SULEJMAN BUGARI

MI SMO JEDNO DRUGOME NAJBOLJI POKLON

VRATIMO SE GOSPODARU

CONNECTUM SARAJEVO 2007.G.

Nakon 11 izdanja knjige VRATIMO SE GOSPODARU iz štampe je izašla i knjiga MI SMO JEDNO DRUGIME NAJBOLJI POKLON.  Hafiz Sulejman Bugari u svojim hudbama traga za problemima u svojoj okolini, za onim što bi moglo biti pozitivno i onim što bi moglo biti negativno... Bugari je veoma često direktan i živ u govoru, uvlaču slušaoce u srž teme. To nije kazuistika, nego neka vrsta dijaloga ili druženje sa dušama slušalaca. Slušaočeva misao nemože odlutati jer slušalac primjećuje da je riječ i o njemu. Njegove hudbe su veoma aktuelne, zbog toga zaslužuju pažnju a posebno bi ih preporučio u ovom ramaznaskom vremenu. Ispisane su jednostavnim jezikom, bez velikog "mudrovanja" a opet pune mudrosti. Tematika knjige je veoma šarolika ali svaka tema je suvremena, uzeta iz svakodnevnih problema s kojima se surećemo.

PREDGOVOR
Sa imenom Svemilosnog, Samilosnog!
Velikani koji su spoznali suštinu života kažu da je čovjek sam sebi najveći zastor u otkrivanju istine, što je osnovni razlog čovjekove izgubljenosti u vremenu. Taj zastor postaje sve deblji i deblji ukoliko se čovjek bićem veže za prolazno te postepeno postaje gluh i slijep. Opominjač svijeta Muhammed, s.a.v.s., želi da čovjek, to savršeno biće, ne ostane gluh i slijep. Zato podsjeća čovječanstvo da ne prokocka vječnu ljepotu ovim riječima: "Tvoja ljubav (pažnja) za bilo čim čini te gluhim i slijepim." Ova prolazna ljubav zatrpava u čovjeku sjeme ljepote, sjeme stvarne ljubavi bez koje on ostaje u ćor-sokaku, stalno nezadovoljan, depresivan, sujetan, zbunjen, preplašen, utučen, beznadežan... Ja čuda golemoga! Savremen, obrazovan, stručan i moderan čovjek, a ne umije da živi! Izgubio je moć govora, osjećaje, ljubav, otvorenost i iskrenost.
Živimo u vremenu u kojem je lakše razbiti atom nego sumnju i predrasudu kod ljudi. Danas se pokraj čovjeka prolazi gotovo kao pokraj životinje, ili predmeta koji hoda. Veća je pažnja i ljubav prema hajvanu negoli prema insanu.
O, čovječe! O, ti plemenita dušo! Nema ništa vrjed-nije od čovjeka - od tvoga prijatelja, oca, majke, žene, djeteta i komšije. Čovjek je Allahova svetinja. Od Abdullaha ibn Amra se prenosi da je rekao: Vidio sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako tavaf oko Kabe čini i govori: "O, Kabo! Kako si lijepa, kako lijepo mirišeš, kako si veličanstvena i uzvišena u svojoj svetosti! Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, svetost vjernika je uzvišenija kod Allaha od tvoje svetosti, pa i njegov imetak, i njegova krv, i to da o njemu (vjerniku) mislimo samo dobro!"
Dakle, gore je uznemiriti čovjekovo srce nego srušiti Kabu.
Zašto je čovjek toliko važan? On je mjesto manifestacije Gospodareve milosti, moći i ljubavi. On je "mjesto" preko kojeg otkrivamo svoje slabosti i nega-tivnosti, ali i dobrote i ljepote skrivene u nama. Otkrivamo sebe! Čovjek je od stvorenja najjača podrška na putu ka Vječnoj ljubavi koji se zove život.
Čovjek je čovjeku podsjetnik na Uzvišenog. Kada ashabi zamoliše Poslanika, s.a.v.s., da im opiše onog kojeg Gospodar voli, on im ovako odgovori: "Kad ga sretneš, naumpadne ti Gospodar".
Treba napomenuti da je, istovremeno, čovjek čovjeku iskušenje, ispit. Kako to? Gospodar veli: "Učinili smo da jedni drugima ispit budete. Pa, hoćete li izdržati?" Kada Učitelj svijeta kaže da je pravi vjernik onaj ko drugom želi isto što i sebi, automatski razumijemo da smo ono što drugom želimo, da smo ono što drugom mislimo. Ako dobro želiš i misliš, onda si dobar...
Čovjek će istinsku spoznaju smisla i svrhe Života najbrže dobiti preko onog koga voli i poštuje radi Uzvišenog Gospodara. Odnos između dvojice koji putuju ka vječnoj ljepoti treba biti poput dva dijamanta - bruse jedan drugog.
To je Poslanik, s.a.v.s., jasno opisao u hadisu rekavši: "Primjer dvojice vjernika je poput dvije ruke -jedna drugu pere!" U drugom hadisu veli: "Vjernik je vjerniku ogledalo!" Izvucimo pouku iz ovih dragulja koje nam ostavi Učitelj svijeta. Ako stvarno želimo da se ogledamo i da naš odraz u ogledalu bude lijep i čist, moramo čuvati i održavati svoje ogledalo. Kad god nam se isprlja, hitno ga očistimo! Potražimo i pronađimo svoje ogledalo. Ako želimo da se preko njega zrcali Božije svjetlo, glačajmo ga što više. Čovjekovo srce je obično zatvoreno. Ono ima svoju tajnu. U potrazi za tom tajnom prva i nezaobilazna vrata su "čovjek", odnosno ogledalo. Zašto su ljudi danas povučeni, zatvoreni, izolirani? Zato što slabo koristimo ključeve ljudskih srca. Za sada je dovoljno spomenuti dva ključa kojima se, uz Božiju pomoć, otvara svačije srce:

RAZGOVOR I POKLON

Moramo priznati da nam najviše fali razgovora. Govora i govorancija ima i previše. U govoru, uglavnom, ima interesa i profesionalizma, dok u razgovoru ima ljubavi, iskrenosti, pažnje i brige za sagov-ornikom. I sama upotreba ovih termina u svakodnevnici je različita. Da bismo smirili i u prirodno stanje vratili potištenog, tužnog, ili nervoznog čovjeka, kažemo odgovarajućoj osobi: "Hajde, razgovori ga malo!" To znači - oraspoloži ga! Kažemo, dakle, da razgovara s njim, a ne da mu govori. Emil Oesch, mudri psihoterapeut, rekao je: "Ljudi ne žele da im se govori, oni žele da se s njima razgovara." Zato se u narodu spominje ime za jednu specijalnu kahvu, kahvu uz koju ljudi jedan drugog bodre, tješe, savjetuju... Njeno ime je - razgovoruša!

Drugi ključ srca je: POKLON

Kažu da je i caru poklon drag. To je fenomen koji se teško može shvatiti, ali vrlo pozitivno djeluje na ljudska srca. Učitelj svijeta je rekao: "Dijelite poklone jedni drugima, zavoljet ćete se." Nikad se više pokloni nisu dijelili kao sada, ali je međusobna ljubav, uprkos tome, nekako sve tanja i tanja. Šta se to događa!? Nešto, dakle, nije uredu! Ne, nije to stoga što hadis nije istinit nego su pokloni pretvoreni u mito, kredit i puki običaj. Sramota nas da negdje odemo, a da nešto ne odnesemo jer su oni nama prošli put donijeli to i to. Mnogi, kada im dođu s poklonom, gledaju u poklon, a ne u onoga ko im poklanja. Premalo je onih koji čovjeku kažu: "Ti si meni najbolji poklon". Nipošto ne zaboravimo značenje Allahovog ime EL-VEHHAB - Onaj koji poklanja.
Oni koji gledaju u pare i poklone žive ili u perfektu (prošlosti), ili u futuru (budućnosti). Prezent (sadašnjost) ih ne zanima, osim kada se o njima govori, kada su u centru pažnje, jer to su im zalihe za budućnost i prošlost. Ranjena svijest neće da shvati da je poklon moment vječnosti. Zašto se on voli? Zato što se time izražava ljubav i želja za razgovorom, kao i podrška i priznanje za rad i djelovanje.
Naučnik Spencer Johnson je rekao: "Poklon nije prošlost i nije budućnost. Poklon je sadašnji trenutak. Poklon je sada." Zato, o, plemenite duše, budimo u prezentu. Ako želimo prezentirati smisaone projekte, ako
želimo bratstvo koje Gospodar voli, Božiju milost i Vječnu ljubav, budimo present (poklon) jedan drugom.
Anonimni pisac reče: "Cijelo čovječanstvo je jedna duhovna porodica. Uz volju i vjeru može postati ijedno bratstvo."
Molim Uzvišenog, Svemilosnog, Milostovog, Koji sve daruje, da nam pokloni čisto vjerovanje kojim će uvezati naša srca i upotrijebiti nas na putu istine i koji će nas proživjeti u društvu Učitelja svijeta Muhammeda, s.a.v.s. Amin!
Sulejman Bugari