Redovna predavanja za mlade

7.10.06.

ZAVIST I LJUBOMORA

Prvo ćemo odgovoriti na pitanja sa našeg prethodnog druženja. Pitanje je bilo sljedeće: Kako savladati ljubomoru, tj. zavist koja se zna osjetiti prema dragoj osobi zbog izvjesnih ovosvijetskih stvari, naprimjer, boljih ocjena, boljeg novčanog stanja, veće kuće, ljepše odjeće i sl? Čak ako i ne znamo da smo zbilja ljubomorni da li nam se to piše u grijeh? Ukoliko ne nastaje našom krivicom, da li ćemo zbog toga odgovarati. Ukoliko nastane kako da je otklonimo? Posrijedi je moralno i društveno, dakle sveobuhvatno pitanje.

§    Odgovor:

Kada govorimo o zavidnosti u principu možemo se fokusirati na 4 glavna činioca koji su direktno uključeni u to stanje od kojih neke mogu biti aktivnoga a druge inicijativnog karaktera:

1. čovjek koji zavidi,
2. čovjek kome se zavidi,
3. razlog zbog kojeg se zavidi,
4. zavist.

Činjenica je da zavidnost kao moralno nepoželjna karakteristika nastaje u čovjeku, i da kao takva ima svoje vanjske uticaje i efekte. Kada se kaže da ima vanjski efekat, to je lahko dokaziva zbilja, jer najbolji dokaz jeste upravo njeno očigledno postojanje među ljudima kao i razne posljedice koje iz nje proizlaze. Što se pak razloga tiče zbog kojih je čovjek ljubomoran oni su veoma različiti i nemoguće ih je nabrojati. Kada već govorimo o ljubomori mogli bismo joj prići sa različitih aspekata ili bolje rečeno iz ugla čovjeka koji zavidi i iz pozicije onog kome se zavidi.

U 54. ajetu sure Nisa, Kur'an časni govori o zavidnosti: da li vi zavidite ljudima na onome što im je Allah iz svoga obilja dao. A Mi smo Ali Ibrahimu dali i Knjigu i mudrost, dali smo im ogromnu vlast. Misli se na duhovnu vlast, poslanstvo, knjigu, mudrost, a nije riječ samo o materijalnoj vlasti.

Usredsredimo se na zavidnog čovjeka, na razlog zbog kojeg on mora zavidjeti. Psiholozi s jedne strane imaju svoje postavke, u vezi razloga zbog kojih se u čovjeku rađa zavist. Dok, upitamo li Kur'an, on će nam reći da su dva razloga osnovni krivci za nastajanje zavidnosti:

§    Ne poznajemo Boga

§    Ne poznajemo sami sebe

Kur'an časni kaže: Ja Vam dajem od svega što tražite. Kada je riječ o traženju, tj. iskanju od Boga, možemo tražiti na tri načina.

Prvo, jezikom u smislu: Bože daj mi znanje, položaj, bogatstvo, ljepotu, popularnost. Odgovor koji nam Kreacija pruža može biti ili pozitivan ili negativan. Isto kao kada vidimo prijatelja pa mu iz običaja kažemo hajdemo na kahvu. On može reći ili hoću ili neću. Ukoliko prihvati u takvoj situaciji faktički nema dobra ni za jednog ni za drugog. Onom koji je pozvao to je izletjelo, iz običaja, nije bio iskren pa u najmanju ruku dovodi u pitanje svoju društvenu iskrenost. Prijatelj koji se odazvao na neki način se ponizio, zbog jedne kahve, tako da ni on ne vidi nekog velikog hajra od nje.

Vratimo se verbalnom načinu traženja od Boga. Koliko puta u zaletu tražimo nešto od Stvoritelja, a na to nismo spremni. Poput brojnih političara koji u predizbornim kampanjama obećavaju kule i gradove samo da bi dobili što veći broj glasova. Ljudi glasaju za njih i oni budu izabrani. Kada stupi na tron moći, pokvari se, zaboravi obećanja, jer ona su bila sredstvo stizanja do cilja, na taj će način nauditi i instituciji kojoj je odgovoran a i samom narodu. Ostvario je položaj ali je izgubio povjerenje naroda. Ostvario položaj, ali je ugrozio autoritet položaja kojeg obnaša ili čak i same države ukoliko je riječ o dužnosniku visokog ranga. Dakle, čovjek prije nego li išta zatraži od Gospodara, treba sam sebe preispitati da li je dorastao tome. Vidimo, mogućnost verbalnog traženja je takve naravi, da čovjeku može donijeti nešto a da nije spreman na to, što može biti štetnije nego kada ga ne dobije.

Drugi način pozivanja nekoga na kahvu jeste da u tome budemo iskreni ali, nespremni. Čim pozvani registrira da je poziv iskren, on je spreman prihvatiti mirne savjesti ali onaj koji je pozvao ukoliko ide u čajdžinicu dolazi na muku kako platiti a ukoliko ga vodi kući a zna da nema kahve jer plaća kasni svjesno dovodi i ženu i sebe u neugodan položaj.

Treća vrsta traženja važi za onoga koji je u potpunosti spreman za ono što želi. Isto se može prenijeti na primjer našeg političara koji obećava i prihvata odgovornost ali svjesno i savjesno jer je spreman na izazov i teret. On kao takav biti će koristan i sebi i instituciji i narodu.

Vratimo se ajetu, Ja vam dajem sve što tražite, (svakako) ukoliko se pripremite i zatražite od Mene. Kakvu nam to poruku Gospodar odašilje. Zar nam On ne kaže: O ti koji zavidiš, ako sam Ja dao tom čovjeku koji je bio spreman na to pa budi i ti spreman. Naprimjer, zavidiš mu jer je pametan jer ima znanje, možeš i ti imati, ali to ne dolazi samo od sebe treba se pripremiti. Ima velike novce, možeš ih i ti imati. On lijep, ljepota nije samo u ljepoti lica, zato ti možeš biti fin, ljudima ugodan tako da sa svojim finim karakterom postigneš više simpatija i naklonosti nego li on sa lijepim licem. Sa svojim karakterom možeš da postigneš puno veći nivo nego li on. Koliko postoji slavnih umjetnika, književnika naučnika? Da li su svi bili ljepotani?

Od kuda znamo pa sa sigurnošću kažemo da čovjek može dostići sve što želi. To znamo iz ajeta u kojem Uzvišeni kaže: i pouči Adema imenima svim… dakle čovjeku je dato da može postići sve što želi. Komentatori Kur'ana kažu da se pod imenima misli na zakone koji vladaju Kreacijom.

Ako smo s jedne strane nekome zavidni na nečemu, a s druge strane vidimo da i mi možemo to isto pa čak i više ostvariti, onda nam je jasno da ne poznajemo ni sebe ni zakone Kreacije. Kada je riječ o čovjekovom moralu, naučnici počev od filozofa, psihologa, arifa, etičara posmatrajući čovjeka sa različitih aspekata na ograničen način prilaze tome pitanju. Dočim Kur'an daje jedinstven prijedlog koji je razuman i prihvatljiv za svakog čovjeka. Kur'an kaže da čovjek sve što radi, to čini ili da bi stigao do koristi ili da bi otklonio eventualnu štetu. Na niz mjesta nam u svojim ajetima daje do znanja da je sva moć, svo veličanstvo, sva korist kod Uzvišenog Gospodara. Na nama je da zaključimo, tj. ukoliko uđemo pod okrilje Uzvišenog Gospodara, imamo mogućnost ostvariti svaku korist, i biti sačuvani svake štete. Možemo s lahkoćom konstatovati, da je osnovni uzročnik zavidnosti neznanje o sebi i o drugima. Što se tiče onih stvari zbog kojih smo zavidni, sve su to stvari koje mi možemo postići. Međutim, usljed toga što osjećamo prazninu i zato što ne znamo i ne poznajemo stvari nastupamo s pitanjem: zašto ja to nemam? Zavidnost jeste pokazatelj nemanja, ali u ovom slučaju nemanja znanja. Svjedoci smo da ukoliko šetajući obalom vidimo da svi ljudi koji se nalaze na njoj plivaju u morskoj vodi mi im uopće ne zavidimo, već samo skočimo u vodu i plivamo. Isti slučaj je kada zimi gledamo kroz prozor, ukoliko ugledamo da je ugrijalo Sunce, i da su komšije izišli vani na čist, okrepljujući vazduh, da li ćemo im zavidjeti, svakako da nećemo, već i mi se obučemo pa iziđemo vani. Znači zavidimo usljed toga što jednoj stvari dajemo veliku važnost, a s druge strane gledamo na nju kao da do nje ne možemo doći.

§    Dijagnoza je jasna, međutim, šta je lijek?

Lijek je upoznati samoga sebe, zatim upoznati Uzvišenog Gospodara. U tom slučaju postat će nam jasno da uvijek možemo stići do svake stvari a u takvom sklopu nema mjesta zavidnosti.

Zavidan čovjek priznao to ili ne, ne poznaje samoga sebe niti poznaje Božije zakone koji vladaju objektivnim Svijetom.[1] Uzvišeni Allah kao da nas na neki način kroz ajete sure Nisa pita i kritikuje: Zavidite li vi to ljudima na onome što sam im Ja dao!? Sve što poželite tu je, krenite i stići ćete. Međutim, ima još jedan kur'anski zakon: Mi smo među vama sve što je potrebno za ljudski život podijelili, da bi jedni od drugih imali korist. Ukoliko svoj udio daš svijetu na način kako to treba učiniti tek tada ćeš shvatiti da je zavidnost besmislena stvar. Kada je čovjek lijep to ne znači da mu njegova ljepota donosi i moral i lijep karakter. Jedan od razloga zbog kojeg je nekom dato ovo a nekom ono, je radi toga da bi svi bili međusobno povezani i da bi jedni drugima koristili. Upravo ova podjeljenost i različitost udjela u životima je još jedno od Božijih pravila i zakona koji vladaju kreacijom.

Kakva je obaveza čovjeka kojem zavide?

Kur'an časni kaže: svaki čovjek na ovom svijetu ima svoj udio i ukoliko taj svoj udio stavi na raspolaganje svijetu u kojem se nalazi na način kako to treba on (udio) će ti biti trajan. Isto tako nam na drugom mjestu Uzvišeni daje do znanja da ako bismo željeli izbrojati Božije blagodati to ne bismo mogli učiniti. Ali ponovo s druge nam strane Kur'an govori da kazujemo ljudima o Božijim blagodatima. Šta to znači? To sigurno ne znači da trebam vaziti ili napraviti spisak onoga što posjedujem, pa da budem transparentan, već znači da ukoliko mi je Bog dao da budem učen, da znanje prenosim, ako sam bogat da dijelim. Ukoliko sam moćan da znam da je zekjat na moć opraštanje ljudima. Kada političar postupa u skladu sa ovim zakonom, tj. ukoliko je iskren, pošten, dobronamjeran, on može biti izglasan bezbroj mandata. Ljudi će ga uvijek voljeti. Uzmimo u obzir profesore, učitelje, koji su uvijek redovni, vedri, nasmijani, spremni, koji su razumni i tolerantni, oni su uvijek dobro došli, uvijek su najbolji i najvoljeniji. Šta će raditi lijep čovjek da bi pričao o Božijim blagodatima? Reći će onome kod koga osjeti da ga muči što mu ljepota lica nije data: kako imaš lijep karakter, kako se ti znaš ponašati u svakoj situaciji, hajde mi pomozi da i ja budem takav. To je govor o Božijim blagodatima. Ukoliko profesora zadesi lijen učenik, hoće li ga kritikovati i na taj ga način podržati u lijenosti ili će mu pričati o Božijim blagodatima. Svakako da će primjetiti i reći mu da je jako talentovan, da ipak i on ima nešto što drugi nemaju, tako se priča o Božijim blagodatima.

Šta ukoliko smo mi razlogom zavidnosti, tj. imamo nešto što koristimo na način da pričinjava bol drugim ljudima? Trebamo biti svjesni činjenice da Onaj koji nam je to dao, to nam može i oduzeti.

Kur’an nam to prezentira na psihološki, etički i naučan način. U suri Qasas u ajetima od 76. do 83. nudi nam se poučno kazivanje u kojem možemo naći i moralne i psihološke poruke i koristi pomoću kojih možemo razumjeti zakon koji vlada u Kreaciji. Karun, glavni aktor poučnog događaja, bijaše čovjek iz Musaovog naroda koji je sebi dozvolio da se usljed određenih razloga uzobijesti. Kur'an govoreći o njemu kaže: Toliko smo mu blaga dali da je bila potrebna grupa jakih ljudi da nosi ključeve riznica u kojima je čuvao svoje blago. Ljudi su mu govorili: Nemoj se radovati (misli se na uznosito radovanje, tj. ushićenost sobom a ne na normalnu radost koja nam pomaže da opstanemo živi), jer Allah ne voli uznosite, (nemoj se praviti važan, niti se oholiti). Misli i na Onaj svijet. Tako što ćeš činiti dobro ljudima kao što je Bog učinio tebi i ne širi smutnju po zemlji, jer Allah ne voli smutljivce. Zakoni koje je postavio Allah ne daju obijesnom i arogantnom čovjeku da nastavi živjeti. Boj se Allaha, tj. boj se zakona Božijeg, (jer Bog ti može oprostiti, ali Božiji zakoni koji su uspostavljeni i vladaju prirodom nikada neće.) Allah je milostiv, On sve zna, On je svjetlo nebesa i zemlje a čovjek se ne plaši ni od milosti ni od znanja ni od svjetlosti. Uzvišeni Gospodar posjeduje sve ljepote i zato Ga trebamo voljeti više od svega, zato i volimo Allaha ali plašimo se Njegovih zakona jer svako naše djelo ima posljedicu. Učinimo li zlo, sigurno će nam se vratiti. Budemo li slagali, sigurno će nas lagati. Budemo li ogovarali, bit ćemo ogovoreni.

Kada su Lukmana mudrog upitali, kako je naučio tako lijepo se ponašati, on reče veoma čudnu ali istinitu ćinjenicu: “Od neodgojenih.” Šta god da neodgojen čovjek uradi, reakcija društva i Božijeg zakona je takva da pametnom bude dovoljno da se takvog djela kloni.

Međutim, Karun bijaš bogat ali ne i mudar, na iskrene savjete koje su mu ljudi upućivali on je nonšalantno odgovorio: Vidite, svo ovo bogatstvo, za to je zaslužna moja pamet, pustite vi zahvalnost, zaboravite dobročinstvo, ma kakav Bog! Nije se zadovoljio time što je pokazao obijest prema Bogu, već htio je masi natrljati nos pa iziđe u svom sjaju i glamuru među narod ponizivši ga na taj način. Kur'an prenosi da je u tom trenutku masa djelila dva mišljenja, jedno su zastupali dunjalučari koji rekoše: Uh, kamo sreće da i nama hoće Bog dati što je i njemu dao. On je na taj način ponizio psihu društva, a takvo šta ne može ostati neprimjećeno, zato i postoje zakoni Božiji koji registriraju ljudska djela i utomatski odgovaraju na njih. Uvijek ih imajte na umu, i uvijek budite svjesni da kada se kaže Bog je to uradio, ili Bog ga je kaznio, to je ustvari rezultat Božijeg univerzalnog zakona koji nikoga ne zaobilazi. Zato se u nastavku ajeta i kaže: Mi smo i njega i njegovu kuću utjerali u zemlju, a to je bilo u takvom stanju da mu niko nije mogao pomoći. Možda bismo se mogli zapitati, zašto i kuću, šta je ona učinila, zašto ne samo njega, šta je kriva stoka koja se nalazila u kući, šta su krivi stubovi i aleje? Razlog je jasan, poenta je u tome da ljudi shvate da je riječ o Božijoj kazni a ne o nesretnom slučaju, što bi se moglo pomisliti da je samo on otjeran pod zemlju. Ljudi bi jednostavno pomislili da je upao u provaliju, da mu je neko iskopao zamku i sl. Neprestalno nam Božiji zakoni odašilju tu mudrost, taj impuls realnosti: O ti lijepi ako učiniš nešto nekome nažao zbog svoje ljepote, oduzet ćemo ti je. Ukoliko drugima pomažemo, Bog će nam očuvati to što imamo.

Da li smo se ikada zapitali zašto je Poslaniku rečeno: Mi smo te poslali kao milost svijetovima. Da li smo ikada razmislili kakve to veze ima s nama. Da li je ovo čisto izjavna rečenica poput kada se nekome kaže dali smo ti sto hiljada Eura, dali smo ti kahvu? Kakve mi od toga imamo koristi. Poslanik će zbog toga ići u Džennet, a šta je sa mnom, šta je sa nama?

Bog nam na taj način hoće dati do znanja da je milost voljena stvar među svim ljudima. Lijep moral je ono što potrebuje čovječanstvo. Lijep muhabet je ono što čovjeku treba. A svaki čovjek je takav da ono što mu treba to i voli i čuva i uvijek drži na oku. Kada se u Kur'anu kaže Mi smo te poslali u ulozi onoga što ljudi vole i što im treba, to znači da ćeš ti, o Muhammede, ostati čuvan među ljudima dok ljudi postoje. Francuz Le Bon, Gustav, čovjek koji nije musliman u vezi sa našom svetom Knjigom kaže: “Kur,an koji sam pročitao i zakoni koji su u njemu, neće dugo potrajati zavladat će svijetom. Ko god pročita Kur'an i razumije šta se htjelo reći, a da je pošten, uz to i učen mora pokazati skrušenost prema njemu.” Ovo je potvrda poruke riječi: Mi smo te poslali kao milost, što znači: ti si potreban čovječanstvu ti si manifestacija milosti, dobrote i ugodnosti. Mi smo objavili Kur'an i zaista ćemo ga Mi čuvati, ni ovim se kur'anskim ajetom ne želi reći kako pored Kur'ana stoje dva meleka koji ga čuvaju, i ovim se riječima daje do znanja istina da je Kur'an potreba čovječanstva. I zato što je njegova potreba sámo će ga čovječanstvo čuvati.

Dakle, ukoliko želimo opstati moramo zadovoljavati potrebe društva, svoje porodice, inače nas nema. Na taj način da svaki član porodice osjeti da je karika koja je potrebna i da je porodici stalo do nje. Čovjek koji ulaže na svoju djecu, ukoliko uvidi da je njegova investicija pogrešna, počet će ulagati na drugu stranu, a dijete će potražiti utjehu na ulici i raspad porodice je već počeo. Ukoliko želimo da ne budemo od onih kojima će ljudi zavidjeti, u tom slučaju moramo biti korisni ljudima onim što nam je Bog dao da posjedujemo.

Da zaključimo: Čovjek koji zavidi, ne zna sebe, čovjek koji zavidi ne poznaje Boga. Znači mora upoznati sebe, mora upoznati Boga.

Što se tiče čovjeka kojem zavide, ukoliko je ono što mu je Bog dao kao znanje, bogatstvo, moć, položaj, stavio na raspolaganje u okviru zakon Božijeg, to što mu je dato će mu i ostati. Ukoliko pak bude, poput Karuna, smatrao da je to stekao jer je pametan i sposoban, i time bude ponižavao ljude sigurno je da će zakoni biti okrenuti protiv njega.

Dakle, zarad ličnog, porodičnog i društvenog opstanka, moramo biti od onih koji probleme rješavaju, a ne od onih koji ih stvaraju. Moramo biti od onih koji drže da je vjera došla da pomogne a ne da nešto nametne, znati da je vjera učitelj čovječanstvu. Biti svjestan da vjera ne obnaša dužnost policijske uprave. Vjera ne znači teret na plećima čovječanstva. Ukoliko se pak desi da vjeru doživimo ličnim teretom, to je najbolji pokazatelj da ne poznajemo ni sebe a nekmoli vjeru.

Kur'an kaže da će islam biti univerzalna religija tek onda kada muslimani budu rješavali, a ne stvarali probleme. Kada budemo takvi, onda ne trebaju ni topovi ni atomska bomba ni pritisci ni embargo da bismo opstali u okviru čovječanstva, već je ljubav, znanje, plemenitost to što će nas učiniti ljudima i omiljenim među njima. Tvoje ponašanje mora biti takvo da ljudi shvate da si im od koristi, tek tada oni neće imati ništa protiv tebe, štaviše, imat će potrebu za tobom, držat će do tebe.

[ zatvori prozor ][ vrati se na pitanja ][ naslovnica ]

 
ukupno posjeta