehrambeni potencijal, potencijal rasta i
potencijal razmnožavanja. Isto to imaju i životinje plus emocije
i pokret, razlika je u tome što se biljka ne može kretati.
Čovjek ima ovih pet potencijala plus razum koji je iznad svega
ostalog. Ukoliko uzmemo u obzir subordinaciju svjetova, tj,
svijeta intelekta, imaginalnog svijeta i svijeta materije, onda
je materijalni svijet najograničeniji, najslabijeg inteziteta.
Imaginalni svijet je bolji od njega ali i on je ograničen, dok
je svijet univerzalnog intelekta najuzvišeniji, najbolji. Iz
ovoga postaje jasno da živimo u veoma ograničenom svijetu, i to
sa svih aspekata, usljed toga što živimo u svijetu materije.
Kada stupimo u imaginalni svijet stupili smo u širi svijet, a
kada pređemo u apstraktni svijet, svijet univerzalnog intelekta
onda smo stupili u najbolji svijet. Upravo zbog ovih razlika
koje postoje u svjetovima i zbog ograničenosti svijeta u kojem
živimo, a koji je na nivou biljke u poređenju sa drugim
svjetovima u Kur’anu se kaže: Toga će dana duša reći: teško
meni bila sam pored Allaha a sve izgubih (ostah kao biljka).
Ako bismo htjeli shvatiti bol koja bi nas mogla zadesiti ukoliko
ostanemo biljke, tj. na materijalnom nivou i u takvom stanju
stupimo u posredni, imaginalni svijet to je poput toga kada bi
se naš cvijet našao na nivou štale gdje su sva bića životinje,
pa bi i on trebao biti životinja, međutim da bi bio životinja
morao bi se kretati i postizati neke stvari putem emocija ali on
to nije pokušao ostvariti i ostao je biljka. Upravo ovaj ajet
gdje se kaže: Niko neće okrenuti leđa dinu Ibrahimovom, dinu
tehvida, razmišljanja, umovanja osim onoga ko je lud. Šta to
znači? Uzmimo za primjer ludog čovjeka, koji radi neke stvari
kojim se normalan čovjek smije, ipak ludog čovjeka ni smijeh ni
sarkazam uopće ne boli, zato što ne shvata šta radi. Primjer
njegovog neshvatanja realnosti najbolje je usporediti sa
anestezijom, kada čovjeku daju lokalnu anesteziju, on je
svjestan ali ipak šta god da mu rade s tim dijelom tijela on ne
osjeća, šta tek da kažemo na opću anesteziju, u tom slučaju
čovjek je apsolutno nesvjestan svoga stanja. Kada anestezija
prestane djelovati, tj. kada stupimo u Berzah, u imaginalni
svijet, probudili smo se, osjećamo ali ne vrijedi kasno smo
počeli osjećati. Zato vidimo u Kur’anu nam se daje do znanja: Na
ovom svijetu su se nevjernici smijali vjernicima, a na onom će
se vjernici smijati nevjernicima; ne iz osvete, već to je sasvim
prirodni rezultat onoga što su radili na ovom svijetu. I sami će
shvatiti koliko je smijanje i ismijavanje bilo neumjesno, to će
ih boljeti i kajat će se. U Kur’anu se prenose njihove riječi
šta će reći toga trenutka: Da smo slušali i razmišljali ne
bismo bili od nesretnika.
Sljedeća karakteristika
ovih svijetova jeste: Obuhvaćenost jednih drugima. Svijet
materije je u potpunosti obuhvaćen svijetom Berzaha, tj.
imaginalnim svijetom, a imaginalni svijet je u potpunosti
obuhvaćen svijetom univerzalnog intelekta. Normalno, mi to ne
osjećamo jer smo poput čovjeka pod anastezijom nesvjesnog
realnosti. Dakle, neispravna je pretpostavka kako će svijet
Berzaha biti stvoren tek kada umremo, on jeste sada, kao što je
pogrešna pomisalo da ćemo u svijetu Berzaha čekati da se stvori
svijet univerzalnog intelekta, on jeste i oba egzistiraju ovoga
momenta. U Kur’anu se kaže: Zašto su došli Poslanici, Poslanici
su došli da nas izvuku iz izoliranosti uvale na morskoj obali u
kojoj smo se usidrili iz samoljublja, da nas ne bi očešala
realnost. Međutim, dolaze Poslanici i izvode nas u svijet.
Drugim riječima izvlače nas iz uskog okvira naših uobrazilja,
dovodeći nas na otvoreno polje realnosti. Na taj način oni nas
oslobađaju okova koji su nam na rukama i nogama. Riječ je o
lancima kojima smo sputali naše umove pa shvatamo samo materiju
i ništa drugo. Upravo zbog toga što smo se toliko zalijepili za
materijalni svijet nismo spremni ni razmišljati, međutim,
jednoga dana, htjeli mi to ili ne shvatićemo zbilju onakvom
kakva jeste. Kao takvi slični smo putniku karavane ili voza
kojem je maršuta iz Sarajeva stići u Njemačku. Znamo da moramo
doći do granice europske unije, znamo da nam treba viza i pasoš,
a mi ni vize ni pasoša ni eura u džepu, samo nekoliko
konvertibilnih maraka. Ali ipak bezbrižni, smijemo se uživamo.
Nit mislimo na pasoš, nit na vizu. Međutim, kada dođemo do
granice traže pasoš, traže vizu, upravo ono što mi nemamo. Tek
tada shvatamo šta se dogodilo i šta slijedi. Jedina razlika
putnika iz primjera sa nama u realnom životu jeste u tome što mi
jesmo putnici, Allah je učinio da moramo da se krećemo, to je
naša zbilja. Allah nam je dao priliku spremite se, obezbjedite
pasoše i vizu u hodu dok se krećete a svakako ćete stići do
granice imaginalnog svijeta. Kada sve ovo uzmemo u obzir tek
onda shvatimo zašto za Božije evlije ono što mi držimo vrlo
vrijednim i veoma važnim, riječ je o materiji, to ne vrijedi ni
pet para. Mi smo poput čovjeka iz primjera kojeg smo navodili na
prethodnim druženjima kada smo rekli da imamo tri mogućnosti
stupanja u vezu sa nekim ko nam je drag. Imamo mogućnost
fotografije, mogućnost filma i mogućnost da ta osoba lično dođe
i uživo je vidimo. U kontekstu naše teme mi iz ove tri
mogućnosti biramo prvu, mi smo se uhvatili slike, ima ih koji su
nabavili film pa čuju glas i vide i sliku i pokrete drage osobe,
međutim, najbolje je onima koji imaju sreće da sa dragom osobom
budu licem u lice, uživo. Oni koji imaju film smiju se prvima
koji imaju samo fotku, govore pogledaj šta ja imam, dok oni koji
imaju izravan kontakt oni se smiju i jednima i drugima. Vratimo
se evlijama Božijim, onima koji su zaljubljeni i stigli su do
voljene osobe, tj. do Svoga Gospodara, oni imaju i Njega i film
i sliku. Kao i obično oni neće da nam pokažu njegovu sliku, a mi
pošto ga ne vidimo materijalnim očima smijemo im se, savjetujući
im da ne gube vrijeme tamo nekim stvarima. Upitajmo se u čemu je
veći užitak, imati sliku grada, imati film o tom gradu ili biti
u tom gradu i uživati u njemu. Uvjet za spoznaju svakog od
spomenutih svijetova je da se mora biti na talasnoj dužini toga
svijeta. Želimo li spoznati materiju moramo u potpunosti biti na
toj razini, želimo li spoznati imaginalni svijet moramo naći
njene talase a ako želimo ići dalje nema nam druge do li naći
odgovarajući radio talas, inače ništa od toga. Naprimjer,
upišemo se na jedan poseban univerzitet, odabrali smo smjer i
tek smo došli prvi put, dakle novi smo, nikoga ne poznajemo,
kome ćemo se prvo uputiti, onima koji studiraju isti smjer kao i
mi. Nakon toga što smo se uputili ili locirali gdje se nalaze
oni koji su na istim talasima, kako vrijeme prolazi između njih
biramo one koji su na istim talasima naših razmišljanja i
pogleda na svijet. Dželaludin Rumi u vezi sa ovim primjerom
kaže: Obratite li pažnju na ovaj svijet i na njegove elemente,
vidjet ćete da se svaki element kreće ka sebi sličnom, pa čak i
da naoko izgledaju različiti i strani.
Naiđe filozof na svraku
i rodu,
gdje žive lijepo k'o da
su u rodu.
Taj ga je prizor bacio
sa nogu,
hm, kako skupa živjeti
mogu!?
Kada se primače, reče:
hvala Bogu,
obje su hramale na po
jednu nogu.
Već smo spomenuli ali
nije loše ponoviti da grešku koju pravimo prilikom odabira
suđene osobe, tj. one s kojom ćemo stupiti u brak, jeste u tome
da analizu uglavnom vršimo na temelju vlastiti mjerila. Djevojka
na temelju mjerila koji važe za ženski svijet, a muškarac na
temelju mjerila koji vladaju u muškom svijetu. On bi faktički da
mu žena bude muško, da ona bude kao on da ona ima njegove
kvalitete. Žena sa svoje strane neće muškarca iz svijeta
muškaraca neće da uzme muškarca u kalufu muškarca. Na kraju
ustanovimo da je naša analiza pogrešna što znači da smo izgubili
put. Tako da obostrano od partnera tražimo ono što nije u
njegovoj biti, ono što mu Bog nije dao. Sjećate se primjera moga
prijatelja, kada sam ga upitao kada ćete se vjenčati, a on će,
samo još malo, pomislih pa koliko je to još malo, evo već 16
godina živite zajedno ali još uvijek vršite eksperimente. Pitam
se kakav će im bračni život biti nakon 16 godina upoznavanja.
Kada nakon 16 godina stupe u brak prva noć će im biti ista kao
prva noć u kaburu. Način života kojeg su oni sebi priredili
treba za drugi svijet a ne za ovaj. Upravo zato da bismo bolje
vidjeli i shvatili trebamo izići iz uvale, a poslanici su upravo
dolazili da bi nam vidokrug bio što širi jer iz uvale se
faktički ništa ne vidi, samo mali, neznatni dio.
Mogli bismo govoriti o
načinu stupanja u spomenute svjetove. Što se tiče materijalnog
svijeta nemamo šta pitati, jer već se nalazimo u njemu. Kako
stupiti u kontakt sa Berzahom, kako kročiti u apstraktni svijet?
Nema nam druge već da se korak po korak, stepen po stepen,
uzdižemo i izvlačimo nebili izašli iz uvale. Kur’an nas po
pitanju ovoga poziva da shvatimo zbilju, realnost: Nema ničeg
što se nalazi kod vas a da riznice toga nisu kod Nas, i svakako
mi od toga spuštamo u ograničenoj mjeri. To znači ako želite da
shvatite više, morate se uzdići. Ukoliko želimo shvatiti zbilje
gornjih svijetova onda nam nema druge nego sebe oslobađati
okova, oslobađati se, širiti se. Kur’an nam daje odgovor na
pitanje: zašto Smo objavili Kur’an na arapskom jeziku? Ovdje se
ne usredsređuje samo na arapski jezik, kao arapski jezik, već se
govori o tome zašto smo ga objavili u kalufu riječi. Ne bili ste
shvatili i razmišljali, drugim riječima da ga Nismo objavili u
formi riječi kako bi ste ga shvatili. Da li Božiji Poslanik
shvata samo na razini forme, tj. riječi? Ne, on je izuzetak, jer
Kur’an je čuvan u glavnoj Knjizi kod Nas. Kur’an koji nije
spušten u formi riječi je kod Nas. A zatim se obraća Poslaniku
riječima: Predali smo ti ga u orginalnom obliku, bez izmjena. Iz
ovoga možemo zaključiti da kao prvo, Kur’an ima zbilju koja je
iznad ove koja je u formi riječi. Razlog oblikovanja u kaluf
riječi i to arapskih riječi jeste zato da bi smo ga mogli
razumjeti. Sada se postavlja pitanje da li je čast shvatanja i
razumjevanja zbilja specijalno za Poslanika ili to mogu i drugi.
Kažu da nije samo za Poslanika, već da možemo i mi ali, na taj
način što nas prvo Poslanik poput brižne majke od početka uvodi
u taj svijet, poput majke koja svoje dijete uči prvim riječima,
sve riječ po riječ i mi učimo iz Kur’ana da bismo shvatili na
pravilan način. Sujuti u Durrul-mensuru piše kako je
Poslanik jednom prilikom završio namaz, nakon selama se okrenuo
i rekao, nemojte prije mene padati na sedždu i ustajati prije
mene! Prisutni ga upitaše: Kako si vidjeo kada si okrenut
naprijed? On reče: Ja kako god vidim naprijed tako vidim i
pozadi. Sasvim je sigurno da to ne radi sa materijalnim očima,
što bi se reklo: nema oči na leđima. Već to je pokazatelj da je
Božiji Poslanik izišao uzdigao se nad ovim svijetom. Zato se u
Kur’anu kaže: Kao da je većina džina i ljudi stvorena za
džehennem. Zašto? Oni imaju srca a ne shvataju njima, oni imaju
oči ali ne gledaju njima, oni imaju uši ali ne slušaju njima.
Nemojmo se obradovati pa reći uh super mi čujemo, vidimo i
osjećamo jer sigurno nije riječ o funkciji vanjskih čula i
organa. Nije riječ o čulima jer svjedoci smo da sportisti koji
su čak i nevjernici imaju super vid, a sa druge strane neki
Božiji evlija vrlo slabo vidi. Ne možemo reći pa šta ćemo
sportista je u Boga bolji od evlije slaboga vida. Zašto je to
tako? Oni su poput hajvana, tj. spustili su se sa razine
čovjeka, sa razine razuma i sišli na razinu životinje. Šta-više
oni su još niži od toga, oni su na razini biljke. Jer životinja
prepoznaje svoga neprijatelja, a čovjek ne, znači životinja
shvata ko joj je neprijatelj a ko prijatelj. A čovjek koji ne
zna napraviti razliku ko mu je prijatelj a ko neprijatelj on je
poput biljke. Ovdje govorimo o stvarima koje dokučuju i razum i
hadisi i Kur’an i oni ljudi koji su se potrudili da se duhovnim
vježbama uzdignu na veće nivoe. |