U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

 �قُلْ أُوحِيَ إِلَيَّ أَنَّهُ اسْتَمَعَ نَفَرٌ مِّنَ الْجِنِّ فَقَالُوا إِنَّا سَمِعْنَا قُرْآنًا عَجَبًا  ?يَهْدِي إِلَى الرُّشْدِ فَآمَنَّا بِهِ وَلَن نُّشْرِكَ بِرَبِّنَا أَحَدًا  �وَأَنَّهُ تَعَالَى جَدُّ رَبِّنَا مَا اتَّخَذَ صَاحِبَةً وَلَا وَلَدًا  ?وَأَنَّهُ كَانَ يَقُولُ سَفِيهُنَا عَلَى اللَّهِ شَطَطًا  ?وَأَنَّا ظَنَنَّا أَن لَّن تَقُولَ الْإِنسُ وَالْجِنُّ عَلَى اللَّهِ كَذِبًا  ?وَأَنَّهُ كَانَ رِجَالٌ مِّنَ الْإِنسِ يَعُوذُونَ بِرِجَالٍ مِّنَ الْجِنِّ فَزَادُوهُمْ رَهَقًا  ?وَأَنَّهُمْ ظَنُّوا كَمَا ظَنَنتُمْ أَن لَّن يَبْعَثَ اللَّهُ أَحَدًا  �وَأَنَّا لَمَسْنَا السَّمَاء فَوَجَدْنَاهَا مُلِئَتْ حَرَسًا شَدِيدًا وَشُهُبًا  ?وَأَنَّا كُنَّا نَقْعُدُ مِنْهَا مَقَاعِدَ لِلسَّمْعِ فَمَن يَسْتَمِعِ الْآنَ يَجِدْ لَهُ شِهَابًا رَّصَدًا  �?وَأَنَّا لَا نَدْرِي أَشَرٌّ أُرِيدَ بِمَن فِي الْأَرْضِ أَمْ أَرَادَ بِهِمْ رَبُّهُمْ رَشَدًا  ��وَأَنَّا مِنَّا الصَّالِحُونَ وَمِنَّا دُونَ ذَلِكَ كُنَّا طَرَائِقَ قِدَدًا  �?وَأَنَّا ظَنَنَّا أَن لَّن نُّعجِزَ اللَّهَ فِي الْأَرْضِ وَلَن نُّعْجِزَهُ هَرَبًا  ��وَأَنَّا لَمَّا سَمِعْنَا الْهُدَى آمَنَّا بِهِ فَمَن يُؤْمِن بِرَبِّهِ فَلَا يَخَافُ بَخْسًا وَلَا رَهَقًا  �?وَأَنَّا مِنَّا الْمُسْلِمُونَ وَمِنَّا الْقَاسِطُونَ فَمَنْ أَسْلَمَ فَأُوْلَئِكَ تَحَرَّوْا رَشَدًا  �?وَأَمَّا الْقَاسِطُونَ فَكَانُوا لِجَهَنَّمَ حَطَبًا  �?وَأَلَّوِ اسْتَقَامُوا عَلَى الطَّرِيقَةِ لَأَسْقَيْنَاهُم مَّاء غَدَقًا  �?لِنَفْتِنَهُمْ فِيهِ وَمَن يُعْرِضْ عَن ذِكْرِ رَبِّهِ يَسْلُكْهُ عَذَابًا صَعَدًا

1. Reci: Objavljeno mi je da je nekoliko džina slušalo i reklo: “Mi smo, doista, Kur’an koji izaziva divljenje čuli,

2. koji na Put napretka upućuje, zato smo u nj povjerovali i nikoga nećemo Gospodaru našem sudionikom smatrati,

3. a On nije – neka uzvišeno bude veličanstvo Gospodara našeg! - uzeo sebi ni drúge ni djeteta;

4. jedan naš bezumnik je o Allahu laži govorio,

5. a mi smo mislili da ni ljudi ni džini o Allahu laži ne govore;

6. i bilo je muškaraca od ljudi koji su zaštitu kod muškaraca džina tražili, pa su im tako oni grijeh povećali;

7. i oni misle, kao što i vi mislite, da Allah nikoga neće poslanikom učiniti;

8. i mi smo nastojali da nebo dotaknemo i ustvrdili smo da je moćnih čuvara i vatrenih kugli puno;

9. i sjedili smo prije po Nebesima na nekim mjestima da bismo što čuli, ali će onaj ko sada želi slušati na vatrenu kuglu koja vreba naići;

10. i mi ne shvatamo da li se želi zlo onima na Zemlji ili im Gospodar njihov želi stizanje do stvarnosti;

11. a među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas pravaca različitih;

12. i mi sigurno znamo da ne možemo na Zemlji stati na put Allahovoj volji i da od Njega ne možemo umaći;

13. i mi smo, čim smo Kur’an čuli, u nj povjerovali; a ko u Gospodara svoga vjeruje, ni nepravde ni teškoće ne treba se bojati;

14. i ima nas predanih Bogu, a ima nas i odvojenih od istine; oni koji se predaju Bogu izabrali su put stizanja do istine,

15. a odvojeni od istine u Džehennemu gorivo će biti.”

16. A da su ustrajni na putu, Mi bismo ih vodom obilnom pojili,

17. da bismo ih u tome na kušnju stavili; a onoga ko izbjegava spominjanje Gospodara svoga On će u patnju stalno rastuću uvesti.

O ajetima

U ovoj suri govori se o nekoliko džina koji su čuli učenje Kur’ana te povjerovali i priznali prinicipe islamskog učenja. Iz ovog ukazivanja dolazi se do rezultata da su priznali poslanstvo Muhammedovo, s.a.v.a. U suri se, također, ukazuje i na Jednost Božiju u Gospodstvu, a spominje se i proživljenje. Sudeći na temelju konteksta sura je objavljena u Mekki.

 �قُلْ أُوحِيَ إِلَيَّ أَنَّهُ اسْتَمَعَ نَفَرٌ مِّنَ الْجِنِّ فَقَالُوا إِنَّا سَمِعْنَا قُرْآنًا عَجَبًا   ?يَهْدِي إِلَى الرُّشْدِ

1. Reci: Objavljeno mi je da je nekoliko džina slušalo i reklo: “Mi smo, doista, Kur’an koji izaziva divljenje čuli, 2. koji na put napretka upućuje

U ovom ajetu Bog naređuje plemenitom Poslaniku da događaj prenese svome ummetu. Riječima objavljeno mi je misli nam reći “Bog mi je objavio”, a objekt riječi استمع je časni Kur’an koji nije spomenut u ajetu jer govor ukazuje na njega. Riječ نفر predstavlja skupinu od tri do devet osoba, to je ono što je poznato, ali neki kažu[1] da ta riječ obuhvata od tri pa do četrdeset osoba.

Riječ عَجَب (s fethom na ajnu i džimu) označava nešto što zbog svoje neobičnosti zadivljuje ili začuđuje čovjeka, a ukoliko su za Kur’an rekli da je عجب, upravo je zbog toga što je nesvakidašnji i formom i sadržajem i značenjem, posebno imajući u vidu da ga je donio neko ko je bio nepismen – niti je čitao niti pisao.

Riječ رشد znači stići do stvarnosti u svakom mišljenju (pogledu), a suprotno od toga je pogriješiti u pitanju stvarnosti ili غي, a uputa kur’anska prema رشد poziv je prema istinitom akaidu i djelima koja njihovog izvršioca dovode do stvarne sreće.

Ajet ima sljedeće značenje:

Poslaniče! Reci ljudima: Objavljeno mi je – Allah mi je objavio – da je nekoliko džina čulo Kur’an i kada su se vratili u svoj narod, rekli su: Čuli smo riječi koje se uče, riječi zadivljujuće, vanredne, koje pozivaju vjerovanju i djelovanju i onoga ko tako vjeruje i radi čine pobjednikom, dovodeći ga do realnosti i uvodeći ga u stvarnu sreću.

            Nekoliko riječi o džinima

Riječ džin upotrebljava se za vrstu Božijeg stvorenja koje je skriveno našim opažajima. Kur’an časni potvrđuje egzistiranje takvog bića, o kojem je rekao neke činjenice:

• Ova vrsta stvorenja stvorena je prije čovjeka.
• Ova vrsta stvorenja stvorena je od vatre, kao što je čovjek stvoren od zemlje, o čemu u suri Hidžr u 27. ajetu čitamo: A još prije smo stvorili džine od vatre užarene.
• Ova vrsta stvorenja poput čovjeka ima život, smrt i Sudnji dan. U vezi s ovim u 18. ajetu sure Ahkaf rečeno je: Oni su ti kojima je ispunjena Riječ o narodima koji su prije njih bili i nestali: džinima i ljudima.
• I ova bića poput drugih imaju muško i žensko, žene se, rađaju i razmnožavaju. U 6. ajetu sure Džin kaže se: I bilo je muškaraca od ljudi koji su pomoć od muškaraca džina tražili.
• I oni kao i čovjek imaju svijest i volju, a pored toga mogu činiti djela veoma brzo i izvršavati veoma teške stvari koje su za čovjeka nemoguće, kao što je u Kur'anu u vezi sa Sulejmanom, a.s., i džinima koji su bili pod njegovom vlašću rečeno, kao i u kazivanju o gradu Sabi.
• Kod džina, kao i kod ljudi, ima vjernika i nevjernika, neki su dobri, neki su razvratnici, o čemu govore sljedeći ajeti: Stvorio Sam ljude i džine samo da Mi ibadet čine;[2] Reci: Meni je objavljeno da je nekoliko džina slušalo i reklo: “Mi smo, doista, Kur’an koji izaziva divljenje čuli, koji na Pravi put upućuje – i mi smo u nj povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati; i ima nas muslimana, a ima nas zalutalih; oni koji islam prihvate Pravi put su izabrali; a među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih.[3] “O narode naš” - govorili su - “mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na Pravi put upućuje. O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku.[4]

Iz Božijeg govora može se zaključiti da je Iblis također iz džinske vrste, ima svoje potomke i pleme. U vezi s tim u Kur'anu čitamo: Svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina te se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga; pa zar ćete Iblisa i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti;[5] a također se kaže: On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite.[6]

فَآمَنَّا بِهِ وَلَن نُّشْرِكَ بِرَبِّنَا أَحَدًا

zato smo u nj povjerovali i nikoga nećemo Gospodaru našem sudionikom smatrati,

Ovaj ajet obavještava nas o vjerovanju džina u Kur’an i potvrđuje da je Kur'an istinit, a riječima: i nećemo nikog Gospodaru pripisivati, potvrđuje se vjera u Kur’an, dajući do znanja da je vjerovanje u Kur’an ustvari vjerovanje u Boga Koji je spustio Kur’an, što znači da je njihov Gospodar Allah, dž.š., a njihova je vjera u njega monoteistička, tj. nikoga Mu, nikada, ne smatraju sudionikom.

 �وَأَنَّهُ تَعَالَى جَدُّ رَبِّنَا مَا اتَّخَذَ صَاحِبَةً وَلَا وَلَدًا

3. a On nije - neka uzvišeno bude veličanstvo Gospodara našeg! - uzeo sebi ni drúge ni djeteta;

Komentatori[7] su riječ جَدّ uzeli u značenju veličanstvenosti, a neki[8] su je protumačili kao korist. Časni ajet svojim sadržajem potvrđuje prethodni iskaz (i nikoga nećemo Gospodaru našem sudionikom smatrati), a uvriježeni način učenja je da se أنّه hemze uči s fethom, dok neki[9] i ovo hemze i hemze u sljedećih dvanaest ajeta uče s kesrom, što je i ispravno, jer je kontekst ajeta prenošenje riječi koje su kazali džini. Međutim, čitanje s fethom nema jasnog opravdanja; neki[10] je pravdaju tako što kažu da je ova sintagma و أنّه... povezana sa zamjenicom u genitivu u klauzi آمنّا به, gdje je skriveno sljedeće značenje: آمنّا به و بانه تعالي جد ربنا, tj. želi se dati obavijest o džinima da negiraju ženu i dijete za Boga, u što su vjerovali idolopoklonici. Međutim, ovo opravdanje ispravno je sa aspekta kufljanskih sintaksičara, koji su smatrali dozvoljenim vezivanje za spojenu zamjenicu u genitivu. Međutim, na osnovu stava sintaksičara iz Basre, koji to nisu smatrali ispravnim, Farra’, Zudžadž i Zamahšeri – kako se to od njih prenosi – rekli su da je konstrukcija و انّه spojena za mjesto nastajanja genitivne veze, a mjesto genitivne veze (آمنا به) je u akuzativu zato što ova klauza ima značenje “potvrđujemo ga”, gdje je ga predikat vjerovanja u značenju potvrđivanja, tako da je u govoru skriveno: و صدقنا انه تعالي جدربنا.... Međutim, i sam čitalac zna da je ovo opravdanje neispravno. Drugi[11] su ovo učenje pravdali na sljedeći način: u povezanoj rečenici čestica genitiva je skrivena, a to je skrivanje rasprostranjeno u إن i أن, a skriveno u govoru je sljedeće: آمنا به و بانه تعالي جدربنا....

Jedan je prigovor moguć svim oblicima, bilo da je rečeno da je وانه povezano sa zamjenicom u genitivu, bilo da je rečeno da je povezano za mjesto genitivne veze, bilo da je riječ o čestici genitiva koja je skrivena. Naime, prigovor je sljedeći: ovo objašnjenje ili opravdanje pravda fethu samo za dva ajeta, tematski i و انه كان يقول سفيهنا علي الله, dok ovo opravdanje za ostalih deset ajeta koji počinju s ان ni u kom slučaju ne važi, jer nema značenja da džini kažu: “Mi vjerujemo”, ili: “Potvrdili smo istinitim pretpostavku da ni ljudi ni džini neće o Bogu loše govoriti.” Kao što nema smisla da se kaže: “Mi vjerujemo i potvrđujemo da muškarci iz ljudskog roda uvijek traže utočište i pomoć od muškaraca iz džinske vrste”, ili pak da kažu: “Mi vjerujemo i potvrđujemo da smo se približili nebu i vidjeli smo da je bilo tako i tako.”

Dakle, onim trima opravdanjima ne liječi se nikakva bol. Jedini je izlaz u tome što su neki[12] od komentatora rekli da ukoliko uzmemo za prva dva ajeta da postoji skriveno vjerovanje i potvrđivanje, u tom slučaju sigurno je potrebno za svaki sljedeći ajet pronaći odgovarajući glagol u skrivenosti koji bi se slagao sa sadržajem ajeta.

Drugi komentatori[13] fethu na ان u tematskom ajetu opravdali su tako što su rekli da su ovaj ajet, kao i svi sljedeći ajeti koji počinju česticom ان, spojeni sa sintagmom انه استمع نفر.... Slabost ove tvrdnje nikome nije skrivena, jer bismo u ovom slučaju morali reći da je riječ o prenošenju onoga što je objavljeno Poslaniku o onome što su džini rekli: Reci ljudima da ti je objavljeno kako je nekoliko džina čulo učenje Kur’ana, koji su zatim otišli svome narodu i rekli im šta se dogodilo. Također ti je objavljeno da je On naš veličanstveni Gospodar i da su neki od maloumnika rekli ružne riječi protiv Boga. Pod pretpostavkom da je značenje ovakvo, postavilo bi se pitanje u vezi sa česticama انه i انهم i انّا. Ukoliko one nisu dio džinskog govora, značilo bi da ih je Kur’an dodao, a to dodavanje ometajućeg je karaktera, jer utječe na sređenost govora; a ukoliko spadaju u džinski govor, koji prenosi Kur’an, u tom slučaju te čestice i ono što slijedi ne bi bili potpuni govor, te bi se moralo uzeti nešto u skrivenosti da bi prenošenje bilo ispravno. Ukoliko ne pretpostavimo da postoji nešto što je skriveno, tada vezivanje svega na prvi ajet (slušalo je nekoliko džina učenje Kur’ana) ne bi riješilo problem. Budite pažljivi, imajte ovu činjenicu na umu![14]

 ?وَأَنَّهُ كَانَ يَقُولُ سَفِيهُنَا عَلَى اللَّهِ شَطَطًا

4. jedan naš bezumnik je o Allahu laži govorio,

Riječ سفه – kako to Ragib kaže – znači lahkoća ili prigušenost osobe koja je rezultat maloumnosti.[15]  Riječ شطط znači govor koji je daleko od istine.[16] Ovaj ajet također je u ulozi potvrđivanja ajeta لن نشرك بربنا احدا, a pod riječima naši bezumnici misli se na mušrike koji su otprije bili među njima. Neki[17] su rekli da se misli na Iblisa, koji je također od džina, međutim, ova mogućnost udaljena je od konteksta ajeta.[18]

 ?وَأَنَّا ظَنَنَّا أَن لَّن تَقُولَ الْإِنسُ وَالْجِنُّ عَلَى اللَّهِ كَذِبًا

5. a mi smo mislili da ni ljudi ni džini o Allahu laži ne govore;

Ovo je priznanje džina da su pretpostavljali kako je sve ono što govore ljudi i džini istina i da nikada ne iznose laži o Bogu, te su, kada su naišli na mnogobošce, povjerovali njihovim riječima da Bog ima djecu i ženu, postavši na taj način i sami mnogobošcima i bili su u širku sve dok nisu čuli Kur'an, kada im je istina postala jasna. Ovo priznanje od džina ustvari je i demant mušricima ljudima i džinima.

 ?وَأَنَّهُ كَانَ رِجَالٌ مِّنَ الْإِنسِ يَعُوذُونَ بِرِجَالٍ مِّنَ الْجِنِّ فَزَادُوهُمْ رَهَقًا

6. i bilo je muškaraca od ljudi koji su zaštitu kod muškaraca džina tražili, pa su im tako oni grijeh povećali;

Ragib kaže: Riječ عوذ znači tražiti zaštitu kod drugog, a sintagma رهقه الامر znači da ga je sila nečega obuhvatila.[19] Riječ رهق znači grijeh i bezbožnost, neki joj daju značenje straha i zla, a neki značenje poniženja i slabosti. Sva se ova značenja podrazumijevaju u osnovnom značenju. To što su ljudi tražili zaštitu od džina, kako su rekli,[20] bio je običaj kod Arapa da noću, kada bi putovali pa naišli na pustinju, tražili bi zaštitu kod najmoćnijeg u pustinji, a to je tutor džina, da ih sačuva od zvijeri i ludih džina, govoreći: Tražim zaštitu kod najmoćnijeg ove pustinje od luđaka njegovog naroda. Od Makatila[21] se prenosi da je rekao da su prvi koji su tražili zaštitu od džina pripadnici plemena iz Jemena, a zatim pleme Beni-Hunejfe, a onda se to uobičajilo i među ostalim Arapima.

Nije nemoguće da se riječima tražili su zaštitu od džina misli na to da su se pojedinci koji su htjeli stići do onoga što su željeli obraćali svećenicima tražeći od njih da pozovu džine u pomoć, a to što su rekli[22] da je bio običaj da se obraćaju nekim muškarcima ljudima kada god bi se plašili da će ih džini oblijetati ili im nauditi, vraća se upravo na ovo značenje.

Prema rečenom, prva od dviju zamjenica u فزادوهم vraća se na muškarce ljude, a druga na muškarce džine, što ima značenje da su muškarci džini povećavali muškarcima ljudima grijeh, bezbožnost, poniženje ili strah.

 ?وَأَنَّهُمْ ظَنُّوا كَمَا ظَنَنتُمْ أَن لَّن يَبْعَثَ اللَّهُ أَحَدًا

7. i oni misle, kao što i vi mislite, da Allah nikoga neće poslanikom učiniti;

Zamjenica u انهم odnosi se na ljude muškarce, a riječi ظننتم upućene su džinima. Riječ بعث znači učiniti poslanikom, što su mušrici negirali. Neki su rekli da se pod ovom riječju misli na oživljavanje umrlih, no kontekst ajeta potvrđuje prvo značenje. Od nekih[23] se prenosi da su rekli da ovaj dio govora uopće ne pripada džinima, već da to govori Allah, dž.š., i da je ovaj ajet ubačena rečenica usred govora džina. Na osnovu ovog stava prva zamjenica odnosi se na džine, a druga se zamjenica obraća ljudima, međutim, ovo je značenje udaljeno do konteksta.

 �وَأَنَّا لَمَسْنَا السَّمَاء فَوَجَدْنَاهَا مُلِئَتْ حَرَسًا شَدِيدًا وَشُهُبًا

8. i mi smo nastojali da nebo dotaknemo i ustvrdili smo da je moćnih čuvara i vatrenih kugli puno;

Dotaći nebo znači približiti se nebu putem uspinjanja. Riječ حرس, kako su to rekli,[24] množina je imenice حارس, a opisana je atributom jednine – حرس شديد, što znači moćni čuvari koji ne dozvoljavaju da šejtani prisluškuju na Nebesima. Upravo zbog toga odmah nakon ovih riječi kazano je و شهبا, čime se misli na vatrene kugle, tj. oružje čuvara.

?وَأَنَّا كُنَّا نَقْعُدُ مِنْهَا مَقَاعِدَ لِلسَّمْعِ فَمَن يَسْتَمِعِ الْآنَ يَجِدْ لَهُ شِهَابًا رَّصَدًا

9. i sjedili smo prije po Nebesima na nekim mjestima da bismo što čuli, ali će onaj ko sada želi slušati na vatrenu kuglu koja vreba naići;

Značenje od početka ovog ajeta, ako ga uzmemo kao pripojenog za prethodni ajet, bilo bi sljedeće: Tek su se u posljednje vrijeme Nebesa ispunila strogim čuvarima. Prije nije bilo tako, već su se džini slobodno uspinjali na Nebesa i sjedili na mjestima gdje bi mogli čuti vijesti iz gajba i riječi meleka. Kraj ajeta – od riječi فمن, koja, dakle, počinje faom daljnjeg razvoja – popratna je okolnost svega što je prethodilo, te se može shvatiti činjenica da su džini htjeli reći da od danas ko god da od džina želi ići do onih mjesta da bi slušao, dočekat će ga vatrene kugle koje vrebaju na njih.

Ovim dvama ajetima daje se do znanja da su džini doživjeli nešto novo na Nebesima, nešto što im se dogodilo istovremeno sa spuštanjem Kur’ana i poslanstvom Muhammedovim, s.a.v.a. Riječ je o tome da im je, nakon što je Muhammed, s.a.v.a., postao poslanik, zabranjeno slušanje i prisluškivanje na Nebesima.

U vezi sa ovim činjenicama nailazimo na čudne argumente nekih komentatora. Naime, tvrdi se kako ova dva ajeta demantiraju one koji vjeruju da je gađanje šejtana vatrenim kuglama na Nebesima bilo i prije Poslanika, s.a.v.a., jer je rečeno: ملئت حرسا, što nam daje do znanja da su i prije postojali čuvari Nebesa, a nakon poslanstva ona su ispunjena strogim čuvarima. Riječi u ajetu نقعد منها مقاعد للسمع u svome vanjskom smislu daju do znanja da su džini imali mjesta na koja su mogli ići i prisluškivati jer na njima nije bilo čuvara niti vatrenih kugli, međutim, danas nijedno mjesto više nije prazno, sva su puna, te sa svake tačke kojoj se priđe radi prisluškivanja vrebaju vatrene kugle.[25]

Kao što rekoh, ovakav način argumentiranja je čudan, jer ako se ovim dvama ajetima htjelo dati do znanja da su Nebesa postala ispunjena čuvarima, u tom slučaju negaciju bi trebalo usmjeriti na mogućnost slušanja na svim tačkama nebeskim, što bi bilo suprotno mogućnosti koju su džini do tada imali (da na nekim tačkama ipak prisluškuju). Negaciju nije bilo potrebno dovoditi u vezu sa slušanjem, jer vidimo da se u časnom ajetu, u kojem se kaže فمن يستمع الآن يجد له شهابا رصدا, ne spominju neke tačke, a neke izuzimaju, već je samo rečeno: Svaki od džina koji bi htio slušati naići će na vatrene kugle u zasjedi.

Ne možemo prihvatiti da se ovim izrazom željela istaći opća negacija, te da se slušanje u apsolutnom smislu negira, što je u općoj negaciji sasvim dovoljno. Riječ je o tome da se daje obavijest o ispunjavanju Nebesa strogim čuvarima, mada je prije bilo nekih tačaka gdje čuvara nije bilo, a  riječi فمن يستمع  ograničene su prilogom الآن, što je samo po sebi dokaz tome da je po pitanju kamenovanja situacija promijenjena i da se desilo nešto novo – od sada sa svih tačaka džine na Nebesima gađaju vatrenim kuglama tako da ih posve sprečavaju od prisluškivanja. Međutim, prije toga nije bilo tako i džini su mogli na određenim tačkama prisluškivati i da ih niko u tome nije sprečavao, što je dovoljno za potvrđivanje onoga što se tvrdi.

Također treba voditi računa da se ovim ajetom želi dati do znanja da džine gađaju vatrenim kuglama koje vrebaju, a da se ne govori o pojavi zvijezda padalica ili meteora, te nije prihvatljiv prigovor da je i prije Poslanikovog doba bilo meteora. Ajet, kako rekosmo, samo daje do znanja da su za vrijeme Poslanika šejtani gađani vatrenim kuglama, a ni u jednom aspektu Kur’an ovim ajetima ne govori o meteorima i njihovom postojanju. Na početku sure Safat govorili smo o ovoj činjenici.

�?وَأَنَّا لَا نَدْرِي أَشَرٌّ أُرِيدَ بِمَن فِي الْأَرْضِ أَمْ أَرَادَ بِهِمْ رَبُّهُمْ رَشَدًا

10. i mi ne shvatamo da li se želi zlo onima na Zemlji ili im Gospodar njihov želi stizanje do stvarnosti;

Riječi رَشَد (sa fethom i na rau i na šinu) i رُشد (s damom na rau i sukunom na šinu) znače stizanje do stvarnosti, a riječ غي ima suprotno značenje. Razlog zbog kojeg je riječ رَشَدا u neodređenom obliku jeste da bi se dalo do znanja da je Uzvišeni Allah za njih uzeo u obzir posebnu vrstu napretka i kretanja ka stvarnosti.

To što su džini rekli kako ne znaju da li Allah stanovnicima Zemlje želi zlo ili napredak vezano je za činjenicu neznanja i nedoumice kada je u pitanju kamenovanje i zabrana prisluškivanja vijesti iz gajba za šejtane. Dakle, shvatili su da je to što se dogodilo na Nebesima zbog stanovnika Zemlje, ali da li im time Allah želi dobro ili zlo, to već ne znaju. Ako im želi na taj način dobro, onda je sigurno riječ o jednoj posebnoj vrsti upute i sreće. Upravo zbog toga nakon što su upitali da li se želi zlo (umjesto da kažu ili se želi dobro), rekli su: “Ili im Gospodar njihov želi stizanje do stvarnosti.” Ovo značenje potvrđuje i način na koji su rekli ام اراد بهم ربهم, što ukazuje na milost i naklonost.

Kada džini spominju želju za stizanje do stvarnosti, spominju i Onoga Ko im to želi, dok to isto nisu uradili kada su spomenuli riječ zlo, već su rekli: da li se zlo želi onima na Zemlji. Vidimo da su ovdje upotrijebili pasiv (anonimnost) da bi ispoštovali kodeks ponašanja prema Bogu i da bi dali do znanja da Allah, dž.š., nikome ne želi zlo, osim u slučaju kada sam čovjek uradi nešto čime je zlo od Boga zaslužio.

��وَأَنَّا مِنَّا الصَّالِحُونَ وَمِنَّا دُونَ ذَلِكَ كُنَّا طَرَائِقَ قِدَدًا

11. a među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas pravaca različitih;

Riječ صلاح znači podesnost, prikladnost, nasuprot riječi طلاح, koja znači nepodesnost, neprikladnost. Riječima دون ذلك – kako su to rekli[26] – misli se na niži stepen koji je blizu prikladnim. Međutim, ono što se da vidjeti iz vanjskog značenja riječi je da riječ دون znači drugi, tj. neki su od nas dobri a neki nisu. Ono što potvrđuje vanjsko značenje sljedeća je klauza koja kaže: كنّا طرائق قددا  ima nas različitih pravaca, što ukazuje na rascijepanost i različitost. Riječ طرائق množina je od riječi طريقة, a znači metod koji se prakticira. Riječ قدد množina je od قدة, od infinitiva قد u značenju dio, komad, a to što su metode opisane dijelovima zbog toga je što je svaka skupina odvojena od druge skupine i njene metode prakticiranja, te onoga ko se koristi jednom metodom dovodi do cilja koji se razlikuje od cilja onoga koji prakticira drugu metodu. Govor komentatora[27] koji je riječ قدد prokomentirao kao različiti putevi vraća se upravo ovom značenju.

Vjerovatno riječ الصالحون aludira na dobre po urođenoj prirodi, tj. na one koji su u međusobnim odnosima i životu podesni, koji se uklapaju, a ne misli se na dobre sa aspekta vjerovanja, jer ukoliko bi se na njih mislilo, bilo bi prikladnije da se ovaj ajet nađe nakon ajeta و انا لما سمعنا الهدي آمنّا به..., u kojem se o vjerovanju govori tek nakon toga što se čula uputa.

Neki komentatori[28] kažu da je razlog čitanja طرائق قددا s fethom činjenica da ono ima ulogu priloga, u kojem je في ispušteno, te bi po tom stavu bilo: في طوائق قددا , tj. u različitim pravcima.

Drugi[29] pak kažu da se fetha čita zbog brisanja imenice određene drugom imenicom u genitivu, tako da na osnovu ovog mišljenja tekst izgleda na sljedeći način: ذوي طرائق قددا, oni koji imaju dosta pravaca. Nije daleka od istine ni mogućnost da je spomenuta sintagma metafora kojom su sebe, usljed rascijepanosti i razlika koje među njima postoje, htjeli poistovijetiti sa smjerovima od kojih svaki vodi na posebno mjesto.

Značenje ajeta je:

Neki od nas dobri su sami po sebi, a drugi nisu takvi i bili smo u različitim pravcima (ukoliko uzmemo في da je ispušteno), ili, imali smo dosta pravaca (ukoliko uzmemo da je ispušteno ذوي), ili, slični smo puteljcima koji vode različitim pravcima (na osnovu mišljenja da je posrijedi alegorično izražavanje).

�?وَأَنَّا ظَنَنَّا أَن لَّن نُّعجِزَ اللَّهَ فِي الْأَرْضِ وَلَن نُّعْجِزَهُ هَرَبًا

12. i mi sigurno znamo da ne možemo na Zemlji stati na put Allahovoj volji i da od Njega ne možemo umaći;

U ovom ajetu riječ ظن, iz koje je izveden glagol u prošlom vremenskom obliku, ظننّا, ima značenje sigurnog znanja. Prikladnije je da se riječima koje slijede nakon ovog glagola: لن نعجز الله في الارض, misli da putem smutnje na Zemlji ne možemo stati na put Božijoj volji, tako Ga učiniti nemoćnim i ne dozvoliti Mu da provede ustrojstvo na Zemlji, jer i sama njihova pokvarenost, ako se dogodi, tek je jedna od odredbi Božijih, a ne da bi mogli Boga učiniti nemoćnim. Također, riječima و لن نعجزه هربا misle: Ako nas Bog hoće ščepati, ne možemo Mu umaći.

Međutim, neki su komentatori[30] rekli da prva sintagma znači da dok smo na Zemlji, ne možemo Boga onesposobiti, a druga sintagma znači da ne možemo pobjeći na Nebesa, što bi značilo da niti možemo Boga onesposobiti na Zemlji niti na Nebesima. Ipak, čitalac je svjestan da je ovo značenje neispravno.

  ��وَأَنَّا لَمَّا سَمِعْنَا الْهُدَى آمَنَّا بِهِ فَمَن يُؤْمِن بِرَبِّهِ فَلَا يَخَافُ بَخْسًا وَلَا رَهَقًا

13. i mi smo, čim smo Kur’an čuli, u nj povjerovali; a ko u Gospodara svoga vjeruje, ni nepravde ni teškoće ne treba da se boji;

Riječ هدي označava Kur’an zato što sadrži uputu, a riječ بخس znači nedostatak, ali ne svaki nedostatak, već nedostatak putem nasilja (oštetiti, nanijeti nepravdu), a riječ رهق znači obuhvaćenost čovjeka teškoćama.

Čestica fa na početku klauze فمن يؤمن je radi zaključivanja i izvođenja iz prethodnog sadržaja, a ovdje je uzrok učinjen ogrankom posljedici da bi nam bilo dato do znanja da je za argument i uzrok prihvatanja vjere bilo dovoljno da samo čuju Kur’an te da bez oklijevanja povjeruju, a svako ko to učini neće se plašiti ni nanošenja nepravde niti padanja u teškoće.

Konačno značenje ajeta je sljedeće: Kada smo čuli Kur’an, Knjigu upute, bez oklijevanja smo prihvatili vjerovanje zato što svako ko povjeruje u Kur’an,  povjerovao je u svoga Gospodara, a svako ko vjeruje u svoga Gospodara, za njega više nema nikakvog straha, niti straha od nedostatka dobra da bi, naprimjer, Bog nepravedno okrnjio njegovo pravo, niti ima straha da bi ga obujmilo ono što mu nije drago. Zašto da takav čovjek ne požuri i da bez oklijevanja prihvati vjerovanje, i zašto bi bio u nedoumici kada je vjerovanje u pitanju, pa da, npr. razmišlja da možda zbog vjerovanja neće pretrpjeti kakvu nepravdu ili nezgodu?

�?وَأَنَّا مِنَّا الْمُسْلِمُونَ وَمِنَّا الْقَاسِطُونَ فَمَنْ أَسْلَمَ فَأُوْلَئِكَ تَحَرَّوْا رَشَدًا

14. i ima nas predanih Bogu, a ima nas i odvojenih od istine; oni koji se predaju Bogu izabrali su put stizanja do istine,

Riječ مسلمون ukazuje na predavanje volji Božijoj, dakle muslimani su oni koji su predani Bogu,  te što god On želi i naredi, oni se tome pokoravaju. Riječ قاسطون znači oni koji su nageli zabludi, a u Madžme'ul-bejanu rečeno je da je قاسط onaj koji se odvojio od istine, nasuprot riječi مقسط koja znači odvajanje, ali prema istini.[31]

Ajet ima sljedeće značenje: Mi džini dijelimo se na dvije skupine, jedna skupina onih koji su predani Bogu i pokorni, a druga skupina su oni koji su se odvojili od predavanja Bogu, iako je On istina, i tako su zalutali.

Riječ تحري na kraju ajeta upotrebljava se za sve u značenje traženja radi nalaženja toga što se traži, tako da ajet znači: Oni koji se predaju Bogu, oni su stupili na polje stizanja do zbilje i nalaženja istine.

�?وَأَمَّا الْقَاسِطُونَ فَكَانُوا لِجَهَنَّمَ حَطَبًا

15. a odvojeni od istine u Džehennemu gorivo će biti.”

Dakle, oni koji su zalutali bit će gorivo džehennemsko i sagorijevanjem će biti kažnjavani, duše će im gorjeti poput zalutalih ljudi o kojima Kur'an časni kaže: I čuvajte se vatre čije gorivo će ljudi i kamenje biti.[32]

Veliki broj komentatora[33] Kur'ana ovaj ajet uzima kao završne riječi džina, tvrdeći da su džini vjernici za sagovornike ovog obraćanja uzeli svoj narod. Međutim, neki komentatori[34] kažu da je ovaj ajet zapravo govor Božiji kojim se obraća Poslaniku, s.a.v.a.

�?وَأَلَّوِ اسْتَقَامُوا عَلَى الطَّرِيقَةِ لَأَسْقَيْنَاهُم مَّاء غَدَقًا  �?لِنَفْتِنَهُمْ فِيهِ

16. A da su ustrajni na Putu, Mi bismo ih vodom obilnom pojili, 17. da bismo ih u tome na kušnju stavili;

Čestica ان na početku ajeta reducirana je od أنّ (sa tešdidom), pod Putem (طريقة) misli se na Put islama, a ustrajnost na Putu znači držati se i biti postojan u djelima i moralu, što vjera u Boga iz sebe iziskuje. Sintagma مَّاء غَدَقًا znači obilna voda i vrlo je moguće da sintagma لَأَسْقَيْنَاهُم مَّاء غَدَقًا, gledajući na kontekst, predstavlja primjer kojim se ukazuje na obilnu opskrbu, a sintagma لِنَفْتِنَهُمْ فِيهِ potvrđuje ovu mogućnost, jer Allah, dž.š., Svoje robove pretežno ispituje davanjem obilne opskrbe.

Značenje ajeta je sljedeće: Činjenica je da ukoliko ljudi i džini budu ustrajni na Putu islama, tj. na Putu predanosti Bogu, Mi ćemo im dati obilnu opskrbu da bismo ih time iskušali. Konačno značenje ovog ajeta bit će poput značenja časnog ajeta: A da su stanovnici sela vjerovali i bili bogobojazni, Mi bismo im otvorili blagoslove i s neba i iz zemlje...[35]

Od prvog pa do ovog, tematskog ajeta prenosi se govor džina. Ovaj ajet vezan je za riječi انه استمع..., a kompletno značenje, i vezanog ajeta, i onoga za šta se vezao, je sljedeće: Reci: “Meni je objavljeno da je jedna skupina džina čula učenje Kur’ana... i meni je objavljeno da ukoliko džini i ljudi budu postojani na Putu islama, bit će tako i tako.”

وَمَن يُعْرِضْ عَن ذِكْرِ رَبِّهِ يَسْلُكْهُ عَذَابًا صَعَدًا

a onoga ko izbjegava spominjanje Gospodara svoga On će u patnju stalno rastuću uvesti.

Sintagma عَذَابًا صَعَدًا znači patnja koja se stalno povećava i savladava onoga ko je njoj izložen. Neki su rekli[36] da je riječ o teškoj patnji. Izbjegavanje spominjanja Boga slijedi iz nestabilnosti na putu i princip na putu kažnjavanja je upravo ovo, te umjesto što bi bila spomenuta odgovornost, tj. umjesto da je rečeno a one koji ne budu ustrajni na putu uvest ćemo..., spomenuto je ono što proizlazi iz te odgovornosti da bi nam se ukazalo na činjenicu da je osnovni razlog uvođenja u kaznu izbjegavanje sjećanja ili spominjanja Allaha.

Upravo je ovo značenje razlog prelaska obraćanja s prvog lica množine (Mi ćemo im dati obilnu vodu) na treće lice (spominjanje Gospodara svoga). U suprotnom, vanjski smisao iziskuje da bude rečeno ko izbjegava da Nas spominje, uvest ćemo ga..., dajući na taj način do znanja da je rububijet (spominjanje riječi Rabb) osnovni izvor kažnjavanja onih koji izbjegavaju spominjati Boga. Upravo je zbog toga umjesto sintagme Mi ćemo učini tako i tako, rečeno: On će u patnju stalno rastuću uvesti, da bi se ukazalo na osnovni izvor.

Neki komentatori riječ يسلكه uzeli su kao da u sebi sadržava značenje ulaska i rekli su: يَسْلُكْهُ عَذَابًا صَعَدًا znači odvesti ga u smjeru vatre i uvesti ga u nju. Upravo na temelju toga uzeli su drugi objekt, jer glagol يسلك sam po sebi ne uzima dva objekta. Značenje ajeta je jasno.

O rivajetima

U Madžme'ul-bejanu se kaže da Vahidi od Seid ibn Džubejra, a on od Abbasa prenosi rivajet: “Poslanik nije posebno za džine učio Kur’an i uopće tom prilikom nije ni vidio džine, već skupa sa nekoliko ashaba bio se uputio na pijacu Akaz. To se dogodilo onih dana kada su džini i šejtani bili već onemogućeni (kada im je bilo zabranjeno da se penju na nebo), te nisu imali pristupa vijestima iz ga