Iz knjige
ISLAM U VREMENU
 Sarajevo, 1976.

Husein Đozo

 ( 1912. – 1982.),

Husein-ef. Đozo je markantna ličnost među bošnjačkom ulemom 20. vijeka. Studirao je na čuvenom Al-Azharu, prije Drugog svjetskog rata, a radio i djelovao u izuzetno teškim okolnostima Titove komunističke Jugoslavije. Napisao je više djela . Uskoro u izdanju El-Kalema izlaze  sabrana djela ovog velikog alima.

(Husein Đozo je najbolji predstavnik našeg islamskog mišljenja u vrijeme socijalizma, dakle u drugoj polovini 20. stoljeća.- Enes Karić)
 

iz knjige:

Poslanstvo Muhameda alejhisselam

Formula kelimei šehadeta sastoji se iz dva dijela: iz vjerovanja, da postoji samo Jedan Jedini Bog, i iz vjerovanja, da je Muhamed a. s. Božiji poslanik. O prvom dijelu smo već govorili. Ostalo nam je, da sada kažemo nešto o drugom dijelu.

Osnov svih nebeskih religija je Objava, koja je dostavljena preko odabranih Ijudi-Božijih poslanika. Po-slednja Objava, Kur'an, saopćena je ljudima preko posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda a. s.

Ovdje bismo, čini mi se, morali najprije reći koju riječ o samoj Objavi.

Kad se govori o saznanjima, uvijek pomišljamo na razum i druga osjetila, kao sredstva pomoću, kojih posredno dolazimo do otkrivanja objektivne istine. Religija, međutim, uči da postoji i jedan drugi nadpri-rodni način spoznaje, putem otkrovenja, koje postavlja prije svega, da izvjesne istine i izvjesne objektivne vrijednosti mogu biti saopćene ljudima preko bića, koja posjeduju jedno znanje ili senzibilitet, na višem stupnju. Sama riječ otkrovenje ukazuje na to, da ss tu radi o direktnom, neposrednom saznanju putem van-rednog medija.

Fenomen Objave, njene mogućnosti i potrebe spada u teža, veoma složena metafizička pitanja. To je više stvar vjere nego nauke, pa ne bi bilo gotovo ni potrebno s naučne strane prilaziti ovom problemu. Ali, pošto se naučno osporava mogućnost Objave, pokuša-ćemo da ovdje, u vezi ovog pitanja, upozorimo na neke činjenice.

Prije svega, naše spoznajne mogućnosti su ograničene. One su nam date, ili nastale, shodno potrebama našeg ponašanja i kretanja u ovom pojavnom materijalnom svijetu. Njihov domet određen je prirodom ovog i ovakvog svijeta. Sva ljudska naučna, spoznajna djelatnost vezana je za izučavanje materijalnog svijeta, uglavnom, za opis pojava i procesa toga svijeta. Ne samo da ne ide van granica pojavnog svijeta, ona čak nije u mogućnosti da nam suštinski objasni zbivanja u tom pojavnom svijetu. Nauka nam samo otkriva strukturalni vid pojave i opisuje njene vanjske manifestacije, ne ulazeći, bolje rečno, nemajući mogućnosti dubljeg prodiranja u suštinu pojave. Predočuje nam samo uslovna zbivanja. Posmatrajući i otkrivajući kako se jedna pojava pod istim uslovima uvijek ponavlja, dolazi do zaključka o postojanju zakona koji upravljaju procesima. Ali šta su suštinski ti zakoni, nauka nam ne može ništa da kaže. Ona očito ne može doprijeti do same suštine stvari ili do njihovih dubokih zakona. Mi možemo doći samo do spoljašnjeg, iskustvom ustanovljenog, znanja, koje nam donekle, dopušta da odredimo uslovne odnose. Tako je pojam suštine odbačen, a sa njim i razmišljanje o bitnostima. Razmišljanja o bitnostima i suštini stvari na kraju se uvijek vrte oko subjektivnih naklapanja i sklonosti i ne vode ničemu.

Nauka, prema tome, nije u mogućnosti, da riješi integralni problem čovjeka. Ona ga samo djelomično rješava, jer stvarno rješava jedino problem njegovog fizičkog postojanja, a čovjek nije samo tijelo, nije samo materija. Ako bismo ga sveli samo na tijelo i njegove materijalne potrebe, time bismo ga potpuno izjednačili sa životinjom i vratili ga natrag tamo gdje je bio prije pet stotina hiljada godina.

Čovjek nije tijelo. On je nešto što je mnogo više od puke materije. Upravo ono što ga dijeli od životinje i što ga čini čovjekom, jeste njegovo duhovno biće i njegovo duhovno postojanje. Čovjek je, prema Kur'anu •stvoren od zemlje — materije i duha (stvorili smo čovjeka od zemlje, pa smo zatim udahnuli u njega dio našeg duha — Kur'an). Udahnjivanjem ovog duha čovjek dobija novu duhovnu dimenziju na osnovu koje dobiva izuzetan položaj i funkciju u ovom svijetu. Postaje, prema Kur'anu, Božiji zastupnik na zemlji i do-bija na raspolaganje, upravu i korišćenje sva materijalna dobra svijeta.

Istina je, da će čovjek otkriti i proizvoditi materijalna dobra putem nauke, ali je njegova moralna autonomija iznad nauke. Pitanje dobra i zla, pitanje duhovnih moralno etičkih vrijednosti, nije stvar nauke. Istinski moral, istinske duhovne vrijednosti postoje samo u okviru jednog religioznog otkrovenja, moderni moral (laički) koji je mislio da će moći da ga zamijeni, predstavlja njegovu negaciju.

Neosporno je da se nauka i religija nadopunjuju i da jedna drugu ne može nadomjestiti. Nauka se brine o potrebama fizičkog, a religija o potrebama duhovnog postojanja. Nauka njeguje materijalne, a religija duhovne vrijednosti.

Naučne istine, koje se odnose na materijalna dobra, a služe potrebama fizičkog postojanja, otkrivamo putem razuma. Na tim istinama počiva industrija i tehnika, koje čine osnov za materijalnu proizvodnju.

Duhovne, moralno-etičke istine pak, otkrivene su nam putem Objave.

Time smo eto bar unekoliko ukazali na potrebu Objave. Ostalo nam je još da pokušamo ukazati na njenu mogućnost.

Rekli smo da naučnici pokušavaju osporiti mogućnost Objave. Za Muhameda a. s. se npr. kaže, da je često padao u posebni religiozni trans iz kojeg je onda saopćavao Objavu. On je, po takvim tumačenjima, preuzeo brojne religijske postavke i misli iz već postojećih monoteističkih religija mojsijevstva i hrišćanstva. Uzbuđen tim mislima do dna srca, on ih je onda dobronamjerno smatrao, uslijed sugestije koju su spoljni utisci pojačavali, kao otkrovenje Boga, za čije je oruđe sebe iskreno smatrao.')

Ovo osporavanje nema nekog naročitog osnova. Pitanje Objave spada u domen metafizike. Naučne tvrdnje u ovoj oblasti su nesigurne i veoma sumnjive vrijednosti. Nauka, kao što smo već istakli, ne ide dalje od materije, pa čak ni u toj oblasti ne prodire u suštinu.

Ja bih ovdje pitanju Objave prišao na jedan poseban način i postavio bih ga na jednu drugu osnovu.

Mi se zavaravamo kad mislimo da se prema stvarima i pojavama postavljamo i odnosimo onako kako ih razumijemo. Pričinjava nam se da prihvaćamo ono što razumijemo, a odbacujemo ono što ne razumijemo. U stvari ne radi se o razumijevanju nego o privikavanju. Pogrešno je dijeliti pojave na one koje predstavljaju čuda i one koje razumijemo. Sve pojave jednako predstavljaju čuda. Razlika je samo u lome što smo se na neke privikli, jer su česte, živimo u njima, pa nam se čine sasvim normalne, iako ih suštinski ne razumijemo. Sve što znamo i možemo znati u odnosu na jednu pojavu jesu okolnosti pod kojima se to zbiva i način kako se to događa, a o pravom uzroku niti govorimo niti što znamo. Učimo da grom nastaje usljed električnog pražnjenja, a da pri tom i ne pomišljamo na to, šta su po svojoj prirodi pozitivni i negativni elektroni. Znamo samo, da oni postoje, vidimo efekte njihovog postojanja. To je za nas normalna pojava, iako je suštinski nera-zumijemo.

Tako je i sa svim drugim pojavama i procesima. Izgledaju nam sasvim normalne. Prihvaćamo ih i ne čudimo se, jer smo se na njih navikli, pomirili se sa činjenicama, a ne zbog toga što bi nam bila razumljiva suština zbivanja.

Prema tome fenomenu Objave ne bi trebalo prilaziti iz ugla razumljivosti. Bitno je ustanoviti i utvrditi Objavu kao činjenicu. To je u ovom pitanju primarno. Sasvim je sekundarne naravi, da li nam je ta pojava jasna i razumljiva.

Imamo dovoljno razloga, da prihvatimo Objavu kao činjenicu. Ona se, iako rijetko, ipak, događala. Ogromna većina čitavog čovječanstva vjeruje u Objavu. Ne možemo, isto tako, sumnjati u iskrenost ljudi i Božijih poslanika, koji su dobijali Objavu.

Za mene trenutno nije bitan određeni način Objave. On može biti diskutabilan, može se, čak, poricati ovaj ili onaj način Objave. Ali Objava kao doživljaj, kao izuzetno stanje ljudskog duha, kao više nadahnuće, ne može se poricati; ona je činjenica.

Mi de facto poznajemo postojanje čitavog niza pojava koje bismo mogli nazvati jednom vrstom Objave — nadahnuća. U to spadaju svakako umjetnička nadahnuća i svako nadahnuće inteligencije. Zar genij nije nadahnuće? Čime objašnjavamo tako složene radnje i ponašanje pčele, mrava i drugih životinja? Da H smo išta određenije rekli i da li smo išta objasnili kada kažemo instinkt? Riječ instinkt nam nije ništa određenija i jasnija od riječi Objava.

Predstavnici mističkog gledanja (tesavuf) tvrde, da postoji neposredan način saznanja (kešf) koji se postiže duhovnim vježbama. Ne ulazeći u detalje ove tvrdnje, ne bi se mogla apriore odbaciti mogućnost nekih viših doživljaja i nadahnuća. Čovjek u sebi posjeduje nečeg duhovnog, višeg, božanskog. To božansko u njemu teži ka svome izvoru. Nije isključena mogućnost spoznaje u određenim vanrednim trenucima na poseban način.

Period Objave u poznatom obliku završava se Kur'anom, koji predstavlja njeno posljednje izdanje i konačnu i definitivnu formulaciju. Prema tome i Muhamed a. s. je posljednji Božiji poslanik (hatemel enbijai).

Objava je u osnovi jedinstvena. Razvijala se u jednom kontinuiranom procesu. Slijedeća je uvijek nadopunjavala prethodnu, zadržavajući neizmijenjenu osnovu. Otuda je sasvim razumljivo što Kur'an sadrži određene elemente iz jevrejske i krišćanske religije. Pogrešno je iz toga zaključivati, da je Muhamed a-s. preuzeo brojne religijske postavke i misli iz već postojećih monoteističkih religija mojsijevstva i krišćanstva i da je Islam eklektička religija. U vezi s tim korisno će biti upozoriti na konstataciju, da se Islam ne može svesti na prosti eklektički spoj jevrejstva i kršćanstva, jer Kur'an često zamjerava predstavnicima ovih religija, da su odstupili od pravog učenja, pa svoju misiju vidi u tome da potvrdi stare izvore i da ih očuva od svakog izvrtanja. Najznačajniji momonat zbog kojeg Kur'an. kritikuje hrišćanstvo jeste nedosljednost u monoteizmu. Za kršćane Isa a. s. je ne samo Božiji poslanik, već i sam Bog. Odnosno, kršćanski Bog se inkarnirao, javlja se kao trojstvo (otac, sin i duh). Kur'an, odnosno, Islam odbacuje svaku pomisao o inkarnaciji Boga i o njegovoj troičnosti. Isa a. s., prema tome, ne može imati božansku suštinu. Kur'an ga pušta da sam porekne svoju božanstvenost. Tada Bog Isau reče: »Jesi li ti ljudima ikada rekao: uzmite za bogove mene i moju majku pored Boga jedinog? Tako mi slave Tvoje nisam. Kako sam mogao reći što nije istina? Ja sam im samo rekao što si Ti naredio da im rečem: Obožavajte Boga Gospodara mojega i vašega«.

Muhamed a. s. nije bio eklektičar. Kur'an nije njegovo djelo. To je Objava koju je on samo dostavio, protumačio i primijenio u životu.

Ličnost i historijska uloga Muhameda a. s. ne prestaje biti predmet osobitog interesa. Ne možemo reći, da je ovaj interes uvijek odraz želje da se objektivno upozna ova ličnost, da joj se odredi pravo mjesto i doprinos u razvoju ljudske misli. Ima još tendencioznih prilaza, ali, po svoj prilici, sve manje.

Drago nam je što možemo zabilježiti, da se i kod nas pojačava ovaj interes. Tu su najozbiljniji pokušaji, da se ocijeni djelo Muhamedovo i doprinos toga djela ovdje na ovom našem tlu. Posebno ističem dr Vuku Pavičevića profesora beogradskog univerziteta koji o Muhamedu a. s. kaže ovo: »Muhamed se kao ličnost znatno razlikuje od Bude i Hrista. Buda je u osnovi tanani i pesimistički orijentisani filozof koji je prozreo efemernost (prolaznost) svijeta, koji je impresioniran prolaznošću svega. On se zato i odaje mona-škom životu i osniva monaški red koji se odlikuje as-ketizmom. Isus je uzneseni propovjednik samoodrica-nja koji je izjavljivao: »Moje carstvo nije od ovog svijeta«. Ni Buda ni Isus ne teže za političkim utica-jem i vodstvom. Muhamed, naprotiv, već od početka svoje religijske djelatnosti ima i državničke i političke pretenzije. On se bori protiv politeizma i idolopoklonstva kod svojih arapskih saplemenika, da bi razvijanjem vjere u jednoga Boga stvorio duhovnu osnovu za političko jedinstvo raznih razjedinjenih arapskih plemena. U svakom slučaju, proces političkog ujedinjavanja arapskih plemena u nekada moćno carstvo i proces širenja konsekventno monoteističkog učenja tekli su zajedno.

Muhamed se nije odlikovao ni asketizmom u ličnom životu kao što ni njegova opšta teološka, antropološka i etička koncepcija ne pruža osnove za asketske zaključke. On čak dopušta da ima više žena, nego drugi. Treba, međutim, reći, da motiv ovog mnogožen-stva ne mora biti Muhamedova »veoma jaka čulnost*(*) Vuko Pavičević, Islam, Filozofija 4/70. )

ili požuda, kako to tvrdi H. Hasenap i mnogobrojni drugi pisci neislamske provenijencije ,već da mogu biti po srijedi motivi humane i političke prirode, — želja Muhameda da stupi u rodbinske veze sa istaknutim arapskim plemenima i da pruži zaštitu nekim napuštenim ženama«.2)

Najhitnije u ličnosti, životu i ponašanju Muhameda a- s. predstavlja njegovo realističko ljudsko postavljanje u životu i svijetu uopšte. On je prije svega čovjek. Ostao je u tim ljudskih granicama i nikada nije ni pokušavao, da izađe iz njih, osim izuzetnih trenutaka primanja Objave. Kur'an na više mjesta kategorički poriče bilo kakvo nadljudsko porijeklo ili nadprirodnu moć Muhameda a. s. Nikada se u svom radu, izvršavajući svoj veliki historijski zadatak, nije služio čudom. Njegova ličnost predstavlja savršeno uravnoteženje materije i duha, puni sklad između duše i tijela, vrline i znanja, htijenja i mogućnosti, ljudskih i životinjskih elemenata. Njegova veličina i uspjesi leže upravo u tome što je znao, inspirisan i prožet učenjem Kur'ana, da u ovom pojavnom svijetu, koji živi svojim vlastitim životom, nađe svoje mjesto, uskladi svoja htijenja i nastojanja sa redom i zakonima koji vladaju u svijetu i da Božiju riječ najprikladnije primijeni. Otvoren i okrenut čitavom svojom dušom, čitavim bićem prema Apsolutnoj istini, on je, istodobno,

bio jednako otvoren i okrenut i prema svijetu koji nije ništa drugo nego odraz i znak te istine, i kojeg je on, kao takvog najsnažnije doživljavao. U tom doživljaju ukazalo mu se i otkrilo puno jedinstvo totaliteta i puni sklad između Božije riječi i prirode. Miradž nam uglavnom simbolizira takav doživljaj, gdje se Muhamed a. s. na trenutak utopio u totalitet i inspirisao duhom njegovim. Tu je on shvatio ovaj svijet, kao dio totaliteta, shvatio ga dušom i čitavim svojim bićem, a ne razumom. Tu je postignuto puno jedinstvo i sklad unutarnjih snaga i jedinstvo njegovog ljudskog bića sa prirodom.

U tom uravnoteživanju, jedinstvu i usklađivanju leže osnovne karakteristike Muhamedove a. s. ličnosti, njegova djela i puta. To je ujedno bitna osobina islamskog učenja i smisao ajeta, koje ističe posredničku ulogu muslimana. A ta posrednička uloga (Ummeten ve saten) sastoji se u održavanju ravnoteže između duha i materije, tijela i duše, srca i razuma, vrline i nauke, dunjaluka i ahireta, smrti i života, pojedinca i društva, ilčnog i općeg, riječi i djela.

Oko 22 godine (12 u Meki i 10 u Medini) Muhamed a- s. je praktično u svakidašnjem životu primjenjivao učenje Islama, udarajući temelje novom islamskom društvu i otvarajući novu epohu u razvoju ljudske misli. Tako je. pored Kur'ana kao knjige, koja sadrži učenje Islama, ostavio i prvu praktičnu primjenu islamske misli. Ova primjena je za nas neobično važna, manje kao gotova rješenja, a mnogo više kao način primjene. Tako su je i shvatili ashabi i prvi veliki mudžtehidi. Ugledaući se u praksu Muhameda a. s. oni su nastavili sa primjenom i razradom islamskih koncepcija. Nisu shvatili Sunet kao gotovo rješenje, nego kao način primjene i razrade. Vrlo rano se ovaj odnos, na žalost, izmijenio. Prva primjena islamske misli shvaćena je, ne kao način razrade, nego kao gotovo rješenje. Time ja zaustavljen dalji dinamičan razvoj islamske misli. Ona se okamenila u prve oblike

praktične primjene. Stalo se gotovo tamo gdje se i počelo, kao da su prvi mudžtehidi i autori rekli konačnu i definitivnu riječ u primjeni Islama.

Kad se govori o Muhamedu a. s. kao uzoru (usve-tun hasenetun) mora se misilti na uzor u prilaženju Islamu, kao Živoj i dinamičnoj misli, koja se nikada ne smije zatvarati u se i u određene forme primjene, kao i na uzor u moralno etičkom pogledu.

Sada u eri obnove, buđenja i ponovnog vraćanja Islamu vrlo je važno, ne toliko ono što je radio Muhamed a. s., koliko ono kako je radio. Za nas je, kad je riječ o uzoru, važan metod, taktika i strategija kojom se služio Božiji poslanik, važno je kako je prilazio problemima, kako se suočavao sa datim situacijama, kako se u njima postavljao i kako je na njih primjenjivao Kur,an. Očito je, da mi u njegovim praktičnim rješenjima ne možemo uvijek naći rješenje za svoje probleme. On je praktično rješavao probleme svoga vremena i svoga društva, i na njih primjenjivao Islam. Čak i kad se radi o istom problemu on u drugom vremenu i drugim uvjetima ima drugo rješenje i drukčiju primjenu. O jednom problemu nemoguće je dati konačno praktično rješenje i o njemu reći posljednju riječ. Praktična primjena islamske misli, u vidu rješenja datih problema u određenom historijskom trenutku uvijek je determinirana načinom shvaćanja društvenih potreba, općim razvojem samog društva i tehničkim mogućnostima. Oblici i forme primjene islamskog učenja nemaju niti smiju imati obilježje konačnog, nepromjenjivog rješenja. Prvu islamsku zajednicu ne prihvaćamo kao uzor po njenoj vanjskoj organizacionoj formi, niti po njenim praktičnim rješenjima, već po njenoj osnovnoj orijentaciji, po načinu prilaza i odnosa prema islamskoj misli. Bilo je naj-kobnije u razvoju islamske misli kada se ona mistificirala, pretvorila u praktična rješenja i identifikovala sa tim rješenjima.

Što se tiče moralno etičke komponente u ličnosti Muhameda a. s. ona, isto tako, predstavlja vrlo važno pitanje. Muhamed a. s. kao moralni uzor ima za nas

osobiti značaj. Inače, sama Objava stavlja glavni akce-nat na moralno etičke principe i duhovne vrijednosti. To je u stvari glavni predmet Objave. Tako je i sam Muhamed a. s. definisao svoj poziv i označio smisao svoga poslanja — kada je rekao, da je poslat da usavrši moralne vrline. Objava nam otkriva zakone moralno etičkog života, zakone duha. Njena oblast je naša duša, srce i savjest, odnosno duhovne vrijednosti. Otkrivanje materijalnih vrijednosti i zakona koji upravljaju materijalnim svijetom ostavljeno je razumu. To je oblast nauke.

Moralno etički principi čine osnov ljudskog života, ljudske sreće. Oni predstavljaju trajnu i najveću vrijednost. Muhamedu a. s. je bila najveća briga da islamsku zajednicu postavi na zdrave moralne principe i čvrstu duhovnu osnovu, jer su to temelji na kojima mora počivati svaka zajednica, ako želi da se pravilno razvija i da postigne blagostanje. Materijalna dobra služe samo kao tehnička sredstva u ostvarivanju duhovnih vrijednosti. Karakteristično je za Muhameda a. s. što on nije bio samo teoretičar i propovjednik, kao što je to slučaj sa Budom i Isaom a. s. I ovdje kad je riječ o moralnim principima, mora se istaknuti, da ih on nije gledao kao neke više apstraktne vrijednosti. Gledao ih je u primjeni kao životne vrijednosti. Sve je, pa i duhovne vrijednosti, vezao za život i namjenjivao čovjeku, da bi mu olakšao borbu za svoj opstanak, svoju sreću i vršenje svoje misije. Vrijednost koja ostaje samo u apstrakciji i ne nalazi svoje primjene ili je ne može naći, nije nikakva vrijednost. U Islamu je sve okrenuto čovjeku i životu i sve mora imati životni smisao. Zato nije nikakva slučajnost što je Muhamed a. s. bio državnik, političar i vođa. To je u punom skladu sa osnovnim koncepcijama Islama. Islam je u djelu a ne u riječi, u praksi, a ne u teoriji. Ukratko on je življenje i ponašanje. Kad se u eri dekadence odvajao od života, njega je tada stvarno i nestalo. Dijelom se zadržao još samo u nekim obrednim formalnostima, koje u svakidašnjem životu i ponašanju nisu ostavljale nikakvoga traga.

Zato kad govorimo o drugom elementu kelimei šehadeta, o vjerovanju da je Muhamed a. s. Božiji poslanik, kad govorimo o njemu kao uzoru, u kojeg se muslimani moraju ugledati, onda treba bez imalo dvojbe znati, da se to može iskazati i potvrditi samo u određenoj praksi, životu i ponašanju. Sama riječ, samo izgovaranje kelimei-šehadeta, samo donošenje salavata ne iskazuje ništa, ne potvrđuje ništa, ne znači nikakav odnos. Muhamed a. s. za sebe lično nije tražio ništa, zabranjivao je, da mu se ukazuju neke naročite formalnosti poštivanja. Nije dozvoljavao da se ljubi u ruku i da mu se klanjaju, govoreći da on nije rimski car niti perzijski imperator. Često je naglašavao da on ne želi, da se izdvaja od drugih, jer Bog mrzi one koji se ističu i traže za sebe posebne privilegije.