Redovna predavanja za mlade

 

 

30. 12. 2006.

Način dijaloga sa kur’anskog stanovišta

 

 

Kur’an časni je nebeska knjiga, spuštena od Gospodara svjetova. Razlog zbog kojeg je spuštena jeste upućivanje cijelog čovječanstva, a uputa nije moguća osim posredstvom uma i misli. Um i misao – Kur’an nas uči - mogu biti produktivni i postojani tek kada su popraćeni dokazom i kada na sva pitanja nude odgovor koji dariva mir čovjekovoj znatiželjnoj psihi. U drugom ajetu sure Ibrahim kaže se: Knjiga koju ti objavljujemo da izvedeš ljude iz tame na svijetlo. Sasvim prirodno za očekivati da će takva knjiga predložiti ljudima način na koji trebaju voditi dijalog. Posebno uzevši u obzir kur’ansku tvrdnju da upućuje na najpostojaniji i najbolji izbor. Zaista ovaj Kur’an upućuje ka onom što je najpostojanije. (Isra, 9) Dakle, za očekivati je obratimo li se Kur’anu, čak i letimično, da ćemo doći do osnovnih načela koji dijalogu i međusobnom razumjevanju daju okvir i preciziraju granice. Bez ikakve sumnje ukoliko bi neko posvetio više pažnje i podrobnije pretražio kur’anske ajete našao bi preciznija i brojnija mjerila. Međutim, u skladu sa pravilom – ono što se u cjelosti ne može shvatiti, ne treba ga u cjelosti ostaviti – ukazat ćemo na neke od osnovnih načela koji obrazuju okvir poželjnog načina vođenja dijaloga.

Sa sigurnošću tvrdim da ukoliko bi se u mjeri iznesenog upravljali u svojim životima, inicirali bismo rješenje ogromnog broja problema, posebno problema koji se uočavaju između različiti islamskih pravaca i grupacija. Na taj bi način bila ukinuta mogućnost postojanja velikih netrpeljivosti i neprijateljstava, usljed toga što je suština religije i poslanika uopće, te Kur’ana i Muhammeda, s.a.v.a., posebno, eliminiranje povoda koji izazivaju razdor te uspostava jedinstva u društvu.

Ukoliko bi vjera trebala inicirati sukobe i razdor u tome bi slučaju njeno postojanje u biti bilo besmisleno. Dakle, faktor razdora dolazi od strane onih koji se deklarišu vjernicima i zaštitnicima vjere.

Usljed toga čovjeku koji za sebe tvrdi da je vjernik prije svega neophodno je da upozna i shvati vjeru, te da na temelju vjerske spoznaje, vjerskih naredbi, i upravo u okvirima i pod standardima vjere i djeluje, i da tek tada pođe u susret drugima, a ne da izgradi temelje i stavove vlastitog pogleda na svijet, pa da ih pripiše vjeri te da sa opravdanjem kako brani vjeru i vjerske interese stupa u sukobe sa tamo nekim drugima.

 

  1. Postojanje načela i metoda

 

Prvi korak je sagledan u tome da vjera treba prezentirati dijaloški metod, usljed toga što nijedan posao (aktivnost) bez načela i bez posjedovanja metode koja se može prezentirati ne može biti obavljen. Zahvaljujući tome uočavamo da Kur’an svoje principe prezentira na najbolji način:

a)      tačna predodžba i razumjevanje onoga što govornik izjavljuje,

b)     precizna analiza onoga što se čulo,

c)      izabiranje najbolje opcije.

 

Dok čovjek dobro ne shvati riječi svoga sagovornika, niti ih može negirati, niti prihvatiti. Kako Ibn Sina kaže: Prihvatanje bez argumenta ili negiranje bez protudokaza, na nivou je istupanja iz reda ljudskosti. Usljed toga što je čovjekov život ustanovljen na znanju i shvatanju. Usljed toga što se čovjek stalno nalazi na raskrižju izbora i odbacivanja, što je nezamislivo učiniti bez postojanja vrijedne (realne) naučne slike (tj. znanja). Donijeti sud, bez posjedovanja predmeta, znači donijeti neutemeljen sud. Upravo zbog toga ukoliko Kur’an kaže: I ne povodi se za onim o čemu nemaš znanje; to znači da nam govori s ciljem vraćanja čovjeka svome fitretu (izvornoj prirodi) – iako se to želi postići jezikom objave. Zbog toga se u nastavku ajeta i kaže: Zaista, će se za vid, sluh i srce – za sve to – odgovorati. (Isra) Dakle, zato što si čovjek i zato što imaš sredstva percepcije koja imaju svoju filozofiju postojanja, u vezi sa načinom njihovog iskorištavanja, u postojanom sistemu Božijeg zakona, predviđeno je polaganje računa. Dakle, mora postojati realna predodžba onoga što sagovornik želi kazati, da bi se znalo šta on govori.

Proces koji se nalazi između predodžbe onoga što se govori i izbora najboljeg u onome što je kazano naziva se analiza, koja se ogleda u naučnom sagledavanju onoga što je rečeno. Usljed toga što sve na ovom svijetu ima svoj okvir i principe na kojima se stanovi. Filozofske se rasprave stanove na određenom broju posebnih argumentiranih pravila kojima se analizira ispravnost ili neispravnost određene teme. Društvene, etičke, psihološke i ine rasprave isto tako imaju svoja eksplicitna pravila i mjerila prihvatanja ili odbijanja. Vjera nije izuzetak iz ovog pravila, i ona također ima posebna mjerila kojima precizira da li određena stvar, mišljenje, stav ulazi u okvir vjere ili mu je pak strana. Dakle, analiza i prezentiranje na temelju prihvatljivih mjerila i pravila, predstavlja drugi princip, kojeg nam Kur’an predlaže u međusobnim dijalozima. Treći princip podrazumjeva izabiranje najbolje opcije, tj. čovjek treba izabrati ono što je od svega bolje, logičnije, što se podudara sa mjerilima, bez uzimanja u obzir ko je govornik, da li on spada u krug onih koji su u istini ili pak onih koji su u zabludi. U kontekstu rečenog prenosi se predaja od Isa, a.s., koja je okarakterisana veoma visokim standardom u aspektu vrjednovanja: “Uzmi istinu od onoga ko je u zabludi, a ne uzmi neistinu onoga ko je na putu istine.” Drugim riječima, desi li se da vjernik, dobar čovjek, kaže laž, njegovu laž ne treba prihvatiti, tj. ne smije se reći nema veze rekao ju je vjernik, ili pak ukoliko nevjernik kaže nešto što je ispravno, ne smijemo reći, e zato što je nevjernik, to se ne prihvata. Na kraju, Isa, a.s., kaže: “Ocjenjujte vrijednost govora,” tj. ne gledajte ko govori već procjenjujte vrijednost onoga što je rečeno. U suprotnom, tj. ne bude li se ponašalo u skladu sa ovim pravilom čovjek izlazi iz orbite čovječnosti, istine, a kao takav nema niti najmanju vjersku vrijednost pa makar i branio vjeru.

Dakle, ono što smo mogli naučiti iz ovog načela je sljedeće:

A)    Znanje i upućenost;

Čovjek za kojeg je važna samo Istina mora posjedovati znanje i biti dobro obavješten, kao što se mora držati na odstojanju od emocija. Ono što izlaže mora biti u skladu sa naučnim zakonima.

B)     Čuvati se preduhitrenog davanja ocjena

Riječ je o veoma važnom pravilu za one koji dijalogom žele stići do Istine. Prije nego li se čuje objašnjenje sagovornika, ne treba davati ocjene i donositi sud o nečemu. Čovjek koji traga za Istinom mora suditi na temeljima Istine, a ne bi trebao prvo donositi presudu da bi zatim tragao za odgovarajućim dokazom koji bi potvrdio njegov sud.

 

  1. Uvjet Božije upute

 

Kur’an časni, slijeđenje ovih triju principa drži uvjetom Božije upute, tj. ukoliko se ovi principi ne budu prakticirali i poštivali, Allah čovjeka neće usmjeriti u orbitu istine, već moglo bi se reći, da je u principu Božija uputa moguća upravo samo kroz ovu liniju. Upravo zahvaljujući ovoj činjenici, u ajetu u kojem se daju do znanja ova tri principa, Uzvišeni Allah kaže: Oni (koji to prakticiraju) su ti koje je Allah uputio. Dakle ukoliko se čovjek bez zadovoljavanja uvjeta Božije upute upusti u dijalog, sasvim je sigurno da će biti lišen Božije pomoći, usljed toga što je Svijet stvoren na određenim, nepromjenjivim, zakonima koji uvijek u potpunosti funkcioniraju, a njihova se funkcija ogleda kroz pravilo kauzaliteta.

Na kraju tematskog ajeta čitamo veoma interesantne riječi: Oni su ti koji posjeduju elbab, tj. misao, ili suštinu znanja, iz čega se stiče dojam da oni koji nemaju razuma kao da uopće nisu uvršteni u krug sagovornika, što nam daje do znanja da se za stizanje do istine treba stići do uvjeta koji stizanje do istine čine mogućim i Božijom se pomoći naći u orbiti istine.

 

  1. Treće načelo - istinoljubivost

 

Sa kur’anskog aspekta svaki razgovor i dijalog kome povod i cilj nije istinoljubivost on kao takav je lišen bilo kakve vjerske i ljudske vrijednosti. Ukoliko u dijalogu cilj bude samo da se sagovornik nadvalada argumentima, bez obzira kakvi oni bili, to je pokazatelj da čovjeku koji trenutno vodi dijalog nije cilj pokazati istinu ili boriti se za nju, već cilj je pokazati kako se on zna raspravljati i kako on dominira, nesvjestan da on zapravo laž pakuje u ambalažu istine, i da ukoliko je prije toga bila prihvaćena neka druga laž, on nije učinio ništa što je hvale vrijedno ili dostojno istinoljubivog čovjeka, da ne govorimo o posljedicama takvog postupanja i na Ovom i Onom svijetu.

 

  1. Četvrto načelo – tvrdnju iznositi sa argumentom

 

Sa kur’anskog aspekta ukoliko tvrdnja ne bude popraćena argumentom, ona kao takva lišena je naučne vrijednosti, usljed toga u brojnim ajetima uočava se nota: Donesite dokaze ukoliko istinu zborite. (neki od tih ajeta bili bi 111. iz sure Bekare, 24. iz sure Enbija, 64. sure Neml, 75. sure Kasas.)

Dakle, neosporiva je nužnost toga da tvrdnja mora biti ukorak sa argumentom, na čemu istrajava i Kur’an, dajući do znanja da: ukoliko govorite istinu priložite i argument istinitosti svoje tvrdnje.

 

  1. Peto načelo – Korisnost

 

Svaki dijalog, koji za sobom ne povlači korist – bilo materijalnu bilo duhovnu – bez obzira za individuu ili društvo, sa kur’anskog je aspekta lišena vrijednosti i time se razuman čovjek ne bi trebao niti opterećivati niti priklanjati. Ova tri posljednja načela (3. 4. i 5.) Kur’an časni u 105. ajetu sure E’araf prezentira jezikom Musa, a.s.: Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi! Upravo na temelju ovih principa, kada poziva Bogu, on kaže: Pozivaj na put Gospodara svoga, mudro, lijepim savjetom i s njima raspravljaj na (naj)ljepši način. Iz ovog ajeta uviđamo da za neke mudrost, tj. argument predstavljaju akcetabilan pristup, za neke druge pali lijep, moralan savjet, što dotiče njihove emocija, kao što ih ima koji se zadovoljavaju samo nakon dobre rasprave.

Kada smo već spomenuli raspravu, šta zapravo znači raspravljati?

Raspravljati znači davati odgovore na temelju onoga što naš sagovornik prihvata. Drugim riječima znači da su nam premise ili pak kopula kojom pravimo svezu između premisa sastavljene od onoga što naš sagovornik bespogovorno prihvata, da bi se zatim došlo do zaključka. Zapravo, raspravljati, znači obraćati se sagovorniku jezikom kojeg on razumije.

 

Interesantan detalj:

Kur'an kada govori o raspravljanju, podvlači da se rasprava mora voditi na najljepši ili na ljepši način, što komentatori Kur'ana objašnjavaju da trebamo prihvatiti ono što naš sagovornik akceptira, da bismo to upotrijebili na ispravan način, međutim, ukoliko je ono što sagovornik prihvata neispravno i neprihvatljivo, u tom slučaju ni po koju cijenu te stavove nećemo koristiti, usljed toga što zaključak, tj. argument, koji je sastavljen od dvije premise – ispravne i neispravne – je neispravan. Svaki dokaz koji bude sastavljen od dva principa, ispravnog i lažnog, on će biti lažan dokaz, i daleko od toga da bi Poslanik Božiji u svom pozivu ka Bogu koristio neispravne i lažne dokaze. Upravo usljed toga Kur'an kaže: Čista zemlja iznjedruje biljke, dozvolom svoga Gospodara, a ona koja je nečista ne iznjedruje osim trnje; Eto, tako Mi, ponavljamo znakove ljudima koji zahvaljuju. (E'araf, 58)

Drugim riječima, čiste premise i uvod dovode do čistog i zdravog zaključka i dokaza, ali nečist uvod i premise sasvim sigurno završavaju nečistim zaključkom.

 

  1. Šesto načelo – da odgovor nudi rješenje problema

 

Ukoliko argument bude dokazivao tvrdnju govornika, ali ne bude rješavao nikakvoga problema, u zbilji, takav argument je nepotpun, i kao takav ne može nuditi put do istine. Dakle, argument će biti pravi argument tek kada osim dokazivanja onoga što se tvrdilo bude nudio i rješenje problema na kojeg je naišao čovjek s kojim se raspravlja. Međutim, ukoliko se bilo koji od onih koji polemišu usredsredi i zadovolji prigovorom koji je upućen suparniku, ustvari oba su sišla sa terena, tako da se za rezultat ne treba nadati ničem korisnom.

 

  1. Sedmo načelo – Obaveza čuvanja svetosti

 

Sa aspekta Kur'ana časnog čuvanje svetosti vjerskih simbola je obavezno, tj. svaki čovjek, musliman obavezan je čuvati vjerske simbole. Jedan od načina da se ovo načelo provede u praksi ogleda se u tome da se strogo vodi računa da se ne pobude negativne emocije u čovjeku s kojim polemišemo, jer uvijek postoji mogućnost da pri iritaciji i vrijeđanju osjećaja kod sagovornika on reagira tako što će početi vrijeđati svetinje svoga sagovornika, upravo se zato u suri En'am u 108 ajetu kaže: Ne grdite one koji pozivaju mimo Allaha, da ne bi i oni iz mržnje i ne znajući, Allaha grdili. Dakle, voditi pažnju o kulturi ponašanja, i čuvati dostojanstvo drugih ljudi, pripadnika drugih pravaca, religija i mezheba spada u obavezu svakog muslimana koji vjeruje u kur'anska načela. Bez obzira koliko lično ne prihvatao dotičnu osobu ili njegovo opredjeljenje. Kur'an časni u nastavku prethodno citiranog ajeta lijepo objašnjava: Tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavili. Drugim riječima svaki narod, svaka ideologija, svako mišljenje i svako djelo koje imaju, smatraju lijepim, i ukoliko bi neko ista vrijeđao to ih ljuti. Dakle, veoma je nedolično muslimanu i daleko od kur'anskog edeba, da koristi uvrjede, ružne riječi i da se ponaša neodgojeno. (Ovo je posebno ružno kada vjernik radi pod plaštom vjere, tj. želi nešto ispraviti, nešto što vjera ne prihvata, ali to čini na tako osoran i grub i provokativan način, da ne samo što ne postiže željeno, već pored toga i blati čast vjere i vjerskih metoda.)

 

  1. Osmo načelo – Dati priliku da se razmisli

 

Jedan od važnih dijaloških uvjeta, sa kur’anskog aspekta jeste davanje sagovorniku prilike da razmisli, dakle, bez korištenja metode bombardovanja informacijama te na neki način zbunjivanja, usljed toga što uputa bez razmišljanja zapravo i nije uputa, čak bi to mogli svrstati ili u neznanje ili u prevaru, a cilje vjere svakako niti je širenje neznanja niti propagiranje prevarom, već njen je cilj uljepšavanje duša i uspostavljanje veze između ljudi i Boga, što je nemoguće ostvariti prije nego li čovjek povjeruje i prihvati sa aspekta upućenosti, tj. svjesno.

 

  1. Deveto načelo – Ostvarenje sigurnosti, i psihičke i fizičke

 

Misao je vrijedna tek u vremenu kada potekne u uvjetima koji su daleko od svake vrste straha, pritiska, zastrašivanja, usljed toga što nabrojanja stanja nisu stanja koja nude atmosferu za razmišljanje. Tamo gdje ne bude razmišljanja, na tom mjestu pojmovi poput upute i vjerovanja gube svoj smisao. Ovo načelo nam se nudi u 6. ajetu sure Tevbe: Ako te neki mnogobožac zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što su oni narod koji ne zna.

Veličina ovog ajeta ili, tačnije rečeno onoga što se u njemu traži, postat će nam jasna kada uzmemo u obzir činjenicu da mnogobožac spomenut u ajetu pripada skupini onih koji su prekršili ugovor s Poslanikom, s.a.v.a., i u ratnim su odnosima s muslimanima. Međutim, Kur’an kaže sljedeće: Ukoliko bi neko od tih agresora i prijestupnika i kršioca ljudskih prava izrazio želju za razgovor, daj mu priliku i obezbjedi mu sigurnost. Čak da i ne prihvati tvoje riječi, nemate ga pravo ubiti. Već otpratite ga do sigurnog teritorija, tj. vratite ga njegovoj skupini. Ukoliko i dalje ostane sa svojima, tada je isti kao i oni i možete ratovati protiv njega. U ovom se časnom ajetu, na najljepši način govori o najuzvišenijoj vrsti slobode. Nema ideologije niti pravca na cijelom svijetu u kojoj bi se mogla naći ovako uzvišena vrsta poštovanja ljudskih sloboda. Ovim se primjerom pokazuje maksimalna pažnja koju Kur'an vodi u vezi sa uputom ljudi, tražeći da ako je uputa posrijedi i ukoliko se treba donijeti odluka, da se to dogodi u savršenoj bezbjednosti, slobodi i miru i tjelesnog i psihičkog karaktera. Allame Tabatabai naglašava kako se ovim ajetom ukazuje da kada je posrijedi uvjerenje i vjerovanje u principe vjere, onda ono mora biti utemeljeno na uvjerenosti, drugim riječima vjerovanje u tri osnovna vjerska principa – Jednost Božiju, Poslanstvo i proživljenje – ukoliko bi bilo izmješano sa dozom sumnje, ono nema nikakve vrijednosti. Isto ovo tvrdi i Fahru Razi u svom komentaru Kur'ana, tumačeći spomenuti ajet.

Allame Tabatabai kaže: Dokaz ovim riječima možemo naći u brojnim kur'anskim ajetima. Naprimjer, u 36. ajetu sure Isra: I ne slijedi ono o čemu nemaš znanja, zatim u 28. ajetu sure Nedžm: Oni ne slijede ništa do li sumnje, a sumnja ne donosi ništa od istine; zatim u 20. ajetu sure Zuhruf: I oni o tome nemaju nikakvog znanja, oni samo iznose laži. Dakle, slijepo slijeđenje u principima i vjerovanju nije dovoljno, već svaki čovjek mora svoju vjeru steći na osnovu nesumnjivih argumenata, a ne na temelju povođenja ili sumnje.

 

Deseto načelo – Da dokaz bude iznad vremena i mjesta

 

Ukoliko se određeni argument veže samo za jedan narod, jedno vrijeme, istini za volju i nije riječ o argumentu, već je prije riječ o nacionalnom terminu koji nema naučnu i vjersku težinu. Ukoliko je Poslanik Islama, poslanik za sve ljude i za sva vremena, i ukoliko je krug poslanstva usavršen njegovim dolaskom, to znači da pozivajući se na njegovu vjeru, moraju se koristiti argumenti, koji će biti takvog kvaliteta da bilo gdje i bilo kada da ih neko čuje, da to prihvati kao naučni argument koji je u potpunosti u skladu sa našom iskonskom prirodom (fitretom) i logikom vjere.

 

            Umjesto zaključka

 

Mislim da je važno naglasiti činjenicu da istina za sebe ima niz čvrstih temelja. Istina je učvršćena temeljima čvršim od željeza. Istina nikada ne pada u uskomješanost i nesigurnost. Istina ukoliko je istina, ona se može braniti u svim uvjetima, u svim vremenima i na svim mjestima. Ukoliko neko spozna istinu, on uvijek rado dočekuje prigovore, usljed toga što svaki prigovor ima i odgovor. Pored toga, svakim odgovorom na prigovor, lice istine postaje svijetlije i jasnije. Upravo zbog toga Hazreti Ali kaže: Zaista mjerilo raspoznavanja istine i zablude nije autoritet ličnosti, već su ljudi i ideologije ti koji se trebaju izložiti istini, da bi im vrijednost bila ocjenjena. On također kaže: Istina je mjerilo prepoznavanja onih koji žele istinu, nisu ljudi mjerilo istine.

Sljedeća vrijedna napomena: Kada bi cio svijet vjerovao u nešto ili kada bi poricao nešto, to ne bi ni najmanje izmijenilo stvarnost te određene stvari, niti bi je za mikron pomjerilo iz orbite u kojoj se nalazi. (Naprimjer, da cio svijet počne tvrditi kako je mlijeko crne boje i da svi ljudi svijeta kažu kako mlijeko nije bijelo, mlijeko ne bi izmjenilo svoje stanje ono bi ostalo ono što jeste.) Međutim, to nije sve, jednoga Dana, svi ćemo stati pred Boga, a tada je mjerilo prihvatanja naših djela, misli, morala i stavova istina: Mjera toga Dana je Istina, pa kome mjerica bude teška, pa oni su pobjednici. (E'araf, 8)

Poruka je jasna: usporedimo sebe, ocjenimo sebe u skladu sa istinom, istinu učinimo svojim predvodnikom, nemojmo istinu uklapati u svoje standarde i kalufe, jer bismo u tom trenutku pali u stupicu zablude misleći kako smo mi postali mjera i osovina istine. Najbolji primjer kako bismo trebali da se postavimo prema zbilji i istini jeste primjer vode i posude u koju se sipa. Voda uvijek zauzima obličje posude, tako bismo i mi trebali ukoliko izaberemo da živimo poput ljudi predanih vjeri islamu, slijedimo primjer vode i uobličimo se u standarde vjere i puta kojeg slijedimo.

Molim Božiju pomoć za sve ljude, jer Uzvišeni Allah je Taj koji pomaže i upućuje.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta