Izdavač:

Kulturni centar pri ambasadi Islamske Republike Iran u Beogradu

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Narodna biblioteka Srbije, Beograd

»O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje».

Kur'an Časni, VII:26 

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog

Uvod

Ljudi se ponose mnogim stvarima, a među njima, kultura odijevanja zauzima posebno mjesto. Fenomen oblačenja proteže se kroz skoro čitavu istoriju ljudskog roda, i rasprostranjen je na cijelom geografskom prostoru zemaljske kugle. Oblačenje je povezano sa ličnim i društvenim karakteristikama čovjekovog bića, i može se proučavati sa različitih tačaka gledišta: psihološke, etičke, ekonomske, socijalne, vjerske, pravne i historijsko-geografske. U tom smislu, potrebno je pronaći odgovore na pitanja koja se javljaju:

Zašto čovjek nosi odjeću?

U kakvoj su vezi čovjekova odjeća i njegove duhovne karakteristike?

U kakvoj je relaciji imovinsko stanje i društveno-ekonomski položaj pojedinca sa načinom njegovog oblačenja?

Kakvu odjeću nose pripadnici različitih slojeva društva u određenom društvu?

Kakav je stav religija po ovom pitanju?

Koji zakoni su ustanovljeni u građanskom pravu kada je u pitanju odijevanje ljudi?

Kako su tokom istorije nastajale i pod kojim uticajima su se odvijale promjene u odjevanju različitih naroda?

Kakve razlike u odjevanju ljudi se zapažaju na različitim tačkama zemljine kugle i u različitim klimatskim uslovima?

Izgleda da odgovor na svako od ovih, ali i na brojna druga slična pitanja, treba potražiti u detaljnim i dugim raspravama. Istraživači iz raznih oblasti su uložili mnogo truda u istraživanju i razmatranju ovih pitanja i o tome napisali mnoge  knjige.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da odjeća ispunjava najmanje tri čovjekove potrebe: prvo, štiti ga od hladnoće i toplote, kao i snijega i kiše; drugo, pomaže mu da sačuva svoju čednost i stidljivost, i najzad, čini da čovjek izgleda uredno, lijepo i dostojanstveno.

U određenom pogledu, čovjekovo odjelo se može porediti sa njegovim prebivalištem. Čovjek je u početku gradio kuće da bi se zaštitio od hladnoće, toplote i životinjskih napada, ali osim u ove svrhe, kuća mu je služila kao sklonište i prebivalište, gdje je unutar četiri zida, mogao da uredi svoj život i rasporedi svoje lične stvari.

Osim toga, kuća je prostor u kome on prema svojim mogućnostima može da izrazi i zadovolji svoj ukus i smisao za lijepo. Odjeću, dakle, možemo smatrati za "kuću" ili tačnije rečeno, "prvu kuću" svakog čovjeka. Odjeća je čovjekova lična kuća, jer svako ponaosob, prije svega, stanuje u svojoj odjeći, a tek onda u svojoj kući. U tom smislu, možemo reći da svako od nas, kada se radi o odjeći koju imamo na sebi, ustvari nosi kuću.

Glavni razlog za pojavu odjeće je, kao što smo već rekli, čovjekova potreba da sačuva svoju sigurnost, čednost i ljepotu. Međutim, pogrešno je misliti da sve razlike i raznovrsnost, koje se u različitim periodima sreću na nošnjama pripadnika različitih društava, možemo objasniti samo pomoću ova tri parametra. Ako bacimo pogled na različite društvene grupacije uočit ćemo  razlike u odijevanju  između žena, muškaraca i djece. Takođe, razlikuje se način odijevanja ljudi u ruralnim i urbanim sredinama. Ni u samom gradu, domaćice se ne oblače kao zaposlene žene. Zanatlije i pripadnici raznih profesija

nose odjeću prilagođenu poslu kojim se bave.

Pripadnici  različitih slojeva društva se oblače saglasno sopstvenom imovnom stanju i prihodima. Klimatski uslovi svake pojedinačne oblasti oblikuju  kulturu odijevanje ljudi koji u njima žive.

 Obično i religije imaju neki kodeks o oblačenju. Islam, takođe, definiše propise vezane za oblačenje. U našem današnjem društvu, to najbolje ilustruje izraz hidžab*,  koji označava islamski način odijevanja.

U okviru ovog izlaganja gdje se prevashodno razmatra uticaj različitih faktora na izgled, obim pokrivenosti i vrstu odjeće, ne namjeravamo da o tim uticajima raspravljamo i sa tačke gledišta islamskih zakona i raspravljamo o granicama i kvalitetu odevenosti.1 Ono što je posebno uzeto u razmatranje jeste "povezanost odjeće i kulture"; podvlačimo da naglašavanje te uzajamnosti ne znači da smo zanemarili ili izrazili sumnju u povezanost odjeće sa ostalim, takođe, brojnim faktorima. Ukoliko je ova rasprava izostavila da pomene i druge uticaje, jedini razlog za to je taj što povezanost kulture i odjeće posmatramo u unutar povezanosti odjeće sa drugim uticajima kao što su socijalni, klimatski, ekonomski i istorijski, a ne samu za sebe. Drugim riječima, smatramo da je uticaj kulture na odjeću od većeg i šireg značaja, da bismo o njemu govorili samo u okviru ostalih uticaja, i vjerujemo da sve promjene u odijevanju koje nastaju pod uticajem drugih faktora, isključujući kulturni, zavise od povezanosti odjeće i kulture, i sadržane su unutar granica koje postavlja kultura.

Povezanost odjeće i kulture

Kao prvo, svi znamo šta je odjeća, i zbog toga je nećemo posebno definisati. Međutim, kultura  je pojam koji zahtijeva da se definiše i objasni šta se pod njom, zapravo, podrazumijeva. Njena definicija, po našem shvatanju, glasi: kultura je  najopštiji način percepcije svijeta unutar jedne zajednice, percepcije koja je podudarna sa smislom koji je to društvo dodijelilo čovjeku i postojanju, i koja je opšta i univerzalna u mjeri u kojoj obuhvata individualne i zajedničke vrijednosti i mjerila. U ovom izlaganju povremeno smo koristili izraz "pogled na svijet" da bi označili kulturu i njene sinonime

Mi smatramo da "pogled na svijet" svakog naroda ima jakog uticaja na formu i kvalitet mnogih vidnih aspekata njegovog života. Svet koji grade ljudi i u njemu žive, u mnogo čemu se oslanja na način njegovog pogleda na svijet. U zavisnosti od toga kako shvata egzistenciju i život, i koje vrijednosti smatra dominantnim, svako društvo ostavlja sebi svojstven stil i izraz u arhitekturi, građevinarstvu i  u kulturi odijevanja. Kultura svakog naroda pronalazi svoj izraz kroz različite aspekte njegovog postojanja i prema njegovim duhovno-moralnim  civilizacijskim tokovima - industriju, ekonomiju, upravljanje, urbanizam, arhitekturu i umjetnost. Ako malo bolje pogledamo, vidjećemo da se u svakom od ovih aspekata, kao u ogledalu, odražavaju duh koji u njemu dominira i njegova opšta kultura. Ova povezanost odjeće i kulture posebno se primjećuje na odijelu došljaka, tek prispjelog u novu sredinu, po kome će se najlakše i najbrže prepoznati. Reklo bi se da ljudi komuniciraju odjećom i da svako sebe predstavlja na jeziku odjeće koju nosi - ko je, odakle dolazi i kojoj kulturi pripada.

Razlike u oblačenju ljudi iz različitih sredina ne proizlaze samo iz geografskih, klimatskih, socijalnih, ekonomskih, profesionalnih i starosnih specifičnosti, već i usljed kulture i njihovog pogleda na svijet. Način oblačenja se razlikuje i prema tome kako ljudi vidi svijet i u njemu se suštinski prepoznaju, na koji način promišljaju o svojoj sudbinu, i u čemu vide svoje blagostanje.  U najkraćem, svrha našeg predstojećeg razmatranja je u sljedećem: ako pretpostavimo da religija ćutke prelazi preko pitanja oblačenja u društvima kakvo personifikuje savremeni Zapad, koje o tome, s druge strane, nije ustanovilo nikakav kodeks, opet se ne može reći da sferom oblačenja ne vladaju nikakvi propisi,  da nema razloga da se pojasni zbog čega se ovi ljudi odijevaju baš tako, a ne drugačije, a da su vrsta odjeće i  njene izmjene stvar slučaja koja zavisi od ukusa pojedinaca. Mi smatramo da svaka  materijalna, duhovna i socijalna pojava u svijetu ima svoj uzrok, i da se ništa ne događa kao igra slučaja ili proizvod sreće. Shodno tom uvjerenju, smatramo da ako već religija i zakon na Zapadu nisu donijeli kodeks oblačenja,  ne treba misliti da ljudi uživaju potpunu slobodu u oblačenju, da njihovo odijevanje ne poštuje nikakva mjerila i principe, i da je izvan svakog uviđanja. Čovjekovo odijevanje prevashodno je uslovljeno kulturnim obzirima njegove sredine, a zatim i  njegovim ličnim ukusom. Savremeno zapadno društvo sa nama razgovara posredstvom odjeće koju nosi, a kroz taj govor možemo čuti filozofiju i kulturu Zapada.

Dokaz za rečeno

Ovo su tvrdnje koje valja dokazati. Koje tvrdnje? Još jednom ponavljamo: vrsta i izgled odjeće žena i muškaraca u svakom društvu, ne zavise samo od ekonomskih, socijalnih i klimatskih uslova tog društva, već u velikoj mjeri i od dominantnih kulturnih vrijednosti i pogleda na svijet toga društva čiji su ogledalo i odraz.

Kao potvrdu za naše riječi, osmotrimo svijet koji nas okružuje i uzmimo u razmatranje dvije njegove sfere: prva je materijalistički svijet Zapada, koji karakterišu nauka, tehnologija i osvajanje, a drugi svijet je baštinik drevnih kultura i civilizacija koji je pretrpio poraz kada se našao na udaru zapadne kulture i koji je na putu da svoje cjelokupno duhovno nasljeđe baci pod noge te civilizacije. Tu spadaju zemlje islamskog svijeta, Indija, veliki dijelovi Afrike, Jugoistočna Azija i starosedelečka plemena američkog kontinenta. Pogledajmo kako se oblače narodi u zemljama koje još nisu pale pod uticaj Zapada. Krenimo od Irana i pogledajmo nošnju seoskog stanovništva, raznovrsnih plemena i naroda, Kurda, Baluča, Bahtijarija, Gašgaija, i odjeću žena do kojih nije doprla zapadna kultura,  svešteničku odjeću ... Pređimo na kratko preko ovih nošnji i pogledajmo da li među nošnjama iranskih naroda koji su ostali izvan zapadnog uticaja, uprkos razlikama u formi, bojama, stilu i dimenzijama,  postoje i neke zajedničke i opšte crte?

Pogledajmo, takođe, odjeću koja se nosi u našem susjedstvu, odjeću  Arapa, lokalnu nošnju u Indiji, Pakistanu i Maroku, kao i narodnu nošnju afričkih plemena. Šta vidimo? Postoji li nešto što je zajedničko za ove raznovrsne nošnje, i u čemu su one slične sa odjećom koja se nosi u Iranu?

Svakako, odgovor može biti samo potvrdan. Ovdje smo i kroz  ilustracije predstavili uzorke tradicionalnih narodnih nošnji koje još uvijek nisu pale pod uticaj Zapada. Prije svega, vidimo da im je zajedničko to što su sve dugačke i široke, da ne ističu tijelo i da se skoro po pravilu nose u kombinaciji sa kapom ili turbanom. Naravno, one se  u mnogome i razlikuju, npr. u vrsti tkanine, boji, načinu šivenja, broju dijelova i drugim karakterističnim detaljima, ali se, ipak, pomenute sličnosti jasno ističu, i pored mnogih razlika, koje su određene raznim okolnostima, a prvenstveno mesnim, socijalnim i ekonomskim. Ovu geografsku  šetnju  mogli bi upotpuniti istorijskim istraživanjem; ako posetimo muzeje odjeće u evropskim zemljama, uvjerićemo se da je nošnja koju su Evropljani i Evropljanke nosili tokom Srednjeg vijeka i kasnije, bila široka i dugačka i po tome veoma slična današnjoj nošnji drugih naroda koji nisu pretrpjeli uticaj Zapada.

Ukoliko istražimo kakva je bila odjeća iranskih naroda prije islama, ustanovit ćemo da je i tada važilo isto pravilo. Znameniti vajarski i slikarski radovi i sačuvani crteži koji pripadaju različitim razdobljima preislamskog Irana, nedvosmisleno pokazuju da je i muška i ženska odjeća nošena  u tom periodu bila dugačka i široka. Na primjer, na dva ženska kostima iz doba Ahemenida i Aškanida vidimo da žene na glavi uglavnom imaju veo i nose dugačke haljine koje im pokrivaju gležnjeve.

Šta vidimo ako naš pogled usmjerimo ka evropskim zemljama, Americi i gradovima koji su pod uticajem Zapada? Odjeća je, naravno, opet raznovrsna i raznolika, i veoma brzo se mijenja na početku svakog godišnjeg doba. Ipak, i ovdje su prisutne zajedničke crte, u smislu što je odjeća na Zapadu, bilo muška ili ženska, uska, kratka i pripijena uz tijelo, i u tom pogledu  je sasvim suprotna odjeći starosedelaca i tradicionalnim nošnjama naroda koji još nisu potpali pod uticaj i potpunu dominaciju zapadne kulture.

O čemu se radi? Zašto se ljudi koji ne pripadaju Zapadu, pojavljuju u društvu najčešće u dugoj i širokoj odjeći, a Zapadnjak u uskoj i kratkoj? Često, kada pitamo zašto su istočnjaci bili onakvi, a zapadnjaci su ovakvi, naši sagovornici nam uvijek, na isti, standardizovan način zatvaraju usta, i brže bolje odgovaraju da je razlog za to što Istok u prošlosti nije imao razvijenu nauku i tehnologiju, a Zapad ih danas ima. Ako upitamo zašto su istočnjačka arhitektura, život u gradovima i selima Istoka, istočnjačka medicina, navodnjavanje i napajanje vodom na Istoku bili takvi kakvi su bili, i zašto je na Zapadu tako kako jeste, čujemo odgovor da su najnovija tehnologija i nauka uzroci ovih razlika, i da je to dar koji današnji Zapad ima, a koji jučerašnji Istok nije imao. Ovakav odgovor veoma često izgleda zadovoljavajući, ili u najmanju ruku ućutkujući.

Međutim, ako se upitamo zašto su ranije ljudi obično šili široku i dugačku odjeću, a Evropljani i Amjerikanci i danas šiju usku i kratku, da li i tada neko može reći da je i ta razlika posljedica industrijske i naučne zaostalosti Istoka i razvijenosti savremenog Zapada? Da li, zbog toga što je za šivenje tijesne odjeće potrebna nova nauka i razvijena zapadna tehnologija, narodi ostalih zemalja koje ne pripadaju Zapadu, su u prošlosti šili, a i danas šiju široku odjeću?

Ako prosudimo malo bolje, vidjećemo da je pitanje odjeće jedno od onih pitanja koje se ne može rešiti šablonom tipa "naučni i industrijski napredak Zapada i zaostalost Istoka". Prije hiljadu godina šivenje tijesne odjeće nije bio nikakav težak  niti komplikovan posao sa kojim ljudi nisu mogli izaći na kraj, kao što to, usotalom, nije ni danas. Tačno je da je šivaća mašina izmišljena u posljednjih sto pedeset godina, ali to nije izazvalo značajne promjene u krojačkoj industriji, već je samo ubrzalo šivenje odjeće. Ako odjeću od prije hiljadu godina uporedimo sa današnjom, nećemo vidjeti nikakvu značajnu razliku u samoj tehnici šivenja. Jedna od tehnika koja je u prošlosti prešla svoj put usavršavanja bila je upravo tehnika šivenja na koju moderna nauka i tehnologija nisu uticale, i zato se ne može reći da današnji krojači mogu da sašiju odjeću kakvu nisu mogli nekadašnji.

Uostalom, koliko god da se stari narodi, saglasno mjerilima savremenog Zapada, smatraju zaostalim, oni su ipak znali da će šivenjem užih pantalona ili kraće suknje uštedjeti na materijalu, i da je to u njihovu korist. Prema tome, ne može se reći da je ova razlika u izgledu odjeće posljedica razvijenosti, odnosno zaostalosti, kao što se ne može ni reći da bi ljudi na Istoku, kada bi mogli, nosili istu onakvu odjeću kakvu danas nose ljudi na Zapadu. Ne, istočnjaci su mogli i mogu da šiju usku i kratku odjeću, ali su, i pored toga što im to ekonomski gledano nije donijelo korist, odabrali i prihvatili da šiju i nose duge i široke odevne predmete, kao što su marama i turban. Još je važnije to što su ljudi na Zapadu mogli da šiju i oblače «istočnjačku» odjeću, ali to nisu uradili, već su odabrali tijesnu i odjeću pripijenu uz tijelo.

Sad kad je postalo jasno da razlika u formi odjevanja u istočnoj i zapadnoj civilizaciji nije potekla i ne potiče iz neznanja i zaostalosti, potrebno je uzrok za to potražiti na drugoj strani. Dakle, šta je uzrok?  Ako uzmemo društvene, ekonomske i geografsko-regionalne okolnosti u kojima su ljudi nekada, a i danas, nosili i nose široku i dugačku odjeću, i uporedimo  ih sa prilikama u zapadnoj civilizaciji, videćemo da nijedan od ovih parametara ne može biti uzrok  za te razlike. Ne može se reći da čovjek u prošlosti nije radio, i da je rad primorao savremenog čovjeka na Zapadu da odabere tu vrstu odjeće. Ne može se reći da je vazduh u prošlosti bio hladan, a da je danas topliji; ne može se reći da je tkanina nekada bila jeftina i da je nje bilo u izoblju, a da je današnja kratka odjeća posljedica nedostatka materijala i slično, ne, jer bi sve to ličilo na šalu. Treba reći da istočnjački pogled na svijet i njegov sistem vrijednosti zahtjevaju takvu odjeću, a da je današnje odijevanje na Zapada, takođe, primjereno pogledu na svijet i kulturi savremenog Zapada.

Veza između odjeće i kulture na Zapadu

Sada je trenutak da se upitamo: kakva postoji veza između tijesne i kratke odjeće na savremenom Zapadu, i kulture i zapadnog pogleda na svijet? Način odijevanja je nešto čime se čovjek ponosi, zbog toga je oblačenje u svakoj civilizaciji direktno povezano sa suštinom čovjeka i načinom kako ga ona definiše. Šta predstavlja čovjek u savremenoj zapadnoj civilizaciji? Umjesto odgovora, postavljamo pitanje: šta, zapravo, može da bude čovjek u jednoj civilizaciji koja je u svojoj biti materijalna? Pre više od četiri veka, Bog je nestao iz društvenog života Evrope i povukao se u crkvu. Duhovnost je ostala da tavori negdje na periferiji društvenog života, a struktura zapadne kulture i civilizacije postala je u potpunosti materijalne prirode.

Istorija poslednja četiri veka na Zapadu zapravo je istorija negiranja duhovnih i uzvišenih vrijednosti; zapadna civilizacija odslikava život u kome su pojmovi duhovnosti i svijetosti izgubili svoju izvornu autentičnost, a čovjek više odavno nije biće koje u sebi nosi "Božanski duh" i stvorenje koje može biti Božiji namjesnik na zemlji. Biti namjesnik odbačenog Boga, koji je i sam nekoliko puta tokom istorije zapadne civilizacije gubio svoje mjesto, i nije pozicija za uvažavanje i respekt. U ovakvoj civilizaciji, čovjek se ni suštinski, a ni egzistencijalno ni po čemu  ne razlikuje od životinje. Naravno, svaka životinja ima neku osobinu svojstvenu samo njoj - lav je krvoločan, paun je lep, slon ima veliku snagu, dok čovjek posjeduje razum. Među ostalim izdancima prirode, jedan od njih po imenu čovjek, slučajno razumniji od ostalih, potekao je iz vode i snagom svog uma savladao nauku i tehnologiju i zagospodario prirodom. Ali njegov početak i kraj se ni po čemu ne razlikuju od ostalih životinja, i on poput njih živi nekoliko godina u prirodi, posle čega umire i okončava svoje trajanje.

Da, ovo je dominantni način razmišljanja zastupljen u savremenoj zapadnoj kulturi, onoj kulturi čiju istinu treba čuti samo od predstavnika eksperimentalne nauke. Neki od tih naučnika su do te mjere otežali pristup istini rekavši:"Sve dok ne ugledam boga pod svojim hirurškim sečivom, neću da prihvatim njegovo postojanje". Uz ovo, dominantno mišljenje, provlačila su se i mnoga slabašna strujanja duhovnih misli, a bilo je i pisaca i mislilaca koji su  mislili drugačije. No,  i pored toga, današnji Zapad prolazi kroz mračnu bezbožničku noć u kojoj su ti mislioci samo daleke i rasute zvezde slabašne svjetlosti, koje, i pored sveg svog žara i brige ne uspevaju da tu mračnu noć pretvore u svijetao dan. 2 Oni nisu ti koji su izgradili Zapad i koji ga sada grade, Zapad je na raspolaganju onog sistema koji materiji daje primat i koji svaku drugu, nadmaterijalnu vrijednost, smatra za nenaučnu i svrstava u imaginaciju i fantaziju.

Šta može čovjek da uradi u jednoj takvoj kulturi u kojoj ga posle smrti očekuje samo ništavilo. Jedina prilika da bude je taj kratak vremenski period između rođenja i smrti, i on, kome je to jedina šansa, primoran je da sakupi što veći broj poena pre nego što glas koji oglašava smrt označi kraj igre, i iskoristio sva zadovoljstva i užitke koja pruža ovaj život. Sve stvari u ovoj civilizaciji vrednuju se zadovoljstvom koje pružaju čovjeku, koji je u suštini samo jedna materijalna životinja, a jedna od stvari koja može da mu pruži zadovoljstvo je  njegovo tijelo.

Ova promena koja se podudara sa dolaskom renesanse, odvojila je zapadnu kulturu od božanskih i duhovnih vrijednosti i odrazila se na mnoge aspekte ljudskog dostojanstva u zapadnom svijetu. U evropskoj književnosti i umjetnosti nastaje novi pravac u kome  je čovjek izvor, suština i centar svega, ali ne onaj čovjek koji u sebi nosi nebijeske istine, već zemaljski i prizeman čovjek, biće koje je suštinski okrenuto materijalnim i ovosvijetskim vrijednostima. Ovo humanocentrično shvatanje koje se pojavljuje u tom periodu, a posebno u literaturi i umjetnosti, predstavljeno je kao poseban pravac pod imenom "humanizam", a svoj najistaknutiji  izraz je pronašlo u slikarstvu i vajarstvu. 3

Predmet vajarstva, koje gleda na čovjeka kao na zemaljsko biće sačinjeno od krvi i mesa, je ljudsko tijelo. Pod dletima renesansnih vajara iznenada su se pojavile nage skulpture koje, pre svega, posmatraču žele da saopšte  i sugerišu činjenicu da je čovjek samo tijelo, i da umetnik treba njime da se bavi. Ima mnogo primjera ovakvih skulptura, ali je od njih vjerovatno najpoznatiji Mikelanđelov "David". Statua prikazuje mladog, kao od majke rođenog, nagog čovjeka u cvatu ljepote i raskoši, čiji su mišići glave, grudi, ruku i nogu, pa čak i detalji donjih organa pažljivo isklesani. Ova statua (slika 23),  jasno ilustruje  nastale promene u evropskoj kulturi i pokazuje koje su misli i kakva kultura je nakon renesanse dominirala umjetnikovom svešću i rukovodila njegovom rukom i perom.

Jasna razlika između dela nastalih u ovom periodu i onih koja su stvorena u prethodnim, uočava se i u slikarstvu. Razliku između novog i starog shvatanja najbolje možemo sagledati ako uporedimo likove Svete Marije naslikane prema mašti slikara. Na slikama pre renesanse, Marija je predstavljena kao žena za koju se ne bi reklo da pripada običnoj vrsti žena sa ulice ili pijace. Sa njenog lica zrače čednost i stidljivost, dajući mu produhovljen i svetački izraz. Slikar je nastojao da je prikaže tako da ne bude slična svim lijepim ženama koje svakodnevno susreće, i upotrijebio sav svoj talenat da joj da duhovnu ljepotu. Međutim, u periodu renesanse i kasnije, slikar spušta Mariju sa neba na zemlju, a model za njen lik traži u lepim ženama koje sreće na ulici ili bazaru. Na licu ovosvijetske Marije više nema onog izraza stidljivosti svetice, i pogled posmatrača će, prije nego što ga podsjeti na svoje duhovne vrijednosti, privući svojom ljepotom. Čak i vrijednost Marije u doba kada se vrijednost čovjeka  mjeri isključivo njegovim tijelom, zavisi od njene spoljne ljepote (slika 21 i 22).

Čovjek toga doba morao je u što većoj mjeri da zadovolji svoje prirodne i telesne instinkte, a zašto da ih i ne zadovolji i šta ga je moglo odvratiti od toga? Koja  je druga realnost, superiornija od prirode i čula postojala u njegovom životu i društvu,  koja bi ga privukla sebi i natjerala da ograniči svoja telesna zadovoljstva? U principu, čovjek je slobodno biće, i da nije društvenog života, nikakva druga sila na svijetu ne bi bila u stanju da zauzda i postavi u granice njegovu slobodu. Čovjek nije ništa više od "tijela", a to "tijelo" je jedan od najvažnijih izvora njegovih zadovoljstava. Zato on mora u određenom vremenskom roku, koji je oivičen smrću, da uživa u svim tim zadovoljstvima koja mu se nude.

U ovakvim društvima telesni instinkti vrše nasilje, a žena je roba čija vrijednost zavisi od zadovoljstva koje pruža. Žena više nije ono biće koje u sebi nosi Božanski polog, i koje može da se uzdigne i približi svom Tvorcu; ona je samo "tijelo", pa je i njena vrijednost onolika koliko vrijedi njeno tijelo. Šta njoj drugo preostaje u jednom takvom društvu, sem da izloži svoje tijelo? U čemu je njena druga vrijednost, ukoliko ne može da se pokaže i da bude viđena? Čitav njen život i postojanje svode se na to da je vide i da očima kupca izvrše procjenu. Ako je Dekart pre četiri stotine godina rekao "mislim, dakle postojim", žena na savremenom Zapadu i drugih društava koja su pod njegovim uticajem, trebalo bi da kaže: "Viđena sam, dakle postojim!!" Žena je "tijelo", a muškarac se u odnosu na nju pretvorio u "oko". Žena je  postala roba koju muškarac svojim očima, neprestano, kao na nekoj vagi odmjerava i određuje joj cijenu.

Kakvo može da bude njegovo odijelo u kulturi u kojoj je čovjek postao ispražnjen i beznačajan, lišen duhovnih vrijednosti i tajne pohranjene u dubini njegovog bića, koje je svedeno na tijelo i čula, ruke i oči? Ispostavlja se da odijelo nije sredstvo za pokrivanje, već za ulepšavanje tela. U uslovima kada ličnost žene zavisi od njenog izgleda i tijela, njena odjeća mora biti uska, poput tanke opne prevučene preko kože, tako da ne prikrije njene telesne kvalitete, ali i kratka, kako bi pokrila što manji dio tijela! Odjeća nije stan za njeno tijelo kao njegova "druga koža", ona oblači odjeću da bi neke dijelove tijela "istakla", a neke "uramila"! Model odjeće određuje psihologija seksa, odnosno kreatori nove mode koji neprekidno regulišu odnos između otkrivenih i pokrivenih dijelova tijela, da bi nekim svojim kreacijama postigli maksimalnu privlačnost i privukli pažnju, a nekim drugim probudili pojačanu želju. Isti je slučaj i sa muškom odjećom, i ne zavisi samo ženska odjeća od povezanosti "očiju i tijela". Nije slučajno to što je muško odijelo sa Zapada, koje svi mi danas nosimo, slijepljeno uz tijelo, ili, kako se kaže, kalup za tijelo. I to dolazi sa Zapada i proizilazi upravo iz načina shvatanja seksualnosti na Zapadu. U pitanju je želja da se  pokaže tijelo, pa je zato i odjeća muškaraca tijesna i pripijena uz tijelo.

Način odijevanja i kapitalizam

Međutim, problem se ne završava na ovom mjestu. Materijalističko i profano zapadnjačko shvatanje svijeta, čiji vidici ne prelaze domen čulnih prohtjeva  - jelo, san, bijes i strasti - stvorilo je i  njemu adekvatan ekonomski sistem, odnosno  kapitalizam, sistem lišen duhovnih vrijednosti pomoću kojeg primorava  čitav svijet i sve što je u njemu - prirodu, životinje i čovjeka, da što više troše i da se što više potroše. Taj sistem, zasnovan  na umnožavanju i gomilanju, poput kakve mašine za usisavanje svijeta, koristi sve snage i mogućnosti, i sve prirodne i ljudske potencijale da što više razvije tržišnu privredu, pa je tako i "seks", kao prirodna energija u čovjeku, stavljen u službu ovog proždrljivog aparata.  Sada je jasnije sve ono što je rečeno ranije. Jasno je kako su seks i polne razlike između žena i muškaraca, koji u kulturama sa naglašenim duhovnim vrijednostima predstavljaju znamenja Božije dobrote i mudrosti 4, postali mamac za kupce i donijeli procvat ekonomiji kapitalizma. Ono što u produhovljenoj kulturi islama predstavlja izvor mira i spokojstva  (...da se uz njih smirite...), u rukama profanih ljudi postaje sredstvo za što jače potpaljivanje vatre prohtjeva.

U jednom tako ekonomski ustrojenom društvu, žena je samo sredstvo koje mora da bude i potrošač i roba.  Zapadna ekonomija koja je odsečena od duhovnog,  i ne priznaje ništa osim ove dve reči. Žena koja je tek materija i tijelo, treba da bude i potrošač i predmet potrošnje, i ovo "treba" je ono što određuje izgled njene odjeće. Žena je najpotlačenija žrtva zapadnjačkog kapitalizma i, istovremeno, najefikasnije oružje u rukama tog istog kapitalizma.

Čovjekovi zahtjevi ne poznaju granice, i zbog toga njegovo traganje nema kraja. Tu istinu jednako prihvataju  i pristalice materijalizma i vjerujući ljudi. Ekonomija Zapada, koja stalno zahtjeva više, u toj potrošačkoj trci je pod svoje stavila čovjekovu težnju da neprestano želi više, zauzdala ga i kao po kakvom trkačkom konju, šiba po njegovim seksualnim instiktima, stalno povećavajući brzinu te životinje, koja je po svojoj prirodi ćudljiva i neposlušna.

Nesreća je počela nebrigom ljudi za njihov duhovni identitet, a celokopno biće žene je svedeno na njeno tijelo. Lakome oči sladostrasnika ženu su učinile plijenom  kapitala i žrtvovale je na stratištu novca. Tako je ljubav, ta duhovna nežnost, koja je bila ispunjena tajnama, prepustila svoje mjesto "seksu", koji se  zatim stavio u službu ekonomije,  stvorio na stotine privrednih grana i pokrenuo brojna tržišta. Na već uobičajen način, i propaganda je otvorila put naletu seksa. Umjetnost se u toj mjeri uprljala seksom, da su u toj "gladnoj godini" svi ljubavnici zaboravili na ljubav i to da je umjetnost nekada bila prozor u svijet istine i duha.

Umjetnost, koja je bila odraz svijeta duha postala je ogledalo svijeta "slike", u kojem je film, koji je dobio ime sedme umjetnosti, postao ogledalo svih trivijalnih aspekata. Kapitalisti Zapada su na taj način film povezali sa seksom, da se činilo da je snimanje takvih scena najnormalnija funkcija objektiva filmskih kamera. Svake večeri televizija, a nešto kasnije i pozorište, svakoj porodici je poklonila po film, što je rezultiralo time da je ovaj gorostas potpuno pobijesnio i podivljao - predstave su postale obična golotinja, a scene telesnog sjedinjavanja su se odomaćile.

Valjalo bi upitati one koji sve razlike između Istoka i Zapada vide kroz prizmu industrijske razvijenosti Zapada i zaostalosti Istoka, kakva veza postoji između nauke i industrijske razvijenosti i golotinje? U ovom trenutku, nagost je na Zapadu zauzela mjesto ljepote, a seks mjesto ljubavi, dok su trivijalnost i tjelesno izazivanje preuzeli ime umjetnosti. Žalosno je to što se u zapadnom društvu, koje nadmeno gleda na druge kulture i civilizacije, žena posmatra kao životinja čije tijelo treba iskoristiti bez ikakvih obzira i mjere. Ova «životinja» čije se uzde nalaze u rukama pohlepnih materijalista, i sama u rukama drži uzde muškaraca, a te uzde su pogledi koji ih tako nepromišljene tjeraju da kao robovi jure za ženama. Pa, ako život žene zavisi od toga da joj upućuju poglede, i  muškarac živi da bi gledao ženu, a od "pogleda" do "grijeha" je kratak put, rastojanje između to dvoje kraće je čak i od razlike između ove dvije reči, jer već  sam "pogled" (negah, na persijskom) zapravo je "grijeh" (gunah). Najmanje trećinu časopisa na tezgama prodavaca novina na Zapadu čine "novine za oči", čiji su tiraž i prihod znatno veći u odnosu na sve ostale publikacije. Stvar je otišla dotle da proizvodnja ove vrste časopisa ima značajan udeo  u ekonomiji zapadnih zemalja.

Slikarstvo, muzika, film, pozorište, časopisi, knjige, fotografije i posteri, uvlače ženu na "tržište", ali to nije kraj priče o industriji zasnovanoj na seksu. Na ženu su bacile oko i druge dvije, takođe  velike ekonomske grane za pljačkanje. To su proizvođači sredstava za uljepšavanje i modni kreatori. Šta bi se dogodilo sa  njihovim vlasnicima ako bi jednog dana duhovna kultura zauzela mjesto materijalističke civilizacije, a žena svoju ličnost ne bi posmatrala kroz izgled i tijelo? Time se opet vraćamo na pitanje odjeće. Žena na Zapadu i pod uticajem Zapada, ne samo što mora da nosi odjeću koja pokazuje i ističe njeno tijelo, već pod uticajem mode mora neprestano da mijenja svoju odjeću da bi funkcionisalo i održalo se tržište modnih kreatora, prodavaca tkanina, tekstilne industrije i krojača. Šta bi okretalo točak ove industrije ukoliko odjeća nije ta koja služi kao sredstvo za ispoljavanje i razmetanje? Još je tragičnije to što žena nije samo sredstvo za potrošnju i potrošač, već i sredstvo za što veću potrošnju svega ostalog. Da bi se gume za traktore prodavale što bolje, potrebno je da pored njega stoji slika polunage žene, sve prodavačice u velikim robnim kućama treba da budu mlade žene, pa čak i u propagandnoj izbornoj kampanji političara, seks i žena služe kao sredstvo za promociju kandidata.

Istorijsko zaleđe i naučni i filozofski pravci

Osim lakomosti i pohlepe kapitalista, koji su bili glavni uzročnici pretvaranja žene u robu, i drugi faktori su uticali na rasplamsavanje tržišta seksa i nagosti, a to su istorijsko zaleđe i naučne i filozofske teorije. Možda je odnos crkve prema braku za koju on nije bio duhovna institucija i koje su sveci i sveštenici trebali da se klone, izazvao ovakvu reakciju koja se inače ne bi pojavila u savremenoj civilizaciji. Možda do ovakve reakcije u zapadnoj civilizaciji ne bi ni došlo da crkva nije smatrala instituciju braka protivnu duhovnosti, a sveštenstvo i sveci, nešto čega se treba kloniti. Poznato je da svaki ekstremizam rađa drugi. Da u ime vere, sveci poput svijetog Žeroma nisu propagirali ideju koja glasi: "Sekirom nevinosti sasjecite stablo braka ", 5 danas se na Zapadu, u ime nevjerništva "ne bi stablo braka sasijecalo sekirom brakolomstva ".

Dodatna pomoć pristigla je iz psihologije, u vidu učenja koje je postavio Frojd. Nije slučajno što se uz ovako živo tržište odjeće, sredstava za uljepšavanje i dotjerivanje, pod plaštom nauke, pojavljuje pravac koji je seksualne instinkte uzeo za osnov i suštinu čovjekove ličnosti, izvor svih njegovih unutrašnjih vjerovanja i očekivanja. Kako svi problemi nastaju usljed potiskivanja seksualnih prohtjeva, pronađen je razlog da se ispred tog "neukrotivog konja" uklone sve prepreke i zabrane, kako bi se čovjek, možda, oslobodio seksualnog kompleksa, i pronašao svoj mir. "Seks" je tako našao sebi zaštitu i pokriće u nauci i psihologiji.

Uz psihologiju se pojavljuju i filozofska učenja koja ovoj bijestidnosti i razuzdanosti daju afirmativni pečat. U okrilju egzistencijalizma nastaju pravci koji između svih istina i realnosti koje se odnose na čovjeka brinu isključivo o njegovoj slobodi i, iz razloga što smetaju ličnim slobodama, odbacuju i zanemaruju  sva intelektualna, etička, vjerska i običajna  pravila i zakone, da bi završili u ništavnosti i nihilizmu.

Navodi se poznata misao Dostojevskog: "Onde gdje nema boga, sve je dozvoljeno", a takve filozofije čine dozvoljenim sve što čovjek poželi. U laičkoj filozofiji, čovjek radi sve što poželi; takav čovjek želi i određenu filozofiju, a ova filozofija je ona koja odgovara njegovom ukusu. U ime slobode ta filozofija ostavlja čovjeka u nepreglednoj pustinji usred mrkle noći bez svjetla, pustinji u kojoj se danju ne može naići na preveliko gradsko znanje, niti noću na nebu sija zvezda vodilja. Idealan primjer ličnosti ovakve filozofije pronalazimo u u liku junaka Kamijevog romana «Stranac». Žan Pol Sartr je predstavljajući ovu filozofsku priču  napisao:

"Buđenje i ustajanje, tramvaj; četiri sata rada u kancelariji ili fabrici; ručak, tramvaj četiri sata rada; večera i spavanje; i tako ponedjeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom, petkom i subotom, pod istim uslovima i na isti način...

Svet nije ništa drugo do opšti metež i haos. Jedna večita ravnoteža rođena iz haosa. Kad čovjek umre, više nikakvo sutra ne postoji. U svijetu koji je odjednom lišen svakog sanjarenja i svake svjetlosti, čovjek se osjeća kao stranac... ništavan čovjek, svoje postojanje potvrđuje kroz pobunu i revolt ... taj čovjek, "zauvijek oslobođen odgovornosti",  sebe vidi kao biće osuđeno na smrt. Njemu je sve dozvoljeno, jer bog ne postoji, a čovjek će umrijeti."

Ovako Sartr opisuje junaka «Stranca»: "Sljedećeg dana od majčine smrti, kupa se u moru, sa jednom ženom stupa u nezakonitu vezu, da bi se zabavio ide da gleda neki smiješan film, ubija jednog Arapina zbog vrućine, a noć uoči pogubljenja, dok tvrdi da je veseo i da će nastaviti da se tako osjeća,  istovremeno se nada velikom broju posmatrača na njegovom vešanju, kako bi ga u što većem broju dočekali gnjevnim i razbjesnilim povicima".

Jasno je od kakvog je značaja pitanje odjeće,  čednost i pokrivenosti za čovjeka sa ovakvom filozofijom.

dalje