Redovna predavanja za mlade

Vrijeme i izazovi vremena

Relacija između postojanih i nepostojanih stvari

            Pitanje povezanosti i relacije između postojanog i promjenjivog u stvorenom svijetu spada u red komplikovanih i važnih filozofskih rasprava. Filozofi otvaraju poglavlje pod naslovom veza promjenjivog s postojanim, ili pak relacija stvorenog s vječnim, nudeći rješenje prezentiranjem argumenata.

Kakva ih je nevolja natjerala da se posvete ovom pitanju i da mu rezervišu poseban prostor za raspravu?

Problem je u tome što sa aspekta filozofskog poimanja uzrok promjenjive stvari mora i sam biti promjenjiv. Dok uzrok postojane stvari mora i sam biti postojan. Biće koje stvara stvoreno biće i samo mora biti stvoreno. Dok biće koje stvara vječno i samo mora biti vječno. Na temelju ove racionalije susreli su se s problemom kako riješiti odnos cijeloga lanca stvorenih stvari sa vječnim bićem na početku toga lanca.

Rješenje

Filozofi u rješenju ovoga problema relacije otkrili su da između vječnog i postojanog Bića i cijeloga lanca stvorenih promjenjivih bića postoji zbilja koja ima dva lica, jedno vječno i postojano i jedno promjenjivo i stvoreno, poput ogledala koje se nalazi pred dešavanjima i koje u isto vrijeme kada ih odslikava u sebi ne unosi nikakvu promjenu u liku koje se odslikalo, te u isto vrijeme kada je s jednog aspekta odslikano isto što i ono što se odslikava, s drugog aspekta različito je od toga, usljed toga slike su bića s dva lica i ono što predstavlja kariku povezanosti između slike i odslikanog jeste ogledalo.

Pitanje:

Želimo saznati da li postoji karika koja povezuje vjeru kao postojanu i neizmjenjivu zbilju s jedne i vremena kao promjenjivog i temporalnog realiteta s druge strane. Ukoliko postoji, o čemu je riječ, i kako doći do nje?

Dogmatičnost i monotonost, uzročnik zalutalosti

Islam, vjera koja sadržava dogmatska i jednolična pravila – ovako bi glasio stav, ili teza koja je zaslužna da veliki broj svjetskih intelektualaca zaluta, i da ih učini nemoćnim riješiti nametnuti problem. S druge strane bili su suočeni sa društvenom svakodnevicom i zbivanjima tako da su sebe vidjeli na raskrsnici na kojoj im se nudi mogućnost izbora. Postupili su u skladu kako situacija diriguje i odrekli se vjere.

Primjer iz života

Nehru, Jawaharlal (1889-1964), Indijski premijer (1947-1964), bio je opredjeljeni ateista praktični sekularista, što znači da nije vjerovao niušta. Iz njegovih kazivanja možemo saznati da je upravo dogmatičnost i jednoličnost vjere krivac zbog kojeg je vjeru anatemisao.

Pretkraj života cijelim svojim bićem osjetio je nepopunjivu prazninu i nedostatak u sebi, za kojeg kaže da ga jedino neka duhovna moć i sila može ispuniti i nadoknaditi. Međutim, u istom tom stanju raspoloženja i simpatije prema vjeri on je zadržao odbojnost i strah od nje. Indijski novinar, Karanji, obavio je reportažu s Nehruom pred kraj njegovog života. Reportažu je osmislio da bude vođena pod paskom posljednje liderove globalne poruke o krucijalnim pitanjima.

Jedno je pitanje glasilo: “Neki intelektualci i napredne ličnosti vjeruju da je Gandijevo emocionalno stanovište i duhovni pristup utjecao na vas na taj način da je uzdrmao i oslabio vaš stav i simpatije koje gajite prema naučnom socijalizmu.” On je u odgovoru kazao: “Potrebno a i dobro je koristiti se duhovnim metodama, i ja se s jednoga aspekta slažem sa Gandijevim uvjerenjima. I svakako potrebu za tom metodom danas vidim većom nego li ikada, jer duhovna praznina koja se nadvila nad modernim svijetom više nego li u prošlosti ima potrebu za duhovnim odgovorima.”

Novinar zatim postavlja seriju pitanja u vezi sa markističkim učenjem. Nehru u svojim odgovorima ukazuje na neke nedostatke koje ga karakterišu dajući do znanja da rješenja treba isključivo potražiti u duhovnosti. U tom trenutku Karanji upita: “Gospodine Nehru, s obzirom na vaše današnje stavove koje iznosite u vezi sa etikom i duhovnošću, stičem dojam da ste došli u konfrontaciju sa samim sobom iz perioda mladosti. Jer počinjem vjerovati da ste jesen života ipak odlučili provesti u traganju za Bogom?” Nehru odgovori: “Upravo tako, došlo je do promjene i sasvim svjesno potenciram na iznalaženju etičkih i duhovnih rješenja. Međutim, postavlja se pitanje kako moralnost i duhovnost uzdići na uzvišeniji nivo? Jasno je za takvo što postoji vjera, koja nažalost usljed kratkovidnosti slijedi suhoparnu dogmu, koja kao da je sišla samo zarad izvršenja nekih određenih ceremonija. Od nje je ostala samo forma i ljuštura, a suština i zbiljno značenje je nestalo.”[1]

Gdje je istina?

Na početku iznosim mišljenja nekoliko svjetski poznatih ličnosti. Nakon toga analizirat ćemo islamske zakone u poređenju sa potrebama koje nalaže vrijeme.

Shaw, George Bernard (1856-1950), spada u red poznatih, slobodoumnih britanskih spisatelja, i u vezi sa islamom kaže: “Uvijek imam veliku dozu poštovanja prema Muhamedovoj vjeri zahvaljujući njenoj posebnoj karakteristici umijeća bivanja živom. Po mom mišljenju, islam je jedina religija koja kroz sva stoljeća ima sposobnost kompromisa i dominacije nad raznim životnim stanjima i promjenjivim licem svakodnevnosti. Predviđam, i već sada se mogu vidjeti tragovi toga, da će jučerašnja vjera Muhamedova biti prihvaćena u sutrašnjoj Europi.

Srednjovjekovni klerici, zahvaljujući svome neznanju i pristrasnosti, ilustrirali su i prezentirali veoma otužno lice Muhamedove vjere, prikazavši ga, iz svoje mržnje i neznanja, protivnikom Isusovim. Ja sam u vezi tog velikog čovjeka istraživao i stigao sam do rezultata, da ne samo da nije bio protiv Isusa, štaviše on ga je izvanredno poštivao. Tog čovjeka treba nazvati spasiteljem svijeta, kako u prošlosti i sadašnjosti tako i u budućnosti. Po mome vjerovanju ukoliko bi čovjek poput njega zagospodario novim svijetom, imao bi takav uspjeh u rješavanju svjetskih pitanja i problema da bi na taj način obezbjedio blagostanje koje je želja svih ljudi.”

Ali, na svu žalost.

Kada čovjek čuje ovakvo priznanje od autoriteta koji se vijekovima nakon dolaska islama upoznao sa Kur’anom kojeg donese Muhamed, s.a.v.a., a sasvim je sigurno da nije dokučio ni hiljaditi dio zbilje Kur’anske uzvišene note i ličnosti poslanikove, htio ne htio sjeti se sljedećih ajeta: I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao, i poslasmo ga poslanjem potpunim. Reci; “Vjerovali u njega ili nevjerovali, oni (ehli kitabije) kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: “Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje, Gospodara našeg se ispunilo!” (El-Isra, 106-108)

وَقُرْآناً فَرَقْنَاهُ لِتَقْرَأَهُ عَلَى النَّاسِ عَلَى مُكْثٍ وَنَزَّلْنَاهُ تَنزِيلاً قُلْ آمِنُواْ بِهِ أَوْ لاَ تُؤْمِنُواْ إِنَّ الَّذِينَ أُوتُواْ الْعِلْمَ مِن قَبْلِهِ إِذَا يُتْلَى عَلَيْهِمْ يَخِرُّونَ لِلأَذْقَانِ سُجَّدًا وَيَقُولُونَ سُبْحَانَ رَبِّنَا إِن كَانَ وَعْدُ رَبِّنَا لَمَفْعُولاً

Kada usporedimo ove ajete s gornjim priznanjima, vidimo da je Kur’an, spojio i prošlost i budućnost učinivši zdrave i očuvane prirode (fitrete) domaćinima primanja svoje zbilje.

Tuga i veselje

Jedno od događaja na terenu vjere za nas muslimane predstavlja i razlog radosti a ujedno i tuge. Riječ je o tome što kada pogledamo na simpatizere vjere islama na nivou svijeta, to su uglavnom intelektualci. A neprijatelji islama većinom su ili neznalice ili pristrasni fanatici. Ovo je povod za radost i ponos, jer naša vjera ima veoma veliku naučnu i duhovnu moć utjecanja, upravo zbog toga, danas u svijetu znanstvenosti i naučnih dostignuća, možemo uspješno i s ponosom braniti vjerske principe i ideale. Međutim, sa drugog aspekta posmatrano, isti ovaj uzrok, biva razlogom naše tuge i postiđenosti. Kada samo pomislimo šta smo uradili od ovako svijetle i jasne vjere, pa danas moramo tragati za razlozima dekadencije muslimana. Zar to nisu riječi onog filozofa koji je tek primio islam i koji piše knjigu pod naslovom Islam pod plaštom muslimanima. On također kaže: “Hvala Allahu koji me je prije upoznao sa islamom nego li s muslimanima.”

            Dr. Šibli Šumejl, arap libanskog porijekla, pripadnik materijalističkog ideološkoga puta. On je po prvi put preveo Darvinov Nastanak vrsta uz komentar njemačkog učenjaka Buchnera kao mjeru protiv religijskog vjerovanja, ponudivši ga čitateljstvu arapskog govornog područja. Iako materijalista, ne ustručava se hvaliti i veličati islam i njenog donositelja. Stalno naziva islam živućim faktorom koji je uvijek ukorak s vremenom. On u drugom svesku knjige Felsefetu nešwi wel irtiqa', piše poglavlje s naslovom El-Kur'an vel-'umran, tj. Kur'an i napredak, s namjerom davanja odgovora zapadnim ličnostima koje putuju islamskim državama te napadaju islam kao krivca za stagnaciju i zaostalost muslimanskog življa. Šibli se trudi dokazati, da je razlog zaostalosti muslimana neslijeđenje islamskog društvenog nauka, a ne slijeđenje islamskih propisa. On za određeni broj zapadnjaka kaže ili da uopće nisu razumjeli islam, misleći da je islam samo ono kako ga predstavljaju oni koji za sebe tvrde da su muslimani, ili pak imaju lošu namjeru, kojom žele kod istočnjaka probuditi antipatiju prema zakonima koji su izrasli iz njihove sredine i zatim im nabiti okove zapadnog robovlasništva. Zar ima većeg ponosa i časti i veće sramote od toga da jedan materijalista, dakle čovjek koji ne prihvata vjeru, brani nebesku vjeru islam od neprijatelja, i da ne smatra da je vjera razlog zaostalosti muslimana već da za to okrivljuje odstupanje muslimana od socijalnog islamskog programa.

            Još jedno priznanje

            Prenosi se narodna poslovica koja kaže: “Vrijednost je ono što priznaju neprijatelji.” Drugim riječima, vrijednost dostiže svoj puni kapacitet tek kada je neprijatelj prizna i prihvati. S obzirom da se ovo pravilo nalazi naspram hadisa: Ljubav prema nečemu oslijepi i učini gluhim, tj. ljubav je krivac što zaljubljeni niti hoće čuti nešto protiv ljubljene niti u njoj vidi kakvog nedostatka. Također od hazreti Alije se prenosi da je rekao: “Kada neko zavoli nešto to mu onesposobi oko i srce mu učini bolesnim.” Štaviše, bude gore i od ovog, tj. ne samo da u tom stanju oko ne vidi nedostatak, ono ga čak registruje lijepim, svijeću vidi suncem, crno bijelim.

            Kada bi mi iz očne duplje vidjeti mogao,

            kod Lejle sem ljepote ništa ne bi vidjeo.

            Zašto?

            Rekli su da je razlika između ljubavi i znanja ta što se znanje povodi za shvaćenim, tako da u mjeri u kojoj je shvaćeno znanje ga i pokazuje, poput ogledala, koje se nalazi pred licem. Ogledalo ne može pokazati drugačije od onoga što se nalazi pred njim. Dok ljubav, izvire iz unutarnjih aspekata zaljubljenog. Mjera ljubavi ne vodi se za mjerom ljepote vanjskog predmeta, već za mjerom unutarnjih sposobnosti onoga koji voli. Ustvari, zaljubljeni u sebi ima oganj prekriven pepelom, kojeg mora jednoga dana ugasiti. Kada zapiri vjetrić, pepeo bude raznesen i ukaže se žar koji se rasplamsa sagorjevajući sve oko sebe, a to sagorjevanje sebe u isti mah znači sagorjevanje i drugih. Usljed toga kada onaj koji je zaljubljen naiđe na nešto što je slično njegovoj nutrini on se rasplamsa. Međutim, šta znači ovo slaganje? Tajna mu još uvijek nije otkrivena. Zato kažu, da je ljubav bezrazložna.

            Udaljenost od cilja

            Izostali smo od cilja koji je bio da kada već neprijatelj prizna prednost i vrijednost ona je kulminirala i ljepota je stigla do krajnje granice da čak i neprijatelj shvata ukoliko je porekne bit će osuđen. Islam može ponuditi veliki broj primjera, od kojih ukazujemo samo na neke:

            Le Bon, Gustave (1841-1931), spada u učenjake koji su pričali bez dlake na jeziku, iako sve ono što je rekao u vezi islama nije tačno, na što ćemo ukazati ukoliko za to budemo imali prilike. Međutim, obično je o islamu i muslimanima govorio pošteno. “Neki, kaže on, europejci smatraju poniženjem činjenicu da jedan paganski narod (tj. muslimani) budu uzrok da hrišćanska europa izađe iz stanja divljaštva i neznanja, i baš zato prikrivaju tu historijsku činjenicu. Međutim, ovakav stav je do te mjere neosnovan i poražavajući da se s lahkoćom može dokazati njegova neutemeljenost... Moralni prodor upravo tih beduina muslimana, među divlji evropski narod kojeg je carevanje Rima izmučilo uvelo ih je u stazu civiliziranog čovjeka. Također, njihov naučni prodor otvorio je nove horizonte naučnih grana i filozofije o čemu su u cjelosti bili neinformisani i šeststotina (600) godina bili su učitelji nama europejcima.”[2]

Dakle, sa stanovišta ovog mislioca muslimani su u okrilju islama dobili snagu da kao prvo uvedu u stazu civiliziranosti jedan strani narod dalek od svega što je moralno i naučno, drugo, uspjeli su u tom narodu ustanoviti tekućim moralne vrijednosti, kao treće odgojiti razum kojem će 600 godina biti učitelji.

Jasno je da arapi od sebe nisu imali ništa. Sve ono što su imali izviralo je iz blagodati vjere i govora Objave. I da su čuvali to što su imali bili bi vodiči svijetu do kraja Svijeta. Ali, nažalost, po riječima hazreti Alije opijenost snagom i položajem čovjeka zna više opiti i učiniti dalekim od realnosti čak i od opijenosti alkoholom, a ta vrsta opijenosti jedino može nestati kada se osjeti udarac neprijateljske noge u slabinu i iskričavi drski pogled nad svojom glavom.

Durant, Will (1885-1981), američki historičar i filozof čija se djela štampaju u milionskim tiražima i prevode u desetke jezika. U poznatom opusu The Story of Civilization, obrađuje veći broj pitanja vezanih za islam i islamsku civilizaciju. Na jednom mjestu kaže: “Nastanak islamske civilizacije ubraja se u red velikih povijesnih događaja. Islam je pet stoljeća (od 81. po H. pa do 597. po H.) na polju moći, uređenosti i širine terena svoga prisustva, etike, poboljšanja životnog standarda, poštenih čovječnih zakona, vjerske tolerancije, književnosti, naučnih projekata, medicinskih dostignuća, filozofije bio na čelu Svijeta.” (Povijest civilizacije, per. jezik, svezak XI, str. 317)

Također kaže: “Islamski svijet imao je različitih utjecaja u hrišćanskom svijetu. Europa je uglavnom učila i tehnike a i prisvajala izraze (svakako europizirajući ih, op. prev.) iz islamskog područja koji su se ticali hrane, napitaka, lijekova, porodičnih znamenja, umjetničkih tehnika i pomagala, industrijskih sredstava, trgovine, moreplovačkih zakona. Muslimanski učenjaci su sačuvali i modernizirali grčku matematiku, prirodoslovlje, kemiju, medicinu, astronomiju, uručujući na taj način grčku ali puno bogatiju zaostavštinu, europljanima. Muslimanski filozofi sačuvali su Aristotelova djela za hrišćanske europejce. Ibn Sina i Ibn Rušd sa istoka zasjenili su europske filozofe, i uživali su povjerenje poput grka. Islamski utjecaj širio se posredstvom trgovačkih odnosa, kršćanskih ratova i prevođenjem hiljadama arapskih muslimanskih knjiga na latinski jezik, kroz naučna putovanja poput Scotta Michaela i Edwarda Batha koji su putovali u islamsku Andalusiju.” (Povijest civilizacije, per. jezik, svezak XI, str. 319)

Na drugom mjestu kaže: “Samo u zlatnim vremenima povijesti jednoga društva moglo je za tako kratak period da se izbaci tako veliki broj istaknutih i poznatih ličnosti, na polju politike, edukacije, književnosti, lingvistike, geografije, povijesti, matematike, kemije, filozofije, medicine i sl., što je islam uspio u toku IV stoljeća od Haruna Er-Rešida do Ibn Rušda. Dio ovih sjajnih ostvarenja preuzet je iz grčkog naslijeđa, međutim neusporedivo veći dio, posebno u politici, poetici i umjetnosti spada u neprocjenjive novitete muslimana.” (Ibid. 322)

Pitanje:

Da li faktori koji su im uspjeli u periodu neznanja podariti stvaralački ponos i moć časne nacije u svim aspektima, nemaju tu istu moć i u doba industrijskog napretka? Da li je to možda um mladoga muslimana otkazao pa ne može napredovati u različitim naučnim granama? Da li je to inicijativa za stvaralačkim aktivnostima i suptilnim umjetničkim tvorevinama izlapila iz mlade muslimanke, pa ne može stvarati lijepe stihove, umjetnička djela, odgajati? Šta je sa političkim, naučnim i ostalim sposobnostima??

Kur'anska naredba

Kur'an časni jednu od očitih dužnosti čovjekovih vidu u izgradnji i urbaniziranju prirode. Čovjek usljed toga što je biće koje se nalazi pod direktnim odgajanjem Božijim, i zbog toga što je biće koje je opskrbljeno razumom ima obavezu da upoznaje i otkriva svijet prirode da bi na taj način mogao da se sačuva od prijetnji i opasnosti kao i da bi sebi priuštio koristi koje leže u njoj, a njemu na raspolaganju. Te da bi na kraju upravo na taj način iskazao zahvalnost Svevišnjem na blagodatima. U suri Hud u 61. ajetu čitamo: O ljudi... On vas od Zemlje stvara (pa vas postepeno dovodi do savršenstva uputom) i daje vam zapovijed da gradite na njoj (da bi na taj način mogli da se njome koristite)! Zato Ga molite za oprost, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.

Riječi (عمارة) 'imaret

Nasuprot riječi (خرب) koja znači razoriti, razrušiti, izbrisati trag postojanja, ova riječ znači izgraditi nešto da bi dalo poželjni učinak. Upravo usljed toga kada Kur'an časni spominje sudbinu naroda iz prošlosti, nama za opomenu, kaže: Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? Oni su bili od njih jači, i zemlju su koristili i gradili više nego što je izgrađuju ovi, i poslanici su im donosili jasne dokaze; Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.

Kada arap želi graditi, to izražava na sljedeći način (استعمرت الارض), tj. dao sam zemlju nekom da bi je izgradio. Dakle, razlog davanja zemlje jeste izgradnja i korištenje zarad veće koristi. Pa kada Kur'an kaže: (واستعمركم فيها) to znači dali Smo vam zemlju na raspolaganje da je izvedete iz prirodnog stanja, te da poznavanjem zakona koji njome vladaju, iz nje u kontinuitetu dolazite do koristi.

Napomena:

Stiče se dojam da je razlog što je u spomenutom ajetu iz sure Hud, prvo spomenuto stvaranje čovjeka od zemlje, tj. njenih elemenata, vjerovatno taj da bi se ukazalo da je potencijal zemlje puno veći od onoga što ljudi pretpostavljaju. Vi, dakle ljudi, jeste bića koja trenutno imate veliku moć, znanje, misao, umjetnost, nadarenost, izume, otkrića zakona, ali nastali ste postepenim kretanjem, elemenata upravo ove, naoko, bezvrijedne materije. Dakle, o vi koji imate titulu Božijeg namjesnika na zemlji, i potencijal stizanja na položaj na kojem vam meleki čine sedždu, vaši životni elementi potiču upravo iz zemlje. To znači da, zemlja i priroda imaju neslućene kapacitete neizbrojnih dobara a u isto vrijeme potencijal nesagledivih šteta.

Različitost ljudi u okorištavanju

Jasna nam je činjenica da su u svrhu korištenja nekom stvari potrebna dva uvjeta, prvo, stvar ili biće koje će se koristiti, i drugo, stvar ili biće koje će biti korisnik. Oba uvjeta moraju posjedovati sposobnost davanja koristi i korištenja istih. Filozofi ova dva uvjeta nazivaju djelotvornost izvršioca (فاعلية فاعل), i podesnost primatelja (قابلية قابل). Nekada je izvršitelj u davanju potpun, međutim primatelj ima mali kapacitet. Naprimjer, sjedite na obali mora i želite se njime okoristiti. Ukoliko niste plivač, možete se odvažiti uz hiljadu strahova da uđete u vodu ali se držite obale. Ukoliko ste plivači, više se koristite morem, imate li na raspolaganju čamac idete još dalje i užitak je veći. Ako ste sretnik pa imate ribolovačku opremu imat ćete veću korist. Jeste li vlasnik broda, pa ste uz to opremljeni ronilačkom opremom a u društvu ste s prijateljima, kakve vam se tek tada mogućnosti otvaraju. Dakle, more u davanju nema problema, daje sve od sebe, ukoliko ima problema u ovom slučaju je od strane korisnika i sve zavisi od njegovih kapaciteta. Isto pravilo važi i za zemlju. Ona ima velikih potencijala za pružanje koristi, ali ljudi su ti koji se njome koriste u mjeri svojih sposobnosti i razumjevanja svijeta.

Jedna grupa ljudi jedinu korist koju ima od zemlje jeste da hodaju po njoj, i svoj život udžaba proćerdaju. Druga grupa na njoj gradi mjesto za odmor i stanovanje. Treći opet pored kuće, imaju veće ambicije pa uređuju divne bašće i poljoprivredna dobra i na taj način dolaze do većih koristi. Drugi zahvaljujući stečenom znanju prodiru ispod njene površine i crpe različite rude, otkrivaju zlato, platinu, naftu, ugalj... Ima ih koji otkrivaju njen zakon gravitacije, centripetalnu i centrifugalnu silu.

Ima ih i koji idu korak dalje, pa poput Isa, a.s., od zemlje stvaraju živa bića: napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. (Ali Imran, 49) Dakle, on poteže pitanje stvaralačkih sposobnosti i na taj način dokazuje svoj položaj Božijeg namjesnika. Ima ih koji zemlju koriste za odskočnu dasku odlaska k Bogu: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. - On, uisitinu, sve čuje i sve vidi. (Isra, 1) Pozivajući na taj način prema čovječnosti i vodeći čovjeka prema svijetu uzvišenijem od svijeta materije.

Dakle, sa kur'anskog aspekta, priroda je neiscrpan objekt za razmišljanje. Priroda je kolijevka čovjekovog odgajanja a ne mjesto stalnog boravka. Kolijevka ima vrijednost smiraja samo u periodu djetinjstva i nezrelosti i nikada ne predstavlja mjesto čovjekovog stalnog boravka.

Ukoliko Will Durant kaže: “Nastanak islamske civilizacije ubraja se u red velikih povijesnih događaja.” Nije reko ništa nesuvislo. Istini za volju ima mjesta za razmisliti kako to da je jedan narod u vremenskom periodu od V stoljeća sa aspekta moći, uređenosti sistema, širine granica, životnog standarda, savršenih ljudskih prava, tolerancije i poštovanja tuđih ideologija, naučnih istraživanja, medicine, filozofije, astronomije, postao vodeća sila svijeta, ali najednom, doživljava takav pad da čovjek, materijalista, poput Dr. Šibli Šumejla, mora braniti islam, dajući do znanja da nije islam krivac zbog zaostalosti muslimana.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta