Redovna predavanja za mlade

20. 01. 2007

Tema o kojoj ćemo danas govoriti, a već smo je prošli put najavili, tiče se povoda zaostalosti muslimana, usprkos činjenici do koje mjere islam potencira na vrijednostima zdrave misli i ispravnog znanja. Pokušat ćemo saznati da li je naša vjera kriva, tj. da li ima neki recimo urođeni problem ili nedostatak i kao takva ne može da se bori sa izazovima vremena i onoga što ono iziskiva. Možda je vjera potpuna i univerzalna ali je mi vjernici ne prihvatamo ozbiljno i ne odazivamo se svojim obavezama kao oni koji se svjesno deklarišu muslimanima. S druge strane može se pretpostaviti i čuti i izgovor da su neprijatelji islama tako moćni i stručni da namjerno dovode muslimane u nezavidnu situaciju. Međutim, ova je mogućnost najslabija. Najzad diskutabilno je prihvatiti treću mogućnost glavnim faktorom nazadovanja mulimana. Islam je vjera koja nudi ljudima program života, ukoliko je tako pa postoji nešto što bismo posmatrali općenitim i sveobuhvatnim programom ljudskog života, kako to da se nije mislilo i na mogućnost da će takva vjera imati neprijatelje, kako to da takva vjera u svom programu nije ponudila plan postupka sa neprijateljem, tj. savjete kako u dotičnom trenutku odgovoriti, kako se postaviti. Ova mogućnost postaje manja kada uzmemo u obzir poruku Kur’ana u kojoj se kaže: Mi smo te poslali svim ljudima, znači svim ljudima u svim vremenima. Vidjet ćemo nakon što se dokaže da je islam prirodna, racionalna, logična vjera ipak za neprijatelja ima kulturnog obrazovanog, modernog, civiliziranog čovjeka, što samo po sebi stvara pitanje, zašto on kao takav, sa poželjnim osobinama za svoj program života ne prihvati islam onakvog kakvog smo ga opisali? Kada već govorimo o neprijatelju, govorimo dakle o čovjeku, a svaki čovjek ima dvije karakteristike, i što on više napreduje one više dolaze do izražaja. Jedna je kretanje za interesom, a druga ljubav prema sebi.

Tako musliman naprimjer, bio obrazovan ili ne, bio moderan ili ne, bio civiliziran ili ne, voli samoga sebe. Pored toga u isto vrijeme svaki čovjek voli za sebe iz ličnih interesa ono što je oko njega. Uzevši u obzir ove karakteristike, vratimo se istom pitanju. Zašto on kao takav koji voli koristi, ljepotu i samoga sebe, ne izabere islam kao vjeru, koju smo opisali prirodnom, logičnom, korisnom? Ponovno se sa trećeg pitanja vraćamo na prva dva, jer čudno je da čovjek sa ovim karakteristikama neće prihvati vjeru kao takvu, dakle moramo vidjeti da li je ova vjera stvarno nudi sve ono što odgovara jednom čovjeku dakle, i ugođaje i koristan plan i program koji mu odgovara. Dva načela koja smo objasnili, postoje u svakom čovjeku, bez obzira kakav bio, to važi čak i za najzaostalije ljude, najzaostalije zajednice i njihove pojedince, svi su oni i svjesni ovog zakon i rade u skladu s njim, tj. u skladu sa zakonom na temelju kojeg čovjek voli korist, i želi da sve što je u njegovu korist bude njegovo jer voli samoga sebe. Ovu zbilju saznajemo iz 20. i 21. ajeta sure Jasin u kojoj nam se daje do znanja da čovjek voli ono što je korisno, tj. da je čovjek interešdžija i gdje god vidi korist ide za njom. U ovim se ajetima govori o tome kako je počela rasprava koja se pretvorila u sukob između poslanika koji su došli da upućuju jedan narod: I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: O narode moj, slijedite one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a oni su upućeni! Događaj je iz vremena prije Musa, a.s., tj. iz vremena barbara. O ljudi slijedite Poslanike, povikao im je taj čovjek, postavlja se pitanje zašto im on govori da slijede ljude koji su se predstavljali poslanicima? Zbog dva razloga, koji su tako logični i sami po sebi daju do znanja da ih treba slijediti.

Prvi razlog zbog kojeg trebate da ih slijedite jeste da oni za poziv koji vam upućuju ne traže nikakvu korist, nikakve nagradu, nikakve plaće, ama baš ništa. Dakle oni nemaju interesa, ne traže ništa, ne žele organizirati nikakvu političku stranku da bi bili glavni da bi gledali sa visine, jedino nas pozivaju na pravi put, i to sve!

Druga karakteristika: Oni su upućeni, tj. ono što vam govore to govore na temelju zdrave logike, na temelju znanja, na temelju razuma. Vidimo dakle, da prije toliko vremena, iz doba kada su ljudi živjeli barbarskim načinom života ipak su precizirali dvije suštinske činjenice: ako je riječ o nečemu što je u korist sviju, ako je riječ o nečemu što je sasvim logično, pa hajmo to slijediti. Sada nam se nameće novo pitanje: ukoliko je vjera takva kakvom je opisa čovjek iz onoga vremena, koja unatoč tome što nije bilo napretka, razvoja, tehnologije, industrije ničeg vrijednog, ipak je u korist svih ljudi, sasvim logična i prirodna stvar. Kako to da se danas ista ta vjera koja dolazi iz istog Izvora, tj. vjera islam nađe u stanju u kojem se nalazi. Kako to da bude vjera koju muslimani prihvataju, ali veći broj ljudi modernih, civiliziranih, tehnološki moćnih neće da je prihvate? Htjeli ili ne, ponovo se vraćamo na prve dvije opcije. Današnja vjera ili nema program koji može biti argument njenog prihvatanja, tj. program koji jamči da će im biti korisna, kao što August Conte kaže: Čovjek živi kroz tri etape, dvije je ostavio iza sebe a sada se nalazi u posljednjoj etapi. Prva etapa je bila doba vjerovanja, druga doba filozofije, i došla je etapa napretka i tehnologije, u njoj trenutno živimo. Zatim svoju tezu malo razrađuje: Vjera je zbilja iz vremena kada je bila potrebna čovjeku, kada čovjek nije bio napredno biće, kada nije bio civilizirano biće, ona je u tom dobu svoju ulogu odradila na najbolji način, zaslužuje svaku pohvalu, jer sačuvala je ljude i cijelo čovječanstvo od barbarizma, krvoprolića, ali mi smo sada prešli u novu fazu odrastanja u njoj nam vjera nije potrebna, gdje god da je svaka joj čast, neka je tamo, neka ne dolazi kod nas. Moguće da postoji neka stvar koja je u svoje vrijeme sasvim vrijedna i dobra, i zbog toga je svi u tom vremenu i prihvataju. Naprimjer, presjednik iz 1917 je u svoje doba vozio najmodernije i najsigurnije auto. Međutim, kada bismo danas to auto dali tinejdžeru rekao bi: bježi tamo ne brukaj me, daj mi Audi 8 ili BMW-a. Kada već govorimo o vrijednostima koje važe samo za određeno vrijeme, pogledajmo i u Poslanikov život. U hadisima vidimo da je Poslanikov metod odisao sa skromnosti pa između ostalog u svoje vrijeme u kojem je živio jahao bi na magarcu tako da ko god bi ga vidio rekao bi kako je Poslanik veoma skroman, i tako je on osim riječima i praktično pozivao da čovjek treba biti skroman. Međutim, vratimo se u naše vrijeme, i uzmimo u obzir predsjednika države, ili nekog ko je vođa islamske zajednice i zamislimo da sjedi na magaretu i tako prolazi auto-putem, svi bi mu se smijali, on kao takav ne da nije primjer lijepoga ponašanja i skromnosti, već bio bi primjer i oličenje zaostalosti.

Nakon što smo naveli nekoliko primjera postavlja se pitanje: da li je islam takav, tj. da li je u jedno vrijeme bio aktuelan i moderan i koristan ali sada više nije? Ukoliko nije takav a sigurno nije, onda se moramo posvetiti drugom pitanju, tj. pogledajmo sami sebe, kakvi smo muslimani. Da li možda nismo radili i ne radimo u skladu sa islamom. Ispostavilo se da prve dvije opcije najbitnije tako da ih moramo razmotriti, jer neko je kriv, ili mi ili vjera.

Uredu obratimo se vjeri koja se naziva islam, da vidimo njena načela i programe da li taj program stvarno univerzalan i za sva vremena ili je dobar još samo za naše vrijeme, za nas koji se smatramo jako modernim i savremenim, a možda će za 1000 godina ljudi biti ultra moderni i možda za njih neće biti tako aktuelan i neće pružati odgovore za njihove uvjete i živote. Nakon što dokažemo da islam nosi najveće epitete i standarde, i zaslužuje sve pohvale, zato što je vjera koja čovjeka stvarno podstiče na rad, na pomak ali, na pozitivni rad, pozitivni pomak i napredak te na kulminaciju da u svakom vremenu muslimani budu vodiči čovječanstva, ne preostaje nam ništa drugo nego da se okrenemo samima sebi i da vidimo koji nas je faktor doveo u stanje u kojem se nalazimo.

Jedna od stvari koja je potrebna svim ljudima je znanje. Slobodno možemo reći, i to je stvarnost, da je znanje svjetski miljenik, nema čovjeka a da ne voli znanje, čak i neznalice mrze da im se kaže da su neznalice, ne vole kada ih smatraju odvojenim od znanja, to ih vrijeđa. Hazreti Alija u vezi sa ovom činjenicom kaže: “Dovoljno je pohvale znanju to što ga prisvaja i onaj koji ga nema, a dovoljno je bruke neznanju to što ga se odriče čak i neznalica.” Pogledamo li kakvo je stanje u našem modernom dobu vidimo da ga i moderni čovjek prihvata, znanje je kao i uvijek i danas objeručke prihvaćeno od svih ljudi. U Suri Zumer u 9. ajetu govori se o znanju i kaziva nam se nešto ali ne našim umovima, već našoj prirodi, tj. fitretu da ukoliko budemo imali to nešto onda ćemo moći napraviti diferencijaciju. U ajetu se prvo poredi čovjek koji vjeruje u Boga, proživljenje sa čovjekom koji u to ne vjeruje. Da li je isti onaj koji u tami noći čini ibadet, klanja, pada Bogu na sedždu, prihvata Boga za Boga i razmišlja o Danu kada će biti veliki Dan, sa onim koji to ne radi koji to ne prihvata? Međutim, a kasnije ćemo to objasniti kada kažemo onaj koji noću čini kijam, onaj koji noću čini sedždu ne misli se upravo na ova dva stanja u namazu, već je značenje puno šire od ova dva termina. Kur’an opširno objašnjava šta to znači, a zatim nastavlja: Reci Poslaniče: da li su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Vidimo da je jedna od prvih poruka vjere, poruka koja je potcrtana, poruka o naklonosti prema znanju. A to znači da je znanje temeljna i primarna poruka vjere.

Druga činjenica podrazumjeva da je znanje omiljena stvar svakog čovjeka, što naprednog što zaostalog. Vi koji ste studenti kojeg biste studenta voljeli imati za svoga prijatelja? Da li onog koji je najpametniji u društvu ili onog koji je glup? Kada se upoznajete s nekim pa počnete predstavljati svoje roditelje, šta vam je draže reći, moj je babo dobar specijalista, hirurg, doktor ili moj je babo nepismen i lopata po kanalima. Dakle čime se ponosimo, znanjem ili njihovim neznanjem? Zar za nas nije ponos da nam učitelj, nastavnik ili profesor bude vrlo stručan a ne nepismen čovjek? Naveli smo nekoliko primjera zarad toga da osvježimo ono što je svima jasno, da je znanje svim ljudima od srca drago. Spojimo navedene činjenice: prvo, poruka vjere je znanje, drugo, svi ljudi vole znanje. Sura Mudžadele u 11. ajetu pravi poređenje između vjernika koji je učen i vjernika koji nije učen. Ovaj je ajet u isto vrijeme kada je ponos Kur’ana i islama zapostavljen od muslimana. Riječ je o ajetu koji je pun svjetla koji je takav ajet da svaki musliman treba da se ponosi s njim ali, jedno veliko ali. U ajetu se kaže: O vi koji vjerujete, kada vam se kaže napravite nekom mjesto, ili kada vam neko kaže: pomjeri se hoću da sjednem, vi mu napravite mjesto. Kao prvo ajet ukazuje na vrijednost i preciznost vjere. U njemu je spomenut samo jedan primjer koji nam osvjetljava univerzalni zakon, kojim vjera one koji su je prihvatili za svoj način života poziva da budu sređeni i pedantni, da vode isplaniran život. Ovo je samo jedan primjer koji u našem vremenu ima milion mogućnosti primjene. Naprimjer, u vezi prevoznih sredstava: pomjeri se da i drugi može imati mjesta, tj. parkiraj se tako da i drugi mogu da se parkiraju. Kada hoćeš praviti kuću neka to bude planski, pa da se svi mogu koristiti suncem, i ostalim prirodnim pogodnostima, a ne samo ti. Kao i bezbroj drugih primjera kojima nam se daje do znanja da islam potencira na uređenom životu. U njemu nam se također govori o ljudskim pravima, ako je na nekom mjestu određeno da sjedi deset ljudi, nemojmo nas osam doći i zauzeti sva mjesta tako da niko više ne može sjesti. Govori nam o društvenoj kooperaciji, ukazujući nam čak kada je riječ o sjedenju, izlazite u susret jedni drugima, činite drugima usluge, budite korisni i drugima. Zatim nam daje do znanja da to nije samo običaj prolaznoga karaktera već ga povezuje i sa Ahiretom, budućim svijetom, pa kaže: ukoliko tako postupate, pa Allah će vama načiniti mjesto u Džennetu. Drugim riječima, stvaranje i zakoni stvaranja idu na ruku čovjeku koji živi uređenim načinom života, čovjeku koji je spreman pomagati drugima, činiti drugima ustupke, pomagati ljudima, zakoni prirode mu pomažu. Iz ovoga se dolazi do konstatacije da Ahiret ne znači da ja lijepo sjednem negdje u ugao svoje sobe, uzmem tesbih i učim subhanallah i klanjam, već vidimo da se Ahiret stiče na terenu društvenog života. Na jednom mjestu u Kur’anu se kaže kada se govori o takvim ljudima: To su ljudi koje ni trgovina ne odvaja i ne sputava od sjećanja na Allaha. Znači nije tako da je na jednu stranu dunjaluk a na drugu stranu Ahiret, već međusobno su isprepleteni. Zato na se u ajetu i kaže ako se nađete na mjestu gdje su popunjena sva mjesta i nema se gdje sjesti, pa uđe neki alim, učen čovjek, pa vam kaže da mu ustupite mjesto, vi mu ustupite. Šta se ovdje zapravo pokazuje, pokazuje se poštovanje prema učenom čovjeku, tj. znanju, a onda se dokazuje: oni koji od vas vjeruju u Boga, oni imaju svoje nivoe, Bog je one koji vjeruju uzdigao, međutim one kojima je dato znanje oni su otišli na veće stepene. Vidimo kako nam vjera daje do znanja da vjernik koji nije učen nije isti i nije jednak s vjernikom koji je učen. Pretočimo ove činjenice u svakodnevni život. Dođu u đžamiju jedan učen vjernik i jedan neuki vjernik, obojica zanijete isti namaz, isti broj rekjata, klanjaju na isti način, međutim, namaz vjernika koji je učen je nesagledivo veći i vrjedniji nego li namaz neukoga. Šta ovo znači, vjera nas poziva da svoje vjerovanje pojačamo da ga obogatimo sa znanjem, da svoj Ahiret izvučemo iz suštine Dunjaluka. Naprimjer, jedno od djela koje činimo na ovom svijetu a koje nam pomaže na Ahiretu jeste da pomažemo ljudima. Da bi neko pomogao mora imati ono čime će pomoći, ako je riječ o znanstvenom pomaganju mora biti učen da bi mogao nekoga naučiti, ako je riječ o moralnom pomaganju mora biti moralno odgojen i znati druge uputiti, ako je riječ o materijalnom pomaganju mora nešto imati u džepu da bi mogao pomoći. Čovjek može imati u svim segmentima tek kada se angažuje i kada bude radio na njima.

Prvi princip smo objasnili, drugi princip ili poruka je: Da vjera od svojih pripadnika traži znanstveni agažman, znači da ono što rade bude utemeljeno na znanju. Vratimo se u naše moderno doba, civilizirani i kulturni ljudi cijene znanstveni napor, naprimjer, na vjestima čujemo kako je neki musliman ostvario izvaredno naučno otkriće. Da li će se desiti da današnji svijet kaže, ne, on je musliman to ništa ne vrijedi, džabe se mučio! To se sigurno neće desiti. Znači neće se desiti da musliman pronađe neki lijek koji liječi do sada neizlječive bolesti, a da moderni svijet kaže: ne, to ne vrijedi zato što je to musliman izmislio. Da li su ljudi nastrojeni na ovakav način? Normalno da nisu. Iz ovoga možemo zaključiti da ukoliko sebe natjeramo na angažman i na rad, ali na normalan, naučni angažman čovječanstvo će nas prihvatiti. Evo jednog pravorijeka u kojem Poslanik govori o znanju: “Znanje je ono što uzdiže i čini poznatim one ljude koji su do jučer bili niko i ništa, dok ukoliko se napusti čini da oni ljudi koji su danas bili sve i svašta budu niko i ništa.” Na drugom mjestu kaže: “Znanje je vođa svijeta, ili vođa svijeta je znanje, razum je onaj kojeg znanje vodi naprijed, a nefs je lijenčuga koji nije spreman ići ni za razumom ni za znanjem.” Poslanik lijepo dijeli čovječanstvo na dvije grupe na znalce i na lijenčuge. Ljudi koji su otišli naprijed koji su se uzdigli na terenu otkrića mogu se zahvaliti znanju. Da kojim slučajem budemo muslimani koji proizvode avione, koji poroizvode najsavršenija tehnička pomagala, da li bi se desilo da oni koji nisu muslimani kažu: ne to ste napravili vi muslimani i zbog toga mi nećemo putovati vašim avionima, nećemo slušati vaše MP4-vorke? Iz ovoga možemo izvesti zaključak da je znanstveni napor vjerska poruka. Poslanik nam dalje poručuje: “Nijedan narod nije doživio poniženje i nije zaostao osim da je bio lišen znanja.” On također kaže: “Srce u kojem nema ništa od znanja je poput razrušene kuće. Zato učite stičite znanje i poučavajte druge znanjem i idite duboko u znanje. Nemojte umirati kao neznalice, jer zaista Allah ne prihvata izgovor neznalice.” Poruka koju nam odašilje vjera je prihvaćena u cijelom svijetu, druga je stvar to što je mi ne prakticiramo.

Zaključak: Vjera od nas traži napor i zalaganje, međutim, kakav napor? Znanstveni napor, napor koji je omiljen kod svih ljudi. Muslimani su jedno vrijeme u svojoj povijesti osjetili slast takvog napora. Zašto smo nešto što smo okusili i vidjeli da je slatko i lijepo prestali i dalje kušati?!

oe.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta