Izazov odgoja u modernom vremenu

U najvažnija pitanja čovjekovog života, sa islamskog aspekta posmatrano, spada pitanje odgoja.

Islam sa prvom porukom s kojom se predstavlja ljudima: Uči u ime Gospodara koji stvara, čovječanstvu daje do znanja dolazak novog programa, tj. vjere čija glavna uloga jeste poučavanje čovjeka. Da bi se uopće pojmila važnost odgoja potrebno je steći uvid u svrhu i cilj čovjekovog stvaranja. Po tom pitanju u Kur’anu časnom saznajemo da je Uzvišeni rekao melekima da će stvoriti Svoga namjesnika, tj. halifu na Zemlji.

Meleki čuvši tu vijest, rekoše, kako su oni ti koji veličaju, slave i zahvaljuju, oni su ti koji ibadet čine, kakva korist od čovjeka, bića koji će smutnju širiti i krv proljevati, pa još halifa?! Donekle su, začuđeno konstatovali.

Uzvišeni im daje dva odgovora, jedan kratak i jasan, a drugi je bio opsežan, a sadržan u praktičnom davanju do znanja zašto je čovjek biće koje ima potencijal za takvu ulogu. Prvo im reče: Ja znam ono što vi ne znate. Zatim je poučio Adema, imenima svim, nakon toga upitao je Meleke o njima. Oni rekoše, kako znaju samo ono čemu ih je On poučio, te da ne znaju o čemu je riječ. On reče Ademu da im prezentira o čemu je riječ. Kada su čuli, i vidjeli onda im Allah reče: Zar vam nisam rekao da Ja zbilja znam tajne nebesa i Zemlje i da Znam ono što javno činite i ono što krijete!

Zapamtimo ovaj detalj, meleki postavljaju pitanje iz kojeg se podrazumjeva kako su mislili da je ono što Adema čini sposobnim da bude halifa, ibadet, a Allah im odgovorom daje do znanja da nisu shvatili, već da je ono što Ademu daje mogućnost da se može uhvatiti u koštac s tom ulogom zapravo ma'rifet, ili spoznaja. (Na licu mjesta možemo napraviti poređenje iz našeg svakodnevnog života u kojem vidimo da koliko samo na svijetu postoji abida, neukih abida, koji nisu sposobni suočiti se sa svojim životnim problemima pa ne znaju reagirati na pravi način u pravom trenutku, dok s druge strane vidimo kako alimi, pravi alimi, koji svoj život temelje i na znanju i na ibadetu, kako kroz život plove bez imalo problema, šta više oni i drugima olakšavaju rješavajući njihove dileme i probleme.)

Imena kojima je Adem poučen, bez obzira šta da znače, meleki ih nisu mogli pojmiti, jer se nalaze na većoj egzistencionoj razini od razine na kojoj se nalaze meleki, usljed čega i čine sedždu Ademu ali, kao Ademu koji zna. Da je kojim slučajem, Adem koji zna, ispod razine meleka, sigurno da Allah ne bi tražio od boljeg da se pokloni od sebe slabijem.

Dakle, ma'rifet je razlog zbog kojeg se Ademu daje hilafet, ma'rifet je stanje, koje kada ga čovjek ostvari u sebi, onda je njegovo slavljenje, zbilja slavljenja.

Da li je možda ovo jedini ajet iz kojeg možemo zaključiti da je znanje, tj. ma'rifet faktor koji čovjeka čini tako velikim. U suri Talak, u posljednjem, tj. dvanaestom ajetu se kaže: Allah je Taj Koji je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; spustio je naređenje, tj. zakone, među njih, (Zašto?) da biste znali da je Allah svemoćan i(da biste znali) da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ

Prvi razlog stvaranja nebesa i zemlje i spuštanja zakona, bez obzira bila riječ o zakonima kreacije ili zakonima šerijata ili objema vrstama, ogleda se u tome da čovjek dođe do spoznaje da je Allah svemoćan, a drugi razlog je da bi čovjek došao do spoznaje da Allah svojim znanjem obuhvata svaku stvar.

Možda se neko upita, kakvu nam u tom slučaju poruku daje ajet u kojem se kaže: I stvorio sam ljude i džine ibadet da mi čine. Iz predaja možemo doći do zaključka da je cilj čovjekovog stvaranja spoznaja, a da se do nje dolazi jednim i jedinim putem koji se naziva ibadet. Iz čega možemo zaključiti da kada je riječ o ciljevima, da postoje uvodni i popratni ciljevi koji nam omogućavaju stizanje do finalnih ciljeva. Drugim riječima, kada je pitanje stizanje do spoznaje jedini put koji čovjeku omogućava da dođe do nje jeste put ibadeta, put robovanja Allahu, pa ukoliko se ne uputi tim putem nema nikakvog izgleda da stigne do svoga egzistencionog opravdanja.

Iz do sada iznesenog možemo konstatovati da religija općenito a islam posebno, dolaskom u ljudsko društvo prate cilj koji se ogleda u upoznavanju čovjeka s Bogom, Božijim upravljanjem, zakonima kreacije kao i samospoznaji čovjeka. Na tragu ovoga dobro je spomenuti predaju u kojoj se kaže: “Ko uzme din iz knjige Božije i suneta Poslanikova prije će propasti planine nego li njegova vjera, a ko je uzme iz usta ljudi, ljudi će je i promjeniti.”

Nakon upoznavanja s ovim načelom postavlja se pitanje zašto kod mladog naraštaja vlada raspoloženje suprotno onome koje bi se trebalo očekivati, tj. oni po pitanju vjerskog odgoja i etike, ili su okrenuli leđa, ili nisu uopće ni upoznati s tom institucijom. Općenito kazano, zašto vlada moralna kriza među islamskom mladeži, zašto je stanje takvo?

Prije nego li se posvetimo suštini pitanja navest ću priznanje jednog eminentnog nemuslimanskog autoriteta. Poznati francuski pisac Bernarnd S. koji nije tako davno živjeo, napisao je djelo o islamsko arapskoj civilizaciji, u kojem između ostalog kaže: “Čovjek poput mene ima pravo predvidjeti, da je Muhamedova vjera, vjera sutrašnje Europe, mnogi su znanstvenici nepoštenim postupkom, iskrivili lik tog velikog čovjeka. Nažalost ljudi su povjerovali u te laži... Ukoliko čovjek poput njega zavlada svijetom moći će riješiti svjetske probleme. Siguran sam da niko osim njega neće biti moćan riješiti probleme čovječanstva.”

Dakle, nakon XIV stoljeća, vidimo koliko Poslanikov nauk vrši uticaj na ljude. Pa šta se onda s nama dešava?

Osnovni uzrok stanja u kojeg smo se doveli je nerazmišljanje o Poslaniku, o Knjizi koju je donio. Ukoliko bi ljudi razmislili, i bavili se Knjigom, između ostalog vidjeli bi da Kur’an kaže: Zaista ova knjiga upućuje onome što je najpostojanije.

Možda neko kaže, to je samo obična tvrdnja, jer svak ima pravo hvaliti i braniti svoju ideologiju, školu, zato pitanje je može li se to dokazati.

Primjeri kojima se ova tvrdnja može dokazati su brojni, ali dovoljan je samo jedan da bi potvrdio naše riječi.

Danas se u svijetu iznosi tvrdnja kako su međuljudski civilizirani odnosi ustanovljeni i izrasli na međusobnom razumjevanju i dijalogu. Upitamo li Kur’an kako i na koji način voditi dijalog, da bi rezultati bili što je moguće bolji i konstruktivniji. On će nam i nakon XIV stoljeća ponuditi tako aktuelan i postojan zakon: Obraduj one robove koji govor, zarad razumjevanja, slušaju - pa slijede najbolji - oni su ti koje je Allah uputio i oni posjeduju (elbab) tj. suštinska znanja.

Iz časnog ajeta možemo razlučiti pet važnih momenata, bitnih za nas kao njegove sagovornike.

Prvi, slušanje zarad razumjevanja, tj. dijalog je ustanovljen na principu koji nalaže da kada jedna strana priča, druga sluša da bi razumjela šta se želi kazati.

Drugi princip je analiza na temelju određenih mjerila.

Treći princip, odabiranje najbolje riječi, stava, mišljenja. Napominjemo, da drugi princip koji nije direktno spomenut u ajetu, proizlazi iz prvog i trećeg principa, tj. prvo što se čini jeste slušanje sa razumjevanjem, pa zatim biranje najboljeg što samo po sebi podrazumjeva da se mora napraviti analiza koja je ustanovljena na standardima razuma.

Četvrti princip, oni su ti koje je Allah uputio, tj. kako neki alimi kažu, sami ovaj princip i njegovo korištenje je znak Božije upute.

Peti princip, oni posjeduju elbab, tj. nisu se zadržali na slovu i riječi, tj. formi već usredsredili su se na suštinu stvari.

Da li, na svjetskom nivou postoji neko ko bi ponudio bolju i prirodniju metodu za dijalog? Sigurno je nemoguće takvo što učiniti, što znači da zaista Kur’an upućuje na ono što je najpostojanije. Zahvaljujući samo jednom primjeru vidimo da nakon XIV stoljeća od kako je ovo pravilo objavljeno, britanski filozof Francis Bacon nakon posmatranja ljudske psihe i naravi konstatuje da sa aspekta psihološkog pristupa činjenicama ljudi mogu biti podjeljeni na tri skupine, svojstvene trima psihama iz životinjskog carsta. Riječ je o mravu, pauku i pčeli. Mrav je karakterističan po tome što uvijek koristi gotove produkte, ništa sobom ne pravi, drugim riječima hrani se sa tuđe sofre. Tako i jedna skupina ljudi, pogledaju li se malo pažljivije ispada da su cijelog života glasnogovornici drugim ljudima.

Ima ih koji su poput pauka, koji je razapeo mrežu sopstvene praznine očekujući da mu drugi ulete u mrežu i popune praznine, bez ikakve želje i namjere da sami nešto privrede, ostvare, shvate, otkriju. Ima ih pak, koji su poput pčele, koja se trudi, izlijeće u svijet, pronalazeći repro-materijal s kojim se vraća u košnicu praveći idealan proizvod kojeg i sama koristi a koji je koristan i drugima. Ukoliko kažemo da ova misao nije inspirisana kur’anskom poukom, u najmanju ruku to je ponavljanje jedne zbilje i zakona na drugačiji način, svakako tek nakon XIV stoljeća.

Dželaludin Rumi, također, predlaže da ukoliko se čovjek hoće vratiti pravim vrijednostima, jedini način jeste putem povratka Kur’anu i sunnetu koji komentira Kur’an.

On ovo koristi iz kur’anskih ajeta u kojima se Poslaniku kaže O umotani ustani i opominji, ti si razum, ti si svijest koja je potrebna svijetu, svijetu koji predstavlja tijelo kojem nedostaje duša, a duša svijeta si ti, koji ukoliko ne dostaviš poruku, svijet ostaje beskorisna masa, ogromno nesvjesno tijelo. Također, crpi inspiraciju iz ajeta u kojem se kaže ustani i bdij noću, nakon čega se pita zašto bditi, te odmah odgovara da bi se ukazalo da si ti svjetlo koje čovječanstvu treba, bez svjetlosti tvoga prisustva, čak i dan za čovjeka je tama. Kada ne bi bilo tebe, muslimani koji su uz tebe lavovi, bez tebe zatočeni bi i lisicom bili. Budi kapetan lađe svjetske, ti si Nuh, koji mora svijet izbaviti. Ustani i pogledaj kako su zatočeni i put izgubiše, jer čak i vođa, sam je zalutali. Ove istinom nadahnute parabole ocrtavaju jačinu potrebe za Poslanikom koju je on u sebi bio ostvario.

Zašto i pored Poslanika sa ovako lijepim osobinama, i pored Kur’ana, mi obitavamo u stanju u kojem jesmo?

Prvi razlog, ogleda se u tome da ljudi koji nose teret obaveze i odgovornosti odgoja ni sami nisu razriješili problem odgoja. Riječ je u tome da čovjek koji bi trebao odgajati mora biti odgojen. Čovjek koji dijeli vjerske i moralne pridike i savjete ukoliko i sam nije ukrašen onim što poručuje, njegova poruka bez obzira koliko bila lijepa ostaje bezuspješna, zahvaljujući tome da uvijek važi pravilo: ono što nemaš ne možeš ni dati. Kur’an kaže: Čuvajte sebe, jer u tom slučaju ne može vam nauditi onaj ko je zalutao. Otac koji u kući govori neistinu, ne može reći sinu: ne laži. Otac koji provodi silu nad svojom suprugom i ostalim članovima porodice ne može tražiti od svoga djeteta da poštuje ljudska prava. Roditelji koji nisu sposobni ostvariti atmosferu povoljnu za zadržavanje djeteta u svojoj bliskosti, čemu se nadaju od svoje djece.

Suština stupanja u brak, kako nas Kur’an upućuje jeste zarad toga da bi se međusobno umirile psihe i roditelja i djece. Kada je krug porodice nepodnošljiv, hladan u kojem dijete ne uči ljubav, ne nalazi utjehu, ono usljed potrebe za ljubavi, istu polazi tražiti i nuditi u društvu.

Došla je jednom prilikom žena sa djetetom kod Poslanika. On je primio dijete u naručje i ono mu se pomokri u krilo. Majka se puno unezgodi i skoči da ljutito otme dijete iz poslanikovih ruku. On joj reče: Stani, sačekaj! Ovo je mokraća koja se može oprati vodom. Ali tvoja reakcija, ostaje kao bolan trag na njegovoj psihi do kraja života. On nas uči kako jedna loša reakcija ima veoma loš efekat čak i na jedno dojenče. Ne samo u vremenu dojenja, šta više čak i prije toga, prije stupanja u brak, način na koji se stupa u brak, način ishrane i ponašanja u vremenu trudnoće, sve su to važni momenti, koji moraju biti dobro i taktično odrađeni da ne bi imali negativan efekat. Tijelo koje odrasta od haram hrane, kako to utječe na njegov odgoj. Nemojmo misliti da je haram hrana ona hrana koja je ukradena. Odgajatelj ili prosvjetno lice koje ne obavlja svoju obavezu na način kako to treba da se čini, dolazi na časove nespreman, ne odgovara na pitanja, on ne izvršava svoju obavezu ali zato prima plaću koju nije zaslužio. On kao takav je prihvatio amanet, kojeg je izdao. On kao takav hrani se haram hranom.

Upravo zato Kur’an nam daje do znanja univerzalno pravilo: Čista zemlja daje dobar i čist plod. Ovo se ne tiče samo poljoprivrede već svih profila društva, kojima poručuje ako vaša djela i rad ne budu ustanovljeni na ispravnim temeljima ne nadajte se dobrim rezultatima jer: Zemlja koja je nečista, i plod joj je nečist.

Došli su jednom prilikom otac i sin kod hazreti Alije, prije nego li su prišli jesti, Alija posu vodu ocu da opere ruke, a zatim reče Hasanu, sine pospi vodu njegovom sinu. Zatim objasni: Ovo sam uradio da bih njegovom sinu ukazao kako otac ima časno mjesto i djeca ga moraju poštovati.

Kada otac sa svojom suprugom razgovara s poštovanjem i djeca će naučiti šta znači poštovanje i kako se ono praktično provodi u praksi.

Dakle, prvi problem vraća se na sve one koji na bilo koji način imaju veze sa odgojnom obavezom, bilo da je riječ o roditeljima, vaspitačima, obrazovnom kadru, kao i o vjerskom i kulturnom kadru.

Drugi razlog jeste nepoznavanje vjerskih odgojnih metoda. Prvi primjer s kojim smo svi suočeni tiče se našeg odnosa prema Kur’anu. Bilo bi dobro zapitati se je li Kur’an došao za mrtve ili za žive. Svi uz osmjeh kažemo za žive zna se. Zašto se onda sjetimo Kur’ana tek kada nam neko umre. Kur’an je knjiga upute za upotrebu naših života. Dočim, mi smo pravilo izmjenili, umjesto da ga učimo i da njime poučavamo žive, mi ga učimo za umrle, što samo po sebi je dobro, ali puno bolje i efikasnije je da ga učimo kada smo živi. Jer kakve koristi ima čovjek od našeg učenja Kur’ana koji dok je živ nije ni jedan put uzeo Kur’an u ruke. Kako će se on osjećati kada Poslanik na Sudnjem danu kaže: zaista je moj ummet zapostavio Kur’an.

Iqbal Lahori, veliki islamski učenjak, koji iako porijeklom iz Pakistana, cijeli život provodi na zapadu. Neko mu je jednom prilikom postavio pitanje kako to da i pored cijelog života provedenog na zapadu niste pali pod utjecaj zapadnih standarda, već uvijek se borite za islam i branite islamske vrijednosti. On reče, za to se trebam zahvaliti jednom savjetu kojeg mi je uputio otac. Dok sam bio dječak on me je poučio da kada učim Kur’an da to činim kao da toga trenutka Džebrail donosi taj ajet lično tebi, i da dobro pogledaš kakvu ulogu taj ajet ima u tvome životu, da li ti koristi misli, moralu, društvenom životu, da li rješava tvoj ekonomski život...

S druge strane šta možeš učiniti na planu širenja tog ajeta. Te su riječi tako jako djelovale na mene da nikada od tada nisam prišao Kur’anu a da to nije trajalo satima, nekada bih znao i po pet sati razmišljati u vezi samo jednog ajeta, tako da sam uvidjeo da na ovom svijetu ne postoji bolje knjige od Kur’ana, te sam ga prihvatio svim svojim bićem. Siguran sam da je spas čovječanstva u povratku kur’anu.

Da li smo se ikada upitali do koje mjere poznajemo odgojni metod Kur’ana. Jedan odgojni metod Kur’ana je strpjlivost. Čuli smo životnu priču Jusufa i Jakuba. Jakub je znao šta su njegovi sinovi uradili sa Jusufom. Međutim, svo vrijeme, dakle oko 40 godina, to nikome nije spomenuo, već strpljenjem i uz blagost, taktički je kroz vrijeme vodio svoju porodicu naprijed, sve do trenutka dok se ponovo nisu svi našli na jednom mjestu; da bi oni sami priznali svoju grešku. U isto vrijeme kada je znao za njihov grijeh nije ih od sebe otjerao. Dakle, naš drugi veliki nedostatak jeste nepoznavanje odgojnih metoda koje nam nude izvori islama.

Obaveze koje su nam propisane islamskim šerijatskim pravom možemo podijeliti na one konkretno precizirane i formom i oblikom i obaveze određene da budu izvršene bez konkretne forme. Jedna dužnost je ona kojoj je islam pokazao kaluf, naprimjer, daje se naredba da se klanja namaz, a zatim Poslanik kaže klanjajte kako ja klanjam. Dakle i propis i način izvršavanja dolazi od Boga. Druga obaveza je propisana od Boga i propisano je ono što se očekuje tom obavezom, ali način nije spomenut.

U namazu se kaže klanjajte toliko i na takav način i ono što namaz donosi jeste odvraćanje od ružnih i loših djela. Drugi ibadet ili obaveza jeste naprimjer: i pripremite koliko god možete više moći, i ratnih konja. Postavlja se pitanje zašto: da bi stali na put prelasku granica onih koji su i vaši i Božiji neprijatelji.

Will Durant, kaže da nije vidjeo religije u kojoj se toliko potencira na moći i razvijenosti, kao što je to u islamu prisutno međutim, ne naglašava zašto je to tako, a to je, kako Kur’an krajnje jasno određuje zarad toga da bi se moglo stati na put svim onima koji žele širiti smutnju i zlo. Islam je vjera razuma, logike prirode, kao takva ona nema potrebe za instrumentima sile, ali ipak preventive radi usljed toga što uvijek postoje oni koji žele zloupotrebiti silu i moć koja im dođe do ruku, onda Bog naređuje i vi akumulirajte silu, budite moćni i na taj ćete način djelovati preventivno. U spomenutom se ajetu kaže pripremite konje, osedlane konje, da li to vrijedi za sva vremena, pa i danas? Ne, ono što je princip u ovom ajetu je moć, a pokazatelj moći, zavisi od vremena do vremena, jer moć nije sagledana samo u vojnoj moći, nekada se to očituje kroz znanstvenost, nekada kroz ekonomiju, politiku, kulturu. Dakle, od nas se traži moć i preventiva, a kroz šta se to postiže to već zavisi od iziskivanja prilika i vremena.

Kojoj od ove dvije kategorije odgoj kao obaveza pripada. Da li je princip odgoja određen i suštinom i metodom, ili pak je samo rečeno odgojite i zašto ali način je prepušten vremenu i potrebama.

Jedan francuz nakon što prihvata islam i nakon što obilazi neke islamske države piše knjigu Islam natkriven muslimanima, u kojoj na početku kaže: Hvala Allahu koji me je upoznao sa islamom prije nego li me upozno sa muslimanima. Bila je to prirodna reakcija jer moć se nekada ogleda kroz zakonodavstvo, tehnologiju, školstvo, ali šta je on imao vidjeti u islamskim državama. Tako je i sa odgojem. Odgoj je princip, naredba koja mora biti izvršena, a okvir načina i metoda ima se vaditi iz islamskih izvora čiji će oblik biti usklađen s potrebama vremena, jer rečeno je: odgajajte djecu za vrijeme u kojem će ona živjeti a ne za vrijeme u kojem ste vi živjeli.

Radeći u skladu s kur’anskim regulativama uvijek trebamo imati na umu ajet u kojem Allah, s.v.t., kaže: Zaista smo Mi spustili Kur’an i Mi ćemo ga čuvati. On nam ne kaže da će postaviti nekoliko meleka koji će svakog ko bude htio pipnuti Kur’an na nedostojan način udariti po ruci. Ovdje se ukazuje da je Kur’an ono što čovjeku treba, a sve ono što čovjeku treba u skladu sa zakonom stvaranja, to opstaje i ostaje očuvano, a naša je dužnost da čovječanstvu ukažemo i pomognemo da shvati svoju potrebu za Kur’anom, čovječanstvu ali prvo kroz sebe, svoje najbliže i tako redom.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta