Sa arapskog na bosanski preveo i predgovor napisao: Salih Čolaković

Odjelu:

Enes Karić,
Salih Čolaković,
Orhan Bajraktarević,

Muhammed el Gazalije, rođenje vrijeme i okolnosti

"Ihjau-ulmiddin"- (Prepodrod islamskih nauka), životno i kapitalno djelo velikog islamskog mislioca i filozofa, Muhameda Ebu Hamida el-Gazalija, prevedeno je na sve žive i značajnije jezike svijeta. Po mnogima to je, nakon Kurana i Sunneta, najčitanije djelo. Što se, pak, Evrope i Zapada tiče, ni jednoj islamskoj ličnosti, izuzimajući Muhammeda, sallallahu ajejhi ve sellem, nije posvećeno pažnje i prostora kao Gazaliju.

Činjenica je, međutim, da ovo djelo, unatoč velikoj potrebi, a svakako i interesovanju naše čitalačke publike, još nije ugledalo svjetlo dana na bosanskom jeziku. No, ne bi se moglo reći da nije bilo ozbiljnijih namjera i pokušaja na tom planu. Sjećam se, krajem osamdesetih godina, pokretači "Preporoda" i "Islamske misli", kao i kompletne pisane i žive riječi kod nas, prof. Husein ef. Dozo i prof. dr. Ahmed Smajlović, dali su veliki podstrek i zamah prevodilačkoj aktivnosti. Pokrenuta je i ideja prevođenja i tumačenja "Ihja-a". U Carevoj džamiji u Sarajevu održano je i nekoliko zapaženih predavanja posvećenih ovom značajnom projektu, a masovnost prisutnih na tirn predavanjima, svjedočila je o jakom interesovanju naše populacije za ovo Gazalijevo djelo. Predavači su bili: prof. dr. Nijaz Šukrić, moja malenkost i, koliko me pamćenje služi, prof. Hilmo Neimarlija i prof. Mehmedalija Hadžić. Međutim, za naše drage profesore i pokretače, za nas koji smo se tada prihvatili tog rada, a možda i za sami trenutak i okolnosti - bio je to preambiciozan projekat.

Danas, kad sam, uz pomoć Allaha, dželle šanuhu, naišao na razumijevanje i podršku Izdavača, odlučih da realiziram davno započeti projekat i sunnet. Svjestan sam težine i odgovornosti ovog prevođenja. Bilo je prijedloga, od strane mojih iskrenih prijatelja i saradnika, da se uradi jedan izvod i rezime "Ihja-a". Time bi ključna poruka djela bila plasirana, a dobilo bi se na uštedi vremena i prostora. U prilog ovom nastojanju išla je i činjenica da čovjek danas ima sve više obaveza, a sve manje slobodnog vremena. Prisutan je strah, pa i averzija, prema opsežnim i glomaznim djelima što je mnoge prevodioce i izdavače u svijetu rukovodilo da opširna djela, u koja svakako spada i ovo Gazalijevo, prevode i izdaju u skraćenoj verziji. Ja sam se, uvažavajući ovu činjenicu, a što je bio stav i želja Izdavača, ipak odlučio za kompletan prijevod "Ihja-a". Razlog za to je amanet, o kojem sam već nešto rekao, a uvjeren sam, da velika većina čitalačke publike našeg govornog područja, želi ovo djelo, kako u prijevodu orginalnog arapskog jezika, tako i u njegovoj cjelini.

Dao sam sebi zapravo da, kada suhistorij ske ličnosti i događaji u pitanju, ime pobliže naznačim i odredim, smatrajući to, za današnjeg čitaoca, neophodnim i korisnim.

Sto se, pak, tiče hadiske građe navedene u ovom Gazalijevom djelu, nastojao sam navesti hadiske zbirke i djela u kojima se dotični hadis nalazi, uključujući naravno i prenosioce samih hadisa. Nisam se upustio u problematiku vjerodostojnosti i kategorizacije hadisa, što mnogi prevodioci i analitičari "Ihja-a" danas obavezno praktikuju.

Na osnovu toga, neki savremeni kritčari optužuju Gazalija za nepoznavanje hadisa. Lično sam ubijeđen, da je Gazali bio upućeniji od mnogih i u hadiske znanosti, naročito onih koji ga danas kritikuju. Razlog zbog kojeg je Gazali određeno hadise, koji ne spadaju u pritvrdenu kategoriju hadisa, ipak uvrstio u "Ihja" leži prije svega u činjenici da je autor ovo djelo prevashodno posvetio običnom čovjeku. U kontekstu takve namjere, te takvog obraćanja, kao što je poznato, dozvoljava se korištenje hadisa koji ne posjeduju detaljnju argumentaciju. Naravno, ovo pod uvjetom, da dotični hadis po svom sadržaju ne odudara od generalne Kur anske Poruke.

Nastojao sam, koliko je to u mojim mogućnostima, da i ovaj prijevod na bosanski jezik, prije svega bude prilagođen običnom čovjeku. Neke orjentalne termine, koji su u osnovi arapski, turski ili perzijski, a koji su u viševjekovnom, bolje reći islamskom životu na ovim prostorima, korišteni i ustaljeni, i koji su kolokvijalno već postali dio bosanskog jezika, svjesno sam protežirao i koristio.

Gazali je ovo svoje djelo napisao u trenutku kada je islamski svijet bio izložen jakoj ideološkoj, ekonomskoj i političkoj ekspanziji i pritisku. Dovoljno je istaći da je "Ihja" nastao upravo u momentu upada krstaša na islamske teritorije i pada Kudusi Šerifa (Jerusalema). Možda je i naše vrijeme dosta slično tom vremenu. Aspiracije na islamske teritorije i bogatstva demaskiraju krstaše našeg vremena. Druga je stvar koliko mi to hoćemo, ili smijemo priznati kao činjenicu.

U svakom slučaju, Gazali je ovim djelom, kako islamskom svijetu, tako i čovječanstvu u cijelosti, uputio snažnu poruku i upozorenje, da su sreća i spas vezani isključivo za vrijednosti vjere. Možda je iz tog razloga Gazalija i njegovo djelo potrebnije izučavati više nego ikad ranije.

Prvodilac

O djelu:

EnesKarić

xxx

Nećemo pogriješiti ako kažemo da se sa Ihjaom ne može uporediti bilo l NI koje djelo u bogatoj islamskoj literaturi. Inja je podjednako bio i ostao predmet interesovanja vrhunskih znalaca i običnog čovjeka, islamskog i neislamskog svijeta. Čak bi se moglo red da je ovo Gazalijevo djelo, u određenim vremenskim intervalima, na Zapadu mnogo više izučavano i tretirano, nego li u samom islamskom svijetu... U svom uvodu Gazali ovako objašnjava razloge koji su ga ponukali na pisanje ovog grandioznog djela -svojevrsne"enciklopedije islama":

"Ulemo je ta koja ima obavezu da ljude upućuje na Pravi Put, oni su nasljednici Allahovih poslanika. Ali, vrijeme ih je pregazilo i poigralo se s njima, oni su samo kosturi i priviđenja, njima je ovladao šejtan i vlast, opterećeni su isključivo prolaznim vrijednostima i interesima. U takvom stanju oni dobro vide lošim, a loše dobrim, vjerske nauke su iščezle, svjetla Upute na raznim dijelovima Zemlje postadoše zamagljena. Oni lakovjeran svijet žele uvjeriti da nema druge spoznaje osim državne uredbe (fetve) kojom sud uspijevaju razdvojiti parničare pri donošenju odluke o nezakonito stečenoj imovini, ili polemike kroz koju nadmen i zao demonstrira svoju nadmoć, ili elaboracije i kitnjaste i prozaične riječi kojima predavač stječe simpatije i popularnost u običnom svijetu, Oni su preferirali ova tri vida nauke jer su na taj način mogli doći do profita i bogatstva ovog svijeta. Što se, pak, tiče nauke ahireta, nauke dobrih prethodnika, a koje je Allah u Svojoj Knjizi nazvao fikhom, mudrošću, znanjem, svijetlom, Uputom, sve je to iščezlo i potpuno zaboravljeno..,"

Gazalijev"lhja"je baziran na Kur'anu, Hadisu te na ličnom religioznom osjećaju što ga određuje kao nezaobilazno štivo za širu čitalačku publiku, posebno za vjernike.

Salih Čolaković

xxx

Ovo djelo o obnovi religijskih znanosti islama jeste najveće i najznačajnije Gazalijevo djelo koje obiluje briljantnim analizama kako kur'anskog i hadiskog teksta, tako i ukupnog vjersko-naučnog znanja koje mu je prethodilo, posebno perioda ranog islama i prvih vjersko-akaidskih i šerijatskopravnih škola i pravaca kao i njihovih nosilaca i protagonista. Djelo je pisano na popularan i prihvatljiv način, iako raspravlja o samom pojmu nauke i obrazovanja, i to skoro u modernom smislu riječi, obrađuje prije svega religijsko-etička i moralna pitanja i probleme islama Gazalijeva doba... Gazali objašnjava puteve izbavljenja muslimana od brojnih zastranjenja i skretanja unutar same religije, brojnih zabluda u vjeri i vjerovanju koje, prije svega, proizlaze iz velikog prisustva grčke metafizike i kršćansko-jevrejske teologije i mistike u muslimanskom svijetu. On razotkriva i objašnjava istine islamskog vjerovanja, ukazuje na zajedničke i pojedinačne islamske obaveze i dužnosti, upućuje na značaj vjersko-naučnog pristupa svijetu i životu, i u tom smislu, slično Farabiju, uspostavlja vlastiti pojam nauke i vlastitu klasifikaciju nauka. Tako se ovo djelo nameće kao svojevrsna enciklopedija vjerskih i svjetovnih nauka, nauka ovog svijeta, dunjaluka, ali i onog drugog, ahireta. Gazali izražava nezadovoljstvo tradicionalnom islamskom teologijom koja iznevjerava svoju zadaću "čiji cilj jeste da čuva vjerovanje sljedbenika sunneta od smutnji uvoditelja novotarija"...

Danas, značaj Gazalija i njegovog djela u cjelini, pa i ovog, jeste nemjerljiv; u doba otuđenih institucija muslimanskih država sadašnjice, institucija u krizi koje pod utjecajima moderne evro-američke i kršćanske tehničko-tehnološke dominacije u svijetu iznevjeravaju muslimanske interese i guše njihove slobode, kada moderni krstaši sa Zapada ponove ulaze u Bagdad i evropsko Sarajevo kao u svoje gradove, a nemoćni muslimani nestaju ft skrivaju i gube svoj identitet, Gazaii se pojavljuje kao gotovo zadnja zaštita i spas. Njegovo djelo i njegova misao spašava našu pojedinačnu vjeru, naš pojedinačni islam, naše pojedinačno unutarnje vjerovanje, ono moje "ja u nestajanju"..

Orhan Bajraktarević

Ebu Hamid Muhammed el-Gazali

1058- 1111. (450-505)

Rođenje — vrijeme i okolnosti

Druga polovina jedanaestog stoljeća (druga polovina petoga stoljeća po Hidžri), vrijeme u kojem je živio i djelovao Ebu Hamid Muhammed el-Gazali, karakteristično je po velikim intelektualnim, socijalnim i političkim previranjima i sukobima koji su se odvijali u islamskom svijetu. Istina, neki historičari, poput dr. Hasana Ibrahima Hasana, pokušavaju opovrgnuti ovu tezu, tvrdeći da je u toj epohi života islamskoga Ummeta registrovan kulturni i civilizacijski progres da su "pored Bagdada, kao kulturna žarišta, nastali Kairo, Buhara, Gazna, Merrakeš, a islamski vladari bili mecene znanja i umjetnosti..."(1 Dr. Hasan Ibrahlm Hasan, "Tarihu el-Islam es-sijasi ve ed-dini ve es-seka£ ve el-idžtima-i" (Historija Islama - politički, vjerski, kulturni i društveni aspekt), IV, Kairo, 1967, str. 1.)

Ne tvrdimo da u tom periodu dekadence islamskog svijeta nije bilo i ovih svijetlih primjera, primjeri Gazalija i Nizamul Mulka,( Nizamu-el Mulk (1018 - 1092). Poznati seldžučki vezir. Osnivač poznate "Nizamije"u Bagdadu. Ubijen od strane Ismailijja.) kao što ćemo vidjeti kasnije, to jasno potvrđuju. Međutim, van svake sumnje je, daje islamski svijet, u vremenu koje tretiramo, počeo gubiti svoj utjecaj i primat na globalnoj sceni i da se već našao na pragu duhovne, posebno političke i strateške krize. Duhovna kriza nastala je kao rezultat sve više prisutnosti i utjecaja strane, posebno grčke, filozofije i misli.

Mada je islam posjedovao vlastite argumente i mehanizme da se odupre ovom utjecaju, kao što pimjećuje dr. Muhammed Ali Ebu Rejjan,( Dr.Muhammed Ali Ebu Rejjan, "Tarihu el-fikri el-felsefi fil Islam" (Historija filozofske misli u Islamu), Aleksandrija, 1974, str. 137.) nema nikakve sumnje da je bilo pokušaja slabljenja islamskog duha upravo rečenim stranim filozofskim učenjima čime su se otvarali prostori za sumnju u vjerovanju što bi u konačnici poljuljalo odnose i jedinstvo islamskog svijeta u cjelini. Mezhebi i razne islamske.frakcije, koje su u prvim stoljećima islama nastale kao rezultat duhovne slobode i širine koju islam nudi, u Gazalijevo vrijeme postadoše ljutim neprijateljima. Različite vjerske sekte nisu iskazivale samo međusobni antagonizam i netrpeljivost, nego su vodile prave i otvorene sukobe. S druge strane, politički sistem, umjesto da smiri i stiša ove opasne frakcijske sukobe, podređuje ih svojim interesima i još više ih rasplamsava.(Dr. Džafer Murteda Al Jasin, "Fi rihabi el-Gazali - sireten ve menhedžen" (Gazali — biografija i progres), Zbornik radova kuvajtskog univerziteta, god. 69-70, str. 53. )

Ogromni i moćni islamski hilafet, u vremenu Gazalija, sve više je i politički postajao razjedinjen. Umjesto pravednog i snažnog halife, islamskim džinom su počele upravljati različite dinastije i mnogobrojni vladari. Islamski hilafet se, kao što smo naglasili, našao na pragu političke i strateške krize. Oni koji su sa strahopoštovanjem posmatrali i pratili islamskog diva, osjetili su da je došao pogodan trenutak da ga napadnu i da mu možda zadaju odlučujući udarac. Već od polovine jedanaestog vijeka na Zapadu su se sve jače počele oglašavati trube krstaških pohoda. Islamskom svijetu je, više nego ikada

ranije, bio potreban reformator i obnovitelj, koji će ukazati na vlastiti put i vrijednosti, koji će imati snage i smjelosti da se suprotstavi najezdi stranih filozofija i vjerskih frakcija, koje su unosile sumnju i pometnju u vjeri, sunovrat i propast u politici. Upravo u tom kritičnom vremenu, kako ističe Ebul Hasan en-Nedevi,(5 Ebul Hasan en-Nedevi, "Ridžalu el-fikri ve ed-da'veti m Islam" {Mislioci i propagatori Islama), Darul kalem, Kuvajt, 1977, str. 179.) kao dar Allahov, dželle ša'nuhu, islamskom Ummetu je podaren obnovitelj u ličnosti Muhammeda el-Gazalija.

Ebu Hamid Muhammed el-Gazali rođen je 1058. (450. H.) u gradu Tušu(Grad u pokrajini Horosana u Iranu. Prethodno se zvao Taberan. Arapi (muslimani) su ga osvojili 649. (27. H.)- Mongoli su ovaj grad sravnili sa zemljom 1389. (792. H.). Na njegovim ruševinama podignut je današnji Mešhed. U ovom gradu je kabur imama er-Rida-a i Haruna er-Rešida.) u istočnoj Perziji. Potječe iz siromašne, ali ugledne i pobožne porodice. Njegov otac je bio, kako navodi Tadžuddin es-Subki (Tadžuddin es-Subki (1326 - 1369). Safijski alim. Živio i djelovao u Siriji. J svom poznatom djelu "Tabekatu eš-Šafi ijje" navodi biografije poznatih ličnosti.) "pobožni derviš koji je živio samo od onoga što je zaradio vlastitim rukama". Bavio se predivom svile koju je prodavao u jednom od dućana u Tušu. Po historijskim predajama umro je dosta mlad, tako da njegovo dvoje djece, MuhammediAhmed, vrlo ranopostadoše siročad. Interesantno je da je Gazalijev otac brigu o djeci povjerio jednom od svojih prijatelja - sufija, a ne nekom iz redova svoje rodbine. Ovo je pitanje zaintrigiralo mnoge, ali još niko nije ponudio pravi razlog i objašnjenje. Ono što se iz ovoga sa sigurnošću može tvrditi je, da je Muhammed el-Gazali, isto kao i njegov brat Ahmed,(Ahmed el-Gazali, brat Muhammeda el-Gazalija, proslavio se kao veliki i ugledni sufija. Umro je 1126. (520. H.). ) od svoje najranije mladosti bio vezan za sufizam.

Gazalijevotac je svome prijatelju - sufiji ostavio dosta skromnu materijalnu sumu za izdržavanje djece. To se da zaključiti iz podatka koji se spominje u svim biografskim djelima o Gazaliju, pa i kod Es-Subkija,9 da se sufija kojem su djeca data na emanet i čuvanje ispriča za njihovo daljnje uzdržavanje iz razloga što je iscrpljena njihova ostavština iza oca, a i njegove materijalne mogućnosti su dosta ograničene i skromne. On je djeci, koja su već pokazala naučni talent, savjetovao da se upišu u mjesnu školu, što su ga i poslušali.10 Tako je počeo naučni put El-Gazalija.

Prva saznanja stekao je u svom rodnom gradu i to iz oblasti teologije i prava. Cilj i namjera njegovog izučavanja kao što je i sam priznao,11 bio je vezan za slavu i golu egzistenciju, ali ne i za Allaha, dželle šanuhu. I ova iskrena ispovijest dosta govori o otvorenosti i karakteru Gazalija. Njegov prvi učitelj u rodnom Tušu bio je poznati alim šejh Ahmed b. Muhammed er-Rezkani.

Kratko vrijeme je boravio u Džurdžanu, gdje mu je učitelj bio imam Ebu Nasr el-Ismaili. Vraća se u rodni Tuš gdje ostaje tri godine, a onda 1077. (470. H.), kada je imao dvadeset godina* odlazi u Nisabur u čuvenu "Nizamiju". Imao je sreću da mu učitelj bude najveći naučni kapacitet toga vremena Ebu el-Meali Dijauddin el-Džuvejni,12 poznat kao Imami Haremejn.

Nastavni program na "Nizamiji", u to vrijeme, uključivao je teologiju, pravo, filozofiju, logiku, dijalektiku, prirodne nauke, sufizam itd. Imami Haremejn je bio poznat po tome što je svojim studentima dopuštao punu slobodu misli i izraza, hrabrio ih na diskusiju i raspravu. Gazali je već pokazao velik stepen obrazovanja, sklonost i sposobnost ka filozofiranju. Sam učitelj je istakao izuzetnu Gazalijevu sposobnost spekulacije i uporedio ga sa "bogatim okeanom koji treba isušiti".13 Odredio ga je za svoga pomoćnika i zamjenika. Gazali je počeo i sam podučavati svoje kolege studente i pisati knjige. Međutim, 1058. (478. H.) umire Imam el-Haremejn, a Gazali napušta Nisabur i odlazi u Bagdad. Imao je tada dvadeset i osam godina, pun ambicija i energije, a stekao je i glas učenjaka diljem islamskog svijeta. Jednoj naučnoj debati u Bagdadu, u kojoj je Gazali, kao i obično, pokazao umijeće i dominaciju, prisustvovao je i veliki vezir seldžučkog suverena Malik šaha (vladao u periodu 1072-1092. / 465-85.H.) - Nizamu el-Mulk. Bio je zadivljen njegovim izlaganjem i diskusijom i ponudio mu je mjesto upravitelja Katedre za teologiju u bagdadskoj Nizamiji14 što je Gazali i prihvatio. Bilo je to 1091. (484. H.), kada je Gazali imao tek trideset i četiri godine. Niti jednom čovjeku u islamskom svijetu do tada, u tim godinama, nije ukazana takva čast, odgovornost i povjerenje. Inače, Nizamu el-Mulk je bio poznat kao veliki pobornik nauke, školstva i umjetnosti. Oko sebe je već bio okupio veliki broj mudraca i učenih ljudi. Gazali je ostao na čelu "Nizamije" oko četiri godine - sve do 1095. (488.H.).
Kao profesor Akademije doživio je veliki uspjeh i popularnost. Dobio je počasnu titulu "Hudždžetul Islam" - autoritet islama. Njegovo mišljenje traženo je i respektovano ne samo u sferi vjere i teologije, nego i politike i svih vidova života. I kada je postigao ono što vrhunski alim može postići, dobio je priznanje uleme i vladara, simpatije i povjerenje učenika, veliko bogatstvo i ugled, bilo je za očekivati da će ostati na toj poziciji, u tada svjetskoj metropoli znanja - Bagdadu. Međutim, upravo tada, Gazali povlači potez koji je zaprepastio i šokirao svoje savremenike, napušta Bagdad i povlači se u totalnu izolaciju.

Teze o razlozima Gazalijeve izolacije su različite i svakako veoma interesantne. Neki žele dokazati da se Gazali povukao iz Bagdada iz straha od osvete Batinija. Naime, poznato je da su članovi ove frakcije izvršili atentat najprije na Nizamu el-Mulka, a samo mjesec dana kasnije i na sultana Melik šaha. Na meti atentata našle su se i mnoge ugledne ličnosti Bagdada. S druge strane, tadašnji halifa iz dinastije Ebu Abbas, Ahmed b. el-Muktedi billah, poznat kao "El-Mustezhar",16 zatražio je od Gazalija da napiše kritički prikaz batinijskog učenja, jer su u to vrijeme bili dosta ojačali. Gazali je to prihvatio i 1095. (488. H.) ovu kritiku izložio u svom djelu "El-Mustezhar".

Drugi tvrde da je došlo do određenih nesuglasica između Gazalija i halife El-Mustezhara, pa je ovaj prvi odlučio da je najbolje da se povuče iz Bagdada. Treći, pak, navode da je velika Gazalijeva popularnost u Bagdadu rezultirala izlivom zlobe i zavidnosti prema njemu, da je on to primijetio i osjetio da tom ambijentu više ne pripada. No, najbolje je da razloge izolacije čujemo od samog Gazalija.

U svome djelu "El-Munkizu min ed-dalali" (Spasitelj od zablude) on govori ovako: "Dugo sam razmišljao o svome angažmanu na planu podučavanja i zaključio, da taj angažman nije u ime Allaha, dželle ša'nuhu, nego u ime pozicije, slave i položaja. Osjetio sam da sam na rubu provalije sa koje se pada u vatru i da ću u nju pasti, ako nešto ne preduzmem. Bio sam u velikim dilemama, da li da ostanem u Bagdadu ili da ga napustim. Izjutra bi u mom srcu preovladavala želja za ahiretom, a krajem dana za dunjalukom. Dunjalučke strasti i izazovi su me svojim teškim okovima sputavale da ostanem, a glasnik vjere mi je govorio: Odlazak! Odlazak! Od vremena ti je ostalo samo malo. Pred tobom je dug put. Sve što si postigao od nauke i djela samo je varka i iluzija! Ako se sada ne pripremiš za ahiret, kad ćeš? Ako sad ne srušiš barijere koje te sprečavaju ka ahiretu, kad ćeš? Tada osjetih zov koji mi osnaži odluku i snažno potaknu na odlazak i bijeg! Zatim bi osjetio poziv šejtana: To je prolazno stanje. Ono će brzo proći. Suzdrži se i ne predaji. Ako sada podlegneš i napustiš ovu poziciju i položaj nećeš ga više moći povratiti niti grešku ispraviti! Ove dileme oko izbora između dunjaluka i ahireta pritiskale su me i mučile preko šest mjeseci. A onda, početkom mjeseca Redžeba 488. Allah, dželle ša'nuhu, mije oduzeo moć govora. Bio sam primoran prekinuti svoja predavanja. Pokušao sam, iz obzira prema onima koji su željeli da me čuju, a bilo ih je mnogo, da im kažem bar nešto, ali ni riječi nisam mogao progovoriti. Ova govorna smetnja mi je shrvala srce, izgubio sam volju za jelom i pićem, ništa nisam mogao progutati, oslabio sam. Ljekari su od mene digli ruke i konstatovali: Ovo je neki uzrok koji je vezan za srce, a odatle se manifestovalo na kompletno stanje. Tome nema lijeka. U svojoj nemoći iskreno sam se predao i zatražio pomoć od Onoga Koji se odaziva nevoljniku, kada Mu se obrati.17(En-Neml, 62.)

Allah, dželle šanuhu, je mome srcu omogućio i olakšao mu da se oslobodi utjecaja i izazova vlasti, pozicije i kapitala (isto tako porodice, djece i prijatelja). Konačno, najavio sam da želim odlazak u Mekku (radi hadža, op.prev.), mada je moja odluka i namjera da idem u Siriju. Nisam želio da halifa niti, pak, moji prijatelji saznaju za moje namjere vezano za Siriju. Poslužio sam se varkom da izađem iz Bagdada. Moja odluka i želja je bila - da se nikada više tamo ne vratim"18

Iz ove Gazalijeve ispovijesti jasno se vidi da su sve navedene teze oko njegovog napuštanja Bagdada bez ikakvog osnova. Čin napuštanja Bagdada, zapravo, predstavlja napuštanje dotadašnjeg načina života, životne filozofije i cjelokupnog pogleda na svij et. Nj egovo napuštanj e Bagdada znači prihvatanj e novog načina života i novog filozofskog koncepta...

Očito je da je Gazali bio nezadovoljan, prevashodno skolastičkom teologijom. Rasprave je držao običnom igrom riječi. Sve to, po njegovom mišljenju, nije imalo stvarne veze sa vjerskim životom. Da se Gazali, u traženju istine, mogao skoncetrisati na sufijski način života, odati se asketizmu i dugim ozbiljnim meditacijama, možda je mogao ugledati svjetlo koje je tražio. Ali, u njegovom slučaju, trebao se odreći briljantne akademske karijere i svjetovne pozicije. Međutim, po prirodi je bio ambiciozan i želio je slavu i popularnost. S druge strane, bio je iskreni i uporni tražilac istine. Iz prethodne njegove ispovijesti najbolje se vidi koliko je bio raspet između nespojivih ekstrema i zahtjeva. To ga je dovelo do ozbiljne duhovne i intelektualne krize.

Psihički i mentalno skrhan, prestao je posve jesti, izgubio moć govora. Ali, za njega nije sve bilo izgubljeno. Napustio je Bagdad u mjesecu Zul-kade 488. (novembra 1095. H.) krenuvši u samoću i sufijski život. Prenosi se da je ostavio sve što ga je do tada činilo sretnim izuzev nekih povjerljivih zaliha za materijalnu sigurnost familije. Možda je značajno istaći da gaje na katedri Nizamiji u Bagdadu naslijedio njegov brat Ahmed.19

U Siriji Gazali ostaje dvije godine. To vrijeme proveo je u Emevi džamiji u Damasku gdje je u jednom od njenih minareta faktički živio jedan vid i'tikafa - izolacije. Nakon toga posjetio je Kuds (Jerusalem) i u Omerovoj džamiji i Kupoli na Stijeni živio je istim životom kao u minaretu Emevi džamije u Damasku. Posjetio je rodni grad Ibrahim el-Halila (Hebron), a zatim je otišao u Mekku i Medinu i obavio hadž. Bio je to njegov treći period meditacije nakon napuštanja Bagdada. Zatim je uslijedilo duže razdoblje Gazalijevih putovanja i posjeta islamskim centrima, koja su praćena izolacijom i životom u pustinji. Ne zna se sa sigurnošću koja je sve mjesta posjetio. Neki izvori ukazuju da je posjetio Kairo i Aleksandriju. U Aleksandriji se, po tim izvorima, susreo sa poznatim pravnikom (fakihom) Ebu Bekr et-Turtušijem.20

Ibni Hallikan21 navodi da je Gazali "želio posjetiti Magreb" i susresti se sa poznatim vojskovođom Jusuf b. Taškinom22 koji je ostvario veliku pobjedu nad kršćanima Endelusa u mjestu Ez-Zelaka u zapadnom dijelu Španije. Upravo u vrijeme kada je Gazali namjeravao ostvariti ovu posjetu, halifa poziva na svoj dvor najeminentniju ulemu toga vremena na čelu sa Gazalijem, koji odlučuju da se Taškinu dodijeli titula "Emirul-muslimin" - vođa muslimana zbog njegovih ratnih zasluga. Gazali je ostao uporan da ga posjeti i ostvari svoj susret sa Taškinom, ali, upravo, kad se spremao za ovo prekomorsko putovanje došla mu je vijest o Taškinovoj smrti.

Konačno, nakon jedanaest godina života lutajućeg derviša i učenjaka, Gazali se vraća u svoj rodni grad Tuš. Bilo je to 1105. (499. H.). Na putu za Tuš navratio je u Bagdad gdje je svojim prijateljima i studentima izložio neke dijelove iz svoga "Ihja-a". Ponuđeno mu je da ostane na katedri "Nizamije" ali je on to odbio i otišao u Tuš. Tu se povukao u samoću i kontemplaciju.

Međutim, u jednom trenutku izgledalo je da će se Gazali vratiti iz ove svoje povučenosti. Naime, na nagovor vezira Fahru el-Mulka23, sina svog velikog zaštitnika - Nizamu el-Mulka, Gazali

je prihvatio katedru teologije u "Nizamiji" u Nisaburu. Ipak, tu se nije dugo zadržao. U političkim previranjima Fahru el-Mulk je završio isto kao i njegov otac, ubijen je od strane Batinija...

Gazali se povukao, vratio se u svoje mjesto gdje je osnovao medresu u kojoj je predavao teologiju i tesavvuf. Na traženje uleme, ali i običnog svijeta u Bagdadu, tadašnji veliki vezir ga je pozvao da preuzme nastavu na "Nizamiji" akademiji, ali je to Gazali odbio. Ostao je da živi u Tušu, u miru i tišini, sa svojim učenicima. Tu ga je zatekla smrt, 19. decembra 111 L/14. džumadel-uhra 505.H.

9 Es-Subki, "Tabekatu eš-Šafi ijje", Kairo, 1906, II, str. 102.

10 Ibidem, str. 102.

11 Es-Subki, "Tabekatu eš-Šafi ijje", Kairo, 1906, IV, str. 102.

12 Ebu el-Me'ali Dijauddin el-Džuvejni (1028 - 1085). Poznati ešarijski teolog. Najpoznatije djelo; "El-burhanu fi usuli el-Fikh" (Argument osnova fikha).

13 Es-Subki, "Tabekatu Eš-Šafi ijje", Kairo, 1906, IV, str. 103.

14 Nizamija je osnovana u Bagdadu 1065-67 / 458-60 H.

16 El-Mustezhar Billah. Dvadeset i osmi halifa iz dinastije benu Abbas. Za njegove vladavine krstaši su osvojili Jerusallim 1099. (493. H.). Umro 1118. (512. H.).

18 Hudždžetul Islam, Ebu Hamid el-Gazali, "El-Munkizu min ed-dalali"(Spasitelj od zablude), deveto izdanje, Damask, 1980, str. 134; priredili: dr. Džemal Saliba i dr. Kjamil Ajad.

19 Dr. Mahmud Abdurrezak Šefšek, "El-usulu el-felsefijje li et-terbije" (Filozofske postavke obrazovanja), Kuwait, 1982, str. 130.

20 Et-Turtuši (1059-1126 / 451-20 H.); rođen u Španiji, umro u Aleksandriji. Najpoznatije djelo: "Siradžu el-Muluki" (Svjetiljka vlasti).

21Ibn Hallikan {1211-1281 / 608-680), poznati historičar, najpoznatije djelo "Vefejetu el-'ajan enba-u ebna-i ez-zemani" (Smrt velikana i vijesti o zaslužnima), Kairo, 1938, not. 3, str. 353.

22 JusufibnTaškin, osni vačMerrakeša.Izvojevao veliku pobjedu nad Alfonzom VI 1086. (479. H.). Umro 1107. (501 H.).

23 Fahru el-Mulk, sin Nizamu el-Mulka. vladao u Horosanu. Ubijen 1106. (500. H.).