|
Redovna predavanja za
mlade
ZAVIST I
LJUBOMORA II
14. 10. 2006.
Postavlja se pitanje
obrazlaganja razmimoilaženja koje je evidentno kako u privatnim
sferama života tako i šire na društvenoj ravni. Za uzrok se
nabrajaju mnogi faktori. Kao što su sumnje i međusobni
prigovori. Međutim, nije uvijek izvor razmimoilaženja sumnja ili
prigovor, nekada je uzrok tome naša zavidnost, pakost i želja da
nekoga ponizimo i dokažemo njegovo neznanje a nekad je izvor
naše lično neznanje a sasvim je jasno da je riječ o stvarima
koje su u oprečnosti sa vrijednostima. Međutim, možemo
zaključiti da su Poslanici dolazili da ljudima donesu razumne i
racionalne dokaze o pitanjima u kojima se ljudi razilaze. U
sljedećem ajetu doći do još jedne činjenice da se odgovori i ti
razumni argumenti do kojih dolazi Božiji Poslanik nalaze zapravo
u Kur'anu: Nismo ti objavili Kur’an osim da ga objasniš
ljudima. Ukoliko se Kur'an ne otvori i ne objasni na
poželjan način njegov će primjer izgledati na isključeni
televizor. Zavirimo malo u svakodnevni život. Nabavimo li
najnoviji plazma televizor čija je cijena sedam/osam tisuća
KM-ova i držimo li ga isključenim djeca nikada neće prići i
sjesti ispred tog najmodernijeg, veoma skupog ali prvenstveno
ugašenog televizora. Ono što djecu drži ispred televizije jeste
interesantan privlačan program, poput crtića. Zato nam Kur'an
daje do znanja da Kur'an ima potrebu za razjašnjavanjem za
objašnjavanjem, a na prvom mjestu objašnjavanje pripada
Poslaniku.
U suri Ankebut u 29.
ajetu nam se daje do znanja ko je sljedeći komentator Kur'ana.
Iz njega saznajemo da je to čovjekovo znanje. Ovo su primjeri
koje mi vama navodimo da bi ste ih shvatili, a neće ih shvatiti
osim učenih. Čovjekovo znanje je drugi faktor koji shvata
Kur'an i komentira ga. Dakle, na drugom mjestu kao komentaror
Kur'ana nalazi se čovjekovo znanje. Treća činjenica koju nam
Kur'an predočava kao svoga komentatora jeste razum.
Četrdesetčetvrti ajet sure Nahl kaže: Objavili smo ti,
spustili smo ti zikr, Zašto smo ga spustili? Prva stvar zbog
kojeg Smo ga spustili jeste da bi objasnio ljudima zapravo šta
im to spuštamo. Navedeni razlog: da bi ga ti objasnio ljudima,
zapravo se tiče prve kategorije komentatora, tj. Poslanika,
ne bi li ljudi razmišljali. O čemu razmišljali, pa o tome
zašto je objavljen Kur'an, šta je to u Kur'anu, jer sami proces
razmišljanja o tim stvarima dovodi do zdravog komentarisanja i
shvatanja Kur'ana.
Dvadesetprvi ajet sure
Hašr prestavlja čovjekovo razmišljanje o Kur'anu, nazivajući ga
analizatorom Kur'ana. U ajetu se kaže: Ukoliko bi se ovaj
Kur'an objavio nekom brdu, planini vidjeli biste kako bi se isto
raspršilo od straha. Potičući nas da razmišljamo, kako to,
tj. da li ukoliko odnesem čitav paket Kur'ana i stavim ga na
brdo da li će se brdo raspasti, ma ne, nemoram na brdo, stavit
ću ga na sto i vidim da se neće raspršiti, u čemu je onda stvar.
Odmah nam se daje odgovor da se ne bismo mučili, te da ne nosimo
Kur'an ili pakete bilo gdje, već znajte, to su samo primjeri.
Primjeri koje navodimo ljudima ne bi li razmislili o tome, zašto
bi se brdo raspršilo od straha ukoliko bi mu se Kur'an objavio.
Sljedeći razlog dolaska svih Poslanika kroz povjest čovječanstva
jeste da bi doveli čovječiji razum do procvata, tj. da bi ga
odgojili. Zato možemo na licu mjesta zaključiti da je
razmišljanje jedan od ciljeva slanja Poslanika. Stalno se
postavlja pitanje zašto čovjek obavlja namaz, daje zekat, ide na
hadž, posti, ili bilo šta drugo radi. Upravo ovo jedno od
hiljadu zašto koje se u nama rađa dolaskom Poslanika,
predstavlja iritiranje naših misaonih vrlina koje od nas mogu
napraviti čovjeka kao misaono biće, biće koje će razmišljati o
uzvišenim činjenicama, i ukoliko se dogodi da svoje potencijale
ne dovedemo u aktuelnost nećemo biti biće koje ima bilo kakvu
vrijednost. Obratimo sada pažnju na to kakva je razlika između
čovjekovog znanja i razuma, jer vidimo da na jednom mjestu
Kur'an kaže da je znanje kao komentator Kur'ana, a na drugom
mjestu kaže da je to čovjekov razum. U vezi sa tim pitanjem
možemo reći da imamo dva različita pojma, jedan je sticanje
znanja, a drugi odgajanje. Pa tako u islamskoj tradiciji imamo
dva poglavlja, jedno poglavlje se zove poglavlje o znanju ili
poglavlje o sticanju znanja, tj. o čemu se steklo znanje i onome
koji se naziva znalac, a na drugom mjestu imamo poglavlje o
razumu, o onome koji ga ima, tj. o racionalnom čovjeku i
njegovim mišljevinama. Ovo bismo najbolje mogli objasniti
primjerom jednog pogona, naprimjer tekstilnog kombinata, čiji
razlog postojanja je proizvodnja finih materijala za odjevne
predmete. Da bi se došlo do toga u naš pogon mora doći
repromaterijal, sirovine od kojih se pravi tkanina, da bi se od
nje moglo napraviti odjeća. Pretočimo li ovaj primjer na
funkcioniranje čovjekovog znanja i razuma, onda je razum pogon
za preradu, a znanje je repro-materijal koji prolazi kroz taj
pogon. Vratimo se tekstilnom kombinatu koji ukoliko ne bi
dobijao sa raznih strana svijeta repromaterijal, ali i pored
toga pustimo da mašine rade bez ičega, tj. u prazno u tom
slučaju džaba trošimo struju i habamo mašine. Postoji i drugi
primjer, nemamo mašina ali imamo dosta neiskorištenog
repromaterijala, koji će će istruhnuti, vlaga će ga uništiti i
nikakve koristi od njega nećemo imati, to se naziva uzaludno
ulaganje. Dakle i čovjek ima potrebu za materijalima, tj. ima
potrebu za sticanjem znanja, za gomilanjem znanja, ali odmah
kada je posrijedi gomilanje znanja onda ima potrebu i za razumom
kojim će analizirati i ostvariti sliku saznanja. Obratite pažnju
na sljedeći hadis: “Koliko je samo učenih ljudi koje je ubilo
neznanje.” Ovo se tiče našeg primjera gdje je čovjek alim, tj.
posjednik repromaterijala ali nije pokrenuo mašinu u rad. Ili
pak može pokrenuti mašinu ali ukoliko nema materijala džaba mu.
Evo jedne smješne parabole. Jednoga dana unajmi čovjek radnika
da mu nešto odradi, međutim, nisu se dogovorili o dnevnici.
Pošto je nastupila večer radnik iscrpljen dođe kod gazde i reče
završio sam posao daj mi moju dnevnicu pa da idem kući. Ovaj
odgovori tvoja današnja dnevnica je ništa. Kako bolan ništa,
upita radnik. Ništa, ti si danas zaradio ništa, potvrdi mu
poslodavac. Pa dobro reče ovaj, daj mi onda to moje ništa.
Poslodavac unezgođeno reče: kako bolan da ti dam ništa? Kako god
znaš ali nema ti druge. Dogovoriše se da odu do Nasrudin hodže
da on riješi ovu napetu situaciju. Kada su došli do hodže
upoznaše ga sa svojim problemom. Hodža reče: Budite bez brige,
začas ćemo to riješiti. Zatim ustade uze jednu vreću napuha je
da oni ne vide, donese je i reče radniku da zavuče ruku i uzme
ono što je unutar nje. Pošto izvuče ruku reče: Ee, ništa!
Odlično, povika hodža uzmi to ništa i idi. Dakle i mi imamo
potrebu za racijem za razumom, tj. pogonom koji ne može raditi
ukoliko nema znanja i informacija koje će analizirati.
Zahvaljujući
informacijama koje se tiču drugog Svijeta, one su poput ovoga
svijeta, međutim sa određenim razlikama. U tom svijetu postoje i
tjelesne i fizičke, tj. apstraktne kazne i nevolje. Tako u 56.
ajetu sure Nisa čitamo:
One koji ne
vjeruju u dokaze Naše Mi ćemo sigurno u vatru baciti; kad im se
kože ispeku, zamjenićemo ih drugim kožama da osjete pravu
patnju. Allah je, zaista silan i mudar.
Ovaj nam primjer daje do
znanja da je što se tiče kažnjavanja na budućem svijetu prisutna
i tjelesna bol. Međutim, u suri Zumer od 38. do 41. ajeta daju
nam se prizori mentalnih kazni: Ljudi slijedite ono što vam
se od Gospodara spušta prije nego li se na vas spusti kazna u
stanju neobavještenosti i nehata da ne bi rekla duša teško meni
zbog nenadoknadljive nesreće, tj. propuštenog čovjekovog
vremena. Uzmimo za primjer jednog studenta kojem su se primakli
ispiti a on ni pet para, već ispija kahve i provodi se, međutim,
kada iziđe na ispit neće biti zadovljan s indeksom, tada će se
početi udarati po glavi: Au šta uradih, ali tada je kasno. Dakle
na Ahiretu imamo i tjelesne i mentalne kazne što se tiče
blagodati i njih imamo tjelesnih i mentalnih. O tome ćemo još
govoriti da se ne bi ispostavilo da je Džehennem jedna velika
jaruga u koju se bacaju krivci, kao što s druge strane Džennet
nije jedna velika bašča. Ukoliko ste primjetili kada smo
govorili o procesu čovjekovog sagorijevanja u Džehennemu, gdje
će da sagori pa opet da sagori, nemojte se pitati gdje je tu
Milost Božija, to nema veze sa milošću Božijom, usljed toga što
je Uzvišeni tako milostiv da riječ milostiv ne može objasniti
Njegovu milost, jer kada je riječ o Allahu i riječi milostiv ona
je tako malehna, neobuhvatljiva i ne može izreći pravu veličinu
i obim. Kolika je Božija milost dobrano se može shvatiti iz
primjera u kojem Muhammed, s.a.v.a., objašnjava šta je Gospodar
rekao Davudu, a.s.: O Davude kada bi znali oni koji su mi
okrenuli leđa, tj. oni koji griješe koliko ih volim umrli bi od
ushićenja. Sa jedne strane vidimo Božija Milost a sa druge
strane 56. ajet sune Nisa gdje se kaže kada god mu tjelo izgori
mi mu drugo stvaramo i ono opet sagori. Kako ovo dvoje pomiriti
sa jedne strane toliko milosti a sa druge strane strašna kazna.
Na ova pitanja koja smo sada postavili odgovorit ćemo uz pomoć
kur'anskih ajeta i kada damo odgovor i kada damo novi odgovor i
kada bacimo novi pogled na vjeru reći ćemo čekaj ovo je nešto
sasvim drugačije. Vidjet ćemo da je Uzvišeni prema nama i
previše Milostiv. Vidjet ćemo, tj. ispostavit će se da je vjera
za nas neophodnost isto kao što je voda neophodnost da utoli žeđ
žednom čovjeku tako je i vjera neophodnost za kojom postoji
osjećaj žeđi i potrebe. Naglašavam da će se neophodnost vjere i
naša potrebitost za njom bolje ukazati i biti će jasnija nego li
naša potrebitost za vodom, za odlazak u šetnju, za odmorom.
Zašto je to tako, zbog toga što nam vjera objezbeđuje relaciju
konačnost - beskonačnost. |
