Nekolike rasprave o Nuhu a.s. sa gledista Kur'ana, historije, predaja i filozofije.

1. Sazetak priče o Nuhu a. s.

Ime hazreti Nuha a. s. se u časnom Kur'anu spominje vise od četerdeset puta. Na svakom mjestu gdje se spominje njegovo ime ukazuje se na dio događaja koji su okarakterisali njegov zivot. U nekim slučajevima (ajetima) dato je vise objasnjenja u vezi sa ovim događajem dok je u nekim izneseno u osnovnim crtama.

Razlika između kuranskog kazivanja i kazivanja ostalih povjesničara:

Ni časni Kur'an kao ni povjesničari ne govore o imenu, porijeklu, datumu rođenja, zanimanju, prebivalistu, duzini zivota, datumupreseljenja i ostalim osobenostima njegovog zivota. Razlog lezi u tome da Kur'an nije jedna povjesna knjiga već je Kur'an knjiga zivota i upute. Zato se Kur'an kada govori o tom događaju osvrće na one stvari koje imaju veze sa moralom, akaidom i zivotom. Dakle, razmatraju se one stvari koje čovjeka dovode do sreće i koje pridonose vrijednosti čovjekovog zivota. Ljudima se skreće paznja na ovakve stvari kako bi se mogli njima okoristiti ili im se ukazuje da se paze određenih stvari kako bi bili očuvani od opasnosti i steta. Upravo je zbog toga Uzviseni Gospodar (Svoj sunnet i) zakone stvaranja spomenuo kroz zivot i povjest nekih od svojih poslanika da bi se ljudi mogli informisati o bozijim zakonima. Odabirajući taj put i način zivota trebaju ostvariti svoju sreću i savrsenstvo, doseći svoj zivotni cilj i zauvjek se okoristiti bozijom milosti i zakonima stvaranja ili će odbacivanjem ovoga puta i poricanjem odabrati za sebe put nesreće i propasti. Jedno od kazivanja o poslanicima je i kazivanje o Nuhu a. s. O tome se govori u slijedećih sest kur'anskih sura: Bedemi, Hud, Vjernici, Pjesnici, Mjesec i Nuh. O tom događaju se najvise govori u suri Hud od dvdeset petog do četerdeset devetog ajeta. Znači u ta dvadeset četiri ajeta je detaljnije opisan ovaj događaj.


2. Razlozi slanja Nuha a. s. za poslanika

Ljudi su poslije Adema a. s.zivjeli u prostim zajednicama. Njihova zdrava, čista i nepatvorena ljudska priroda im je bila vodilja. Međutim, proces usavrsavanja i tok vremena su malo po malo poticali čovjeka na razmisljanje o tome kako će iskoristavati i eksploatisati druge ljude. Korak po korak ovo razmisljanje o uvećanju i nagomilavanju dobara u čovjeku je razvilo osjećaj oholosti i zelje za nadmoći. Tako su neki pojedinci sebi u sluzbu uzimali grupe ljudi i njih su stavljali pod svoj uticaj i pod svoju moć. Nazalost, propaganda od strane onih koji su zeljeli profit, sa jedne i nedovoljno koristelje pameti nekih grupa sa druge strane razvile su i ojačale razmisljanje da su nadmoćniji pojedinci ili skupine gospodari i da su zasluzni da posjeduju taj polozaj. To je bilo sjeme koje se posijalo, sjeme koje gdje god i kad god da se zasadi kada procvati, ozeleni i naraste neće imati drugog ploda (prinosa, usjeva) osim idolopoklonstva i velikih klasnih razlika. Porobljavanje slabih osoba od strane jačih i klasne razlike bile su povod ratovima i krvoprolićima. Njihov vrhunac je bio vrijeme poslanstva Nuha a. s. Ljudi su se u to vrijeme udaljili od monoteizma i drustvene pravde a okrenuli su se idolipoklonstvu. Uzviseni Gospodar u časnom Kur'anu u suri Nuh navodi imena nekih od idola kao sto su Vedda, Suvaa, Jagus, Jeuk i Nesr. Iz dana u dan sve su vise bile izrazenije klasne razlike. Oni koji su imali veći imetak i porod gazili su prava slabijih (klasa). Silnici su vrsili pritisak na podređene tako da su oni postajali sve slabiji i vladali su njima kako su htjeli. O tome se govori u surama Bedemi i Nuh. U to vrijeme je Bog poslao hazreti Nuha sa Knjigom i zakonom koji bi iskorjenio ove zablude. On ih je na prvom mjestu obavjestavao o pravima ljudi i granicama koje je postavio Gospodar a potom i o spasenju onih koji se budu pridrzavali zakona ali i zastrsivao one koji se ne budu pridrzavali zakona i krsili ga. Tako se on trudio da siri monoteizam i pravdu u drustvu, da ukine klasne razlike koje su djelile drustvo na dvije klase; slabe i jake, da obznani neistinitost i laz laznih bogova i da poziva ljude na monoteizam i podjednako djeljenje i okoristavanje ovosvjetskim dobrima.

3. Vjera i serijat (zakon) Nuha a. s.

Iz kur'anskih ajeta se da jasno zaključiti da su sljedeće stvari činile Nuhov setijat:

a) poziv na monoteizam i obozavanje Boga
b) napustanje idolopoklonstva i mnogobostva
c) pozivanje na predanost i pokornost bozijim zakonima
d) naređivanje dobra i odvraćanje od zla
e) obavljanje namaza i stovanje Uzvisenog Gospodara
f) pridrzavanje prvednosti jednakosti i primjena zakona
g) govorenje istine i ustezanje od lazi
h) odanost zavjetima i udaljavanje od krsenja zavjeta
i) počinjanje poslova sa imenom bozijim
j) udaljavanje od nanosenja nepravde i podjele drustva na dvije klase:
moćni i nemoćni

4. Podnosenje nesnosnih muka na putu prizivanja ljudi u vjeru

Iz ajeta sure Mjesec, Nuh i Vjernici da se zaključiti da je hazreti Nuh na putu promicanja ideje i prizivanja ljudi na navedene principe trpio mnoge teskoće, muke i pritiske. Danonoćno je prizivao ljude da vjeruju u Uzvisenog Gospodara i da Mu se pokoravaju. Nije se ustezao ni od javnog ni od tajnog pozivanja ali naspram toga njegov narod nije nista pokazao osim oholosti i neprijateljstva. Drugim riječima rečeno
sve sto je vise Nuh a. s. istrajavo na pozivu oni su vise istrajavli na u svom nevjerovanju. Neprijateljastvo, prkos, nepokoravanje, obijes i krsenje zakona je bivalo sve veće i veće. To je islo do te mjere da je Nuh a. s. potao potpuno beznadezan. Pozalio se Gospodaru i zatrazio od Njega da ga pomogne i podrzi. On ga je pomogao a njegov narod su zatekle nevolje.

5. Duzina Nuhovog zivota među svojim narodom

Iz ajeta sure Pauk se moze zaključiti da je Nuh a. s. devetstopedeset godina pozivao ljude u vjeru ali nije nista drugo čuo osim ismijavanja. Pripisivali su mu da je mentlno poremećen i nisu pokazali nimalo razumjevanja prema njemu. Optuzivali su ga da on zeli da upravlja njima a to je bila susta suprotnost onoga sto je on uistinu zelio. Na samom kraju uz svo strpljenje i istrajnost koju je ulozio na putu upute ljudi, uz svu iskrenost koju je pokazao na putu sprovedbe bozijih zakona, uz svu ljubav koju je imao prema ljudima, njihovom ujedinjenju i njihovim okoristavanjem zakonima stvaranja osjetio je zamor. Tačnije rečeno, izgubio je nadu. Trazio je od Boga propast za njih i njihov porod. Istovremeno se obraćao Bogu riječima: "Boze ti znas da se oni ne bave ničim drugim već nemoralom, krvoprolićem, idolotarijom i poricanjem jednobostva i vjere. Ako nastave ovako iskvarit će čitavu zemlju a i buduće generacije. Pa ti Milostivi Boze unisti ih i spusti na njih kaznu svoju." Bog je uslisio njegovu dovu i naredio mu da po Njegovom naređenju gradi lađu.

6. Građenje Nuhove a. s. lađe (izgradnja lađe Nuha a. s.)

Naredba za izgradnju lađe bila je jos jedan znak od strane Uzvisenog kako bi nam dao do znanja da je tačno da se lađe nalaze uz obale mora a ne u suhoj, vreloj i bezvodnoj pustinji. Međutim, Upravitelj svijeta i Stvoritelj stvorenog zna sta radi. Nuh a. s. je po naredbi Uzvisenog počeo izgradnju lađe a ljudi su u skupinama dolazili i ismijavali ga.
On im je u odgovoru govorio da je bozije obećanje istina i da će i oni jednog dana biti ismijavani i da taj dan nije daleko. Toga dana, govorio im je, vi ćete biti u kazni za koju danas ne vjerujete da postoji. Niko se ne moze ni na koji način izbaviti iz te teske i bolne kazne jer je ona produkt djela vasih. Vi ćete biti obuhvaćeni tom kaznom i to je bozije obećanje. Ono je dio koji je neodvojiv od cijelog stvaranja i ta kazna ima svoje pokazatelje. Iz pećnice će nagrnuti voda. Kada se to desi očekujte neizbjeznu i sigurnu kaznu. O ovim događajima govore i ajeti sure Hud i sure Mu'minun (Vjernici).

7. Spustanje kazne i potop

Iz navedenih sura (Hud i Mu'minun) jasno se uviđa da je hazreti Nuh a. s. bio zaokupljen izgradnjom broda i priveo je radove kraju kada je izdata naredba od strane Uzvisenog Gospodara o spustanju kazne. Tada je iz pećnice navrla voda i počeo je potop. U tom trenutku je Uzviseni naredio Nuhu a. s. da ukrca od svake vrste zivotinja po jedan par (muzjaka i zenku), svoje malobrojne pristalice i svoju porodicu izuzev supruge i sina. Naravno, on je nagovarao sina i istrajavao je u tome ali on nije pristao i nije se ukrcao. Ajeti iz sure Mjesec nam daju do znanja da je onog trenutka kada su se ukrcali hazreti Nuh i njegove pristalice opet se spustila bozija naredba i jaka i obilna kisa kao izlijevi sa neba spustali su se na zemlju. Zemlja je postala poput vrela a voda je navirala sa svake strane. U stvari voda je i spustajući se sa neba i navirući na zemlji pomagala ostvarenju bozije naredbe da bi malo po malo nabujala i lađa se podigla sa zemlje. Lađa je plovila i bila je poput brda između valova. Poplava je obuhvatila cijelu zemlju i sve ljude na njoj. Oni su se utopili. Tada je Nuh a. s. rekao slijedeće Kur'anske riječi: "Hvala Allahu koji nas je spasio naroda koji nepravdu čini."
Potom se obratio Gospodaru slijedećim riječima: "Gospodaru moj, iskrcaj me na blagoslovljeno mjesto, Ti to najbolje umijes."

8. Iskrcavanje Nuha a. s. i njegovih pristalica

Nakon sto je voda preplavila zemlju, kako to kaze osmdeset osmi ajet sure Saffat (Redovi), i nakon sto su se utopili i stradali stanovnici zemlje dosla je naredba za povlačenje i gutanje vode. Nebesima je naređeno da prestanu sa spustanjem kise. Voda se smanjila na povrsini zemlje i lađa je pristala uz vrh planine Dzudi. Izrečen je kur'anski ajet koji kaze:" Neka je daleko narod koji nepravdu čini." U tom trenutku se spustila naredba Uzvisenog Gospodara da Nuh a. s. i njegovi sljedbenici trebaju sići sa lađe. Uzviseni se obratio slijedećim riječima: " O Nuh, iskrcaj se, s pozdravom Nasim i
blagoslovima tebi i narodima koji su sa tobom i koji će doći poslije tebe." Nakon ove poplave i potopa nikada vise zemlju neće zadesiti ovakva poplava. Od nekih koji su se uspjeli spasiti izrodit će se narodi kojima će Bog dati dobra ovoga svijeta ali će nakon toga okusiti bolnu kaznu. Tu se, dakle, iskrcao Nuh a. s. sa svojm sljedbenicima i stanovnici zemlje su obozavali Jednog Boga i okrenuli se Islamu (pokoravanju). Nuh a. s. je predao zemlju u nasljedstvo svojim sinovima. Uzviseni je ostavio samo Nuhove potomke na zemlji.
To se da primjetiti iz ajeta sure Hud i Saffat.
Sasvim je jasno da ukoliko je Svevisnji Gospodar stvorio svijet i čovjeka sa određenim ciljem i ukoliko mu je podario moć odabira onda je davanje na raspolaganje moći odabira ograničeno drugim zakonima a to je da se čovjek ne kreće i ne djeluje suprotno i oprečno opstoj kretnji svijeta i tokovima koji postoje u svijetu na takav način da se nanese steta osnovnom cilju stvaranja i da on bude izgubljen.

9. Kazivanje o Nuhovom a. s. sinu

Kada se Nuh a. s. ukrcao na lađu primjetio je da se jedan njegov sin nije ukrcao. Razlog tome je da on nije povjerovao u očevo obećanje da svako ko se ne ukrca na lađu bit će potopljen. Ovu nevjericu je čuvao u srcu ili tačnije rečeno bio je licemjer. Kada je Nuh a. s. ugledao sina zatrazio je od njega da se i on ukrca na lađu i da izađe iz skupine nevjernika. Međutim, sin je na očevu molbu odgovorio slijedeće: " Ja ću danas naći utočiste na jednom brdu i ono će me spasiti utopljenja. Nuh a. s. mu je odgovorio: "Danas niko neće biti spasen osim onih koje obuhvati milost bozija a to su oni koji su se ukrcali na lađu." Sin se nije obazirao na očeve riječi. Nije dugo potrajalo a voda je razdvojila oca i sina i sin se utopio zajedno sa ostalim.
Ono sto je ovdje zanimljivo jest činjenica da hazreti Nuh nije znao unutarnje nevjerstvo svoga sina, ili pak ako je znao morao se ponasati u skladu sa vanjstinom a ne nutrinom. Ukoliko je njegov sin ispoljavao Islam to je bolo čisto iz licemjerstva za razliku od njegove zene koja je...
 

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta