Redovna predavanja za mlade

16. 12. 2006

Počeli smo govoriti o tome kakve posljedice naša dobra ili loša djela ostavljaju na svijet u kojem živimo. Ukoliko dokažemo i ozbiljno shvatimo ovu činjenicu, zahvaljujući tome mnoge naše dileme i sumnje koje se tiču vjerovanja i međusobnih odnosa kao i ličnog morala biti će riješene i izbrisane i nećemo imati problema. Upravo zbog toga što još uvijek nismo načisto pa čak ni po pitanju samoga vjerovanja, ne možemo biti svjesni zbilje koju imaju naša djela, tako da nismo shvatili da djelo ima direktnog upliva u kvalitet našeg morala. Evidentno je da ukoliko želimo razriješiti to pitanje da je poziv svih Poslanika bio popraćen dvijema bitnim karakteristikama, oni su donosili radosne vijesti a bogme su i zastrašivali; sa jedne strane donosili su prijatne vijesti a sa druge i veoma loše. Takav pristup, takav metod je sa ciljem da bi se ljudima ukazalo na učinkovitost i stanovit utjecaj ljudskih djela na njegove lične moralne kvalitete. Usljed toga smo napomenuli da filozofi na osnovu racionalnih argumenata svijet u kojem egzistiramo djele na tri razine:

1. Uzvišeni svijet, univerzalnog intelekta,
2. Posredni, tj. imaginalni svijet,
3. Materijalni svijet.

Zatim smo naveli jedan primjer, primjer naše misli i ideje koja je sasvim apstraktna, tj. niti ima mirisa niti boje niti oblika a koja se pretače u riječ da bi se mogla prezentirati i učiniti dostupnom drugim ljudima, ili se pak pretače u pisano slovo. Dok se naša ideja nalazi u sferi umne egzistencije ona nije dostupna drugim ljudima, osim nekada, ali o tome ćemo drugi put. Želimo je nekom prezentirati dati mu do znanja kako nam je nešto super palo na pamet, onda to pretačemo u govor i na taj se način možemo konektovati sa drugim ljudima pa oni putem sluha saznaju šta smo mi to zamislili. Želimo li to učiniti sasvim opipljivim onda ga prenosimo na papir, pretačemo ga u pisanu riječ i dobijajući na taj način još jedan vid egzistiranja. Napravimo li komparaciju ovog primjera sa nivoima svijeta u kojem egzistiramo u tom slučaju misao pripada apstraktnom svijetu, pa ona kao takva nema nikakve oznake kojom bi mogla biti pronađena u njemu, tj. nema vanjske oznake, riječ pripada srednjem, imaginalnom svijetu kojeg u našem materijalnom svijetu nazivamo i svijetom simbola ili posrednim svijetom. Najzad slijedi svijet slova koji je kao i naš materijalni svijet opipljiv i ograničen dimenzijama. Sada ono što je najbitnije, a to je da čovjek sva ova tri svijeta može uzeti u uvid ali pod dva uvjeta. Prvi je da svijet apstrakcije ili svijet univerzalnog intelekta bude reduciran kroz nivo svijeta simbola u nivo svijeta materijalnosti da bi se učinio opipljivim i lahko percipljivim za ljudsko biće kao što smo trenutno mi. Naveli smo Kur’anski ajet gdje se citira primjedba nevjernika: Zašto taj Bog ne pošalje meleke kao svoje Poslanike, već nam šalje ljude, od nas?! U odgovoru im se kaže: Kada Bismo vam poslali meleke onda bi sa vama bilo gotovo, a da bismo ih poslali morali bi ih ogrnuti tijelom kao što su vaša tijela i onim što vas čini ljudima. Ovo je upravo prvi put ili način kontakta, tj. put reduciranja apstraktnog svijeta u svijet materije. Međutim, ovaj je metod suočen sa dosta problema, naime u ovom slučaju, gdje smo također ograničeni ako bi on i sišao na naš nivo i bio isti kao što smo mi, onda bismo u čitanju misli bili ograničeni na pisanu riječ, ponovo ne bismo mogli vidjeti pravu zbilju, pa čak i da slušamo samo riječi, ponovo slušamo samo posredni svijet, ali ne i onaj pravi svijet, originalnu misao. Kako kažu učenjaci: On ne dolazi sam, On šalje svoje namjesnike, tj. ne šalje misao već šalje riječ, umjesto Sebe. Ukoliko bi se pak odlučio da se misao odašilje nekom u budućnosti onda ni riječ ne dolazi u obzir, već preostaje materijalna forma, tj. pisana riječ.

Postoji i drugi metod pomoću kojeg bismo mogli steći uvid u svijet apstrakcije on se ogleda u tome da sami sebe navedemo na skidanje svoje materijalne forme i da se uzdignemo do apstraktne forme gdje bismo bez ikakvih zastupnika, dakle direktno gledali u ono što jeste. Najbolji primjer da je ova mogućnost provodiva u djelo jeste primjer naših snova. Mi u stanju sna kada su naše i motorne i psihičke funkcije na najnižem nivou, zahvaljujući čemu se naša duša može usredsrediti na nešto što je njoj blisko, sa velikom lahkoćom prelazimo u imaginalni svijet gledajući neka stanja. Međutim, na tom nivou je svijet univerzalnog intelekta za nas još uvijek maglovit pojam. Zašto? Zato što je naša duša nedovoljno jaka da probije opnu svijeta simbola i upravo zato se zadržavamo u njemu i sanjamo i ne možemo preći stepen više da bismo vidjeli više. Upravo to što ne možemo vidjeti je naša krivica. Može se vidjeti ali mi ne možemo, i to svojom krivicom, vidjeti realne zbilje svijeta univerzalnog intelekta. Jedan od jakih dokaza da možemo vidjeti ali i da postoji prepreka jeste Kur’anski ukaz: Već im je prljavština začepila srca da ne mogu to dokučiti.

Jednog jutra nailazi Zejd ibni Harese pored Poslanika, a on bijaše u društvu nekih prijatelja. Zejd bješe blijed i slabunjav, kretao se uz napor. Poslanik reče ko želi vidjeti dženetliju, evo upavo prolazi pored vas. Oni su se nakon toga uputili prema Zejdu i upitali ga šta je uradio te Poslanik u vezi njega onako reče. Ništa posebno, reče im on. Poslanik ga pozva da dođe do njega, pa ga upita: Zejde, kako si osvanuo, (tj. u kakvom se stanju nalaziš)? O Poslaniče, reče Zejd, nalazim se u stanju potpune uvjerenosti. Poslanik reče za svaku stvar postoji znak, koji je znak tvoje uvjerenosti? Dakle Poslanik je tražio dokaz, jer bilo ko može to reći ali svako stanje ima svoj znak. Zejd reče: moj dokaz je to što sam prešao u stanje uvjerenosti, (što nije isto kao vjerovanje, već riječ je o očitom gledanju), i sada za svakog od prisutnih mogu da kažem ko je džennetlija a ko džehenemlija, ko se na kakvom nivou nalazi zašto je u Džennetu ili Džehennemu. Poslanik reče: Nije potrebno da to kažeš. Poslanik da bi potvrdio istinitost njegovog stanja kaže: Ovo je rob čije je srce Allah osvijetlio (negdje se kaže) svjetlom (a negdje) uvjerenošću. Ukoliko pođemo do njih vidjet ćemo lično te stvari, budemo li pak čekali zavaljeni u fotelji da oni dođu kod nas, oni to neće učiniti, već poslat će svoje izaslanike.

Ova je tema možda do određene mjere komplikovana, zato sam prošli put napomenuo da će biti ubačeno malo filozofskih termina, jer jedino na taj način možemo razumjeti o čemu je riječ. Ukoliko se pitate, zašto da se mučimo da shvatimo te stvari, odgovor je jasan, usljed toga da bismo shvatili koliko je naše djelo važno za nas lično. Imajući u vidu ove činjenice kada naiđemo na hadis u kojem Poslanik kaže: Ukoliko neko od vas odluči posjetiti nekog svog prijatelja, brata vjernika, kao da je posjetio sve nas koji smo bezgriješni. Uzevši u obzir činjenice koje smo do sada rekli možemo potpuno razumjeti šta je htio da kaže. Isto tako nakon datih objašnjenja može se razumjeti šta znači kada nam Kur’an kaže: Ukoliko budete nepravedno jeli ili trošili imetak siročadi, vi zapravo jedete vatru u svojim trbusima, (samo što nije riječ o materijalnom plamenu stoga je i ne vidite.)

Uspjeli smo sagledati činjenicu da živimo u svijetu koji je podjeljen na razine:

1. Apstraktni nivo ili nivo univerzalnog intelekta (Božanski svijet),
2. Posredni svijet, imaginalni,
3. Materijalni svijet.

Bez ikakve sumnje između ova tri svijeta, postoji povezanost i to povezanost iz kategorije stvaralačke povezanosti. Stvaralačka povezanost je recipročnog tipa, tako da se iz svijeta univerzalnog intelekta može utjecati na imaginalni svijet a iz njega se može utjecati na svijet materije. Također, je utjecanje moguće i iz drugog smjera. Prevedeno jezikom koji se tiče naših ličnih koristi to bi značilo da naše djelo koje učinimo u materijalnom svijetu može pokvariti naše stanje u imaginalnom svijetu, ukoliko njega iskvarimo onda smo sigurno iskvarili i svijet univerzalnog intelekta. Isto tako učinimo li dobro djelo, ono ostavlja pozitivan trag na imaginalni svijet što se odražava i u svijetu univerzalnog intelekta. Berzah kao posredni svijet ima neke od karakteristika svijeta koji se nalazi iznad njega kao i svijeta koji se nalazi ispod njega, tj. i materijalnog svijeta i svijeta univerzalnog intelekta u Kur’anu nam se na lijep i slikovit način opisuju sva tri svijeta.

Sljedeća činjenica u koju nema sumnje jeste da kada napustimo ovaj svijet odlazimo u imaginalni svijet, tj. berzeh ili posredni svijet. Kako god sa ovoga svijeta u toku sna gledamo imaginalni svijet bez potrebe da obavimo bilo kakvu radnju, pa se tako desi da imamo lijepe želje, nekada se naježimo a nekada obradujemo, što ostavlja direktan utjecaj na našu dušu, isto tako kada umremo sigurno ćemo te zbilje direktno gledati bez potrebe da spavamo. Sljedeće pitanje tiče se vremena koje trebamo ostati u tom svijetu. U Kur’anu nam se daje do znanja da u svijetu Berzaha ostajemo sve do Sudnjega dana. Dželaludin Rumi o ova tri svijeta govori u trećem svesku od stiha 3560: Dolazak novorođenčeta na ovaj svijet za majku predstavlja bolan trenutak, a za novorođenče trenutak probijanja i lomljenja šipki zatvorskih ili ako se želimo koristiti simbolikom, svijet materije je za naše tijelo bol, ali je oslobođenje za našu dušu. Zato nam i Kur’an kaže u principu, da je uz bol i muku, slast.

U porođajnim trenucima porodilja plače i kaže Bože kad će ovo proći, a dijete se od sreće smije i kaže došla je sloboda.

Sve što je pod ovim plavim svodom to je majka, znači mi živimo u inkubaciji a svoju djecu gledat ćemo u drugom svijetu u Berzehu.

Rumi nam želi kazati da živimo u svijetu pripreme koji je bolan i u kojem ima svakvakih nedaća, ali je priprema i uvod za nešto veće. Da zaokružimo: postoje tri svijeta, i bez ikakve sumnje između njih postoji veza, a mi ćemo proći kroz sva tri, trenutno prolazimo kroz jedan a predstoji nam prolazak kroz dva koja slijede.

Korisno je da napomenemo činjenicu na koju ukazuju vjerski učenjaci u vezi sa tim da Kur’an po prvi put, što znači da prije njega ni jedna nebeska knjiga ili pak neka naučna knjiga nije govorila o tome da čovjekova djela ostavljaju direktnog utjecaja na svijet u kojem živimo.

Mevlana kaže: Ovaj svijet i onaj svijet (Berzeh) u stalnom su rađanju, svaki uzrok je majka, a posljedica od njega je dijete, kada se rodi posljedica ona postaje uzrok, pa i ona rodi posljedice čudne, i svako koljeno svaka generacija je zapravo uzrok za sljedeće generacije.

Kada čovjek malo razmisli, pomisli: ma ko će uzeti u obzir sve što sam ja radio, mislio, govorio. Poruka je: Čovječe nemoj misliti da će to negdje da se izgubi u svijetu mnoštva. Zakon je da iz svakog čovjeka zaudara zadah pohlepe, zadah arogancije koji uznemirava Poslanika, isto kao što bijeli luk zaudara kada ga neko jede tako kada čovjek čiji nos dobro radi to osjeti, ovaj što je jeo luk može se zaklinjati i majkom i Bogom da nije jeo luka, ipak izdaje ga miris.

Tako u Kur’anu se na jednom mjestu kaže: pitat će ih, ali na drugom mjestu se kaže nema potrebe za pitanjem. Sudnji dan nije kao kada se dođe u katastar pa tamo neka velika knjiga u kojoj je dosta toga propušteno da se unese. Mevlana to objašnjava na način da smo svi otprilike sanjali nešto a san je osobina naše duše. Šta znači da je san osobina naše duše. To znači da sve ono što u snu vidimo i dobro i loše zapravo jedno po jedno ćemo gledati na Ahiretu i Sudnjem danu. On ovdje ukazuje na Poslanikove riječi u kojima kaže: Ljudi spavaju a kada umru probude se. Tako da sve što si vidio u snu ovoga svijeta, tj. sve što si u radio na ovom svijetu kada se probudiš vratit će ti se, sve, jedno po jedno. Ovo kaže da ne bismo pomislili kako se loše djelo može učiniti a da taj san nema svoga tumačenja. Niti se sa jedne strane to loše djelo može učiniti, a i san ima tumačenje.

Tvoj osmjeh tvoje veselje kada nekog povrijediš, iz želje da dominiraš nad nekim, jednoga dana će se pretvoriti u plač, u ključanje džehenema, a ti što čuvaš zatvor pa činiš nasilje prema zatvorenicima tvoj plač koji ćeš doživjeti na Sudnjem danu je tumačenje tvoga sna, o ti koji činiš nasilje zatvorenicima.

Kako god čovjek navečer sanja neki strašni san, i doživljava košmare kada se ujutru probudi kaže: Uh hvala Bogu nije istina; isto tako čovjek u ovom svijetu živi u svijetu teškoće, nedaća, sukobljavanja sa svojom dušom, jeste da je teško da odvoji dušu ali kada sve to prestane reći će: Uh hvala Bogu.

Do sada je bilo možda malo teže, malkice filozofski, idući put ćemo početi citirati ajete, a ne bi loše bilo da se svi za sebe na svakom ajetu zadržimo po pet minuta. Tada ćemo shvatiti koliko naše misli i moral mogu biti Kur’anski a naše biće svjetlosno. Poslušajte hadis od Poslanika iz kojeg postaje jasno da se i od meleka može više postati. Kada muž i žena, koji su jedno drugom dozvoljeni stupe u intimni odnos i nakon toga uzmu gusul od kapi te vode Bog stvara meleke. Dobro ste čuli, zauzvrat poteza koji izrasta iz životinjskog nagona u nama Uzvišeni stvara meleke. Kada se ode tamo pa shvatimo pa ja sam stvarno mogao od vode stvarati meleke, međutim, kada kažemo meleki nemojte misliti to su neka bića koja imaju posebnu lokaciju već misli se na energiju, na uzdizanje naše duše, na jačanje duše. Upravo zbog toga u jednom stihu se poručuje:

Prodati vjeru za dunjaluk je budalaluk,

o luđače shvati, za sve kupuješ ništa.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta