سورة القلم

Mekka - 52 ajeta

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

1 ن وَالْقَلَمِ وَمَا يَسْطُرُونَ 2 مَا أَنتَ بِنِعْمَةِ رَبِّكَ بِمَجْنُونٍ 3 وَإِنَّ لَكَ لَأَجْرًا غَيْرَ مَمْنُونٍ 4 وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ  5  فَسَتُبْصِرُ وَيُبْصِرُونَ 6 بِأَييِّكُمُ الْمَفْتُونُ 7  إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ وَهُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ 8 فَلَا تُطِعِ الْمُكَذِّبِينَ 9 وَدُّوا لَوْ تُدْهِنُ فَيُدْهِنُونَ 10 وَلَا تُطِعْ كُلَّ حَلَّافٍ مَّهِينٍ 11 هَمَّازٍ مَّشَّاء بِنَمِيمٍ 12 مَنَّاعٍ لِّلْخَيْرِ مُعْتَدٍ أَثِيمٍ 13 عُتُلٍّ بَعْدَ ذَلِكَ زَنِيمٍ 14 أَن كَانَ ذَا مَالٍ وَبَنِينَ 15 إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِ آيَاتُنَا قَالَ أَسَاطِيرُ الْأَوَّلِينَ 16 سَنَسِمُهُ عَلَى الْخُرْطُومِ 17 إِنَّا بَلَوْنَاهُمْ كَمَا بَلَوْنَا أَصْحَابَ الْجَنَّةِ إِذْ أَقْسَمُوا لَيَصْرِمُنَّهَا مُصْبِحِينَ 18 وَلَا يَسْتَثْنُونَ 19 فَطَافَ عَلَيْهَا طَائِفٌ مِّن رَّبِّكَ وَهُمْ نَائِمُونَ 20 فَأَصْبَحَتْ كَالصَّرِيمِ

21 فَتَنَادَوا مُصْبِحِينَ 22 أَنِ اغْدُوا عَلَى حَرْثِكُمْ إِن كُنتُمْ صَارِمِينَ 23 فَانطَلَقُوا وَهُمْ يَتَخَافَتُونَ 24 أَن لَّا يَدْخُلَنَّهَا الْيَوْمَ عَلَيْكُم مِّسْكِين ٌ 25  وَغَدَوْا عَلَى حَرْدٍ قَادِرِينَ 26 فَلَمَّا رَأَوْهَا قَالُوا إِنَّا لَضَالُّون 27 بَلْ نَحْنُ مَحْرُومُونَ 28 قَالَ أَوْسَطُهُمْ أَلَمْ أَقُل لَّكُمْ لَوْلَا تُسَبِّحُونَ 29 قَالُوا سُبْحَانَ رَبِّنَا إِنَّا كُنَّا ظَالِمِينَ 30 فَأَقْبَلَ بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ يَتَلَاوَمُونَ 31 قَالُوا يَا وَيْلَنَا إِنَّا كُنَّا طَاغِينَ 32 عَسَى رَبُّنَا أَن يُبْدِلَنَا خَيْرًا مِّنْهَا إِنَّا إِلَى رَبِّنَا رَاغِبُونَ

 33 كَذَلِكَ الْعَذَابُ وَلَعَذَابُ الْآخِرَةِ أَكْبَرُ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ

U ime Allaha, Svemilostivog, Samilosnog

1.  Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu,

2.  nisi ti, uz blagodat Gospodara svoga, lud;

3.  i sigurno je za tebe nagrada neprekidna,

4.  i ti, zaista, imaš najuzvišeniju ćud,

5.  i ti ćeš ubrzo vidjeti, a i oni će vidjeti,

6.  u koga je od vas bezumlje.

7.  Gospodar tvoj najbolje zna onoga koji je s Puta Njegova skrenuo i On najbolje zna one koji su upućeni,

8.  zato ne slušaj lašce,

9.  oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili,

10.  i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena,

11.  klevetnika, smutljivca koji tuđe riječi prenosi,

12.  škrca, nasilnika, velikog grešnika,

13.  surova i, osim toga, u tuđem plemenu uljeza,

14.  samo zato što je bogat i što ima mnogo sinova,

15.  koji govori, kad mu se ajeti Naši kazuju: “To su bajke naroda drevnih!”

16.  Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti!

17.  Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je sigurno rano izjutra obrati,

18.  a nisu rekli: “Ako Bog da!”

19.  I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća

20.  i ona osvanu opustošena.

21.  A u zoru oni su jedni druge dozivali:

22.  “Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!”

23.  I oni krenuše tiho se dogovarajući:

24.  “Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!”

25.  I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti,

26.  a kad je ugledaše, povikaše: “Stvarno smo bili zalutali;

27.  štaviše, svega smo lišeni!”

28.  Najumjereniji među njima reče: “Nisam li vam ja govorio da trebate Allaha slaviti!”

29.  “Slavljen neka je Gospodar naš! Zaista smo bili nepravedni!”

30.  I okrenuše se jedni prema drugima i počeše se koriti.

31.  “Teško nama!” - govorili su - “mi smo, zaista, obijesni bili;

32.  možda nam Gospodar naš bolju od nje da, samo od Gospodara našeg mi se nadamo!”

33.  Takva je bila kazna, a na Onom svijetu je, kada bi znali, kazna još veća!

O ajetima

Ova sura umiruje i tješi Poslanika, s.a.v.a., zbog optužbi i kleveta koje mušrici na njega iznose, nazivajući ga, između ostalog, i ludakom. Allah, dž.š., tješi ga dajući mu lijepa obećanja i pozivajući se na njegov divni moral. Također, na najoštriji način zabranjuje povođenje za mušricima kao i bilo kakvo popuštanje kada je u pitanju vjera. Insistira se na tome da se strpi na određenju Božijem.

Koncept svih ajeta ove sure je mekanski, a od Ibn Abbasa i Katade prenosi se da su rekli: “Prvih šesnaest ajeta ove sure objavljeno je u Mekki, sljedećih sedamnaest ajeta u Medini. Narednih petnaest ajeta objavljeno je u Mekki i posljednja četiri ajeta objavljena su u Medini.”[1] Ova predaja u vezi sa skupinom od prvih sedamnaest ajeta, za koje se kaže da su medinski, nije bez razloga, jer im je kontekst sličniji medinskom negoli mekanskom kontekstu.

ن

Nun.

U komentaru sure Šura govorili smo o samostalnim harfovima.

1 وَالْقَلَمِ وَمَا يَسْطُرُونَ

1.  Tako Mi kalema i onoga što oni pišu.

Značenje riječi kalem je jasno. Međutim, infinitiv سَط‎ْر, od kojeg je izveden glagol يسطرون (infinitiv sa fethom na sinu i sukunom na tau, a prema tvrdnji Ragiba nekada se čita i sa dvije fethe), ima značenje reda ispisanog riječima, reda koji je zasađen drvećem (drvored), ili reda u kojem stoje ljudi, i kada se kaže: سطر فلان كذا, to znači da je taj i taj pisao u redovima.[2]

Uzvišeni Bog zakleo se kalemom i onim što se kalemom piše, te se iz spoljašnjeg konteksta da razumjeti kako je u pitanju pero uopće i sve što se piše. Na taj način spomenuti kalem i pisanje ukazuju na najveće blagodati Božije prema kojim je On uputio čovjeka da bi mogao bilježiti događaje skrivene od pogleda kao i skrivene osjećaje. Pomoću kalema i pisanja čovjek može bilo koji događaj oživjeti bez obzira na vrijeme i mjesto u kojem se nađe. Dakle, kalem i pisanje sa aspekta veličine nisu ništa manji od govora.

U prilog veličine ovih dviju stvari dovoljno je istaći da je Uzvišeni Allah pripomenuo čovjeku da ga je poučio govoru i kalemu i uputio ga kako se koristiti njima. U vezi s govorom, rekao je: Stvorio je čovjeka, naučio ga je govoru,[3] a u vezi s kalemom kaže: Poučio je kalemu, poučio je čovjeka onome što nije znao.[4]

S obzirom na to, Božija zakletva kalemom i onim što se piše zakletva je nimetom. Kalem nije jedini nimet kojim se Bog zaklinje, već u Božijem Govoru nailazimo na mnogo zakletvi velikim brojem stvorenja, usljed toga jer predstavljaju nimete, tj. blagodati, poput nebesa, Zemlje, Sunca, Mjeseca, noći, dana i sl., sve do smokve i masline.

Neki komentatori[5] riječ ما u و ما يسطرون smatraju infinitivom koji ima značenje pisanja.

Drugi, pak, kažu[6] da se pod riječju kalem podrazumijeva uzvišeni kalem, kalem stvaranja, za koji se u hadisu kaže da je prvo stvorenje koje je Allah stvorio. A pod riječima و ما يسطرون misli se na djela koja bilježe meleki plemeniti pisari.

Neki iznose pretpostavku[7] da je množina riječi يسطرون upotrijebljena izričito radi ukazivanja poštovanja, a ne brojnosti. Međutim, ova pretpostavka nije ispravna.

Ima i onih koji smatraju[8] da se misli na ono po čemu se piše, na Čuvanu ploču (Levhi Mahfuz).

Jedni kažu da se pod kalemom i onim što se piše podrazumijevaju pisci i njihovi pisani tragovi. Međutim, sve ove pretpostavke samo su nagađanja i nemaju potpore.

2 مَا أَنتَ بِنِعْمَةِ رَبِّكَ بِمَجْنُونٍ

2. Nisi ti, uz blagodat Gospodara svoga, lud.

Sadržaj ovog ajeta razlog je zbog kojeg se Bog u prethodnom ajetu zaklinje i time ga želi potvrditi, a u njemu se obraća Poslaniku. ‍Prefiks bi ispred riječi ni'met jeste ba uzročnosti ili pratnje. Značenje rečenice je sljedeće: Ti, zahvaljujući blagodati – ili uz blagodat – koju ti je Bog dao, nisi lud. Kontekst ajeta daje do znanja da je blagodat o kojoj je riječ poslanstvo - dokazi koji ukazuju na njegovo poslanstvo isključuju svaku vrstu umnog ili psihičkog poremećaja. Ukoliko ne bi isključivali, ne bi ukazivali ni na poslanstvo, a ukoliko ne bi ukazivali na poslanstvo, ne bi došlo do Božije upute koju iziskuje čovjekov život. Ajet pobija klevetu na Poslanika, kojom biva nazvan ludakom. Na kraju ove sure prenosi se ta kleveta: I govore: “Zaista je on lud.”

Neki komentatori[9] kažu da se pod blagodati misli na elokventni govor, potpuni razum, odličan način postupanja, čistotu Poslanika od pripisivanja bilo kakva nedostatka, kao i na opisivanje sa svim vrlinama, jer javljanje ovakvih atributa samo je po sebi siguran dokaz da takav čovjek nije lud. Međutim, naše objašnjenje sigurnije je sa aspekta argumentiranosti. I ovaj ajet, kao i ajeti koji slijede, ima zadatak utjehe Poslaniku i njegova razveseljavanja. U njima je Poslanik potvrđen, a, istovremeno, riječi nevjernika su opovrgnute.

3 وَإِنَّ لَكَ لَأَجْرًا غَيْرَ مَمْنُونٍ

3.  I sigurno je za tebe nagrada neprekidna.

Riječ مَمْنُون izvedena je iz korijena منّ, a ima značenje prekinut. Kada se kaže:

منّه السير منّا, to znači: pješačenje ga je učinilo iznemoglim (oborilo s nogu). Svakako treba obratiti pažnju da riječ memnun u obliku participa pasivnog dolazi također i od riječi منت, koja ima značenje da nakon što se nekome nešto dadne, riječima i prigovaranjem to mu se učini teškim, a riječ u ovom ajetu nosi prvo značenje. Riječ أَجْر ukazuje na nagradu koju poslanstvo ima kod Boga, a ova riječ ima ulogu umirivanja i oraspoloživanja Poslanika, te stoga nosi poruku: Ti podnesi teškoće poslanstva, te ti nagrada kod Boga neće biti prekinuta i napor ti neće biti uzaludan.

Ima i onih koji značenje riječi memnun uzimaju iz osnove minneta, tj. isticanja, prigovaranja, objašnjavajući da je ono što Bog kao nagradu daje Poslaniku, ustvari, nadoknada za sve muke koje je Poslanik podnio. Dakle, Poslanik je zaslužio takvu nagradu i Bog mu ne može ništa prigovoriti. Međutim, ovo značenje nije ispravno zato što je i Poslanik, kao i ostala stvorenja, u vlasništvu Božijem, i to vlasništvu u zbiljskom značenju te riječi - i njegova bit, i osobine, i djela, u ruci su Božijoj. Ukoliko Bog dā nešto svome robu, to je poklon od Njega, a ne Njegov dug koji isplaćuje, i ono što čovjek ima, dobio je na poklon od Boga i Bog, stvarni vlasnik, dao mu je vlasništvo nad tim što ima. U isto vrijeme, kada čovjek nečim raspolaže u svim segmentima, i prije i poslije toga raspolaganja, kao i u međuvremenu, stvarni vlasnik tih stvari, kao i vlasnik njega samog, je Allah. Dakle, ono što Bog daje čovjeku milost je od Njega i ako su milost i davanje, koji se očekuju nakon djela, nazvani nagradom, i ako ima ugovor između Svoga roba i nagrade koju daje i koju je nazvao trgovinom, to je također jedna od Njegovih milosti. Isticati ili prigovarati jedino može Bog. On je taj Koji, počevši od poslanika pa do najnižih stvorenja, ima pravo na isticanje svim svojim stvorenjima. U ovom značenju jednaki su i poslanici i oni ispod njih.

4 وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ

4.  I ti, zaista, imaš najuzvišeniju ćud.

Riječ خُلُق ima značenje nefsanskih sposobnosti sa čijim su iziskivanjima podešene i sinhronizirane tjelesne aktivnosti koje s lahkoćom bivaju obavljane, bez obzira bile te sposobnosti pohvalne vrline, kao što su hrabrost i čednost i njima slične, ili, pak, bile nepoželjne poput pohlepe, straha i sl. Ukoliko bude spomenuta u apsolutnom smislu, iz nje se tada razumiju vrline i lijep moral.

Ragib kaže: “Riječ خلق, bez obzira da li na prvom harfu bila fetha ili damma, ima isto značenje, kao i riječi صرم  i  شرب, koje, također, imaju isto značenje kada se na prvom harfu nađe ili fetha ili damma. Međutim, u ustaljenoj upotrebi je da riječ خلق, bude li izgovorena sa fethom na prvom harfu, znači lice i spoljnji izgled, oblici koji se mogu vidjeti okom, a ako se čita sa dammom, ima značenje moralnih potencijala i moći koji se mogu osjetiti basiretom. Dakle, u ovom ajetu gdje je rečeno:  وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ, znači: “Ti, o Poslaniče, imaš ogromne moralne sposobonosti.”[10]

Bez obzira što ovaj ajet hvali i veliča Poslanikove moralne sposobnosti i vrline općenito, ipak kada uzmemo u obzir kontekst ajeta, aludira se na njegove društvene vrline i na moral koji se odnosi na suživot, kao što su ustrajnost u istini, strpljenje na uznemiravanju od ljudi i na njihovim greškama, kao i njegovo opraštanje i prelazak preko toga, širokogrudost, pažnja, skromnost i sl. Već smo prije (pri kraju šestog toma ovog tefsira) citirali hadise koji se odnose na moralne vrline i karakteristike Poslanika.

Iz do sada rečenog postalo je jasno da komentar nekih mufessira[11], koji značenje riječi خلق objašnjavaju kao vjera islam, nije ispravan, izuzev ako to opravdaju na način da se smisao vrati na naše objašnjenje.

5  فَسَتُبْصِرُ وَيُبْصِرُون َ6 بِأَييِّكُمُ الْمَفْتُونُ

5. I ti ćeš ubrzo vidjeti, a i oni će vidjeti,  6.  u koga je od vas bezumlje.

Ova rečenica je na osnovu prefiksa fa, koji je došao na početku, zaključak onome što je prethodilo, pa se kaže: Sada kada je postalo jasno da nisi lud, već da si poslanik i da imaš ogromne moralne sposobnosti, i da ćeš dobiti nagradu od svoga Gospodara, znaj da će rezultat tvoga poziva ubrzo biti jasan i postat će jasno i očima i unutarnjem vidu ko je lud, da li si to ti, ili oni koji te poriču i kleveću.

Pojedini komentatori[12] rekli su da je riječ ْمَفْتُون  infinitiv, koji je u obliku participa pasivnog, kao što su riječi معقول, معسور i ميسور, pa kada, naprimjer, bude rečeno: فلان ليس له معقول, to znači da taj neko nema razuma. A sljedeći izraz ima značenje: خذ ميسوره و دع معسوره - Od toga posla uradi ono što je lahko, a što je teško ostavi. Prefiks ba u riječi بِأَييِّكُم ima značenje priloške odredbe za mjesto في, a značenje ajeta bilo bi: Ubrzo ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, u kojoj od dviju suprotstavljenih skupina je smutnja.

7  إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ وَهُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ

7.  Zaista Gospodar tvoj najbolje zna onoga koji je s Puta Njegova skrenuo i On najbolje zna one koji su upućeni...

Nakon što je dao do znanja da postoji zabluda i uputa, da su oni koji optužuju Poslanika da je lud sami bezumnici i zalutali, da će ubrzo njihova zalutalost doći na vidjelo, te da će također postati jasno da je Poslanik upućen, i nakon što je time od strane Boga potvrđena njihova zalutalost i Poslanikova upućenost, ovim ajetom se potvrđuje da Bog bolje zna ko je skrenuo sa Njegova puta, a ko je, pak, upućen. Zahvaljujući tome što su Njegovi put i uputa u Njegovoj ruci, jasno je da vlasnik puta i upute najbolje zna ko je na Njegovu putu, a ko nije.

8 فَلَا تُطِعِ َ الْمُكَذِّبِين

8.  Zato ne slušaj lašce...

Pošto je fa na početku ajeta prefiks za daljnji razvoj (تفريع), ova sintagma predstavlja zaključak iz značenja prethodnih ajeta. Određeni član na riječi الْمُكَذِّبِين određeni je član determinacije, određenosti, a riječju لَا تُطِعِ  misli se na apsolutno slaganje, bilo praktično ili verbalno, te bi značenje ajeta bilo sljedeće: Sada kada je postalo jasno da su poricatelji, već spomenuti, oni koji su ludi i zalutali, ni u kom slučaju, ni praktično ni verbalno, nemoj se sa njima složiti.

9 وَدُّوا لَوْ تُدْهِنُ فَيُدْهِنُونَ

9.  Oni bi voljeli da ti popustiš, pa bi i oni popustili...

Riječ يُدْهِنُون  izvedena je iz riječi ادهان, infinitiva glagolskog oblika افعال, iz korijena دهن. Riječ دهن znači ulje, a idhan i mudahena znače namazati uljem, a u prenesenom smislu znače popustiti i pokazati mehkoću. Ajet ima sljedeće značenje: Ovi poricatelji voljeli bi da se približiš njihovoj vjeri te time pokažeš mehkoću, a prilaskom tvojoj vjeri i oni bi pokazali mehkoću (kompromis). Drugim riječima, voljeli bi da malo popustiš kad je u pitanju tvoja vjera, a i oni bi to učinili sa svojom vjerom, te da na taj način svi budu aljkavo popustljivi. Prenijeto je da su mušrici predložili Poslaniku da se prođe kritike i suprotstavljanja njihovim božanstvima te bi se i oni zauzvrat prošli suprotstavljanja njegovom Bogu. Postalo je jasno da je popuštanje ono što bi mušrici voljeli, a prefiks fa na drugoj riječi je prefiks zaključivanja, a ne uzročnosti.

10 وَلَا تُطِعْ كُلَّ حَلَّافٍ مَّهِينٍ  11 هَمَّازٍ مَّشَّاء بِنَمِيمٍ12 مَنَّاعٍ لِّلْخَيْرِ مُعْتَدٍ أَثِيمٍ13 عُتُلٍّ بَعْدَ ذَلِكَ زَنِيمٍ

10.  I ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena,  11.  sarkastičnog, smutljivca koji tuđe riječi prenosi, 12.  škrca, nasilnika, velikog grešnika, 13.  surova i, osim toga, u tuđem plemenu uljeza...

Riječ حَلَّاف odnosi se na onoga koji se puno zaklinje. Karakteristično je za onoga ko se puno zaklinje, i onda kada je nešto važno i nevažno, istinito i neistinito, da ne drži vrijednim ono u šta se zaklinje, a s obzirom da se zaklinjalo Bogom, jasno je da onaj koji se zaklinjao nije držao Boga velikim i značajnim, što je samo po sebi dovoljno za osudu i pokuđenost i njega i njegovih osobina. Riječ مَّهِين je iz infinitiva مهانت sa značenjem prezira, a misli se na prezrenost mišljenja i maloumnost. Međutim, neki su komentatori rekli[13] da ova riječ znači onaj koji čini puno zla. Drugi su opet rekli[14] da označava onoga koji puno laže. Riječ هَمَّاز hiperbola je oblika همز, koji nosi značenje traženja mahane i sarkazma. Dakle, هَمَّاز znači onaj koji mnogo traži mahane i koji je veoma podrugljiv. Neki kažu[15] da seهمز striktno koristi za ruganje migom oka, a drugi opet kažu[16] da znači ogovaranje. Sintagma مَّشَّاء بِنَمِيم znači rekla-kazala i zavađanje drugih, a مَّشَّاء je onaj koji prenosi tuđi govor među ljudima radi postizanja smutnje među njima.

Sintagma مَنَّاعٍ لِّلْخَيْرِ obilježava onoga koji puno sprečava dobro, koji ili svim ljudima sprečava dobro, ili samo prema svojoj porodici zatvara put dobra tako da ne dopušta da im išta stigne. Riječ مُعْتَد je particip aktivni od اعتداء koji nosi značenje onoga što je prešao preko granice u činjenju nasilja i nepravde. Riječ أَثِيم predstavlja onoga koji puno čini grijehe i to tako da mu grijesi postaju zanimanje koje ne napušta. Riječ اثم znači loše djelo koje je razlog da ono što treba stići stigne kasnije. Riječ عُتُلٍّ (damma je i na prvom i na drugom harfu, a treći je harf sa tešdidom) znači surov govor, međutim, u ovom ajetu ta je riječ prokomentirana u značenju onoga koji ima loš moral i koji je nemilosrdan i ekstreman u činjenju pokvarenih djela, kao i u značenju proždrljivog koji sprečava druge da jedu, te onoga koji na osnovu svojih sudova druge baca u pritvor i muči ih. Riječ زَنِيم odnosi se na onoga koji nema porijeklo. Neki su rekli[17] da je riječ o nekom ko je dijete vanbračnog začeća, a predstavlja se da je iz plemena kojem ne pripada. Drugi su rekli[18] da je to čovjek koji je poznat po opakosti i niskosti, a neki,[19] pak, da je to čovjek koji je prepoznatljiv po zlobi, pa kada se negdje zapodjene govor o zlu, on bude prvi koji čovjeku padne na pamet. Sva spomenuta značenja bliska su jedna drugima.

Ovih devet pokuđenih svojstava, koja u zbilji objedinjuju sve poroke i pokvarenosti, svojstva su kojima je Uzvišeni opisao neke od neprijatelja Poslanikovih što su ga pozivali na poslušnost i popustljivost.                                                                                                                     

Sintagma عُتُلٍّ بَعْدَ ذَلِكَ زَنِيمٍ znači da čovjek kojeg smo opisali ima sve te mahane i poroke, a pored toga je i nemilosrdan i predstavlja se lažnim porijeklom. Neki mufessiri[20] kažu da riječi بَعْدَ ذَلِكَ daju do znanja da je posljednja mahana gora od svih prethodno nabrojanih.

Izgleda kao da se u ovom ajetu želi dati do znanja da taj čovjek ima tako ružne i niske mahane da se ne može slušati ni onda kada govori ono što je istinito. Pod pretpostavkom da pređemo preko tih nedostataka, on je opak, nemilosrdan i nema porijekla tako da u društvu na njega uopće ne treba  računati, te on treba biti protjeran iz svakog društva, a građani ne trebaju ni slušati njegove riječi niti ga praktično slijediti.

14 أَن كَانَ ذَا مَالٍ وَبَنِينَ

14.  Samo zato što je bogat i što ima mnogo sinova...

Izgleda da riječca أَن ima skriveni lam kao prefiks te je kao لأن i ona, kao genitivna veza, pripada glagolu do kojeg se može doći uzmu li se u obzir sve navedene mahane i poroci, pa u tom slučaju znači: On radi tako i tako zato što je bogat. Jednostavno, bogatstvo ga je učinilo buntovnikom koji poriče Božije blagodati, a kao rezultat otuđenosti od Boga srce mu postaje stjecište svih osuđenih osobina, pa umjesto da zahvaljuje Bogu za imetak i očisti svoj nefs, on poriče. Ajet ima ton kritike i optužbe i ima težinu sljedećeg ajeta: Jesi li vidio onoga što se raspravljao sa Ibrahimom o tome da mu Allah nije dao imetak. Neki su rekli[21] da riječca أن pripada riječi لا تطع i kao takva ima značenje: O Poslaniče, ne slušaj ga zato što je bogat i ne dopusti da te njegov imetak i porod natjeraju na poslušnost.

Međutim, prethodno značenje je općenitije i bliže pameti.

Drugi kažu[22] da ne može pripadati riječi قال u kondicionalnoj rečenici إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِ zato što se sa stanovišta učenjaka sintakse nikada nakon uvjeta na početku ne spominje djelo.

15 إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِ آيَاتُنَا قَالَ أَسَاطِيرُ الْأَوَّلِينَ

15.  Koji, kada mu se ajeti Naši kazuju, govori: “To su bajke starih naroda!”

Riječ أَسَاطِير množina je riječi اسطورة, što znači bajka, a sam ajet ima ulogu objašnjenja uzroka i objašnjava riječi لاتطع.

16 سَنَسِمُهُ عَلَى الْخُرْطُومِ

16.  Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti!

Infinitiv وسم kao i سمة ima značenje obilježavanja, a riječ خُرْطُوم znači nos. Neki kažu[23] da upotreba riječi خُرْطُوم za nos tog nevjernika, uz činjenicu da se ova riječ upotrebljava za slonovu surlu i njušku svinje, predstavlja jednu vrstu pogrde, a u ovom ajetu je prijetnja za njega jer je izraziti neprijatelj Bogu, Poslaniku i vjeri koju je Bog objavio svome Poslaniku.

Vjerovatno da se ovom prijetnjom (stavljanja biljega na nos) željelo dati do znanja da će biti ponižen, a poniženje će mu biti prepoznatljivo, tako da će ga prepoznati svako ko ga vidi s tim biljegom. Usljed toga što je nos jedan od pokazatelja ponosa ili poniženosti, kaže se da je taj i taj digao nos, kao što se kaže da je neko pao na nos ili nešto slično. Također, vjerovatno je da se udaranje biljega na nos tom čovjeku treba desiti na Sudnjem danu, a ne na Ovom svijetu, bez obzira što su neki komentatori[24] to objasnili sramoćenjem na Ovom svijetu i što su se namučili opravdati svoj stav.

17 إِنَّا بَلَوْنَاهُمْ كَمَا بَلَوْنَا أَصْحَابَ الْجَنَّةِ إِذْ أَقْسَمُوا لَيَصْرِمُنَّهَا مُصْبِحِينَ  18 وَلَا يَسْتَثْنُونَ 19 فَطَافَ عَلَيْهَا طَائِفٌ مِّن رَّبِّكَ وَهُمْ نَائِمُونَ 20 فَأَصْبَحَتْ كَالصَّرِيمِ

17.  Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je, sigurno, rano izjutra obrati  18.  a nisu rekli: “Ako Bog da!” 19.  I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća 20.  i ona osvanu opustošena.

Riječ بلاء infinitiv je riječi بَلَوْنَا u značenju ispita, kušnje, a također ima značenje nesreće. Riječ صْرِم znači branje voća sa drveća. Riječ استثناء infinitiv je glagola يَسْتَثْنُونََ, a znači isključiti neke pojedince iz suda u vezi s cjelinom, a također znači izgovarati inšaallah prilikom čvrstog obećanja ili bilo kog drugog odlučnog govora. Ovoj riječi dali su značenje izuzimanja jer kada kažeš: “Sutra, ako Bog da, idem na put”, to znači: “Sutra svakako idem na put, osim u jednom slučaju, a to je ukoliko Bog ne bude htio da putujem.”

طائف عذاب – kazna je koja se dešava u noći, a riječ صريم znači drvo čiji je plod obran. Neki su rekli[25] da znači i veoma mračna noć. Drugi, pak, kažu[26] da je u pitanju pustara odvojena od druge pustare u kojoj ništa ne raste niti se ima od nje kakve koristi.

Ovi ajeti upozoravaju one što poriču poslanstvo Božijega Poslanika i kleveću ga. Spomenuto poređenje ukazuje ne samo da će oni sigurno biti kažnjeni, već i da je kazna na putu u toku objave ajeta, a jedino su nevjernici gafili od toga, a ubrzo će shvatiti. Danas su zaokupljeni pohlepom i gomilanjem imetka i poroda, međusobno se hvališu, a glavni su im oslonac upravo imetak, djeca i ostala formalna sredstva koja se nalaze u zamci i trenutno su im pristupačna. Sve to imaju, ali nisu zahvalni niti su odabrali Put istine na kojem bi obožavali svoga Gospodara. U takvom su stanju sve dok ih od Boga iznenada ne zadesi kazna, bilo ahiretska bilo ovosvjetska, kao što im je stigla u Bici na Bedru, kada su vidjeli da im ni sva sredstva koja su imali nisu bila od pomoći; i imetak i djeca bili su im beskorisni. Na Ahiretu će za njih Džennetlije također biti beskorisne i tada će se kajati za svoja (ne)djela i upravit će se Gospodaru. Međutim, to neće moći opozvati Božiju kaznu, jer to pokajanje slično je pokajanju vlasnika bašče, koji se pokajaše i međusobno koriše i okrenuše se svome Gospodaru, što im nije pomoglo. Božija kazna je takva, a ahiretska je neuporedivo veća, ako već hoće shvatiti. Bilo bi to značenje ovog ajeta ako ga spojimo sa prethodnim ajetima i pod pretpostavkom da su skupa objavljeni.

Međutim, ako uzmemo u obzir ono što je stiglo u rivajetima, u kojima se kaže da je ovaj ajet objavljen nakon proklinjanja Poslanika i traženja od Allaha da im za kaznu spusti sušu kao što se dogodilo za vrijeme Jusufa, a.s., u tom slučaju riječi إِنَّا بَلَوْنَاهُمْ odnosit će se na katastrofu. A činjenica da je to usporedio sa onim što se dogodilo vlasnicima bašči zbog toga je što se spomenuta bašča osušila usljed nesreće. Međutim, u ajetu se kaže da su se vlasnici bašče međusobno prekoravali, što ne odgovara događaju suše, koja je zadesila Meku.

U svakom slučaju, značenje ajeta je da su oni stavljeni na kušnju nesrećom, onako kao što su bili iskušani vlasnici bašče, a to su bili Jemenci, o kojima će, ako Bog da, biti riječi u poglavlju o rivajetima. إذ je priloška odredba za vrijeme za glagol بلونا, što znači: Na kušnju smo ih stavili kada su se zakleli da će ubrzo, tj. ujutro, pobrati svoje voće.

Iz ovog ajeta razumije se da su se oni sastali naveče i dogovorili da će ujutro pobrati voće, međutim, nisu rekli ako Bog da, već su se u potpunosti oslonili na sebe. Moguće je, također, da se riječima وَلَا يَسْتَثْنُونَ misli da nisu izdvojili dio voća za siromašne. فَطَافَ عَلَيْهَا zato je njihovu bašču pokrila nesreća u toku noći, a nesreću je poslao tvoj Gospodar, a oni su spavali. Bašča je osvanula kao drveće nakon berbe. Moguće je da znači i da je bašča postala crna jer je drveće izgorjelo u vatri koju je Allah poslao, ili da ima značenje da je bašča postala poput goleti na kojoj ne raste nikakva biljka i od koje nema nikakve koristi.

21 فَتَنَادَوا مُصْبِحِينَ 22 أَنِ اغْدُوا عَلَى حَرْثِكُمْ إِن كُنتُمْ صَارِمِينَ 23 فَانطَلَقُوا وَهُمْ يَتَخَافَتُونَ 24 أَن لَّا يَدْخُلَنَّهَا الْيَوْمَ عَلَيْكُم مِّسْكِين ٌ 25  وَغَدَوْا عَلَى حَرْدٍ قَادِرِينَ

21.  A kada su osvanuli, oni su jedni druge dozivali: 22.  “Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!” 23.  I oni krenuše tiho se dogovarajući: 24.  “Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!” 25.  I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti...

Riječتنادي   infinitiv je glagola تَنَادَوا, što znači jedni su druge dozivali. Riječ اصباح je infinitiv glagola مُصْبِحِين , a znači osvanuti. Riječ  صَارِمِين  od korijena je صرم, što znači berba voća sa drveća, međutim, u ovom ajetu ne misli se na samu berbu, već na nakanu berbe. A značenje ajeta فَتَنَادَوا مُصْبِحِينَ je da kada su osvanuli, međusobno su se dozivali s namjerom odlaska u berbu. Riječ حَرْث znači orati, a znači i drvo. Riječ خفت infinitiv je glagola تخافت iz glagolskog oblika تفاعل u značenju sakrivanja nečeg. Riječ حَرْد znači sprečavanje, a riječ قادرين  izvedena je od korijena قدر sa značenjem određivanja i mjerenja.

Dakle, značenje ajeta je da su se međusobno dozivali kada su osvanuli.

أَنِ اغْدُوا عَلَى حَرْثِكُمْ – ova sintagma prenosi značenje međusobnog dozivanja, kao i ukazivanje na ono šta su prilikom dozivanja govorili. Govorili su: Svanulo je, ustajte i idite u bašče. Riječ اغْدُوا  je u imperativu i znači poranite u bašču da bi obavili posao. Ovaj imperativ u sebi nosi i značenje uputite se, zbog čega je uz riječcu علي postao prijelazni glagol, jer u suprotnom bi sa الي bio prijelazan, kao što je Zamahšeri ukazao na ovu činjenicu.[27] إِن كُنتُمْ صَارِمِينَ – ako mislite činiti berbu.

فَانطَلَقُوا – uputili su se prema baščama وَهُمْ يَتَخَافَتُونَ u stanju tihog i tajnog dogovaranja. Govorili su: أَن لَّا يَدْخُلَنَّهَا الْيَوْمَ عَلَيْكُم مِّسْكِين  - Danas sakrijte svoj odlazak u bašču da siromasi ne bi saznali, jer ako saznaju, i oni će doći u bašču i bit ćete primorani izdvojiti jedan dio voća za njih. وَغَدَوْاَ – i poraniše prema baščama عَلَى حَرْدٍ a odluka je bila da spriječe siromašne. قَادِرِين – u sebi su pretpostavili i odlučili da će ubrzo obrati voće i da nijednu jedinu voćku ne daju sirotinji.

26 فَلَمَّا رَأَوْهَا قَالُوا إِنَّا لَضَالُّون 27 بَلْ نَحْنُ مَحْرُومُونَ

26.  A kad je ugledaše, povikaše: “Stvarno smo bili zalutali; 27.  štaviše, svega smo lišeni!”

Međutim, kada su vidjeli bašču u stanju kao da je obrana, jer se Božija kazna bila nad njom nadvila i uništila je, među sobom su rekli: Stvarno smo bili zalutali, pa smo sebi obećali da ćemo sve obrati a da ništa sirotinji nećemo dati. Neki su prokomentirali:[28] Nije, zar, da smo izgubili put? بَلْ نَحْنُ مَحْرُومُونَ – ovo je opozicija prethodnoj rečenici, a znači: Ne samo da smo bili zalutali, već smo lišeni opskrbe.

28 قَالَ أَوْسَطُهُمْ أَلَمْ أَقُل لَّكُمْ لَوْلَا تُسَبِّحُونَ 29 قَالُوا سُبْحَانَ رَبِّنَا إِنَّا كُنَّا ظَالِمِينَ 30 فَأَقْبَلَ بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ يَتَلَاوَمُونَ 31 قَالُوا يَا وَيْلَنَا إِنَّا كُنَّا طَاغِينَ 32 عَسَى رَبُّنَا أَن يُبْدِلَنَا خَيْرًا مِّنْهَا إِنَّا إِلَى رَبِّنَا رَاغِبُونَ

28.  Najumjereniji među njima reče: “Nisam li vam ja govorio zašto ne slavite Gospodara?!

29.  Rekoše: “Hvaljen neka je Gospodar naš! Mi smo, uistinu, nepravedni bili!”

30.  I onda se okrenuše jedni prema drugima i počeše se koriti.

31.  Rekoše: “Teško nama, mi smo, zaista, obijesni bili;

32.  možda nam Gospodar naš bolju od nje da, samo od Gospodara našeg mi se nadamo!”

Najumjereniji među njima zato što je svoj narod uvijek opominjao istinom, bez obzira što ih je praktično slijedio, rekao je: (Neki kažu[29] da se ovdje misli na onoga koji je godinama bio negdje u sredini, ni najmlađi ni najstariji, međutim to nije tačno.) أَلَمْ أَقُل لَّكُمْ - Zar vam nisam rekao. Jasno je da im je već otprije govorio i savjetovao ih, međutim, Kur'an njegove savjete nije prenio zato što je ovim ajetom dato do znanja da je on to prije činio, te zato nije bilo potrebe da se i to prenosi.

لَوْلَا تُسَبِّحُونَ – zašto ne slavite Gospodara i zašto Ga ne držite čistim od pripisivanja sudruga? Zašto se oslanjate na svoje moći i sredstva koja imate i zaklinjete se da ćete sigurno sutradan obrati voće, a ne govorite ako Bog da, i na taj način u potpunosti Boga brišete sa scene uzročnosti, a sav uzrok pripisujete sebi samima i svojim pomagalima? To je upravo onaj širk zbog kojeg sam vas opominjao.

Da su rekli: “Kada osvanemo, obrat ćemo bašče, osim ako Allah ne bude htio”, to bi značilo da vjeruju da Bog nema sudionika. Ukoliko bi uspjeli obrati voće, to bi bilo Božijom voljom, a ukoliko ne bi uspjeli, i to bi, također, bilo voljom Njegovom. Sve je u rukama Božijim i On nema sudionika.

Neki su komentatori rekli[30] da se pod slavljenjem Allaha misli na pokajanje, zato što su se ogriješili. Grijeh im je bio što su odlučili lišiti siromahe njihovog dijela od ubranog voća. Ovo nije loš komentar u slučaju da se pod izuzimanjem misli na izdvajanje jednog dijela voća za siromahe.

قَالُوا سُبْحَانَ رَبِّنَا إِنَّا كُنَّا ظَالِمِينَ – ovo je upravni govor slavljenja vlasnika bašči koji je uslijedio nakon kritike onog umjerenog čovjeka koji ih je upozorio na grešku. Tada su rekli: Smatramo čistim Boga od sudionika koje smo bili svojom zakletvom pritvrdili i priznajemo da je On naš jedini Gospodar i On je Taj Čijom se voljom dešavaju stvari. Tačno je, mi smo bili nasilnici jer smo priznavali Njemu sudionike. Na temelju toga, ovaj ajet je i slavljenje i priznanje da su širkom nanijeli sebi zlo. A na osnovu druge verzije koju smo spomenuli, ovaj ajet je i pokajanje i priznanje da su nanijeli zlo i sebi i sirotinji.

فَأَقْبَلَ بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ يَتَلَاوَمُونَ – zatim se okrenuše jedni prema drugima i počeše se koriti zbog nasilja kojeg su učinili.

قَالُوا يَا وَيْلَنَا إِنَّا كُنَّا طَاغِينَ عَسَى رَبُّنَا أَن يُبْدِلَنَا خَيْرًا مِّنْهَا إِنَّا إِلَى رَبِّنَا رَاغِبُونَ

Particip aktivni od riječi طغيان jeste طاغي, a znači prekoračivanje granica. Lična zamjenica u منها pripada riječi جنة i to na osnovu voća bašče, jer namjera je bila da se nadaju da će im Bog dati nešto što je bolje od sprženih bašči.