Redovna predavanja za mlade

22. 09. 2006

Ukoliko nastojimo steći uvid u poruku vjere i shvatiti razloge propisa u tom slučaju obavezno moramo u obzir uzeti dvije činjenice. Sasvim je evidentno da vjera nije došla čovjeku natovariti teret na leđa već, došla je rasteretiti i olakšati čovjeku život. Prva stvar koja je potrebna ogleda se u tome da vjeru shvatimo sa naklonošću, tj. da vidimo kojem nas to ona cilju vodi. Ukoliko ovo, da kažemo, primarno savršenstvo uspijemo shvatiti to će nam pomoći da uopće shvatimo vjeru. Ukoliko to budemo shvatili u nama će da se na neki način probudi naklonost i ljubav prema vjeri, kojoj ćemo se svakako prikloniti. Sve ovo zahvaljujući činjenici što je čovjek u svojoj biti takav da dok ne osjeti potrebu prema nečemu ili nekome u njemu se neće probuditi naklonost i ljubav, tj. bliskost prema tome. Zahvaljujući ovoj činjenici mi moramo ispitati svoje temelje na kojima izrasta potreba za vjerom, ukoliko se ispostavi da zbilja imamo potrebu za vjerom onda se nje i prihvatimo. Ukoliko se pak ispostavi da potrebe za vjerom nema, u tom je slučaju rastanak najrazumniji izbor.

Druga činjenica koju bismo također trebali apsolvirati jeste da sagledamo filozofiju partikularnih propisa. Jednostavno rečeno pokušajmo saznati i shvatiti zašto moramo postiti, zašto zekat davati, zašto klanjati, hadž obaviti. Da li nam ovi propisi donose koristi izričito nematerijalne prirode, tj. samo za onaj svijet, ili pak nije tako. Možda zahvaljujući prakticiranju tih propisa još i na ovom svijetu priskrbljujemo sebi određene koristi, jer zapravo riječ je o karikama koje vežu Ovaj i Onaj svijet.

Što se tiče prve činjenice, te uzimanja u obzir početnih smjerova gdje nas vjera vodi, tu se moramo orijentirati kroz tri segmenta.

Prvi, jeste da je vjera fitretna, tj. izrasta iz čovjeke prirode, dakle ne sukobljava se sa čovjekom. Kada kažemo čovjekom, misli se na vrstu čovjek i to ćemo kasnije objasniti.

Drugi, se ogleda u neophodnosti prisustva koristi u propisima, jer ne moguće je da Uzvišeni Gospodar, zakonodavac, propiše zakon a da u istom tom zakonu ne bude nikakve koristi.

Treći, jeste usredsrediti se na vezu koja postoji između naših djela i onoga što se događa u svijetu kojem živimo. Ne moguće je da bilo koje djelo učinimo, bez obzira bilo ono sa vjerskog aspekta ili svjetovnoga terena a da to djelo neće imati reakciju u svijetu kojem živimo. Kada kažemo fitretna vjera objasnit ćemo šta se pod tim pojmom podrazumjeva.

Fitret zapravo odražava u sebi vrstu, način i kategoriju u kojem je stvoren čovjek, ili drugim riječima na kakve se sve zakone stanovi naše egzistiranje, šta zapravo zahtjeva od kreacije i šta joj sve daje. Kada smo rekli da zapravo vjera nema nikakve druge zbilje osim objašnjavanja zakona koji upravljaju nama, ili drugim riječima da između nas i našega djela kojeg mi činimo i između posljedice koja za tim djelom slijedi postoji zbiljna stvaralačka veza. U skladu sa ovim zakonom na čokotu ne može ništa roditi osim grožđa, to je sveprisutni stvaralački zakon koji vlada, i riječ je o zbiljnoj vezi. Taj zakon zapravo nije konvencionalne, tj. ugovorene prirode kakvi su društveni zakoni, već riječ je o zakonu u skladu sa kojim ukoliko budeš obavljao namaz ovdje, plod namaza kojeg si odgajao u svome biću, na Onom će svijetu biti Džennet.

Sljedeća činjenica koju smo maločas površno spomenuli jeste da se u svakom propisu kojeg je Uzvišeni Gospodar propisao neizostavno nalazi neka korist, tako da nije moguće da nam Uzvišeni Gospodar kaže morate vjerovati u to, morate razmišljati na ispravan, čovjeka dostojan, način, a da od toga ne bude koristi, bez obzira kojeg se aspekta ta korist ticala - bilo da je misaonog ili moralnog aspekta. Drugim riječima, ukoliko ne budemo radili na tim zapovjedima i ukoliko se ne budemo pridržavali onoga što kreira i finira naš svjetonazor, moral i naša djela u toj smo mjeri sebe lišili učestvovanja u provođenju istih, i u toj istoj mjeri sebe lišavamo koristi koje slijede iz njihovog prakticiranja. Na taj način sebe lišavamo veće koristi koju bismo sigurno i neizostavno imali da smo se držali preciziranog pravca, ili ćemo pak odabrati taj pravac pa ćemo jednoga dana vidjeti kako smo stigli do sreće a biti ćemo svjesni čega je to rezultat. Moramo naglasiti da ne pričamo samo o naredbama, s druge strane se nalaze i zabrane i sasvim je sigurno da se i u zabranama nalazi korist za nas i da nas sigurno ta zabrana štiti od neke nesreće, na koju bismo kad-tad naišli da nismo uzeli u obzir dotičnu zabranu.

Treća i veoma značajna karakteristika sagledana je u povezanosti naših djela sa događajima u Objektivnom svijetu. Sigurno je da svako naše djelo i akcija za sobom povlači i jedan događaj i reakciju. Kroz jedan kratak prikaz ukazat ćemo na povezanost između akcije i reakcije. Toplota sunčeve svijetlosti zagrijava vodene površine na zemlji, voda se pod utjecajem toplote isparava a para se diže na visine gdje se stvaraju oblaci, oblaci ispuštaju svoj teret koji je iz parnog ponovno promjenom temperature prešao u tečno agregatno stanje, kiša se spušta na tlo koje je žedno vode, voda pomaže životu flore, gladna životinja se hrani biljkama i tako se održava i nastavlja lanac žitova. S obzirom da je čovjek dio ili činilac prirode, a uzmemo li u obzir da dio slijedi zakon cjeline to znači da i čovjek kao dio cjeline, tj. prirode pada pod utjecaj prirode isto kao što na svoj način utiče na nju. Dakle, mi smo dio svijeta kojim smo okruženi i utičemo na njega kroz svoja djela a naša djela potpadaju pod spomenuti zakon, koji nam daje do znanja da dio manjega djela pripada većem djelu (nokat prsta pripada šaki). Mevlana u vezi sa ovom zbiljom u svojim stihovima kaže:

Kada misao uđe u čovjekovo biće ili kada u čovjeku zaživi moguće je da uništi stotinu svjetova. Uzmite u obzir – nastavlja Mevlana – moćnog cara čiji položaj je takav da gdje god se on kretao stotine hiljada za njim se kreću. Misao je moćna poput jake bujice koja može svijet progutati. Upravo kao što misao može uništiti svjetove, također, jedna misao može stvoriti svjetove. Međutim, ljudi s obzirom da su se otuđilli od samih sebe ne poznaju vrijednost misli, oni, već obezvrjeđenom misli, misle da je misao nešto bezvrijedno, dočim zbilja je sasvim suprotna, misao je tako vrijedna, misao je poput bujice koja može svijet progutati i poput blagodarnog pljuska koji oživljava zamrlu prirodu. Tehnološki izumi, naprimjer, produkt su ljudskih misli. Uzmimo u obzir kompjuter i on je također produkt misli, koji je kako vidimo izmjenio tokove zbivanja u svijetu i pokrenuo sasvim nove dimenzije života. Kao što riba – nastavlja Mevlana - ostaje živa zahvaljujući vodi u kojoj se nalazi tako i sve ono što nas okružuje sve ove stvari koje se nalaze u svijetu u kojem živimo počev od Sunca čiju svijetlost smo spomenuli, pa zvijezda, zemlje i sve ono što je na njoj su zapravo rezultati jedne misli. Ljudi kao ljudi, pravi nemarnici, oni su svoje tijelo, tj. formu učinili Sulejmanom a svoje misli, tj. suštinu malim mravom. Zašto je to tako? čovjek se zbog dva razloga prema sebi i svojoj misli ponaša kao pravi neznalica. Prvi razlog sagledan je u tome što je zauzet samim sobom, tj. pukim fizikalijama poput pojesti, popiti, spavati, itd. Drugi razlog sagledan je u neobavještenosti i neznanju u vezi sa općenitim pokretom koji se dešava u kreaciji, kao i sa onim šta će biti u budućnosti. Naprimjer, gdje god da učen čovjek dođe ljudi ga poštuju i uvažavaju, vratimo li se malo na traci retrospektive unazad, pa tog čovjeka s jedne strane dovedemo na nivo kada je bio hudo sjeme, a s druge se strane iskupi nas stotinu, dvjesta i počnemo veličati to sjeme, svi bi nas začuđeno gledali i u najmanju ruku smatrali čudacima. Zašto su nas nazvali čudacima, zbog toga što ne znaju šta će se u budućnosti desiti, drugim riječima dimenzija vremenske protežnosti nas je otuđila od nas samih. Šekspir, također, ima jednu lijepu misao i poređenje koje se uklapa u našu temu povezanosti čovjeka i njegovih aktivnosti sa onim što se zbiva u svijetu.

“O čovječe koji stalno kukaš i jadikuješ zbog tuđeg zla i nasilja, da li si ikada razmišljao o tome da će nevidljiva ruka vremena one fine zlatne žice, lijepoga kafeza u kojem si zarobio divnu ptičicu, pretvoriti u hladne zatvorske željezne šipke gdje će tebe zatvoriti. Kada se nađeš okružen željeznim šipkama počet ćeš kukati, reći ćeš: ovi su ljudi prema meni zli. Nesvjestan toga da je tvoja današnja jadikovka zapravo rezultat tvoga jučerašnjeg smijurenja jadnoj ptičici koju si zbog ličnog zadovoljstva zatočio u kafez. Šta se uistinu dogodilo: Ti si jednu malu nevinu ptičicu koju je Uzvišeni stvorio da slobodno leti prirodom, stavio u kafez. Jeste da si ti napravio lijep kafez, (naravno iz estetskih razloga) ali zakon i vrijeme kauzaliteta je takav, da te šipkice narastu a da umjesto ptice ti budeš unutar njih. Znaj sa aspekta Stvoritelja nema nikakve razlike po pitanju stvaranja ptice ili čovjeka.” Drugim riječima kako god je stvorio Poslanika kao najvrijednijeg čovjeka tako je stvorio i ptičicu. Mevlana također, svojim nadahnutim stilom usmjerava svijetlost razjašnjavanja na ovu zbilju:

Da li ti se ikada desilo da dok sjediš sa prijateljem kažeš neku neslanu šalu kojom mu slamaš srce? Jednog dana ti njemu slomiš srce a drugoga dana njegovo srce dođe i ščepa te za nogu. Tačno je da onoga dana kada si ga uvrijedio bila riječ je o apstrakciji, (tj. nečem neopipljivom) ipak jednoga dana ta apstrakcija će materijalizirati. Tvoja neslana šala je uvrijedila prijatelja. Međutim, ta će se uvrjeda jednoga dana vratiti te pokucati na vrata tvoje kuće. Pa ćeš naprimjer sjediti u kući, i dok je sve naoko uredu i sasvim normalno ti ćeš biti tužan. Upravo će se zbog toga znaj, onoga dana kada odeš sa ovoga svijeta sve uvrjede i slične stvari povezati poput karika i postati lanci koji će te sputavati.

Vratimo se onom što sjedi u kući i pita se: odakle mi se sva tuga svijeta natovarila na glavu? Ne moraš puno razmišljati, odgovor je jasan, to je plod onih suza koje su potekle jer si naprimjer, dok si bio student cimeru rekao nešto što ga je puno uvrijedilo, a on je krijući, pustio bolnu suzu, e upravo te suze su razlog tvoga neraspoloženja. Jer neizostavno je da će uvrjeda da se jednoga dana pretvori u neprijateljstvo i upravo će taj neprijatelj podići jarbol tuge nad tvojom kućom. Tuga kojoj si ti uzrok je poput mladice koju si zasadio u tuđe dvorište i koja je rasla, rasla i raširila svoju gustu krošnju čija se sjena nadvila nad tvojom glavom.

Možemo zaključiti da jedina zbilja koja postoji u našoj biti je vjera koja je neodvojivi dio naše egzistencije, svakako koju su sa sobom donosili i nama predali Poslanici koji su dolazili u kontinuitetu kroz ljudsku povijest. Ukoliko shvatimo tu činjenicu, da vjera nije ništa drugo do li zakoni koji postoje u nama, svakako će neizostavan zaključak takvog shvatanja biti činjenica da ćemo zavoljeti propise koji su sastavni dijelovi te vjere. Rekli smo da ćemo nešto reći i o poruci mjeseca Ramazana glede toga znajte da ima jedna dova preporučena da se uči nakon svakog namaza, tj. pet puta dnevno tokom cijelog mjeseca Ramazana. Usljed činjenice da je riječ o veoma poučnoj i korisnoj dovi sagledat ćemo nekoliko njenih segmenata. Prva molba u spomenutoj dove jeste: O Bože unesi među stanovnike mezarja radost. Razmislimo li malo o ovom traženju shvatit ćemo da ovo nije samo puka dova već riječ je odgojnoj poruci. Usljed toga što su svi naši odnosi koje u svom životu ostvarujemo utemeljeni na ličnom interesu. Naprimjer, pozovemo nekog na iftar, zbog toga da bi i on nas pozvao; kažemo selam da bi smo čuli alejkemu selam, sve što uradimo gledamo da li, i koliki interes u tome imamo. Međutim, šta je sa stanovnicima mezarja? Otišli mi do njih ili ne, oni s tim nemaju veze, niti će se žaliti na nas, niti formalno od njih možemo imati bilo kakve koristi. A vjera nam upravo kroz dovu kaže: O ti, što sebe toliko voliš idi na greblje da bi slomio svoje ja, idi kod onih od kojih nemaš nikakve koristi. Ovaj se postulat donekle slaže sa stavom Kanta koji tražeći mjerilo moralnosti kaže: Mjerilo naše moralnosti jeste korist koju svojim djelima donosimo drugim ljudima a da u tome ne gledamo ličnu korist. Ovaj nas fragment dove uči da se izgradimo i odgojimo te da ne mislimo samo na sebe i svoje koristi, dajući nam signal da budemo i drugima korisni.

Dova se dalje nastavlja: Bože sve one koji su u neimaštini učini neovisnim.

Šta mislite da li vjera od nas traži da ovu dovu samo učimo ili bismo pak u skladu sa njom trebali nešto i učiniti. Prvi zaključak do kojeg dolazimo nakon što čujemo ovaj fragment jeste da među muslimanima ima dosta neimaštine. Zašto je to tako, pa usljed toga što se ne trudimo, ne stičemo znanje, ne radimo na tom pitanju, s druge nam strane dova kaže idi radi ako želiš da budeš koristan sebi i drugima. Osim toga, kada spomenemo pojam siromaštvo da li se to odnosi samo na materijalno siromaštvo ili možda imamo i kulturno i duhovno siromaštvo. Kako da ne, itekako imamo kulturnog siromaštva, naprimjer, mlađi ne poštuju starije, stariji nisu samilosni spram mladih, zar to nije kulturno siromaštvo. Obratimo li pažnju na odnos muža sa ženom, oca sa sinom, brata sa bratom uvidjet ćemo da se međusobno ne poštuju, tuđa prava i lične obaveze prema drugima su zanemarane, to je kulturno siromaštvo.

Poslušajte primjer, kulturnog, duhovnog, civiliziranog, umnog, moralnog ponašanja. Razbolio se jedan veliki učenjak, bolest je bila toliko jaka da ga je prikovala za postelju. Jednoga dana kada je bilo vrijeme ručka žena mu donese hranu, ostavi je pored kreveta i iziđe. Nakon isvjesnog vremena dolazi da pokupi ostatke kad vidje da hrana stoji na svom mjestu i da se ohladila. Upitala je muža zašto nije ručao? On reče bila mi je daleko i nisam je mogao dohvatiti, a nisam imao snage nimalo se pomjeriti. Žena mu reče zašto nisi zvao mene ili djecu da ti dodamo? On odgovori: koliko god sam razmišljao da iznađem šerijatsko opravdanje da bih te pozvao da mi dodaš nisam ga mogao naći. Zato sam riješio da se strpim dok sama ne dođeš.

Pogledamo li realan razlog zbog kojeg su muslimanke intenzivno nagnute zapadu, doći ćemo do konstatacije da je to usljed toga što im se nanosi veliko zlo od strane muževa. Žena kojoj muž čini zlo misli da muž to čini zato što je musliman na temelju čega dolazi do zaključka da je jedini krivac za njeno stanje islam a jedini spas je zapad. Naprimjer, oboje umorni s posla dolaze kući, muž legne da se odmori a od žene traži daj kahvu, daj čaj, imali šta da se pojede, itd. Upravo smo mi moralni sirotani.

U dovi nastavljamo moliti: Bože nahrani sve gladne i ovdje se prepoznaje odgojni aspekt. Bože ispravi svaku smutnju iz islamskih stvari. Moleći Boga da spasi islamsko društvo od svih devijacija, smutnji, neispravnosti, zapitaj se: Bože da li sam ja devijacija u društvu ili ispravljam društvo, da li sam ja razlog da se u društvu dešava ono što ne bi smjelo da se dešava, da li ja islam predstavljam na način da to druge plaši? Ova nam dova kaže da trebamo sebe odgajati i razmišljati gdje se nalazimo u svijetu stvorenoga.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta