Redovna predavanja za mlade

Vrijeme i izazovi vremena

            Uvod

Dvije neodložno važne stvari - teška obaveza i veoma mukotrpna zadaća - pale su na pleća ljudi okarakterisanih dvijema osobenostima: intelektualnim impulsom i naklonjenosti islamu.

Prva: Neophodnost prepoznavanja stvarnoga islama.

Druga: Prepoznavanje uvjeta i stanja vremena u kojem se živi.

            Pod pojmom Islam misli se na:

Islam koji ima društvenu filozofiju, božanstvenu ideologiju i monoteistički pogled na svijet. Misli se na školu koja ima konstruktivnu aparaturu svestranih mišljenja i uvjerenja koji čovjeku jamče sreću u svim aspektima. Misli se na vjeru u čijem poslaničkom opusu između ostalog stoji obaveza dovođenja uma i intelektualnih kapaciteta do stadija procvata, ili filozofski rečeno, pravljenje egzsitencijalnog skoka spomenutog iz potencijala u aktuelnost.

Misli se na školu čija ideologija je podastrta vjerom u to da je čovjekov život racionalan i znanstven, što upravo predstavlja čovjekovu temeljnu razliku od ostalih živih formi, a u isto vrijeme dok važi za jedinog činioca sreće i savršenstva predstavlja također jedino sredstvo devijacije i stagniranja.

            Zaljubljen sam u Njegovu ljupkost i silu,

            začuđujuće, ljubim nepomirivosti dvije.

Dakle, čovjek je biće čije je i savršenstvo u znanju i obavještenosti a i pad je u rukama istim.

Misli se na školu koja je došla reći čovjeku: Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. (Sura El-Isra, 36) Da bi ga na taj način, obraćajući se njegovoj iskonskoj prirodi (fitretu) navela na prepoznavanje i razumjevanje činioca sreće i pripremila ga za poželjni model života. S druge strane mu kaže: Ne hodaj po zemlji nadmeno, jer ne možeš je nadrasti niti dostići brda visinu. (El-Isra, 37) Drugim riječima daje čovjeku do znanja, ne dozvoli da te tvoja učenost učini nadmenim i oholim, jer koliko god da stekneš to je iz okvira zakonitosti ovog materijalnog svijeta, obuhvaćenog zakonima koji vladaju kreacijom.

            Pod stanjima vremena misli se na sljedeće:

Prepoznavanje stanja vremena u kojem se živi neophodno je usljed toga što su ona nekad produkt znanstvenog i industrijskog napretka te civilizacijskog pomaka, a nekada je rezultat različitih činilaca moralne izopačenosti i dehumanizirane devijantnosti koje proizvode želje za utaljivanjem ljudskih putenih nezasitih nastranosti.

Neophodnost orijentacije

Da bi lađa mogla preploviti ogromnu udaljenost, naprimjer, s obale jednog do zaljeva drugoga kontinenta, njen kapetan mora posjedovati nekoliko stvari ili ništa od putovanja.

Prva stvar jeste kompas. Mora obezbjediti navigacijsko sredstvo kojim će raspoznavati željeni pravac kretanja, u suprotnom začas će u morskom bespuću odstupiti od pravca kojim se mora kretati, te će svoje kretanje ustanoviti na sreći krećući se iz jedne u drugu stranu iz nepoznatog u neispitano, u svemu tome nesreći nikada kraja, životne namirnice biti će iscrpljene, voda za piće potrošena i smrt će biti najbliža obala.

Druga stvar jeste potreba za zaštitom i čvrstim zaklonom. Ne bude li konstrukcija lađe jaka i ne bude li pružala sigurnu zaštitu svojim putnicima oni su izgubljeni prvim napadom oluje, kada je veliki morski talasi počnu bacati na sve strane.[1]

Ova dva uvjeta predstavljaju unutarnje potrebitosti lađe, bez kojih lađa zapravo nije lađa.

Treće: Poznavanje voda kojima treba ploviti.

Ukoliko kapetan ne bude poznavao geografski položaj i strukturu okena i njegovoga dna, postoji mogućnost da zato što ne zna gdje mu prijeti opasnost istu ne bude mogao izbjeći, i na mjestu gdje bude morao proći velikom brzinom to ne učini već se usidri što može biti fatalno za lađu, a samim tim i za posadu i njihove živote, ili pak na mjestu gdje treba da se usidri i obnovi zalihe on to ne učini već nastavi uzaludno se kretati.

            Čovjek i život

Čovjek iznenada otvori oči i ugleda sebe u širokom svijetu o kojem nema nikakvoga znanja. Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum ne bili ste zahvalni bili. (Sura An-Nahl, 78)

            Danonoćno misao zaokuplja mi razum,

            zašto pomisao o sebi ne pada mi naum?

            Od kuda dođoh i zbog čega stigoh,

            kamo se krećem, ognjište moje gdje je?

            Od sebe doš'o nisam da bi se vratio po sebi,

            Onaj što dovede me, na ognjište vratit će me.

Na temelju ovih razmišljanja vođenih u dubinama svojim rečeno je: Zaista u stvaranju Nebesa i Zemlje, i izmjeni noći i dana, znaci su za posjednike suštine znanja, kao i: Oni koji spomen čine Allaha, stojeći, sjedeći i na stranama ispruženi, usljed toga što ih pomisli o Iskonu i Stvoritelju Kreacije ni na tren ne napuštaju. Usljed toga što im je jasno da izmjena noći i dana i raznolikost nebesa i zemlje najbolje svjedoče o njihovoj sopstvenoj potrebitosti, jer ukoliko ne bi bili potrebiti ne bi potpadali pod utjecaj dešavanja i stanja drugih fenomena. Upravo zato je svoj fitret usmjerio ka Stvoritelju: Gospode Naš, nisi ovo uzalud stvorio, jer prožet je zakonom skladnosti i harmonije i obuhvaćen svrsishodnošću i suvislom orijentiranošću. Dakle, svijet ima cilj, a sve što ima cilj prema kojem se kreće, to ne luta, to nije izgubljeno i uzalud se ne giba. Zato sačuvaj nas, boli vatrene, neprolazne, o Stvoritelju svrhe stvaranja, pomozi nam da shvatimo svoje ciljeve i na taj nas način izbavi od besciljnog lutanja i vječne kazne, i budi nam na pomoći vodeći nas kroz život.

            Providnost Stvoriteljeva

Iznenadno, u toku samoga vapaja izraslog iz osjećaja tjeskobe u izgubljenosti u niučemu, začu se poziv izaslanstva: O vi koji povjerovaste, odazovite se Allahu i Poslaniku, o vi što za istinom vapite i brinete za sopstvene duše tragajući za osloncem, odazovite se, dajte pozitivan odgovor na Božiji i Poslanikov poziv, kada vas pozivaju onome što vam život dariva. Pozivaju vas zbilji, tj. onome u čemu je vaš stvarni život i u čemu ćete imati ugodnu konačnicu.

Gospode naš, zbilja smo čuli zov pozivača u vjerovanje. Čuli smo poziv na razmišljanje, na pokret k Tebi. Taj poziv, bio je: Da vjerujete u Gospoda svoga. Našli smo Te i shvatili, da Onaj koji nas je doveo zove nas Sebi da bismo Ga spoznali, te povjerovasmo. O Gospodaru, odazvasmo se, o veliki Bože dali smo afirmativan odgovor, vjerujemo u Tebe, Tvoje zakone, poruku i poslanike. Ali, Bože, odmah na početku zauzvrat tražimo tri stvari, koje ukoliko nam ne budeš dao, naše vjerovanje neće vrijediti i naše poznavanje gubi validnost zato, oprosti nam grijehe. Prvo, jeste da milosnim pogledom pređeš preko naših grijeha, pokrij naše loše postupke, drugo, mi imamo loših postupaka pa pređi preko njih i sve ih pokrij svjetlom milosti, i usmrti nas s dobrima, u trenutku kada budemo napustili ovaj svijet uvedi nas u karavanu dobrih. Usljed toga što jedino Ti opraštaš grijehe. A udjeli nam sreću i vječni život koji Si obećao preko poslanika. I Bože, na Sudnjem danu, nemoj nas poniziti, jer toga Dana jedino čemu se možemo nadati ukoliko Tvoje milosti ne bude, jeste sram i kazna. Jer Bože, u svijetu kojeg stvori, nikada se ne krši obećanje, Zaista Ti ne kršiš obećanje.

            Islam putovođa

Čovjek na ovom Svijetu mora imati navigacijski sistem kojim će pronaći smjer svoga kretanja. Vjera ima ulogu busole i moćnog antivirusnog sistema koji čovjeka štiti od svega materijalnog što je po njega štetno. A prepreke i virusi morskog bespuća leže upravo u nepoznavanju maršrute i uvjeta putovanja. Upravo zbog toga čovjek bira vjeru za svoga sigurnog putovođu kako bi se mogao okoristiti ogromnim kapitalom koji mu je na raspolaganju i na taj način priveo svoj život sretnom dočetku.

            Početni problem

Nakon ovog prijatnog dijaloga između čovjeka i Boga, s jedne strane obećanja i prijetnji, s druge strane pozitivnog odgovora i odazivanja, u jednom iznenadnom i čudnom događaju javiše se problemi:

            Hej krčmaru, natoči pehar vinom onim dobrim,

            što vazda olakša ljubav, al’ probleme stvori.

Hafiz, u svom doživljaju prenosi događaj obraćajući se krčmaru da mu napuni pehar vinom zbog kojeg se prevari pa zaljubi. On je zahvaljujući ljubavi koju je imao olakšao sebi sve poslove, ali, opijenost ispari iz glave, i tek tada uvidje u kakvu se muku upusti. Zato, još jedan pehar, vina istog naspi ti, da opijen zaboravim jade, racionalnog kalkulisanja.

            K mirisu mošusa[2] što ga jutarnji povjetarac raspiri,

            zbog uzavrele krvi što je u srcu crna lokna uznemiri.

            Prvo, prevarih se na miris što ga vade iz žljezde jelena, a što ga jutarnji povjetarac vazduhom širi, pa i ja krenuh za mirisom njegova bića, kad iznenada, na trenutak pokaza mi kofrčavu crnu loknicu, te je brzo sakri. To je bio trenutak u kojem je krv kao luda počela vriti u srcu. Jah, srce imamo, al’ je i dilber (onaj koji odnosi srce, per. delbar) otišao i srce odnio. Ostah sam, nit imam srca nit dilbera, izgubih i dunjah i ahiret.

Pošteno govoreći, ovaj umjetnički doživljaj odslikava stanje nas muslimana, niti dosežemo zbilju vjere, niti nam je stanje u društvenom, političkom, industrijskom, kulturnom, znanstvenom polju na zavidnom nivou, štaviše, kaskamo za svijetom.

Pitanje:

            Kakav je to problem koji iznenada iskrsnu, i zabavi nas sobom?

            Odgovor:

            Islam, usljed toga što je vjera a uz to i vjera konačna, ima univerzalne, tj. trajne zakone, koji od prvog dana pojave do potonjega dana ovosvjetskog važe kao aktualni i punosnažni. Možemo zaključiti da je vjera postojana i neizmjenjiva realnost. “Ono što je Muhammed dozvolio, dozvoljeno je do Dana suda, ono što je on zabranio, zabranjeno je do Sudnjega dana.”

Međutim, vrijeme

Vrijeme u svojoj ćudi važi za promjenjivu zbilju, koja stalno sa sebe zbacuje staru iznošenu odjeću, oblačeći novu, bolju. Priroda vremena nalaže stanje promjenjivosti, svakodnevno predlažući nova stanja i uvjete, različite od jučerašnjih.

            Pitanje:

            Kakve ovo ima veze s našim problemom? Riječ je o dvijema realnostima, od kojih jedna, dakle islam, predstavlja postojanu zbilju, a druga, vrijeme, simbol je promjenjivosti.

            Odgovor:

            Problem je u tome što su ovo dvoje nespojivi i nemaju nikakvu vrstu koordiniranosti i međusobnog razumjevanja, a mi, s obzirom na to da smo predstavnici ljudskoga roda moramo odabrati jedno od njih dvoje, tj. ili da budemo muslimani ali, zaostali iza karavane civiliziranosti, iza zahuktalog industrijskog zamaha, tehnološkog rasta, slobodnog života, ili pak pozdravimo se s islamom, odbacimo na stranu vjerovanje, vjersku etiku, odreknimo se propisa, te modernim tempom okoristimo se naučnim blagodatima koje nam nudi napredni dio svijeta.

            Primjer

            Želimo li usporediti vjeru i znanstvenost mogli bismo kazati: Vjera u svojoj suštini predstavlja postojanu zbilju poput drveća izraslih pokraj frekventnog auto puta, poput jedne iako lijepe bašče, pune lijepog drveća s raznovrsnim plodovima i prekrasnim vodopadima, ali statične i monotone. S druge strane, vrijeme je poput automobila, koji ogromnom brzinom prolaze pokraj ove bašče, ostavljajući za sobom i bašču i drveće u njoj. Svakog dana, sve veći broj auta, sve većom brzinom, prolaze, pored statične bašče, stižući tako do novijih perivoja s visočijim vodopadima. U svemu tome mi ili moramo ostati u hladovini drveća, koje bez obzira koliko je lijepo i punorodno, ipak statično i jednolično ili pak trebamo sjesti u brzi auto i zauvjek proći pored bašče i ostaviti je za sobom. Bez obzira koliko zakoni vjere bili lijepi, uzvišeni, korisni ali ipak predstavljaju košulju šivenu za dvogodišnje dijete za koju se ne može kazati kako je može obući dvadesetogodišnji mladić, odrastao i zahvaljujući vježbama lijepo razvijen, samo zato što je eto lijepa uspomena na vrijeme bliskosti s majkom i na sretno djetinjstvo.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta