Redovna predavanja za mlade

Vrijeme i izazovi vremena

Vrijednost islama

Vrijednost islama postaje očigledna tek u trenutka kada bude prihvaćen od vjernika dakle, muslimana na temelju razboritog razmišljanja i da na taj način kada se god suoči s nečim što mu je oprečno prihvaćenom da se tome suprotstavi, i da izabrano učini zalogom i zbiljom svoga bića. U suri Hadž u 11. ajetu čitamo: Ima ljudi koji Allaha obožavaju samo riječju; ako ga zadesi sreća, oseća se sigurnim, a ako zapadne u iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak. Dakle, spomenuta gospoda ne obožava Allaha na pravi način, već čisto zarad očitih koristi do kojih dolaze obavljajući ibadete. Ukoliko pak budu stavljeni u kakvu kušnju u kojoj bi ako bi sačuvali vjeru izgubili ovosvjetske koristi, bez razmišljanja napuštaju vjeru i vraćaju se prijašnjem putu, ovakvi gube i dunjaluk i ahiret i doživljavaju očiti bankrot.

Razlika između mjerila kojim se biralo i izabranog

U ovom slučaju očita je razlika mjerila koji važi prilikom izbora, a riječ je o stizanju do materijalnih koristi i izabranog, tj. vjere. Mjerilo izbora je materijalna stvar, privremena, promjenjiva, dok je izabrano, stvar duhovne naravi, vječno, postojano. Ovo dvoje ne mogu biti jedno sa drugim, jer promjenjivost i prolaznost je dio materije koja ne može uvijek ostati kraj onog što je vječno. Već moguće je da pod učinkom određenih uzroka budu skupa, a nekada da budu udaljeni jedno od drugoga. Stoga, ukoliko i obožavanje Boga ne bi bilo utemeljeno na oštroumnosti i razumjevanju i iz ljubavi prema vjeri, u tom slučaju nema vrijednosti. Jer na kraju kao takva čovjeka odvaja od Uzvišenog, štaviše dovodi ga u situaciju da postane od onih koji Ga niječu.

Znanje o Jednosti Božijoj, također nije islam

Nije tako da ukoliko bi neko priznavao postojanje Boga, Sudnjega dana, čak i da priznaje i prihvata Božiju moć upravljanja, da će biti musliman. Pa čak i da poslanstvo priznaje. Najbolji dokaz je šejtan. On je rekao Uzvišenom: Stvorio si me od vatre a njega od gline. (El-E'araf, 12) Daj mi prilike do Sudnjega dana. (El-E'araf, 14) I tako mi veličanstva Tvoga sve ću ih zavesti, osim od njih Tvojih proćišćenih robova. (Sad, 82) On u ovim ajetim vidimo priznaje i Boga, kao stvoritelja, i Sudnji dan i poslanstvo. Bez puno objašnjavanja, on je pričao s Bogom, dakle ne samo da vjeruje, već zna da je Bog Bog, da je poslanik poslanik i da je Sudnji dan Sudnji dan, ali pored svega nije se predao, tj. postao musliman (onaj koji se predao) Zato Kur'an u istim mah kada ga prikazuje kao onog koji ove stvari i zna i prihvata ali, oslovljava ga da je nevjernik (kafir). Dakle, verbalno priznanje, i geografska pripadnost vjeri ne predstavljaju islam. Također, ni samo umno akceptiranje nije islam. Islam znači srčano predavanje koje čini da cijelo čovjekovo biće bude ispunjeno službom islamu. U vezi sa onima koji su preko nekog poslanika primili vjeru, ali koji nisu prihvatali poslanstvo onih koji su kasnije dolazili, Kur'an kaže da su kjafiri. U suri Nisa, 145. ajet: Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore; “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu - oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.

S druge strane

Nevjerstvo koje se nalazi sa suprotne strane islama, također ima dvije kategorije, geografsko i logičko nevjerstvo. Geografsko se ogleda u podložnosti okruženju u kojem se živi, ali ukoliko bi takvom pojedincu istina bila prezentirana, sigurno bi je prihvatio i ne bi joj se inatio, on iako je pravno, tj. šerijatski gledano nevjernik ali nije nevjernik u fitretu.

Sjetimo se i Dekarta

Descartes, René (1596-1650), Francuski filozof, naučnik i matematičar ponekad ga nazivaju ocem moderne filozofije. On je filozof koji svoje razmišljanje stavlja za osnovu filozofije. Čuvena je njegova misao: Mislim dakle postojim (Cogito, ergo sum).[1]

On nakon dokazivanja svoga postojanja, dokazuje dušu, tijelo. Za njega postojanje Boga postaje neupitno, zatim se posvetio pitanju vjere i hrišćanstvo odabire kao najbolju vjeru. U vezi sa tim ima veoma interesantno gledište: “Ne kažem, Hrišćanstvo je sigurno najbolja vjera na svijetu. Kažem da između vjera koje sam ja upoznao i koje sam imao prilike istražiti Hrišćanstvo je najbolja vjera. Ja ne želim rat s istinom. Ukoliko bi bilo gdje na svijetu postojala vjera koja bi se nakon istraživanja pokazala boljom od hrišćanstva, ja bih je sigurno prihvatio.” (Božija pravda, str. 295)

Da li ovu misao kojom očito daje do znanja: Ja ne želim rat s istinom, smatrati nevjerničkom? I njenog govornika nevjernikom? I zbog toga što nije musliman smatrati ga vječnim džehenemlijom? Zar nam Kur'an jasno i glasno ne kaže: I mi ne kažnjavamo sve dok ne pošaljemo poslanika (tj. dok ne upotpunimo argument). (Isra, 15)

Riječ je o ozbiljnoj kur'anskoj temi, na što ukazuje veći broj ajeta, da dok se nad čovjekom ne upotpuni argument, kazna ne dolazi na red. Kazna dolazi tamo gdje je inad dominantan, tj. kod onih ljudi koji shvate istinu ali iz inada i tvrdoglavosti je poreknu, i to u skladu s kur'anskim stavom: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (En-Neml, 14)

Usljed toga lingvistički posmatrano riječ (جحد) znači, osporavanje nečega čija postojanost je očigledna u srcu čovjeka, ili prihvatanje nečeg čije negiranje je očito u srcu.

Zaključak:

Kada govorimo o islamu s namjerom da uvidimo svoju islamsku obavezu, na prvom mjestu moramo riješiti svoj odnos prema vjeri, tj. da vidimo kada kažemo islam na koji to islam mislimo. Da li na islam koji smo primili u nasljednom paketu, i o kojem jedino što znamo to je ime a od propisa bitne su nam samo formalnosti. Ili pak mislimo na logični islam, protkan argumentom, čije zakone i propise smo oštroumno percipirali i zaljubljeno prihvaliti. Dakle, u ovom odsudnom pitanju na prvom mjestu jeste prepoznavanje islama.

Zlatna predaja

U jednoj se predaji kaže: “Koliko samo učenih koje je ubilo neznanje!” Prenosi se od Hazreti Alije, na prvi pogled doima se konfuznom, ali zamislimo li se malo šta nam želi dati do znanja shvatit ćemo da je uzeo u obzir najosnovniji društveni problem i vjerskog i naučnog okvira. Upravo sa ovog aspekta u hadiskim knjigama nailazimo na dva različita poglavlja, jedan s naslovom edukacija i odgoj, drugo razum i promišljanje. Svako se ovo poglavlje tiče različitih aspekata čovjekove intelektualne suštine. Poglavlje edukacije tiče se informacija i obavještenja o zakonima, a poglavlje razuma tiče se analize stečenih informacija, tj. ono što smo putem vanjskih perceptivnih moći primili u sebe da ispitamo, analiziramo i pohranimo u svojoj memoriji.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta