|
Redovna predavanja za
mlade
ZAVIST I
LJUBOMORA II
21.10.2006
Postavljeno je pitanje da li je dozvoljen bilo kakav odnos
između ženskog i muškog spola, prije stupanja u bračnu
zajednicu. Ako je dozvoljen koje su to granice, tj. koja je
granica tolerancije?
Današnjim ćemo se
predavanjem pokušati uklopiti u postavljeno pitanje. Pitanja
koja izviru iz ove teme su mnogobrojna. Naprimjer, odmah se
možemo osvrnuti na relaciju između vjere i slobode, vjere i
ljudskih prava, vjere i onoga što vrijeme zahtjeva. Odmah se
može postaviti pitanje koji su to razlozi zbog čega je islam
koji je u prvih pet stoljeća nakon svoje pojave kao što kaže
Will Durant bio glavna okosnica i nositelj razvijenosti u svim
segmentima ljudske kulture, međutim, jednostavno nakon tih pet
stoljeća razvoj ne samo da nije nastavljen, već počeo je pad.
Šta je bio razlog tog dešavanja? Wil Durant analitički
posmatrajući povijesne trenutke kaže da su dvije velike pojave
koje se tiču islama ali nekako antagonistički suprotstavljene,
prvo, pet vijekova uspjeha i kulminacije islama u svijetu, a
nakon toga nagli pad te brilijantne civilizacije, dvije najveće
pojave u historiji čovječanstva na koje se treba obratiti
posebna pažnja. Također, libanac Šibli Šumejl koji je bio
materijalistički opredeljen u jednim od svojih članaka Kur'an
i urbanost, kaže: Neprijatelji islama kažu da je islam bio
uzrokom stagnacije muslimana, međutim – kaže on: to nije istina,
fakti nam govore sasvim drugačije. Na ova i na mnoga druga
pitanja koja nisu spomenuta pokušat ćemo da iznađemo logične
odgovore i rešenja. Prvu stvar koju moramo uzeti u obzir jeste
ona činjenica na koju nas upućuje Kur'an. Kada razmišljamo i
govorimo o islamu trebamo biti svijesni da postoje dvije vrste
islama prvi jeste logični islam a drugi jeste geografski islam.
Jedan islam drugim
riječima jeste rezultat ljudskih postignuća, razmišljanja,
zaključivanja i logike. A drugi islam, što nije svojstveno samo
islamu već i ostalim ideologijama, jeste islam kao geografsko
nasljeđe, naprimjer, rođen sam u takvom okruženju gdje mi je
babo bio musliman ili jeste musliman sasvim je razumno da ću ja
biti musliman kao i moja braća i sestre. Zato je veoma važno na
prvom koraku riješiti svoj stav ili status prema islamu, drugim
riječima raščistiti sa sobom da li smo svoj islam naslijedili i
zadovoljni smo time, ili smo pak svoj islam iznašli. Mi trebamo
postupiti u skladu sa pravilom prihvaćenim kod arapa: osiguraj
zemlju pa tek onda ocrtaj kolika će ti kuća biti, tj. gdje će ti
biti kuhinja, dnevna soba, toalet itd. Nije loše spomenuti
primjer Nasrudin hodže koji se do određene mjere tiče ove teme.
Jednom ga zateče komšija kako nešto traži ispred kuće. Selam
alejkum efendija – povika on, pa upita: šta to tražiš? Izgubio
sam ključ, odgovori hodža. On mu se pridruži i poče tražiti ali
ubrzo mu postade sumnjivo jer krug u kojem je hodža tražio
bijaše nekako nedefinisan, zato ga upita: Je li efendija, a znaš
li ti gdje si izgubio ključ? Znam, znam odgovori hodža: U kući.
Pa zašto ga tamo ne tražiš, živ mi bio?! Hodža reče: Ee, ovdje
se bolje vidi nego u kući!
Kao što smo rekli prva
stvar koju bismo trebali učiniti jeste da budemo načisto sa
svojom vjerom, što svakako nije svojstveno samo islamu već i
druge religije pate od iste patološke pojave, tj. bolesti
geografskog nasljeđa, i ne samo vjera, već i ideologije. Uzmimo
u obzir, materijaliste i to etičke materijaliste, oni nisu
uspjeli racionalno dokazati nepostojanje Boga, već podlegli su
svojim strastima bilo im jednostavno drago da uživaju zato su
sebe uvjerili da trebaju napustiti vjeru i Kur'an, jednostavno
su odlučili: hoću da uživam. Tek kada budemo načisto sa tim
kakvu relaciju imamo sa vjerom kojoj pripadamo, onda možemo
pristupiti odgovaranju na postavljeno pitanje.
Kada je već tako, idemo
odgovoriti na pitanje: koji je to islam, logični islam?
U Kur'anu ima veliki
broj ajeta koji govore u vezi sa primanjem vjerovanja, tj.
uvjerenja. Možda su najobuhvatniji u suri Ali-Imran u ajetima od
190. do 194.
إِنَّ
فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ
وَالنَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ الَّذِينَ يَذْكُرُونَ
اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ
فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا
بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ رَبَّنَا إِنَّكَ
مَن تُدْخِلِ النَّارَ فَقَدْ أَخْزَيْتَهُ وَمَا لِلظَّالِمِينَ
مِنْ أَنصَارٍ رَّبَّنَا إِنَّنَا سَمِعْنَا مُنَادِيًا يُنَادِي
لِلإِيمَانِ أَنْ آمِنُواْ بِرَبِّكُمْ فَآمَنَّا رَبَّنَا
فَاغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَكَفِّرْ عَنَّا سَيِّئَاتِنَا
وَتَوَفَّنَا مَعَ الأبْرَارِ رَبَّنَا وَآتِنَا مَا وَعَدتَّنَا
عَلَى رُسُلِكَ وَلاَ تُخْزِنَا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّكَ لاَ
تُخْلِفُ الْمِيعَادَ
U stvaranju nebesa i
Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom
obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha
spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru
naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas
patnje u vatri! Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u vatru
ubacio Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć
priteći. Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u
vjeru; “Vjerujte u Gospodara vašeg!” - i mi smo mu se odazvali.
Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih
postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s dobrima.
Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima
Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti zaista ne kršiš
obećanja!
To su ljudi koji su u
stalnom razmišljanju o Uzvišenom Gospodaru, u ajetima je rečeno
da stalno razmišljaju o Gospodaru i kada se kreću i kada sjede i
kada leže pokušavajući da iznađu odgovor na pitanja, ko je
Stvoritelj ovoga svijeta. Tim povodom oni razmišljaju o
stvaranju Nebesa i Zemlje dolazeći do zaključka da ovaj svijet,
kreacija sa svom ogromnošću ne može sama od sebe nastati već da
ima Stvoritelja. Zatim kažu: Bože, mi smo čuli Tvoga glasnika
koji poziva u vjeru.
Ukoliko smo pažljivo
pratili, oni su na osnovu argumenta dosegli vjeru i izvor
stvaranja a zatim kada je stupila na scenu institucija
Poslanstva kada im je s te strane donesen argument oni su
bespogovorno prihvatili ponuđeno. Međutim, Kur'an nam daje do
znanja da je njihov stav prema tom pitanju bio poseban, drugim
riječima nije se jednostavno dogodilo da Poslanik kaže ja sam
Poslanik i da ga oni odmah prihvate. To nije išlo baš tako
lahko, već su i to, tj. prihvatanje Poslanstva učinili na
temelju argumenta. Usljed toga se u jednom ajetu kaže: I dođe
jedan čovjek s kraja grada i reče slijedite Poslanike! Na
pitanje zašto da ih slijede navode se dva argumenta koji su
razlog opravdanosti slijeđenja i koje bi svakog normalnog
čovjeka, zdravog razuma i srca, zadovoljili kada bi ih čuo.
Oni ne traže nikakvu nadoknadu za svoj poziv (a drugo)
njihove riječi su utemeljene na zdravom razumu, tj. logične su.
Dakle, vidimo da je karakteristika i posebnost ovih ljudi bila u
načinu njihovog kretanja prema Bogu, koje je bilo ustanovljeno
na čistom racionalnom dokazu također je i prihvatanje poslanika
Božijih bilo ustanovljeno na racionalnom argumentu. Poslaniku se
kaže: Reci! Ovo je moj put, kojim pozivam Bogu, a moj poziv
je na temelju basireta, tj. na temelju zdravog uvida u stvari.
Znači, svjestan sam šta mi se predočava i šta predočavam. Dakle,
prvo mora biti poziv ka Bogu, a drugo da bude utemeljen na
basiretu, tj. na uvidu u stvari. Postavimo sada pitanje samima
sebi. Zamislimo da se nalazimo na mjestu gdje se vodi neka
rasprava ili da kažemo prezentiranje jedne istine, bilo da je
ona politička ili ekonomska, moralna ili vjerska, ali istine
koja rješava probleme i raščišćava puteve. Koliko smo spremni u
datom trenutku proći se sebe, proći se svoga Ja i prihvatiti
istinu onakvom kakva jeste? Drugim riječima koliko sam sposoban,
jak i slobodan da istinu prihvatim zbog toga što je istina, a ne
da neku “istinu” prihvatim zbog toga što mi je u korist, zato
što mi naprimjer, sa nekih meni svojstvenih kulturnih i inih
razlika ide u prilog i sviđa mi se samo zato što potiče iz moje
države, partije, grupe i sl, bez obzira što je možda ono što je
“tuđa istina” stvarno istina i znatno bolje. Ili pak koliko smo
spremni negirati ili bolje da kažemo odbaciti onu stvar koja
jeste nama u korist ali nije istinita. Evo jednog primjera kroz
kojeg ćemo uvidjeti koliko smo sa aspekta svoga psihičkog
kvaliteta bliski Poslaniku. Bilo je to vrijeme kada formalno
gledano muslimani i Poslanik nisu bili na zavidnom nivou. S
jedne strane mali broj muslimana a s druge nisu imali nikakvog
utjecaja u društvu. Jedan od Poslanikovih sinova umire, baš u
tom periodu, tj. istoga dana dešava se pomračenje Sunca.
Muslimani su bili veoma raspoloženi, ne zbog smrti, već zbog
događaja koji se desio, pomislili su ovo je pomoć i naklonost
nebesa, koja žele potvrditi da je on Poslanik. Toga dana veliki
broj onih koji nisu bili prihvatili islam, prihvatili su ga i
rekli ovo je sigurno nebeski čovjek. Da smo mi kojim slučajem
bili namjesto Poslanika rekli bi ovo je izvanredna prilika, ovaj
događaj bi bio u korist da nas prihvate ljudi. Međutim, Poslanik
nije kao mi, on saziva vjernike u džamiju odlazi na mimber i
drži dugo predavanje. Između ostalog rekao je: Pazite, kreacija
funkcionira na nepromjenjivim zakonima. Zatim im je održao dobar
čas astronomije o kretanju Sunca i Mjeseca i o zakonima koji
vladaju Objektivnim svijetom i među ljudima. Među tim zakonima
je i smrt koja je iz reda zakona Božijih. “Smrt moga sina nema
nikakve veze sa pomračenjem Sunca”, dao im je do znanja.
Politički gledano Poslanik je mogao prešutjeti taj detalj, u
smislu niti da ga potvrdi niti da ga negira, već jednostavno da
ga prešuti. Međutim, da je Poslanik prešutio i da nije reagirao
na sebi svojstven način da li bismo danas mogli odgovoriti
nauci. Božiji Poslanik nije došao da zloupotrebljava neke stvari
ili da osvaja što veći broj glasova koji će stati iza njega.
Upravo zbog toga mu Uzvišeni kaže: Reci ovo je moj put na kojem
pozivam ka Bogu; ako već postoji poziv ka Bogu on mora biti
ustanovljen na temeljima istine jer poziva Istini. Zato se i
kaže: pozivam na osnovu basireta, tj. na osnovu uvida,
osvješćenosti, jasnoće. Dakle, na prvom mjestu moramo riješiti
svoj položaj u islamu, tj. da li smo mi islam prihvatili samo
zato što su nam babo i majka muslimani. Zatim, moramo
proanalizirati i druge ideologije, tj. vidjeti šta govore
materijalisti, komunisti, humanisti.
Sada ćemo pogledati šta
je to geografski islam. U suri Bekare u 170. ajetu koji se
odnosi na nevjernike kaže se:
A kada im se
rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” - oni odgovaraju: “Nećemo,
slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.”
Znači njihova poruka je
jasna, dali su do znanja da ih uopće ne interesira da li je ono
što im roditelji slijede logično i istinito, jednostavno im je
bitno da nastave putem kojim se kreću njihove babe i mame.
Kur'an zbog toga i kaže:
Zar i onda kada im preci nisu ništa shvatali i
kada nisu na pravom putu bili?!
Drugim riječima,
zar bi svoje roditelje slijedili i onda ako bi im roditelji
prihvatali ono što nije ustanovljeno na logici, tj. nelogične
stvari i ukoliko bi bili neupućeni. Poželjno je svak za sebe da
uđe u sebe, u svoju najskriveniju prostoriju, svoj hard disk,
gdje se nalazi predstava i slika o vjeri da vidimo kolika je
naša predstava o vjeri zbiljna, tj. koliko je naša i da li smo
je stekli konstatovanjem toga šta je istina ili smo je pak samo
naslijedili od roditelja. Ovo se ne tiče samo vjere već, svih
stvari.
Spomenut ću jedan
događaj iz svoje prošlosti. Sjećam se kada su me pozvali iz
direkcije jednog teheranskog univerziteta – bilo je to prije
šesnaest godina - da budem profesor doktorantima. Na prvom
predavanju sam im se obratio riječima, da prije nego li počnemo
s nastavom iznesem jedan prijedlog koji ukoliko prihvate nek
razmisle o tome, ukoliko pak ospore, nek objasne zašto su to
učinili, da bih se i ja okoristio. Predložio sam im da odmah na
početku iziđemo iz svojih klišea, ja iz svoga vjerskog a oni iz
svoga naučnog. Zašto? Usljed toga što bez obzira o kome da je
riječ, naša vjerovanja, moralnosti, društvene navike, kodeks
ponašanja itd, uglavnom se temelje na onome što smo preuzeli od
jednog broja starih deda i nana. Kada se branimo ili zauzimamo
vjerski stav, tj. pozicioniramo se i drugi također zauzimaju
svoj stav. Počeo sam analizirati od sebe. Da li sam ja onoga
dana kada sam stupio u vjersku školu, odložio ono od vjere što
sam naučio od svojega babe i djeda, pa sam rekao sada ovo
nastranu, a da vidim šta Kur'an ima reći o vjeri i kako je on
prestavlja. Tačno je da sam ušao u instituciju za vjersko
obrazovanje gdje sam učio metodologiju, šerijatsko pravo,
komentar Kur'ana, filozofiju, međutim, sve se to temeljilo na
onome što sam učio od babe i majke. I vi također – obratih se
doktorantima - kao svjetovni znastvenici učili ste fiziku,
hemiju, politologiju i mnogo drugih stvari a koji je od vas sjeo
kući i onako sa svojom majkom koja sada ima 80/90 godina da se
sa etičke strane zapita kakav je moj odnos sa njom, ona
nepismena a ja pismen. Ili ko je od vas sa psihološkog aspekta
prišao konstrukciji samoga sebe i konstrukciji svoje sestre pa
je rekao ja se i sestra razlikujemo u psihološkom aspektu, sa
njom imam poseban odnos kojeg ja u opće nemam. Ili recimo koji
je od vas profesora na fakultetu napravio psihološki pristup
grupi učenika kojima držite predmet pa da priđete tako što ćete
svjesno reći kako imate učenike iz gradske i seoske sredine, iz
bogate i siromašne sredine, nadarene i nenadarene. Kako da
napravite univerzalan pristup da se svi okoriste vašim
predavanjima. Na kraju im rekoh: nemojmo barem sebi lagati,
pogledajmo istini u oči, pogledajmo je onakvom kakva jeste. Naš
metod nažalost nije takav, svi mi bez obzira bili svjetovni ili
vjerski intelektualci, ili samo vjernici, ili da smo odvojeni od
vjere, sve što u svojim životima prihvatamo to ne činimo na
temelju obavjesti i uvida u te stvari, sve što negiramo ne
negiramo na temelju uvida u te stvari. Ovaj sam događaj iz
ličnog iskustva iznio zbog toga da ne pomislite da se obraćam
samo vama, jer mi ljudi smo svi takvi. Već sam naglasio da ovo
pravilo ne obuhvata samo ljude koji su okrenuti vjeri, već se
tiče svih pa i materijalista. Vjerovatno se sjećate kada sam
spomenuo svoga dobrog učitelja koji je govorio da kada bi imao
moć uspostavio bi jednu jaku instituciju poput fakulteta, kojeg
bi nazvao fakultet materijalizma, gdje bi zaposlio najveće i
najpristrasnije ali i najsposobnije materijaliste koji dobro
poznaju sve ono što zagovaraju. Zbog toga što bi na taj način
upućujući kritike ostalim svijetonazorima, a posebno islamu, kao
prvo omogućili islamskim učenjacima da se u detalje upute u
suštinu njihovih stanovišta, na koja će moći koristeći se
islamskim i kur'anskim naukom davati precizne i zadovoljavajuće
odgovore.
Jednom smo prilikom
citirali hadis gdje Božiji Poslanik kaže da je jedan sahatak
razmišljanja bolji nego li 1, 7, ili 70 godina ibadeta (zavisi
od hadisa). Uzevši u obzir ovaj hadis predočimo da nam se pruži
prilika da odemo u Medinu da posjetimo Poslanikovu džamiju i
njegov mezar. U tom slučaju možemo učiniti dvije stvari ili
klanjati dva rekjata ili pak sjesti i jedan sahat razmišljati.
Sa Poslanikovog gledišta koje je od ovo dvoje vrijednije? Sasvim
logično, razmišljanje je po Poslaniku bolje. Međutim, unatoč
tome svaki bi od nas pristupio namazu. Svak bi rekao: zar sam
prešao 4000 km da bih sjedio i razmišljao!? Dočim, Poslanik kaže
sjedi i razmišljaj, ako ništa razmišljaj o tome zašto moraš
preći 4000 km da bi vidio Poslanika, zašto i kakve veze ima
između tebe i Poslanika? Poslanik kaže: sjedi i razmišljaj a mi:
sve je to dobro ali daj da ja klanjam. Zbog čega je to tako,
zbog toga što je namaz naš običaj. Post je naš običaj. Navest
ćemo primjer jednog čovjeka koji niti je klanjao niti postio ali
je ipak u toku Ramazana uvijek ustajao na sehur i jeo. Kada su
mu rekli ti niti klanjaš niti postiš, zašto ustaješ na sehur? On
reče: Znate šta niti klanjam niti postim ako još ne ustanem na
sehur biti ću prafi nevjernik. Zbilja je ta, da smo se prosto
navikli, i da iz čiste navike obavljamo stvari. Tako i kada ajet
kaže: Ne to! Unatoč čemu oni kažu: E baš to! Poslanik također,
kada nam priča a on ne priča iz svoga nahođenja, sve što kaže to
je objava. On nam kaže sjedi razmisli, ali mi ne, mi ćemo ipak
klanjati dobrovoljni namaz, što je dobar pokazatelj da naprosto
slijedimo navike. Poslanik nam također kaže: “Kada vidite
čovjeka koji puno klanja i puno posti (tj. puno čini ibadete)
nemojte se ushititi njegovim stanjem dok ne vidite kako
razumije,” tj. da li shvata zašto klanja, zašto posti. Jer kaže
Poslanik: “Zaista je nagrada u mjeri razumijevanja.” Upravo zbog
toga metod Poslanika kojeg je redovito činio prije nego bi
obavio noćni namaz jeste da bi izlazio iz kuće i upućivao pogled
u nebo učeći ajete koje smo maločas naveli. To je radio da bi
nam odaslao poruku: da namaz nije zarad samog namaza već:
Klanjaj namaz zarad sjećanja na Mene. Kada bi čovjek bio
svjestan činjenice da ga neko nadzire 24 sahata bez prestanka,
neko ko je moćan i sposoban uraditi šta god zaželi, on u tom
slučaju ne bi nikada učinio nešto što je oprečno zakonu. U suri
Alek se kaže: A zar ne znate da Allah gleda (tj. vidi
šta radite)?! Ukoliko sebi predstavimo Svoga Gospodara
upravo onako da je moćan i Milosrdan, kao Onoga koji odgovara na
pitanja, ukoliko ga tako predstavimo nećemo učiniti nikad nešto
što je oprečno onome što je On zabranio.
U jednoj se predaji
kaže: “Čuvajte se grijeha kada ste u osami, {zbog čega i tada?}
jer Svjedok je onaj koji i Sudi.” Ukoliko u sebi predstavimo i
uzmemo u obzir takvog suca nikada nećemo sebi učiniti nažao tako
što ćemo biti neposlušni roditeljima. Ukoliko nam je Bog dao
jednu sposobnost nikada nećemo ismijavati svoga cimera zato što
je on nema. Ukoliko nam je Uzvišeni dao da budemo bogati sigurno
da nećemo raskalašnim načinom života izazivati tugu u srcima
drugih. U jednom se hadisu kaže da će na Sudnjem danu Uzvišeni
pitati zašto si se predstavljao i nisi radio u ime Mene već sve
što si radio to si radio u ime ljudi, e da bi te oni hvalili.
Zar je onaj u čije ime si radio to što si radio od Mene moćniji,
zar je od Mene Milostiviji, zar je od Mene obavješteniji? U
Hadisu se dalje nastavlja: U tome će trenutku toliko čovjeka
uhvatiti stid da će reći: Bože završi sa mnom pa makar me bacio
u vatru.
Jednom mi je prilikom
jedan slučajni poznanik ispričao nešto veoma interesantno:
“Radio sam sa jednim prijateljem u Teheranu. Poslodavac je bio
veoma plemenit i dobar čovjek, kada bi god došlo vrijeme ručka
on bi nas zaustavio da ručamo kod njega u kući. To je tako išlo
iz dana u dan sve dok je stekao povjerenje u nas. Jednoga dana
na nesreću moj prijatelj nije mogao odoljeti a da ne uzme stolni
sahat koji mu se jako svidjeo. Stavio ga je u džep niko to nije
znao, čak ni ja. Nastupilo je vrijeme ručka. Po običaju smo
sjeli za sofru kada se iznenada oglasi zvono sahata iz džepa. U
trenutku smo bili zatečeni nismo znali šta da radimo, jedino šta
mu je palo na pamet jeste da je rekao: Hm, stavio sam sahat u
džep da ne bi pao, bila bi šteta da se pokvari. U tom trenutku
toliko smo bili postiđeni da nismo znali šta da radimo, da smo
kako mogli propasti u zemlju.”
Zapitajmo se šta ako Bog
učini pa na Sudnjem danu iz našeg džepa zazvoni sahat, to je
upravo taj trenutak kada čovjek iz prethodnog hadisa kaže: O
Bože završi sa mojim računom što brže pa makar me bacio i u
vatru.
Upravo zato dragi moji
prvo što moramo učiniti, prvi korak jeste da riješimo i da
iskristaliziramo svoj odnos sa vjerom. Prije nego što damo
odgovor kakvi trebaju biti odnosi muškog i ženskog spola, kakav
je odnos vjere i slobode, kakav je odnos vjere i onog što
zahtjeva vrijeme, kakav je odnos između biti vjernik i biti
moderan čovjek, prvo trebamo vidjeti kakav je odnos mene i moje
vjere i na koji način sam je prihvatio.
Evo upravo potaknut
takvim pitanjima sjeo sam i napisao mali članak pod naslovom
Vrijeme i izazovi vremena ili ono što vrijeme zahtjeva. Jer
dok ne nađemo i ne odgovorimo, i na logičan način ne riješimo
svoj odnos prema vjeri možemo možda riješiti 8/9 pitanja ali
sigurno ćemo zapeti na 11/12/13, pitanju. Iz prostog razloga što
je svijet u kojem živimo svijet jake naučne ekspanzije,
svakodnevno se otkrivaju novi zakoni, svakodnevno se dolazi do
novih otkrića koja za sobom povlače stotine drugih pitanja.
Upravo se zbog toga moramo opremiti znanjem kojim ćemo znati
razdvojiti pravo od lažnog, istinu od zablude, zakon kreacije od
dogovorenog ljudskog zakona, kada ćemo biti poput zlatara koji
kada mu neko donese prsten nema potrebe da pita: ko si ili šta
si, već uzme tečnost za analizu i odmah vidi je li zlato ili
nije a ako je zlato koliko ima karata. Zato ponašajte se u
skladu riječi prenesenih od Isa, a. s., koji kaže: “Uzmite
istinu pa makar i od onoga koji je u neistini, i ne uzimajte
neistinu pa makar i od onoga koji je u istini, budite ljudi koji
procjenjuju govor.” Budite svjesni činjenice da je islam došao
za cijelo čovječanstvo i za sva vremena, sve do kraja, sve dok
postoji čovječanstvo, ako je već tako, ako je već univerzalna
religija, onda bez najmanje sumnje islam mora nuditi odgovore na
sva pitanja. |
