I b a d e t

Dr. Fatima Tabatabai

Veoma mi je drago što imam čast da se ponovo nađem među vama. Moja sreća tim je veća što imam čast biti u prisustvu uvaženog profesora Akbara Eydija, i tim povodom vam kažem da ste veoma sretni što vam je Allah dao mogućnosti da se možete koristiti njegovim znanjem i moralom.

Što se tiče moga rahmetli oca, ajatollaha-'uzme Sultanija Tabatabaija u vezi sa kojim je profesor Eydi upravo sada govorio i između ostalog ukazao na jednu činjenicu za koju ja nisam prije znala razlog zašto je to tako, evo koristim priliku i sjetit ću ga se s jednom uspomenom koja nas vraća u moje djetinjstvo u vrijeme kada je on držao časove Kifajeta u svojoj kući. To je bilo razlog da kuća bude stalno prohodna, uvijek puna studenata. Neki su ga prijatelji pitali zašto se povukao iz školskog centra, već i pored mogućnosti da drži časove tamo gdje im je mjesto on to čini u svojoj kući. On im reče da je razlog tome činjenica da su mu neki studenti dali do znanja da toliko dobro objašnjava Kifaje od Merhum Ahunda da uopće nema potrebe za dodatnim iščitavanjima, kao i to da su mu neki učenjaci govorili da nekim dijelovima knjige bolje barata i raspolaže i od samoga autora. On reče to jeste bila pohvala i dobra stvar ali na moju korist međutim, ne i u korist studenata jer ipak oni su ti koji moraju biti potaknuti na rad, na istraživanje, moraju steći potencijal da sami mogu razumijevati tekstove, za takvo šta potrebno je da stalno budu u dodiru sa tekstovima u nastojanju da sami razumiju. Moj je rahmetli otac također napisao komentar na knjigu Mekasib u koju je uložio nekoliko godina rada. Jedan od studenata koji su radili na pripremama knjige za štampu reče da je komentar odličan, tako tečan i pitak, da dugo godina nija napisana tako kvalitetna knjiga. Kada je to čuo, rahmetli ajatollah Sultani je cijelu večer razmišljao o tome čak je kako sam kaže osjetio i jednu malu navalu oholosti i samozadovoljnosti. Usljed toga ujutru je poručio da mu dostave knjigu iz štamparije prije nego li se da u štampu da bi eventualno nešto dodao ili oduzeo. Studenti su to i učinili i on listajući knjigu uvidje da je bila zbilja potpuna i veoma kvalitetno napisana, dočim da bi potisnuo svoju oholost, odlučio je knjigu baciti u bunar koji se nalazio u dvorištu. Jer uvidjeo je da je šteta i opasnost koju štampanje te knjige nosi sa sobom a tiče se njega puno veća nego li šteta nepostojanja takve knjige među studentima. Imam Homeini (Dr. Fatima je Homeinijeva snaha) je također puno cijenio moga babu i stalno mi ga spominjao, kao dobrog čovjeka. Kada je trebao ići na hospitalizaciju u bolnicu, Imam mi reče da nazovem babu da uči dovu da Allah prihvati moj rad. Često su mi govorili kako sam veoma sretna što imam takvog babu. Čudilo me da je Imam Homeini bio toliko vezan i poštovao moga baba, uredu je da za mene bude velik i poštovan, međutim nisam shvatala zašto njemu. Na takvo postavljeno pitanje Homeini mi reče da je u pitanja veliki čovjek, tako veliki da je to teško opisati.

Mislim da bi uzevši u obzir i mjesto i vrijeme u kojem se nalazimo bilo uredu da govorimo o ibadetu.

Ibadet semantički gledano znači: obožavati, a terminološki označava put približavanja Bogu. Drugim riječima naša djela bivaju okarakterisana da su ibadet tek kada budu označena kvalitetom nakane približavanja Bogu (qurbeten ilallah). Nasuprot međuljudskim ophođenjima poput trgovine, mada ako pažljivije pogledamo i ophođenja također mogu biti posmatrana kao ibadet, dočim s čisto vanjskog aspekta kada želimo kupiti kuću, ne kažemo i nije potrebno da kažemo kako kuću prodajemo ili kupujemo qurbeten ilallah, dočim kada želimo obaviti namaz ili uzeti abdest tada mora biti prisutan i ovaj kvalitet, dakle, qurbeten ilallah. Kada govorimo prilikom obavljanja nekog djela qurbeten ilallah, tj. obavljam ga s namjerom približavanja Allahu to znači da prihvatamo činjenicu da Mu se možemo približiti, prihvatamo to kao jednu premisu i uvod za postizanje cilja markiranog ibadetom. Također, znamo da ovo približavanje nije iz kategorije prostorne ili vremenske bliskosti, jer On je apsolutno Biće koje se nalazi iznad svega pa između ostalog i vremena i prostora. Mi sebe na ovaj način odlučujemo izvesti iz vezanosti za materijalni svijet a želimo se svrstati u svijet apsolutnosti. Uredu, ovo je naša želja, međutim, da li je ona moguća i ostvariva?

Uzvišeni kaže: Kada te robovi Moji o Meni upitaju, pa zaista Ja sam blizu, odgovaram na traženje tražioca. Obratimo li pažnju na ovaj časni ajet moći ćemo uvidjeti nekoliko suptilnih činjenica od kojih ćemo ukazati na dvije.

Prva je sagledana u riječima: kada te robovi Moji o Meni upitaju. što znači da oni koji nisu robovi i oni koji nisu posebni robovi Njegovi ne traže od Njega, drugim riječima Božiji rob traži od Boga.

Druga suptilna tačka jesu riječi Kada te upitaju, dakle, daje se do znanja da robovi Božiji shvataju koga trebaju pitati o Bogu, znaju da je to Poslanik.

Postavlja se pitanja na koji se način ova blizina može ostvariti. Čovjek se egzistencijalnim širenjem svoga bića može izbaviti iz okvira ovog materijalnog svijeta i nadvisiti ga, da bi na taj način mogao stići do gejbanskih/onostranih zbilja. Ovaj je rast sagledan u dovođenju do procvata potencijala čovjekove savršenosti. Dakle, on krećući se tim smjerom ne daje ništa iz ruku, ništa ne gubi, već samo ispoljava svoje već postojeće unutarnje kvalitete i savršenstva. Sličan primjer koji bismo mogli navesti jeste dijete u majčinoj utrobi koje u takvom stanju nema aktivan osjet mirisa ili ukusa, međutim, kada iziđe iz majčine utrobe on tada može i mirisati i kušati i prepoznavati različite ukuse. Isto tako ukoliko čovjek iziđe iz utrobe materijalnosti i prirode, on u takvom stanju može i vidjeti i osjetiti zbilje koje upravo sada postoje u svijetu zbilje a kojih do tog trenutka nije bio svjestan. Upravo zato čovjek ima dva rađanja, prvo rađanje kojim stupa u svijet materijalnosti i drugo kada se izbavljuje od svijeta materijalnosti a prelazi u svijet duhovnosti. Prvo rađanje nije prepušteno čovjekovoj volji, međutim, drugo se rađanje tiče njegove volje. Drugo se rađanje dešava nijjetom/namjerom. Usljed toga kada definišu nijjet kažu to je odgoj, razvijanje i uzdizanje duše, zahvaljujući čemu kažu da je nijjet vjernika bolji od njegovoga djela. Jer nijjet je taj koji daje smisao i značaj djelu. Primjera radi ukoliko čovjek približavanje Bogu gleda kroz namjeru da se spasi i da izbjegne džehennem onda takvo približavanje ima posebno značenje, upravo kako hazreti Ali pravi podjelu ibadeta robova Božijih, na ibadet robova, trgovaca i slobodnih ljudi. Tako da jedna skupina ljudi obavlja i praktikuje ibadet, tj. klanja jer ima strah od Džehennema što je sa aspekta spomenute podjele ibadet robova. Kada oni kažu qurbeten ilallah u njihovom rječniku to znači želim izbjeći Džehennem. Neki pak obavljaju ibadet jer su zaljubljeni u ljepote Dženneta, ovo je ibadet trgovaca, i kada oni kažu qurbeten ilallah u njihovom rječniku to znači: želim biti džennetlija. Ibadet se može obavljati zato što se Bog obožava usljed toga što Ga volimo, zato što je On apsolutno dominantan i kao Bog dostojan je da bude obožavan, takav ibadet prakticiraju slobodni ljudi i kada oni kažu qurbeten ilallah u njihovom rječniku to znači: želim se približiti Bogu. Dakle, vidimo kako nijjet daje smisao našim djelima. Kada već govorimo o nijjetu kaže se kako možemo napraviti test svoga nijjeta na sljedeći način: Zamislimo da nam sada dođe Poslanik i kaže: Nemorate klanjati jer nećete ići u Džehennem. Kada bismo takvo što od njega čuli potrebno je vidjeti koliko smo i pored tih riječi spremni nastaviti da obavljamo namaz, koliko smo spremni ustati ujutru na sabah namaz i prekinuti slatki san, napustiti toplu postelju. Ovaj test tačno može odrediti u koju skupinu ibadeta spada naš ibadet. Činjenica je da je nijjet veoma bitan faktor u našim djelima, jer djelo nije ništa drugo do li manifestiranje misli, manifestiranje nijjeta. Ukoliko nijjet bude ukrašen atributom iskrenosti u tom slučaju kada se pretoči u praksu dovodi čovjeka do savršenstva. Velikani duhovnog praktičnog puta ukazuju i računaju da je čišćenje nijjeta teže od malog džihada (borbe protiv vanjskog neprijatelja), štaviše smatraju to teže i od samoga djela. Tako da je moguće da neko bude uspješan ratnik na planu maloga džihada, tj. borbe s vanjskim neprijateljem ali, da u isto vrijeme ne bude uspješan na planu velikog džihada, tj. na planu čišćenja nijjeta na planu borbe protiv strasti. Upravo usljed toga naša djela prate naše nijjete. Kada neki kategorišu čovjeka umjesto da kažu hejvane natiq, tj. razumno biće ili biće koje govori, nazivaju ga hejvane navi, tj. biće koje namjerava. Budemo li na takav način obavljali i pristupali namazu, uočit ćemo zašto je Poslanik rekao da je namaz miradž vjernika, ili ćemo pak vidjeti pristupimo li na taj način namazu kako i drugi poslanikovi opisi poprimaju smisao i kako se pred nama otvaraju novi horizonti, jer čovjek se na taj način prolazi prirode i uzleće iznad granica materijalnosti. Najzad mogućnost takvog djela pripada samo čovjeku. Zato se i kaže da je čovjek jedino biće čija je glava uprta u nebo. Možda ugledamo i neke životinje s tom karakteristikom, međutim, simoblično gledano, svaka se glava spušta prema zemlji, dok jedino čovjekova ostaje uprta u nebo stremeći ka uzvišenim svjetovima. Sva bića stvaranjem obožavaju/pokoravaju se Bogu, jer sva su bića posljedica, a posljedica htjela nehtjela mora zavisiti od svoga uzroka i ona ne može izbjeći potčinjenost njemu. Dakle sva su bića uklopljena u takvu sliku, međutim, jedino je čovjek koji mimo ovakve ovisnosti i pokornosti dodatno ima i šerijatsku pokornost, tj. ibadet, koji je samo njemu svojstven a koji se u jednoj podjeli dijeli na tri razine: ibadet, ubudijet, ubudet, koji se mogu usporediti s tri već poznata termina šerijat, tarikat, hakikat. Šerijat ili forma ibadeta predstavlja ahkam, tj. vjerske propise, koje moramo naučiti i znati da bismo ih mogli obavljati. Šerijat je dakle vanjski aspekt čovjekove pokornosti i ubudijeta. Ubudijet znači imati svijest robovanja, dakle i duhom i umom biti rob Božiji, kako to Hadži Abdullah Ensari kaže: Rob si onog za koga si vezan (bandeye ani ke dar bande ani). Ubudet koji je na rangu hakikata znači stremiti da se postane Božijim, odreći se sebe a spojiti se s Bogom. Kako god je šerijat uvjet stizanja do hakikata, tako je i ovdje ibadet uvjet stizanja do ubudeta. A ubudet znači biti rob Božiji u srcu, srcem i dušom robovati Bogu, jednostavno znači biti rob Božiji u punom smislu te riječi. Kažu da je čovjek Jusuf koji je upao u bunar prirode, ali koji ibadetom stiže do časti. Dakle ibadet u isto vrijeme kada predstavlja usavršavajuće djelo, i sam biva povodom usavršavanja. Forma mu je put, a nutrina mu je zbilja. Također kažu da je ibadet ugovor koji sadrži dva načela. Jedno je da se prođe robovanja svemu mimo Allahu, bilo da je riječ o čovjeku, strastima ili pak nasilnom vladaru, drugo načelo je apsolutna predaja pred Bogom, drugim riječima razumjevanja riječi la ilahe illallah, brisanje i negiranje drugog a potvrđivanje Boga.

U vezi s ibadetom se također kaže da čovjek treba biti abid, tj. onaj koji izlaže i prezentira atribute Božije. Kada kažemo ibadet trebamo znati da je on sastavljen iz tri komponente: abida, ma'buda i ibadeta. Isto tako gledanje u ogledalo podrazumjeva tri faktora, tj. činioca: ogledalo, onog ko se ogleda i sliku odslikanu u ogledalu. U tom je primjeru, Bog istinski lik koji blješti, ogledalo je čovjek koji pokazuje a pažnja na taj Lik je ibadet. Ibn Arebi u prvom poglavlju Fususa, govori da kada je Allah htio Sebe vidjeti u cjelini, dakle i to da je Prvi i Posljednji i Vanjski i Unutarnji, stvorio je čovjeka. Tako da kada Allah u Kur'anu kaže: Džinne i ljude sam stvorio samo zarad ibadeta, a s druge strane hadis kudsijj koji kaže: “Bio sam skrivena riznica i htio sam da me upoznaju, pa sam stvorio.” Budemo li spojili ova dva trenutka vidjet ćemo da je Allah stvorio čovjeka da bi Ga on predstavio, tj. i da Ga spozna i da Ga predstavi.

Princip naše sapletenosti u mnoštvo usljed čega vidimo duplo i troduplo moći ćemo savladati ukoliko budemo uspjeli ibadet činiti na doličan način, tada ćemo moći vidjeti jedno, tj. na taj ćemo način stići do tevhida/teomonije.

Isto tako kao što mi u isto vrijeme kada imamo i nedostatke i potencijale i savršenstva ipak nismo dva mi, nismo dupli mi već smo jedno, tako i Bog nije dvije stvari i nije odvojen od svojih sifata/atributa i svojih isijavanja.

Ibadet je sredstvo koje nas upućuje i vodi ovakvom načinu gledanja i razumjevanja. Kada arif shvati ovu zbilju pjeva sljedeće stihove:

Smijeh svjedoči Njegovu dobrotu, a plač se žali na Njegovu ljutnju,

dva bića različitih tragova svjedoci su jednoga te istog dilbera. [1]

Na kraju da konstatujemo da kada Bog kaže nisam vas stvorio za prolaznost već za vječnost, On nam na taj način poručuje da svoju vječnost trebamo postići/obezbjediti ibadetom, svakako ispravnim ibadetom a uvjet da ibadet bude ispravan jeste ćistoća. I vanjska i unutarnja čistoća koja se još naziva takvalukom tj. svijesti o Bogu u vezi sa kojom se nekada pristupa sa aspekta morala a nekada sa aspekta srca. Ono što nam poravnava put i omogućava putovanje jeste kretanje iz forme u suštinu, iz vanjskog u unutarnje. To znači prepoznati šerijat i pridržavati ga se, shvatiti i stići do zbilje/hakikata. Kada čovjek upotpuni ove dvije stvari tada njegov ibadet daje svoj potpuni učinak.

Osnovna karakteristika irfana jeste trasiranje puta koji se kreće izvana dakle od šerijata ka unutra do hakikata. Mi bismo dakle trebali čišćenjem od nemoralnih osobina, osvjetliti svoje srce, da bi u njemu zasijao hakikat, jer tek u takvom srcu ima mjesta za Allaha koji je rekao: On je s vama gdje god da (je)ste. Dakle On nam je blizu a mi trebamo otklanjanjem svojih negativnosti da Ga osjetimo unutar sebe.

Molim Uzvišenog Allaha da svima pomogne da postignemo cilj svoga stvaranja, tj. da postanemo pravi robovi Božiji.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta