Home

IZVORI

Kur'an
Kur'an predavanja
Nehdžul-belaga
Nehdžul-belaga
Sahifa 
Ehlul-Bejt 

FILOZOFIJA

Uvod I
Uvod II
Islamska filozofija 
Logika

TEOLOGIJA

Akaid
Tefsir
Fikh
Poslanstvo
Bit islama
Ahlak
Medicina
Karakteristike islama
Sekularizam ili vjera
Irfan
Irfanske teme
Odgoj
Samospoznaja

BIBLIOTEKA

Naša Izdanja
Ostale knjige
Prikazi Knjiga
Tekstovi

OSTALO

Audio
Foto
radio i tv
O nama
Drugi o nama
Ankete
Prijava a saradnju
Bilten
Linkovi

Pitanja i odgovori

Pitaj Odgovori

čitanje e-maila

Online

trenutno posjetilaca

Objašnjenje ajeta

Iz stila ajeta proizlazi da oni imaju namjeru opisati Sudnji dan i kazne koje su za taj dan spremljene za nevjernike. Od samog početka sure govori se o kazni. Počinje se s pitanjem nekoga ko je pitao o Božijoj kazni koja očekuje nevjernike, čime se ukazuje da će ta kazna doći i da je nikakva prepreka ne može zaustaviti. Također, ukazuje se na to da je riječ o bliskoj kazni, a ne dalekoj, kako to nevjernici umišljaju. Zatim se opisuju pripremljene kazne, iz kojih se isključuju vjernici koji su obavljali svoje duhovne i praktične obaveze.

Ovaj stil sličan je mekanskom stilu sura. Ima komentatora od kojih se prenosi pretpostavka kako je ajet (وَالَّذِينَ فِي أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ مَّعْلُومٌ) medinski, a to potvrđuju i racionalna mjerila, jer izraz حَقٌّ مَّعْلُومٌ aludira na zekat, koji je propisan u Medini, nakon hidžre. Prihvatimo li da je ovaj ajet medinski, neizbježno ćemo morati prihvatiti činjenicu da na taj način ima četrnaest ajeta koje bismo smatrali izuzetkom, tj. da su medinski zato što imaju isti stil i u međusobnoj su povezanosti. Skupina spomenutih ajeta počinje riječima إِلَّا الْمُصَلِّينَ, a završava se ajetom أُوْلَئِكَ فِي جَنَّاتٍ مُّكْرَمُون.

Činjenica da bi ovi ajeti bili medinski, nakon njihovog izuzeća, iziskuje da i ono od čega je izuzeto (a to su u najmanju ruku tri ajeta koji počinju od: إِنَّ الْإِنسَانَ خُلِقَ هَلُوعًا, a završavaju ajetom وَإِذَا مَسَّهُ الْخَيْرُ مَنُوعًا) smatramo medinskim. Ajet: فَمَالِ الَّذِينَ كَفَرُوا قِبَلَكَ مُهْطِعِينَ, sasvim je jasno odvojen od ajeta koji mu prethode, a spomenuti ajeti pa sve do kraja sure imaju jednak stil, te bismo morali reći da su i ti ajeti medinski.

Ovo je gledajući sa aspekta stila. Međutim, sa aspekta sadržaja, ovi ajeti u velikoj mjeri se slažu sa stanjem munafika koji su bili okružili Poslanika s lijeva i s desna. Vodi se riječ o onima koji: عَنِ الْيَمِينِ وَعَنِ الشِّمَالِ عِزِينَ, z desna i s lijeva se razilaze, što odgovara stanju ljudi koji odbijaju neke od zakona Božijih, posebno u ajetima: أَيَطْمَعُ كُلُّ امْرِئٍ مِّنْهُمْ أَن يُدْخَلَ جَنَّةَ نَعِيمٍ, i عَلَى أَن نُّبَدِّلَ خَيْرًا مِّنْهُمْ... , a koje ćemo kasnije objasniti i reći da više odgovaraju munaficima negoli nevjernicima. Također, jasno nam je da se dvoličnjaštvo pojavilo u Medini, a ne u Mekki. Možda se neko pita zašto je u tom slučaju za munafike rečeno الذين كفروا. Odgovor je da je sličan ovom izrazu upotrijebljen i izraz u suri Tevbe i nekim drugim surama, jer stvarnost munafika jeste kufr.

Ako zanemarimo i ovu činjenicu, komentatori spominju rivajet da je dotična sura objavljena u vezi sa čovjekom koji je rekao: “Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!”[1] Ajet smo prokomentirali u suri u kojoj se nalazi i rekli da je stil toga ajeta, kao i ajeta koji slijede, medinski, a ne mekanski. Međutim, od Imama Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Pod riječima حَقٌّ مَّعْلُومٌ u časnom ajetu misli se na konkretni dio koji čovjek izdvoji iz svoga imetka u ime sadake, a nije riječ o obaveznom zekatu.”

Na kraju, ne može se slaganje komentatora uzeti za mjerilo da je ova sura objavljena u Mekki, a činjenica je da se oni u tom mišljenju ne slažu i da ima različitih stavova. Također se ne mora obazirati na riječi Ibn Abbasa[2] koji kaže da je ova sura objavljena nakon sure El-Hakka.

 1سَأَلَ سَائِلٌ بِعَذَابٍ وَاقِعٍ 

1. Neko od kafira zatražio je kaznu koja će se sigurno desiti,

Riječ سؤال ima značenje traženja i učenja dove, te je zbog toga postao prelazan s harfom ب kao u ajetu: يَدْعُونَ فِيهَا بِكُلِّ فَاكِهَةٍ آمِنِينَ – U njemu će tražiti voće koje žele u stanju sigurnosti.[3] Neki su rekli[4] da glagol سأل u ovom ajetu ima značenje obraćanja pažnje, brige, zbog čega je sa harfom ب postao prelazan, pa dobija značenje “zatražio je i obratio veliku pažnju na kaznu koja će se desiti”. Drugi kažu da je harf ب ovdje višak i da mu je jedina uloga potvrđivanje. Međutim, sve ove mogućnosti vraćaju se na jedno te isto značenje – traženje kazne od Boga putem nevjerstva i pobune. Ima onih koji kažu[5] da harf ب u ovom ajetu ima značenje od, kao što ima to značenje u 59. ajetu sure Furkan: Pitaj (od) Njega jer On je obaviješten, فَاسْأَلْ بِهِ خَبِيرًا. Ovo objašnjenje nije tačno jer ni u suri Furkan nema značenje od, a pored toga i stil ajeta koji poslije dolaze, posebno فَاصْبِرْ صَبْرًا جَمِيلًا, ne poklapa se sa سؤال u značenju upita i traženja obavijesti.

Dakle, časni ajet govori nam o kazni koju traže neki nevjernici, a ne govori o traženju izvještaja o njoj. Tražena kazna na određeni način izražava preziran odgovor na Poslanikov poziv, a riječ واقع kao i sintagmaليس له دافع  imaju značenje da je neko od kafira zatražio kaznu od Boga koja je posebna za kafire i koja će ih brzo zadesiti, sigurno će im se dogoditi i od nje nema spasa, ili drugim riječima, bilo da traže ili ne, kazna će se dogoditi. Upravo riječ واقع u ajetu istovremeno je i odgovor na ono što je traženo i ponižavajući odgovor.

 2 لِّلْكَافِرينَ لَيْسَ لَهُ دَافِعٌ

2. za nevjernike; za nju nema odbrane

Genitivna veza للكافرين kao i sintagma ليس له دافع odnose se na sintagmu عذاب واقع, čiji su atribut. Već ranije ukazali smo na značenje ajeta i rekli smo da je ovaj ajet odgovor na ono što je tražio taj kafir, a ujedno je i njegovo poniženje.

 3 مِّنَ اللَّهِ ذِي الْمَعَارِجِ

3. od Allaha Gospodara ljestvi uspinjanja,

Genitivna veza من الله odnosi se na riječ دافع, što bi značilo: Taj što traži nema odbijanja ili odbranu od Boga, jer ovo je jasno značenje da ukoliko bi taj što traži imao odbranu od spomenute kazne, mogla bi biti samo od Boga. Svakako postoji mogućnost da se odnosi na riječ عذاب, što bi značilo: Kazna od Boga Koji ima stepenike uzdizanja. Riječ معارج množina je od riječi معرج, a komentatori je objašnjavaju kao sredstvo uzdizanja, tj. stube značenja i položaje melekuta koje meleki koriste prilikom vraćanja Bogu Uzvišenom.[6] U sljedećem ajetu: تَعْرُجُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّوحُ إِلَيْهِ فِي يَوْمٍ كَانَ مِقْدَارُهُ خَمْسِينَ أَلْفَ سَنَةٍ, riječ  معارج komentira se upravo u ovom značenju, što znači da Allah ima stube od melekuta i razine od manjih ka većim, a od kojih je svaka sljedeća razina časnija i vrednija. Meleki i Ruh, svako prema svojoj bliskosti sa Bogom, penju se Njemu na onoj razini na kojoj se nalaze. Što se tiče razina, to su zbilje iz svijeta melekuta, a nisu poput naših dunjalučkih, imaginarnih i relativnih.

Neki komentatori rekli su[7] da mearidž ima značenje stepena po kojem se istinita uvjerenja i dobra djela, na temelju različitih vrijednosti, penju na te razine, kao što je Uzvišeni Allah rekao: Istinska vjerovanja (koja su čista Božija bića) penju se ka Njemu, a dobra djela im pomažu u penjanju.[8] Također je rekao: Ne stižu do Boga meso i krv vaših kurbana, već bogobojaznost vaša ide do Njega.[9]

Neki kažu[10] da mearidž predstavlja položaje bliskosti do kojih se vjernici uzdižu svojim vjerovanjem i dobrim djelima, kao što je Allah, dž.š., rekao: Oni su stepeni kod Allaha, Allah vidi ono što oni rade.[11] Također je rekao: Za njih kod Gospodara njihovog imaju stepeni, oprost i plemenita opskrba.[12] Uz to: Bog ima visoke stepene i vlasnik je arša.[13]

Međutim, istina je da se posljednje dvije opcije vraćaju na prvu, a spomenuti stepeni, kao što smo već rekli, vanjske su realnosti – nisu poput dunjalučkih položaja koji predstavljaju čistu imaginaciju i relativnost.

 4 تَعْرُجُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّوحُ إِلَيْهِ فِي يَوْمٍ كَانَ مِقْدَارُهُ خَمْسِينَ أَلْفَ سَنَةٍ

4. k Njemu se penju meleki i Ruh u danu koji pedeset hiljada godina traje,

Pod danom koji traje pedeset hiljada godina, kako to proizlazi iz konteksta ajeta, misli se na Sudnji dan, a trajanje koje je spomenuto, kako su to rekli,[14] znači da kad bi se usporedilo trajanje Sudnjega dana s mjerom vremena koje se računa na Dunjaluku, Sudnji dan bi trajao pedeset hiljada godina (a ne u smislu da će se dešavati ciklusi kretanja Sunca i Mjeseca). Penjanje meleka i Ruha prema Bogu toga dana njihov je povratak Allahu kada se cio svijet bude Njemu vraćao, jer Sudnji dan je Dan kada će nestati uzroci i posredstva. Bit će uzdignute veze između pojava i njihovih uzroka, a meleki, zaduženi za održavanje dešavanja u stvorenom, u trenutku kada, Božijom naredbom,  bude prekinuta uzročna veza između uzroka i posljedice i sve se bude Njemu vratilo, oni će se također vratiti i uzdizati se do svojih stepena. Svi će se meleki okupiti oko arša Božijega i stati u red, kao što je rečeno: I vidjet ćeš meleke kako prijesto okružuju, veličajući i hvaleći Gospodara svoga.[15] Dan kada Ruh i meleki stanu u red.[16]

Iz vanjske forme ajeta proizlazi da se pod Ruhom misli na Ruh koji Allah naziva Svojim emrom: Reci Ruh je Moj emr,[17] što znači da to nisu meleki, kao što iz spoljašnjosti ajeta postaje jasna razlika: On šalje meleke s Ruhom po naredbi Svojoj.[18] Dakle, ne treba se obazirati na riječi nekih komentatora[19] koji su rekli da je Ruh Džibril, bez obzira što se Ruh u ajetima: Spustio ga je Ruhul-Emin na srce tvoje,[20] i: Reci: Spustio ga je Ruhul-Kudus od Gosodara tvoga,[21] odnosi na Džibrila. U prvom ajetu Ruh je ograničen odrednicom Emin, a u drugom odrednicom Kudus, a uopćeno se razlikuje od ograničenog.

 5 فَاصْبِرْ صَبْرًا جَمِيلًا

5. zato se strpi, strpljenjem lijepim,

Poslaniku je bilo teško slušati riječi nevjernika kada, na temelju oholosti i provjeravanja Poslanikove snage, traže kaznu, koja će se sigurno dogoditi.  Stoga u ovom ajetu stiže naredba Poslaniku da se strpi lijepim strpljenjem u kojem se neće vidjeti nestrpljenje ili žalba, a već u sljedećem ajetu navodi se razlog ovom naređenju – dan u kojem će ih zadesiti kazna je blizu.

 6 إِنَّهُمْ يَرَوْنَهُ بَعِيدًا 7 وَنَرَاهُ قَرِيبً

6. Oni ga vide dalekim, 7. a Mi ga vidimo bliskim,

Dvije sintagme: vide ga i vidimo ga vraćaju se na kaznu ili na Sudnji dan i kaznu koja će biti toga Dana. Potvrda ove mogućnosti je sljedeći ajet u kojem se kaže: Onoga Dana kada nebo bude kao rastopljeno željezo.[22] 

Riječ رؤيت – vidjeti ga svjedoči da je blizu dan ili kazna kao i uvjerenje u to, što predstavlja jednu vrstu metaforične slike. To što kafiri kaznu Sudnjega dana vide i vjeruju da je daleko samo je naslućivanje; smatraju nemogućim da će se to dogoditi. Oni ne vjeruju u proživljenje, pa ga smatraju dalekim događajem. Onaj koji vjeruje u proživljenje nikada neće zatražiti da bude kažnjen nakon proživljenja, a ako i zatraži, to je čisto brbljanje. Gledanje Božije predstavlja Njegovo znanje o tome da je Sudnji dan istiniti događaj, a ono što se treba dogoditi je blizu.

U ovim dvama ajetima obrazložen je razlog Božije naredbe Poslaniku da bude strpljiv i lijepog strpljenja. Trpljenje uznemiravanja, sabur prema teškoćama, strpljenje sazdano na uvjerenju da je spas blizu i stalna svijest o tome dovode do toga da će nevolje i teškoće biti lahke. Na kraju, ono što je rečeno u ajetu svodi se na značenje:

Strpi se na njihovu oholost koja ih je ohrabrila, te su zatražili kaznu i nemoj se žaliti ili biti nestrpljiv. Mi znamo da je kazna blizu, za razliku od njih koji je smatraju dalekom, a znamo i da je kazna definitivna, stvarna.

 8 يَوْمَ تَكُونُ السَّمَاء كَالْمُهْلِ

8. onoga Dana kada nebo bude kao rastopljeni bakar,

Riječ مهل znači rastopljeni metal, bakar, zlato i sl. Neki su rekli[23] da je to talog od maslinova ulja, a drugi[24] da je katran lošeg kvaliteta. Riječ يوم – kako se iz konteksta da razumjeti – prilog je vezan za riječ واقع.

 9 وَتَكُونُ الْجِبَالُ كَالْعِهْنِ

9. a brda kao vuna češljana,

Riječ عهن znači vuna, a ovdje se vjerovatno misli na češljanu vunu, kao što je u ajetu: I kada budu brda kao šarena češljana vuna.[25] Neki su rekli[26] da عهن znači crvena vuna, drugi[27] da znači šarena vuna, jer su neka brda šarena, neka su bijela, neka crvena, a neki, na osnovu Božijih riječi u suri Fatir, kažu da je crna (غرابيب سود).

 10 وَلَا يَسْأَلُ حَمِيمٌ حَمِيمًا

10. kada bližnji neće bližnjega ništa pitati,

Riječ حميم označava bližnji rod na čije je stanje čovjek obraćao pažnju i bilo mu je bitno da zna kakvo je. Ovaj ajet ukazuje na težinu Sudnjega dana, koja će biti takva da će svaki čovjek biti zabavljen svojom brigom, te će u potpunosti zaboraviti i na svoj bliski rod, tako da rođak neće pitati za svoga rođaka.

 11 يُبَصَّرُونَهُمْ

11. gledat će ih,

Zamjenica množine trećega lica u glagolu يبصرون  i zamjenica هم odnose se na bliske rođake. Možda neko može prigovoriti da riječ rođaci nije u množini, tj. nije rečeno احماء, već حميم, pa da bi se zamjenica množine odnosila na “njega”. Odgovaram da je to tačno. Međutim, kontekst nam to daje do znanja, a infinitiv تبصير, od kojeg je izveden glagol يبصر, znači pokazati i jasnoća, tako da bi rečenica imala značenje da rođak, bez obzira koga mu pokazali, neće čak ni za bližnjeg pitati jer će se zabaviti svojim halom. Početak ovog ajeta je umetnuta rečenica, a ona ima ulogu odgovora na skriveno pitanje iza ajeta: Kada bližnji neće bližnjega ništa pitati. Skriveno pitanje je: Zar će čovjek toga dana uopće vidjeti svoju rodbinu? Na početku ovog ajeta daje se odgovor: gledat će je. Moguće je da je ova rečenica atribut uz حميما, pa bi u tom slučaju značenje bilo: Nijedan rođak neće pitati za stanje rođaka koji će mu biti pokazani.

Jedan od komentara koji nikako ne odgovara ovom ajetu riječi su komentatora[28] koji kažu da početak ajeta znači da će meleki pokazati nevjernike, ili pak tvrdnja nekih[29] da to znači da će vjernici pokazivati svoje neprijatelje iz redova nevjernika koji će biti izloženi džehennemskim patnjama, a vjernici će ih tada zadirkivati, ili kako neki kažu[30] da će sljedbenici zalutalih pokazati svoje vođe. Sve su ovo neispravne tvrdnje za koje se nemaju argumenti.

يَوَدُّ الْمُجْرِمُ لَوْ يَفْتَدِي مِنْ عَذَابِ يَوْمِئِذٍ بِبَنِيهِ 12 وَصَاحِبَتِهِ وَأَخِيهِ 13 وَفَصِيلَتِهِ الَّتِي تُؤْويهِ 14 وَمَن فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا ثُمَّ يُنجِيهِ

Grešnik bi jedva dočekao da se od patnje toga Dana iskupi sinovima svojim, 12. i saputnikom svojim, i bratom svojim, 13. i porodicom koja ga je svojim smatrala, 14. i svima ostalima na Zemlji - samo da se izbavi.

U Madžme'ul-bejanu rečeno je da se infinitiv مودة, od kojeg je izveden glagol يود, koristi i u značenju želje i u značenju ljubavi. Kaže se i وددت الشيء, što znači: želim neku stvar, a isto ovo u drugom kontekstu može značiti: volim neku stvar. Nekada su istovremeno oba značenja aktuelna.[31] Moguće je, također, da značenje želje bude podrazumijevano u značenju voljenja. Znači, ako se nešto voli, a ne može se ostvariti, u isto vrijeme znači da se to i želi.

Kaže se da se riječ يفتدي, čiji je infinitiv إفتداء, odnosi na situaciju u kojoj je život doveden u opasnost. Da bi se čovjek spasio, nešto žrtvuje. Riječ فصيلة upotrebljava se da se označi rod ili klan koji se izdvojio iz jednog plemena, a koje potječe od istog čovjeka, tvrdeći da ima svoga djeda.[32] Neki kažu da ova riječ znači blisku familiju koja je odvojena od jednog plemena, poput bliskih amidža. Stil ajeta aludira na opoziciju i napredovanje kada je u pitanju ajet: ...kada bližnji neće bližnjega ništa pitati, što nam na kraju daje značenje da će zločinac imati tako tešku kaznu da ne samo da neće imati vremena i da ga neće interesirati stanje rodbine, već će poželjeti da mu se pruži prilika da žrtvuje najbližu rodbinu i najvoljenije i najdraže, poput djece, braće, roda, pa da žrtvuje i čitav svijet, samo da bi se kazna od njega udaljila. Jasno je da onome koji je spreman zbog žestine kazne žrtvovati najbliže da bi sebe spasio nije ni na kraj pameti da pita za stanje rodbine. Značenje ajeta je sljedeće: Želio bi grešnik, bez obzira da li je kafir ili vjernik, da može žrtvovati u svoje ime kako bi se spasio kazne. Ova je rečenica umjesto objekta šta bi volio. Žrtvovao bi djecu koju od svih ostalih najviše voli, zatim svoga prijatelja s kojim je bio stalno blizak i volio ga, pa ga je nekada čak stavljao ispred oca i majke, žrtvovao bi brata svoga koji mu je bio potpora i bliski rod svoj koji ga je držao za svoga člana i sve ljude na svijetu bi žrtvovao da bi se spasio kazne.

 15 كَلَّا إِنَّهَا لَظَى 16 نَزَّاعَةً لِّلشَّوَى 17تَدْعُو مَنْ أَدْبَرَ وَتَوَلَّى 18 وَجَمَعَ فَأَوْعَى

15. Nikada! Ona će buktinja sama biti 16. koja će udove čupati, 17. zvat će onoga ko je glavu okretao i izbjegavao 18. i zgrtao i skrivao.

Prema riječima Ragiba Isfahanija, riječ كلا ukazuje na odbijanje i neprihvatanje, a zamjenica انها odnosi se na Džehennem ili na vatru. Vatra je nazvana لظي zato što iznutra peče i sagorijeva i čini plamtećim. Riječ نزاعة hiperbola je od نزع – čupati, a riječ شوي označava ekstremitete poput ruku i nogu. Kada se kažeرماه و اشواه, to znači da ga je bacio i polomio mu i ruke i noge (smrvio ga).[33]

Riječ ايعاء infinitiv je od اوعي, a kada se upotrebljava u vezi sa imetkom, znači čuvati ga u nekoj posudi.

Dakle, rekavši كلا negirao je i odbio mogućnost iskupljenja od spremljene kazne. U objašnjenju zbog čega je nemoguće i zašto se odbija iskupljenje rečeno je da je vatra plamen razbuktali koji iznutra prži i sagorijeva udove, a dužnost vatre je da zove grešnike da bi ih mučila; otkupljenje je ne može od njih otjerati, bez obzira šta bilo ponuđeno. Iz sintagme انها لظي razumijemo da je Džehennem razbuktala vatra, što joj je atribut koji ne prestaje, te je nemoguće da se ugasi, a riječima نزّاعة للشّوي ukazuje se na njen drugi atribut – spaljivanje njihovih udova, a ko god da je u vatri, ona će nad njim imati svoje učinke.

وَجَمَعَ فَأَوْعَى  تَدْعُو مَنْ أَدْبَرَ وَتَوَلَّى Džehenemska vatra tražit će one koji su na Božiji poziv da postanu vjernici i da čine ibadet okrenuli svoja leđa, a umjesto toga su sakupljali imetak i čuvali ga u trezorima, a nisu ga dijelili na Putu Božijem ili dijelili onima koji su prosili od njih, a kojima je trebalo. Ovo značenje slaže se sa ajetima koji slijede, a u kojima se izuzimaju oni što su obavljali namaz i u čijem je imetku bio odvojen dio za siromahe.

O rivajetima

U Madžme’ul-bejanu kaže da je Sejjid Ebu Ahmed prenio od Hakima Ebul-Kasima Haskanija od Dža’fer ibn Muhammeda Es-Sadika, a.s., a on od svoga oca da je rekao: “Nakon što je Poslanik objavio i obznanio da je Ali, a.s., njegov nasljednik kao halifa i to dao do znanjima riječima: من كنت مولاه فهذا علي مولاه – Kome sam god ja bio mewla, pa ovaj Ali mu je mewla, ta se vijest proširila po arapskim gradovima, pa je stigla i do Nu’man ibn Haris Fahrija. On se zbog toga uputio prema Poslaniku, te mu je, došavši pred njega, rekao: ‘Naredio si nam da priznamo da nema boga osim Allaha, da tebe prihvatimo za poslanika Božijeg, naredio si da ratujemo, da hadždž obavljamo, da postimo i zekat dajemo i da obavljamo namaz, sve smo prihvatili. Zar nisi sa svim tim bio zadovoljan, već si ovo dijete[34] ostavio za halifu i rekao za njega: Kome sam ja mewla, pa i Ali mu je mewla. Reci mi da znam je li to tvoja želja ili je od Boga?’ Poslanik, s.a.v.a., reče mu: ‘Tako mi Onog Boga osim Koga nema drugog, ovo je naređenje od Boga!’ Nu'man se pošao vratiti, a govorio je: ‘Bože, ako je ovo istina, pa spusti kamen s neba na mene.’ Samo što je završio riječi, Allah, dž.š., poslao mu je kamen s neba i na mjestu ga ubio i objavio prvi ajet ove sure.”[35]

            Autor: Drugim lancem prenosilaca hadis sličan ovome prenose i šiije. Neki od alima ne prihvataju ovaj hadis smatrajući ga lažnim. Sura Me'aridž objavljena je u Mekki, no cijenjeni čitalac primijetio je da smo rekli kako je diskutabilno da je ova sura mekanska.

U Durrul-mensuru Farjabi, Abdi ibn Hamid, Nesai, Ibn Ebi-Hatim, Hakim (on hadis smatra sahihom) i Ibn Mirdevejh prenose od Ibn Abbasa da je u tefsiru ajeta سأل سائل rekao: “Taj što je tražio kaznu bio je Nadr ibn Haris koji je kazao: ‘Bože, ako je upravo ovo istina koja je došla od Tebe, spusti kamenje na nas s neba.’”[36]

U istoj knjizi Ibn Ebi Hatim prenosi od Sude da je u tefsiru ovog ajeta rekao da je ovaj ajet objavljen u Mekki i spominje Nadr Ibn Harisa koji je rekao: “Bože, ako je upravo ovo istina koja je došla od Tebe...”, kazna ga je stigla u Bici na Bedru.[37]

            Autor: Isti sadržaj prenosi se i iz drugih izvora, a u nekim[38] se kaže da je onaj koji je tražio kaznu Haris ibn Alkame koji je bio iz Abdud-Dara. U nekim  stoji[39] da je kaznu zatražio, i to u Bici na Bedru, Ebu Džehl ibn Hišam. Iz ovog hadisa proizlazi da je sura Mearidž objavljena u Medini, što je u suprotnosti s onim hadisom koji nam kaže da je objavljena u Mekki. U svakom slučaju, sura je objavljena nakon traženja kazne, tj. neko je zatražio: “Bože, ako je istina...”; a već smo govorili o konceptu i stilu ajeta.

U Emaliju od Šejha Mufida lancem od imama Sadika, a.s., prenosi se da je on rekao:

“Pazite, budite svjesni, svodite račune sa svojom dušom, prije negoli Bog počne svoditi račune s vama, zato što na Sudnjem danu ima pedeset stanica, svaka je poput hiljadu godina po dunjalučkom računanju vremena. Zatim je proučio ajet: U danu koji traje pedeset hiljada godina.”[40]

Autor: Isti ovaj hadis prenesen je u Rewdi Kafija od Hafs ibn Gijasa, također od Imama Sadika, a.s.[41] U Madžme’ul-bejanu, Ebu Seid Hadri prenosi: “Neko je upitao Poslanika, s.a.v.a.: ‘Koliko će trajati Sudnji dan?’ Poslanik, s.a.v.a., mu je odgovorio: ‘Tako mi Onoga Boga u Čijoj je ruci duša Muhammedova, s.a.v.a., za vjernika je tako lahak, a neće trajati više od obavljanja jednog obaveznog namaza.’”[42]

Autor: Ovaj hadis u Durrul-mensuru prenesen je od nekolicine iz hadiskih knjiga od Ebu-Se'ida, od Poslanika.[43]

U Tefsiru Komi, ispod ajeta Dan kada nebo poput istopine bude, kaže se da مهل znači istopljeni kalaj i bakar, a to znači da će se taj dan nebo istopiti.[44]

U istoj knjizi u hadisu od Ebul Džaruda od Imama Bakira, a.s., prenosi se da je u vezi s riječi: يبصرونهم rekao: “I pored toga što im pokazuju njihove prijatelje, neće se međusobno pitati (za zdravlje).”[45]

Također u ovoj knjizi o riječima نزّاعة للشّوي rekao je: “Oči će mu čupati i lice će mu crno biti.”[46]

Ponovo u Tefsiru Komi o ajetu: تدعوا من إدبر و تولي rekao je: “Ti ga pozivaš u vjeru, a on bježi.”[47]

 19إِنَّ الْإِنسَانَ خُلِقَ هَلُوعًا  20إِذَا مَسَّهُ الشَّرُّ جَزُوعًا 21وَإِذَا مَسَّهُ الْخَيْرُ مَنُوعًا  22إِلَّا الْمُصَلِّينَ23  الَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ دَائِمُونَ  24وَالَّذِينَ فِي أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ مَّعْلُوم 25 لِّلسَّائِلِ وَالْمَحْرُومِ  26وَالَّذِينَ يُصَدِّقُونَ بِيَوْمِ الدِّينِ  27وَالَّذِينَ هُم مِّنْ عَذَابِ رَبِّهِم مُّشْفِقُونَ  28إِنَّ عَذَابَ رَبِّهِمْ غَيْرُ مَأْمُونٍ  29وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ  30إِلَّا عَلَى أَزْوَاجِهِمْ أَوْ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُهُمْ فَإِنَّهُمْ غَيْرُ مَلُومِينَ 31 فَمَنِ ابْتَغَى وَرَاء ذَلِكَ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْعَادُونَ 32 وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ  33وَالَّذِينَ هُم بِشَهَادَاتِهِمْ قَائِمُونَ 34 وَالَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ يُحَافِظُونَ 35 أُوْلَئِكَ فِي جَنَّاتٍ مُّكْرَمُونَ

19. Čovjek je, uistinu, stvoren jako pohlepan:

20. kada ga nevolja snađe – uznemiren je,

21. a kada se nađe u dobru – on odbija,

22. osim klanjača,

23. koji budu ustrajni u obavljanju namaza,

24. i oni u čijim imecima bude određen dio

25. za onoga koji prosi i za onoga ko je lišen,

26. i oni koji potvrđuju Sudnji dan,

27. i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali,

28. zaista od kazne Gospodara niko nije siguran

29. i oni koji stidna mjesta svoja budu čuvali

30. osim od žena svojih ili od onih koje su u vlasništvu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju,

31. a oni koji traže izvan toga, oni krše zakone,

32. i oni koji amanete i ugovor svoj budu poštovali,

33. i oni koji budu tačno svjedočili,

34. i oni koji namaz svoj čuvaju,

35. oni su u Džennetima poštovani.

Objašnjenje ajeta

Ova skupina ajeta ukazuje na prvi uzrok i pobudu koja čovjeka usmjerava pokuđenosti – odvajanju od sjećanja na Boga, a navodi ga na sakupljanje imetka i pravljenje riznica, što ga na kraju neodložno odvodi u vječnu vatru, za koju je rečeno: Plamen bukteći koji će udove čupati.

Taj uzrok sagledan je u čovjekovom stanju koje se naziva هلع, jaka pohlepa, a  mudrost Božija iziskivala je da čovjeka stvori s ovim atributom da bi uz pomoć njega bio upućen ka onome što je razlog dobra i sreće. Međutim, problem je u tome što čovjek ovo sredstvo vlastitog dobra i sreće svojim rukama pretvara u sredstvo lične nesreće. Umjesto da ga koristi za ličnu sreću, on to čini na teret nje, tj. upravlja ga prema nesreći, te tako postaje povod svoje vječne propasti, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, a koji će zbog toga obitavati u baščama časti uz poštovanje.

19إِنَّ الْإِنسَانَ خُلِقَ هَلُوعًا  20إِذَا مَسَّهُ الشَّرُّ جَزُوعًا 21وَإِذَا مَسَّهُ الْخَيْرُ مَنُوعًا  

19. Čovjek je, uistinu, stvoren jako pohlepan: 20. kada ga nevolja snađe – uznemiren je, 21. a kada mu je dobro – on odbija,

Riječ هلوع atribut je od infinitiva هَلَع koji je izveden u značenje jake pohlepe. Također, rekli su da ovu riječ objašnjavaju dva sljedeća ajeta, što znači da je helu’ čovjek koji je u trenutku nedaća vrlo uznemiren i tužan, a kada ga zadesi dobro, kao što je blagodat i opskrba, odbija drugima dati udjela u tome. Po našem mišljenju, ovo je veoma lijepo objašnjenje, a ujedno s njim se slaže i stil ajeta, jer očigledno je iz 20. i 21. ajeta da objašnjavaju riječ هلوع.

I sa racionalnog gledišta, هلوع je takva osoba, jer pohlepa, urođena čovjeku, nije pohlepa prema svemu, bez obzira bila dobra ili loša, korisna ili štetna. Čovjek je pohlepan i žudi za dobrom i korisnim, ali i u ovom slučaju ne prema svakom dobru i ne prema svakoj koristi, već za dobrom i koristi koji su za njega lično dobri. Iz ovakve vrste pohlepe proizlazi da ako se suoči sa zlom i prijetnjom, postaje nestrpljiv i potresen, jer je zlo nasuprot dobra, a uznemirenost nasuprot požudi. Također, iz ovakve vrste požude i pohlepe proizlazi da će čovjek, kada je u blagostanju, sebe vidjeti u prednosti, te će se ustegnuti od davanja drugima, osim u prilici gdje daje šakom, a dobija vrećom. Uznemirenost u teškoći i sprečavanje dobra u prilici kada je sam čovjek stigao do dobra proizlaze iz atributa jake pohlepe.

Požuda, urođena u čovjeku – a spada u ogranke ljubavi prema sebi – sama po sebi ne spada u moralne pokuđenosti. Kako bi i mogla biti pokuđena osobina kada je ona jedino sredstvo koje čovjeka poziva da sebe dovede do sreće i savršenstva. Požuda sama po sebi nije