|
Redovna predavanja za
mlade
15.09.2006.
S imenom Allaha,
Svemilosnog, Milostivog
Hvala pripada
Allahu, Gospodaru svjetova, a salavat Allahov na našeg časnika
Muhammeda, njegov rod čisti i ashabe odabrane.
Prvo o čemu
bismo porazgovarali jeste da uvidimo razlog i filozofiju našega,
ili bolje rečeno naših, okupljanja. Kao prvi razlog mogli bismo
navesti da je zarad međusobnog upoznavanja. Uredu da se
upoznamo, ali možemo se upitati: čemu to? Interesantan je
primjer Nasrudin hodže kada mu dođe jedan čovjek i reče mu sutra
se ženi taj i taj, a hodža će: Šta me briga. Ali efendija,
povika čovjek, i ti si pozvan. Šta te briga, odgovori mu ležerno
hodža. Svakako nas je itekako briga zato se i pitamo zašto da se
upoznamo, šta će se to našim poznanstvom dogoditi, šta gubimo,
šta dobivamo.
Za početak
iznijet ću nekoliko činjenica da bih obrazložio razlog
upoznavanja, a na kraju ćemo donijeti neke zaključke, pa ćemo
vidjeti, konsultovat ćemo se sa vama, da vidimo da li vam se ti
razlozi sviđaju ili ne.
Jedan od
razloga, ili pak činjenica koje opravdavaju ovakve vrste susreta
jeste s jedne strane dolazak do a s druge strane davanje
odgovora na egzistencijalna pitanja koja se tiču naše
primordijalne naravi, pitanja koja uvijek izviru iz te prirode
odašiljući nam impuls potrebe da se na njih odgovori.
Svi znamo i
možemo reći da nije čovjek onaj homo sapiens koji u
svojoj biti ne voli samoga sebe. S obzirom da svaki čovjek voli
samoga sebe prirodno je da se voli predstaviti drugima u smislu
da im da do znanja ko je zapravo on. Na taj način eksponira
drugoj strani svoje ljepote, savršenstva, sve ono što ima.
S obzirom da
je riječ o veoma važnoj temi a perzijska književnost je bogata
izvanrednim primjerima u vezi sa istom čujte jedan lijep izrijek
iz te bogate hazine: Izašla si na balkon deku istresti, ali to
je izgovor, htjela si se pokazati.
Da ne bismo
dužili, samoga sebe pokazivati drugima, spada u red unutarnjih
fitretnih potreba čovjekovih.
To ide do
mjere da arifi tvrde da je čak i stvaranje Uzvišenog Gospodara
utemeljeno na ovom načelu pa se prenosi jedna sveta predaja, tj.
hadis-kudsijj u kojem je smisao i poruka Božija, a riječi
su Božijeg Poslanika: “Bio sam skrivena riznica pa htjedoh da se
pokažem drugima i onda sam stvorio da bi me upoznali.”
Postoji i
drugi razlog ili pak filozofija međusobnih susreta koja je
sagledana u tome da bi se i drugi upoznali, ali ipak, ne
zaboravimo da je to upoznavanje utemeljeno upravo na
samoljublju.
Evo jednog praktičnog
primjera: Pošli smo negdje, pozvani smo naprimjer na neki važan
skup, lijepo smo se dotjerali i nailazimo na izlog sa tamnim
staklom u kojem se odslikava naša figura, kada to primjetimo
htjeli mi ili ne instiktivno zastanemo da se pogledamo u to
improvizovano ogledalo.
Nije loše
ukazati i na sami trenutak posmatranja tamnog stakla, koje
trenutno ima ulogu našeg ogledala, ako se malo zamislimo
shvatamo da mi u stvari gledamo ogledalo, gledamo staklo. Zašto
to činimo? Da bismo se nagledali toga predmeta ili pak da bismo
sebe gledali, da bismo provjerili je li sve u redu, nedostaje li
šta, da bismo uživali u svojoj ljepoti.
Zato kada se
sastajemo sa drugim ljudima, sastajemo se da bismo sami sebe
gledali odslikane u njihovim očima, tj. u ogledalu drugih ljudi.
Pripovijeda
se da kada je Jusuf, a.s., postavljen na tron moći, u tom
trenutku sastavile su se dvije stvari koje svi ljudi vole imati.
U isto vrijeme Jusuf je imao moć u rukama a već je otprije imao
ljepotu. Ljudi s obzirom da vole te dvije stvari dolazili su
vidjeti ga, obići ga. Svaki je posjetitelj naravno, s obzirom na
svoj položaj i ugled donosio poklon, neko sahat, neko sablju,
neko platno, neko kristalni pehar. Između tih posjetilaca jedan
stari Jusufov prijatelj se također namjerio posjetiti svoga
dobrog prijatelja, on je nosio ništa drugo do li ogledalo.
Interesantno je objašnjenje razloga zašto je donio ogledalo. U
objašnjenju kaže: Koliko god sam razmišljao šta da ti donesem a
da te bude dolično nisam ti mogao ništa vrijednije donijeti od
tebe lično, naime ti ćeš ogledalom uvijek gledati sebe a to je
najvrjednija stvar.
Ispostavlja
se da je jedna korist od ovakvih druženja upravo posmatranje
samoga sebe ali u ogledalu drugih. Tako da kako god ono
odslikavanje svoga lika u površini ogledala smatramo samim
sobom, nečim svojim, tako i osobine i sve ono što nalazimo i
zapažamo u finim ljudima smatramo svojim. Drugim riječima, a ovo
nema nikakve veze ni sa vjerom niti sa ideološkim
opredjeljenjem, čovjekova bit je takva da voli samoga sebe, voli
se pokazati i voli drugog upoznati ili pak voli voljeti i biti
voljena.
Psiholozi konstatuju da
je ljepota jedan od temeljnih razloga zbog čega čovjek ima nagon
za obožavanjem, s obzirom da je Božanstvo lijepo, upravo ta
ljepota i lična potreba za lijepim inicira čovjeka na
obožavanje.
Sljedeći
razlog okupljanja može biti okarakterisan kao ugodan doživljaj,
jer kada se čovjek sastaje sa drugim ljudima kada se izmjenjuju
međusobna mišljenja i iskustva onda je njemu lijepo, prima
pozitivne signale što na kraju krajeva predstavlja lijep ugođaj,
olakšanje i duhovnu relaksaciju. Upravo čovjekova naklonost ka
zdravim filmovima je rezultat čovjekove potrebe za pozitivnim i
konstruktivnim odmorom. Tako vidimo da u vrijeme naših deda i
nana, kada nije bilo televizije i filmova, onda su postojali
ljudi koji su bili dobri naratori koji su pripovijedali priče i
ljudi su se, tj. naše nane i dedice na taj način odmarali.
Upravo takve vrste skupova u kojima nema nikakvih sukoba, svađa,
stresova pozitivno djeluju na čovjekovu psihu koja na taj način
dolazi do prijeko potrebnog mira.
Sljedeći
razlog okupljanja sagledan je u duševno psihološkom napretku što
prevashodno znači upotpunjavanje ličnosti i kvaliteta, čovjek je
biće koje ima upotpunjujući put, zato i ima potrebu da u ovakvim
prilikama dolazi do dragocijenih stvari koje ga upotpunjuju.
Zahvaljujući
ovoj činjenici nemoguće je naći čovjeka, bez obzira sa kojeg
aspekta da ga posmatramo, tj. da li je tad riječ o njegovoj
misli, ideji, pokretu, aktu, o bilo čemu, a da to nije zasnovano
na dvjema temeljima dvjema interesima: zarad postizanja neke
koristi, ili pak zarad toga da se čovjek sačuva neke štete i
prijetnje.
Ukoliko
eventualno nismo baš sasvim istomišljenici sa ovom činjenicom,
ako želimo to možemo dokazati ili opovrgnuti tako što ćemo malo
istražiti na terenu naših svakodnevnih života. U tom poduhvatu
ne moramo biti ograničeni ni na jednu kategoriju ljudi, jer ovo
je načelo općenito, sveprožimajuće, počev od vjernika ili
nevjernika, moćnog ili nemoćnog, bogatog ili siromašnog,
načitanog, pismenog ili nepismenog, dakle bez obzira o kojem
čovjeku da je riječ i iz bilo koje kategorije društva da potiče
on sve što uradi, sve što pomisli, sve što nakani je utemeljeno
na dvjema karakteristikama, to je uradio da bi došao do neke
koristi ili da bi se sačuvao eventualne prijetnje, eventualne
štete.
Upravo zbog
toga čovjekove ideje i svaka misao koja mu pulsira umom trebala
bi da se rodi i da nastane upravo na temelju ovog univerzalnog
zakona, tj. da nastajanje i oformljenje istih bude vođeno
namjerom dolaska do koristi i izbjegavanja štete. Što se tiče
koristi one mogu biti i misaone, moralne ili psihološke.
Prihvatanje i tumačenje koristi i šteta, sreće i nesreće je vrlo
širok pojam koji ide iz krajnosti u krajnost, koji je
rastezljive prirode, pa tako neko nešto što je sretna okolnost
naziva nesrećom, neko nešto što je univerzalno gledano štetno
individualno gledano u određenom trenutku tretira dobrim,
zahvaljujući tome svjedoci smo da iste događaje prepričavamo i
tumačimo na različite načine. Tako imamo učenika, mladića,
čovjeka, koji sebi žele dokazati kako ne mogu a da ne piju
alkohol, oni tumačenju reakcija i posljedica koje izaziva
alkohol sasvim drugačije prilaze nego li naprimjer, čovjek,
profesor koji želi dokazati svojim učenicima kako je alkohol
štetan za ono što čovjeka čini čovjekom. On vođen tom namjerom
upriličava eksperiment koji se ogleda u tome da je uzeo jednu
čašu sa običnom vodom te jednu čašu sa alkoholom. U obje je čaše
ubacio po jednog crva. Crv u alkoholu nije dugo izdržao, ali crv
u vodi je i dalje bio živ i čilo je izvodio svakojake pokrete.
Nakon toga profesor je zatražio mišljenje prisutnih. Jedan
učenik reče gledajući onog crva koji je u rakiji, pa vidite
čovjek koji ima problema sa crijevnom florom, dakle koji ima
mikroba, rakija je za njega vrlo podesna i korisna.
Međusobna
okupljanja su korisna za usmjerenje sopstvenih mišljenja,
mišljenja koja po svaku cijenu ne moraju biti ispravna, već
upravo na ovakvim skupovima ljudi dolaze slušati, razmišljati,
uspoređivati, vagati da bi mogli dolaziti do konačnih korisnih
razmišljanja.
Dakle možemo
reći da je minimalna korist koja se može očekivati da će se sa
njom otići sa ovakvih skupova jeste da čovjek pronalazi u sebi
negativne tačke, slušajući i gledajući iznošenja drugih
istovremeno ispravljajući baš te negativne tačke kojih nije bio
svjestan kada je dolazio na određeni skup.
Sada ćemo se
usredsrediti na duševno moralni aspekt kojeg čovjek želi imati u
sebi.
David Hume
rođen 1711. godine umro 1776. godine, bio je filozof egzaktnog
usmjerenja. Njegove misli i stavovi ostavili su veliki utjecaj
na evropske znanstvenike. Između ostalog kaže da ukoliko budemo
posmatrali čovjekove moralne vrline ili karakteristike, mogli
bismo ih i nominirati određenim imenima. Jedna bi bila
istinoljubivost, jedna milostivost, zatim iskrenost, pa
pomaganje nemoćnima, društvena tolerancija, požrtvovanje,
uravnoteženo ponašanje, tj. kada se čovjek nađe na srednjem
putu. Ukoliko bismo nabrojano i nenabrojano, što je znatno veće
i opsežnije, htjeli podijeliti u kategorije mogli bismo ih
reducirati na dvije. Jedna bi bila dobronamjernost a druga
potreba za pravednošću. Što se tiče prve, tj. dobronamjernosti,
to je nešto što je inherentno čovjekovoj suštini. Upravo taj dio
koji se zove dobronamjernost a koja nam je svima svojstvena
inicira nas da u društvu činimo dobra djela, dobre stvari. Na
taj način on dolazi do zaključka da je razlog svih naših finih
ponašanja i postupaka usmejrenih prema drugim ljudima upravo
dobronamjernost koja se nalazi u svim ljudima. Međutim,
nastavlja on, nije tako da činjenje dobra drugim ljudima, donosi
dobro samo drugim ljudima, u svemu tome krije se još nešto. Šta
bi moglo biti što se krije u činjenju dobra? On to otkriva
sljedećim riječima: Čineći dobro drugim ljudima, direktno
osjećamo užitak. Gledajući sve ove činjenice, svako dobro djelo
ima dva aspekta, jedan aspekt se vraća samom činitelju, a jedan
strani na čiji je račun učinjeno. Upravo ovi atributi, nastavlja
Hume, ovi čovjekovi kvaliteti koje potencijalno može imati i
koje želi imati i aktuelizirati, jedini teren na kojem se to
može dogoditi jeste društvo.
Ovo su bile
riječi svih Božijih poslanika koji su dolazili kroz povijest
čovječanstva, bilo da je to bio Nuh, Musa, Ibrahim, Isa ili pak
hazreti Muhammed, s.a.v.a.
Pričajmo
malo o nama, nama koji smo došli razgovarati o jednoj izvanredno
lijepoj temi, o temi koja će nam pomoći da shvatimo da li je
vjera skup ustanovljenih, konvencionalnih zakona do kojih se
došlo na osnovu mišljenja istaknutih umova, a koji će po svom
ustanovljenju biti nametnuti ljudima. Drugim riječima saznajmo
da li su vjerski zakoni, zakoni policijskog tipa, ili je pak po
srijedi skup zakona koji su poput medicinskih zakona, koje kada
doktor uzme u obzir i na temelju njih posmatra svoga pacijenta
dolazi do srži stvari, suštine problema, da bi na taj način
uspješno izliječio čovjeka.
Iz ovog se
objašnjenja može zaključiti da je riječ o veoma opsežnoj temi o
kojoj se može dosta diskutovati, ali na nama je, mi možemo
preskočiti duge diskusije i doći do zaključka da je din, tj.
vjera skup zakona koji proizlaze iz samog čovjekovog bića, iz
čovjekove duše, fitreta. Ovdje možemo dodati činjenicu da Božiji
Poslanici nisu Božija policija, već su dobri, brižni ljekari.
Ljekari koji su došli lično od Gospodara sa velikim ogledalom,
skenerom koje u sebi ima posebnu moć otkrivanja čovjekovih
unutarnjih ružnoća, tj. stranih tijela i zaraza, odašiljući nam
ovo moćno ogledalo, i tajni kód kojim se otkriva sve ono što
odgovara i ne odgovara prirodi čovjeka, mi dobivamo šansu da se
popravimo i da slika koja se odslikava u ogledalu a koja se
naziva čovjek bude u skladu i standardu onog čovjeka kojeg Bog
želi i kakvog Bog želi, čovjeka kojeg naziva halifom Božijim.
Tako, ukoliko želimo
ispraviti svoj način razmišljanja svoju misao, nemamo drugog
izlaza osim da budemo u društvu, da razgovaramo sa ljudima, da
izmjenjujemo misli i ideje, ukoliko želimo ispraviti svoju
psihu, duhovnu ploču ponovno nam nema druge već ući u društvo da
se u njemu ploča dovede do ulaštenosti.
Što ste tiče
našega ponašanja, rekli smo da se ono temelji na trima osnovnim
činiocima. Ti činioci su sljedeći: misao, razmišljanje ili pak
svijetopogled, moral i kao krajnji rezultat ponašanje. Psiholozi
ukazuju da je čovjekovo ponašanje učitelj društva, usljed toga
što ponašanje ima svoj jezik, ponašanje odašilje poruku,
ponašanje je mimika koja ima svoj pjev. Uzmimo u obzir samilost
ili milost mi je učimo u društvu, na neki način je vježbamo u
društvu, a vježbajući je mi se učimo biti samilosni.
Kada su
upitali mudroga Lukmana, otkud nauči svu tu ljepotu ponašanja,
taj lijepi edeb? On brže bolje kaza: naučio sam ga od
neodgojenih ljudi. Čovjek koji je postavio pitanje bio je malo
začuđen, kao kako je moguće da su ga neodgojeni naučili odgoju.
Lukman mu reče: Posmatrao sam njihovo ponašanje, posmatrao sam
posljedice toga ponašanja u društvu, vidjeo sam da su takvi
ljudi u očima društvene reakcije veoma pokuđeni, omrženi, i zato
sam poželio da ne budem kao oni a to je bilo lahko, samo sam se
klonio njihovih djela.
Tako i u
društvu, kada se ljudi okupe, upravo taj skup je učitelj
okupljenih, oni se međusobno uče ponašanju, svakako ukoliko su
pametni. Pametan čovjek kaže: Od Boga tražim pomoć da budem
odgojen, da budem vaspitan, da se lijepo ponašam, da se ponašam
u skladu sa zakonima koji vladaju Objektivnim svijetom, jer
neodgojen čovjek, nevaspitan čovjek, čovjek koji ne postupa na
temelju moralnih uzusa lišen je takve stvari, lišen je i
retroakitvnoga učenja i poučavanja. I što je najgore, neodgojeni
čovjek ne čini samo sebe lošim, on poput Nera, prži sve oko
sebe.
Kada sam
sagledao sve ove stvari i sve ove činjenice ispostavilo se da je
za upoznavanje samih sebe, potrebno upoznati druge, tako sam
odlučio pokrenuti ove sastanke, na kojima bismo mogli slobodno
razgovarati, iznositi svoja mišljenja, svoje stavove i istima se
na pravilan način koristiti. Svakako tome je doprinjeo i
prijedlog nekolicine naših prijatelja koji su potencirali na
tome da se jednog određenog dana, u određeno vrijeme sastajemo i
da imamo otvorene konstruktivne razgovore. |
