|
Redovna predavanja za
mlade
28. 10. 2006
U suri E'araf u 105.
ajetu jezikom Musa, a.s., daju nam se do znanja tri važne
činjenice. Musa u susretu sa Faraonom kaže: Kao prvo samo ću ti
prezentirati istinu, drugo ono što ti budem kazao bit će
argumentirano, i treća činjenica jeste da ti ukažem na to šta
želim postići ovim dijalogom. Cilj koji želim postići jeste da
oslobodiš moj narod, kako bi naš razgovor imao i neku korist.
Sljedeća stvar koju nam Kur'an daje do znanja jeste tačan
precizan i temeljit način odgovaranja na postavljeno pitanje ili
pak drugim riječima u jednom dijalogu ukoliko se ne bude dao
odgovor za postavljena pitanja ma bilo koliko se rekla istina u
tom razgovoru nema koristi. I rekli smo da nam ovo kazuje ajet u
kojem se kaže pozivaj Božijem putu mudrošću, lijepim savjetom i
najljepšim načinom raspravljanja. Sljedeća stvar na koju nam
islam također ukazuje a o kojoj trebamo strogo voditi računa
jeste da budemo svjesni činjenice da kada sa nekim vodimo
dijalog da moramo poštivati njegove svetinje bez obzira koliko
da mi budemo sasvim u pravu a sagovornik sasvim u zabludi ipak
ono što je njemu sveto moramo poštovati. Postojeće stanje u
svijetu je začuđujuće, naime danas u svijetu vidimo kako nas
muslimane svi optužuju i tretiraju kao nasilnike sklone
terorizmu. Međutim, obratimo li pažnju na kur'anske regulative
među kojima postoji i jedna institucija koja se naziva obavezni
zekjat koji je isplaniran da se dijeli u osam kategorija. Za nas
je veoma bitno da budemo svjesni ovakvih stvari, jer kada nas
već napadaju da smo nasilnici, da smo skloni terorizmu, trebamo
biti svjesni da ima i ovakvih ajeta poput 60. u suri Tevbe u
kojem se kaže:
Zekat pripada
samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sabiraju, i
onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i
prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i
putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! - A Allah sve zna i
mudar je.
Dakle zekjat treba da se
daje sirotinji i onima koji su ispod nivoa sirotinje, to su
miskini (jadnici) koji nemaju načina da priređuju. Također, oni
koji su ubrojani i koji se mogu okoristiti zekjatom su
sakupljači zekjata koji ga dalje šire i oni imaju pravo da uzmu
već precizirani dio. Sljedeća kategorija jesu oni čije srce
treba pridobiti, tj. oni koji nisu muslimani a mogu biti
kršćani, ili pak oni koji uopće ne priznaju Boga kao što su
naprimjer komunisti. Postavlja se pitanje zašto takvima davati
dio obaveznog zekjata? Usljed toga da bi se njihovo srce
omekšalo, da bi uvidjeli kako ih muslimani nisu odbacili i da se
nalaze ispod plašta islamskoga. Arapska riječ koja se odnosi na
ovu kategoriju glasi: mu'ellefeti kulub koja znači
međusobno zbližavanje srca, a riječ ulfet (korjen iz koje
je izveden oblik mu'ellefeh) ukazuje na prijateljstvo,
bliskost i prisnost. U ovom se propisu kaže da islamska vlast
kada iskupi zalihe zekjata dio toga treba biti dat i takvim
ljudima da slučajno ne bi pomislili kako ih muslimani mrko
gledaju. Upravo im se ovim aktom daje do znanja da ne samo da
nam niste mrski i da vas ne mrzimo, mi smo čak spremni da iz
svog budžeta izdvojimo za vas (nepovratna sredstva,
neobavezujuća sredstva, beskamatna sredstva) kako bi pokazali
svoju naklonost prema vama. Na drugom mjestu Kur'ana u sličnom
kontekstu kazuje nam se da sa sljedbenicima Knjige raspravljamo
na najljepši način, osim sa onima koji su nam učinili otvoreno
nasilje. Sljedeća kategorija ljudi kojima pripada udio u zekjatu
jesu robovi koji su u skladu sa pravilnikom ropstva dogovorili
sa svojim posjednikom da će radom sami sebe otkupiti i već su
negdje pri kraju ili im je negdje zaškripilo pa im nedostaje
određena suma novca, njima se može dati iz budžeta za zekat da
bi se odgovorilo na potrebu i na taj im se način pomoglo.
Sljedeća kategorija u koju se daju sredstva iskupljena iz
obaveznog zekata formulisana je terminom: na putu Božijem, kojim
se aludira na općenita dobra i koristi poput za izgradnju
fakulteta, bolnica, puteva i sl. Posljednja kategorija koja može
biti razlog islamskog ponosa posvećena je onim ljudima koji su
otputovali iz svoga mjesta, i koji u svojoj državi mogu biti čak
i bogati, ali zbog određenih razloga, kao naprimjer da ga je
neko pokrao ili je jednostavno potrošio sav novac koji je imao,
u ovom slučaju on je gost islamske države i smatra se čovjekom
prema kojem država kao domaćin ima obavezu, kako Kur'an kaže, da
mu pomogne iz već postojećeg budžeta i da ne gleda da li je taj
čovjek u svojoj državi bogat ili ne. Usljed toga što se u tom
trenutku on nalazi u škripcu i treba mu pomoći. S obzirom na
činjenicu da je spomenuta kategorija općenito opisana u njen
opseg ulaze i muslimani i kršćani i jevreji i komunisti i
vjernici i nevjernici i svi ostali. Interensantan je način na
koji je prezentiran ovaj čovjek on je nazvan: sin puta,
dakle nema nacionalnosti nema boje, nema ništa, trenutno je u
nevolji i treba mu se pomoći. Ukoliko se osvrnemo na nemili
događaj kada su nacrtali karikaturu našeg Poslanika nemojmo
odmah ići na to i reći: oni su krivci, usljed toga što veći dio
krivice vjerovatno leži na našim plećima. Da su muslimani
naprimjer, dali do znanja onima koji nisu muslimani da u
obaveznim ekonomskim davanjima u islamskom programu značajno
mjesto ili dobar dio budžeta se daje onima koji nisu muslimani.
Ukoliko bismo počeli pričati o onome što je dobro, to bi bila
veoma duga lista u kojoj bi našlo mjesta veliki broj kategorija
o kojima islamska vlast mora voditi strogu dužnost. Ili da smo
pak uspjeli ilustrirati pravi lik Božijeg Poslanika, u čemu se
čak ne bismo morali koristiti hadisima već bi za to dovoljan bio
Kur'an koji nam daje do znanja da čak i u stanju rata mi
muslimani nemamo pravo kidati, lomiti ili uništavati voće,
nemamo pravo paliti neprijateljske kuće, usjeve, nemamo pravo
uništavati njihova prirodna bogastva, nemamo pravo uznemiravati
njihove nemoćne starice i žene pa čak i da nas grde i na naš
račun nešto da pričaju, nemamo pravo uznemiravati djecu, samo
zamislite da smo kakvim slučajem sve ovo praktično pokazali i
uradili kako bi taj čovjek, tj. Božiji poslanik i vjera
pridobili naklonost velikog broja ljudi. U kodeksu islamskog
ponašanja musliman na frontu kada vidi da je pobjedio i kada
neprijatelj okrene leđa da bježi nema ga pravo ubiti, ukoliko bi
to uradio morao bi platiti krvarinu za tog čovjeka, nažalost mi
nismo uspjeli proširiti i pokazati ovako lijepo lice i uzvišeni
kodeks islama, upravo zbog toga u 108. ajetu sure En'am daje nam
se do znanja: “Nemojte slučajno da grdite ili da vrijeđate
svetinje onih koji ne prihvataju Allaha za svoga Boga, ukoliko
vi to budete činili i oni će ne znajući grditi vaše svijetinje
bez obzira što kod nas to treba da bude poštovano.” Zašto moramo
poštovati tuđe svetinje? Zato što svaka grupa, svaki narod,
svaka vjera u svojim očima sve što radi vidi svetim i lijepim,
ukoliko izgrdimo ono što je njemu sveto i lijepo zna se šta je
rezultat toga. Čuli smo samo jedan mali dio kodeksa islamskog
ponašanja, nakon čega ne bi bilo loše da se malo vratimo na
sebe, na svoj način praktičnog provođenja u djelo. Ne moramo čak
ići na to kako mi znamo provesti u djelo, niti kako mi znamo
voditi dijalog sa drugim ljudima, pogledajmo kako vodimo dijalog
sa svojom sopstvenom majkom, babom sa sinom, bratom, sestrom. Mi
ustvari nismo umješni poštivati islamski kodeks čak ni na
skučenom životnom terenu koji se tiče nama najbližih stvorenja.
Ista je stvar među dvama studentima, kako oni raspravljaju, na
koji način oni vode dijalog u vezi naučnog problema. Ozbiljno se
zapitajmo da li smo spremni, da li to inače radimo, da li
poštujemo islamska pravila.
Što se tiče dijaloga,
ako Bog da, imamo u planu govoriti u vezi ibadeta i odgoja pri
čemu ćemo uvidjeti da svaki segment koji je propisan u formi
ibadeta potpomaže jedan dio segmenta koji se tiče našeg odgoja.
Naprimjer, jednom prilikom Poslanik klanja namaz u džematu. Bili
su na otvorenom prostoru najvjerovatnije su se nalazili na
putovanju. Iznenada jedan čovjek koji je bio u prolazu kada je
bio na jedan metar ispred Poslanika, na tom je mjestu pljunuo.
Poslanik je učio Fatihu, istog je trenutka prekinuo učiti, pošao
je korak dva naprijed, nogom je zagrnuo to mjesto i vratio se te
nastavio namaz. Pazite, ovo je veoma važno, on nije htio čak da
sačeka, da podnese jedan nehigijenski a i nekulturni akt, da
ostane vidan do kraja namaza, na taj način daje do znanja i
odašilje i lokalnu i vjersku univerzalnu poruku koja se tiče
higijene i kulture a koja nas uči da moramo voditi brigu o
ličnoj higijeni kao i o higijeni svoje okoline, svoje kulture.
Sljedeća tačka dijaloga
jeste da svome sagovorniku damo priliku da razmisli o onome šta
je čuo, da mu damo priliku da odabere, jer nije namjera da
obavezno nadvladamo. Evo nečega što je daleko od naše prakse,
upravo Poslanik kada mu neko dođe da ga nešto upita prvo ga
sasluša šta ga pita pa mu tek da odgovor. Ako neko bude prisutan
pa ga opet bude pitao to isto pitanje, šta bismo mu mi rekli?
Eto ti njega pa neka ti on kaže. Međutim, Poslanik opet sasluša
do kraja to isto pitanje i ponovo odgovori. Znači nije nam cilj
da mi budemo pobjednici, cilj dijaloga je da bude nešto shvaćeno
i da ona osoba kojoj je to nerazumljivo shvati o čemu je riječ.
Sljedeći bitan faktor u
dijalogu jeste obezbjeđenje atmosfere sigurnosti, tj. da čovjek
sa kojim raspravljamo, ukoliko smo mi na primjer šef pa smo mu
dali zaposlenje, ne pomisli ako ovo kažem mogu izgubiti posao,
smanjit će mi plaću, već treba da mu bude jasno što god ima da
kaže, ali da svoje mišljenje kaže u okvirima ljudstva i
poštenja. Iz 6. ajeta sure Tevbe smo zaključili potrebu za
davanjem prilike čovjeku da shvati i razmisli o onome što mu je
rečeno kao i obezbjeđivanje sigurnosti. Iz riječi na kraju tog
ajeta zaključili smo spomenute činjenice, iz čega nam se daje do
znanja razlog zbog čega postupiti na takav način. To je samo
zato što je riječ o narodu koji ne razumije i ne zna, a
filozofija tvoga poslanja kao Poslanika upravo je sagledana u
tome da shvate i nauče. Jedini metod da se to postigne jeste da
ih polako i fino naučiš. Iz ovoga se ajeta saznaje još jedna
veoma značajna činjenica koja se poklapa sa danjašnjom
tradicijom odnosa spram neprijatelja. Riječ je o tome da je ovaj
ajet objavljen u vrijeme rata između Poslanika i mušrika.
Zadivljujuće, zar nije tako, i ako su takvi uvjeti, i ako su
mušrici izazvali sukob ipak kada te neko od njih nešto pita ti
mu lijepo objasni, nakon toga fino ga otprati do njemu sigurnog
mjesta, nemoj reći e pa pošto nisi prihvatio ono što ti ja kažem
ja ću te sada fino ubiti, jer kada te pošaljem na drugu stranu
ti ćeš se opet boriti protiv mene, ovo se ne smije desiti.
Fahrudin Razi u svom Tefsiru komentarišući ovaj ajet kaže: Iz
ovoga razumijemo tri principa: princip vjerovanja u jednoga
Boga, princip vjerovanja u Poslanike te princip vjerovanja u
poslanstvo. Kod muslimana vjera u ove principe treba biti na
razini sigurnog uvjerenja jer kaže on: sumnja je nedovoljna, što
znači ne smije biti ni 20% sumnje, već trebamo biti 100%
sigurni. Nakon toga nam citira nekoliko ajeta, prvo 128. iz sure
Nedžm u kojem se kaže: Mušrici ništa drugo ne slijede osim
sumnje; u istom se ajetu zaključuje: zaista uz sumnju ne
može da se okoristiti istinom. Odmah ćemo riješiti jednu
potencijalnu nesuglasicu. Ovdje se govori da mušrici rade na
osnovu sumnje i kaže se da sumnja ne može zadovoljiti potrebu za
istinom, da li to možda znači da ako vjernici rade oslanjajući
se na sumnju da oni tako mogu stići do istine? Sumnja ne vrijedi
i s njom ne možemo doći do istine a oni, tj. mušrici su
spomenuti kao primjer, a pravilo je općenito pravilo dakle
uvijek vrijedi bez obzira o kome da je riječ bio on mušrik ili
ne, bio musliman ili ne, sumnja nikome ne može pomoći, jedino je
istina ta koja postiže zadovoljavajuće učinke. Sljedeće načelo
nas uči da gledamo na sadržaj argumenta, a ne na autoritet, tj.
na onoga koji nam to izriče. Drugim riječima uči nas da gledamo
šta je rečeno a ne ko je rekao. Vjerovatno se sjećate hadisa
kojeg naš Poslanik prenosi od Isa, a.s.: Uzmi istinu pa makar i
od čovjeka koji se nalazi na putu neistine, a s druge strane Isa
kaže: Ne uzimaj neistinu pa makar je rekao čovjek koji se nalazi
na putu istine. Drugim riječima, ne obraćaj pažnju na to ko
govori, već nek vam je važno šta je rečeno, a na kraju Isa nam
daje savjet: “Budite kritičari govora,” tj. ne opterećujte se
time ko vam se obraća, nek vam je važno da znate procjeniti
govor. Od Hazreti Sadika se prenosi da: “Onaj čovjek koji svoj
svijetonazor, stekne iz Kur'ana i sunneta Božijeg Poslanika
prije će brdo nestati i biti pomjereno s mjesta nego li on.”
Dakle, on kao takav u životnim nedaćama, u prilikama i
neprilikama u svim mogućim situacijama biti će postojan.
Osvrnimo se malo na političku scenu, posebno na predizbornu
situaciju. Zašto obično glasači kažu da sljedeće godine ili na
sljedećim izborima neće dati svoj glas za onoga za koga su
glasali ove godine. Da li su krivi oni za koje glasamo ili smo
pak mi krivci. Sasvim je jasno da smo mi krivi. Upitate li zbog
čega, pa zbog toga što smo povjerovali onome što oni govore, a
da uopće nismo obraćali pažnju šta stoji iza toga. Nismo vidjeli
da li su ti ljudi stvarno u mogućnosti da ispune ono što
obećavaju. Naprimjer, kada kandidat kaže: ja ću za svoj mandat
obnoviti cijelu infrastrukturu države, zaposlit ću 50 000 ljudi
minimalna plaća će iznositi 2 000 maraka. Mi dobro znamo da se
takve stvari uzevši u obzir trenutno stanje države ne mogu
izvesti ni za 10 godina i to da napore uloži deset predsedničkih
vlada a nekmoli jedna i to za jedan mandat. I oni su krivi, ali
veću krivicu snosimo mi. Zato što ne glasamo svjesno i otvorenih
očiju. Kada bismo bili sasvim svjesni, onda bismo sigurno
napravili pravi izbor.
Jedan moj profesor volio
je reći: Naći dobrog muža, ili dobru ženu je težak posao ali
život na takvom temelju je veoma lahak, međutim, naći čovjeka
ili ženu je veoma lahko ali je život utemeljen na takvom odabiru
veoma težak. Okoristite se savjetom jednog psihologa upućenog
djevojkama i mladićima. On kaže što se tiče stupanja u brak
imamo kancelarijsko stupanje i imamo stupanje u brak utemeljeno
na istraživanju. Šta je to kancelarijsko stupanje u brak?
Naprimjer, dvoje mladih zajedno idu na fakultet ili zajedno rade
u kancelariji. Naš uposlenik vidi da njegova kolegica elegantno
ulazi u kancelariju, fino se pozdravi, pa lijepo okači svoj
sako, sva ona fina, čista. Njeno odmjereno i aristokratsko
ponašanje privuče pažnju kolege što dovodi do trenutka u kojem
on kaže ako bih ja ovu oženio, cijeli bi mi život bio skladan,
lijep, čist, fin. Što je odlučio to i čini, obavlja se
vjenčanje, svi su sretni, svi misle još jedna sretan brak je
sklopljen. Medeni mjesec je završen i oni se vraćaju u novi dom.
On potpuno iznenađen vidi svoju dragu kako baca sako na jednu
stranu, čarape na drugu, ne pere suđe, ne zna kuhati, uopće ga
ne uvažava, ne trpi njegove roditelje... A on kao lafčina zavali
se u omiljenu fotelju i čita novine očekujući kahvu ali od kahve
ni habera. Upravo zato se u jednom hadisu kaže da vjernik mora
biti promućuran, tj. mudrica ne u smislu da bude prevarant, već
da šta god radi da to radi odmjereno i svjesno. U drugom hadisu
se kaže: “Čovjek koji poznaje svoje vrijeme ne može biti
zatečen, ne može ga ništa iznenaditi.” Želimo li biti nezatečeni
i neiznenađeni onda smo mi ti koji svoj život, vrijeme u kojem
živimo moramo analizirati. U skladu sa islamskim kodeksom
ponašanja roditelji su dužni voditi brigu o svojoj djeci, pa
između ostalog otac je taj koji nadgleda razvoj procesa oko
udaje svoje kćerke, vodeći računa o tome za koga se udaje, što
se na neki način, posebno u doba razularenosti smatra kao jedna
vrsta ograničavanja sloboda. Ustvari to je babina obaveza a
nikakvo ograničavanje, babi se daje do znanja da on kao čovjek
koji je stariji, iskusniji kome je svašta prešlo preko glave,
poznaje društvo i kretanja u društvu tako da svoje iskustvo
upotrebi i sačuva svoju kćer od nepotrebnih problema i nedaća. S
obzirom na iskustvo kao i na to da je u pitanju tvoja vlastita
kćerka i još uz to da si ti muškarac i da znaš koje su relacije
i nakane koje jedan muškarac može imati, dobro ispitaj ko je u
pitanju. Kada dođe trenutak da kažeš: slažem se kćeri, nek ti
bude sa srećom; da ne bude samo ono formalno slažem se, jer iza
ovoh riječi, iza pristanka, iza odobrenja stoji velika
odgovornost. Kćerki se ovim pravilnikom daje do znanja da
poštuje oca koji je veoma milostiv i koji joj želi samo dobro,
ukazuje joj se da se lijepo posavjetuje s njim i da se okoristi
njegovim iskustvom čija se vrijednost ne može platiti. |
