U čemu se nalazi razlika između ovim dvjema metodama predstavljenima Bogom. Riječ je o veoma interesantnoj temi. Osim što je interesantno, veoma je i korisno vidjeti kako din prikazuje Boga a kako Ga prikazuje znanost. Kada budemo uspjeli u cjelosti sagledati te slike i razlike koje postoje, ukoliko postoje, u tom slučaju bit će lahko da lociramo svoj položaj u tom pitanju, u smislu da vidimo gdje se u toj slici zapravo mi nalazimo. Koje smo mjesto zauzeli u slici koju nam odašilje Objava, gdje se nalazimo u programu kojeg nam određuje Bog objave.

S obzirom na naslov kojim smo naslovili predavanje današnjeg druženja postoji mogućnost da neko kaže, pa ljudi moji zar mi imamo dva Boga, jednog vjerskog i jednog znanstvenog. Zar postoji razlika. Sama činjenica da je došlo do podjele u naslovu to nam ukazuje da razlika postoji, ukoliko postoji da li je zbilja posrijedi dvojstvo?!

U odgovoru na ovu dilemu možemo reći kako mi vjernici tvrdimo da između nauke i religije ne postoji nikakvog sukoba, kontradikcije ili razlike. Štaviše, tolika je sinhronizacija između ova dva pojma da postoji pravilo u kojem se kaže: sve što presudi vjerozakon to presuđuje i razum. Postavlja se također pitanje postoji li smisao nakon ovog objašnjenja da ipak kažemo postoji jedan Bog, ali na nivou pojmova ipak možemo govoriti o znanstvenom Bogu i religijskom Bogu. U odgovoru možemo kazati da mi ne negiramo sinhronizaciju između vjere i nauke kao što je sasvmi normalno ne negiramo ni spomenuto pravilo izraslo u krugovima religijskim, niti pak vjerujemo da postoje dva Boga, Bog kojeg dokazuje znanost i Bog kojeg dokazuje religija.

Jedina namjera koju smo imali ovakvim nasovljavanjem teme jeste želja da vas iritiramo na razmišljanje o tome gdje je razlika. Kretanjem kroz ovu temu i rasvjetljavanjem načina na koje se pristupa i govori o Bogu u znanstvenim i religijskim krugovima doći ćemo do tačke gdje ćemo imati priliku na osnovu stečene slike iz načina na koji se Bog interpretira, dokazuje ili opovrgava, ocjeniti svoj položaj i kvalitet na koji mi zapravo prihvatismo vjerovanje u Boga.

Budemo li istrajni i strpljivi i s pažnjom pratili ove rasprave, doći ćemo do velikog broja odgovora na naše dileme o vjeri o akidi o moralu.

Prva tačka na koju obraćamo pažnju i koju odmah naglašavamo jeste to da je sa kur'anskog aspekta nemoguće negirati postojanje Boga.

Da li ste primjetili da Kur'an časni ni na jednom mjestu u svome tekstu ne dokazuje da Bog postoji. Već u cijelom Kur'anu kada se govori o Bogu, govori se o njegovim atributima, imenima, o načinu Njegovog upravljanja Kreacijom. Allame Tabatabai u komentaru Kur'ana El-Mizan pored 116. ajeta sure El-Maide vrlo lijepo ukazuje na ovu činjenicu. A kada Allah kaže: “O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: “Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!”” - on će reći: “Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio: “Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!” I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.

Allame kaže, budemo li pažljivo iščitavali ovaj ajet i analizirali način obraćanja i odgovaranja zaključit ćemo da je nemoguće negirati postojanje Božije. Svakako kada kažemo negirati ne mislimo na izražajno ili pojmovno, sasvim je normalno da na toj razini čovjek može svašta kazati, međutim, kada se kaže nemoguće je negirati postojanje Božije, misli se na argumentirano i teoremsko negiranje, kada se nude jaki dokazi koji ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u suprotno od onoga što se tvrdi. Objašnjavajući ove činjenice Allame spominje primjer idolopoklonika, analizirajući njihov sistem vjerovanja u idole. Njihov je stav između ostalog da u svijetu u kojem se živi za svaku značajniju skupinu fenomena postoji jedan bog. To odmah znači da postoji više bogova, tako naprimjer, postoji bog planina, vjetrova, rijeka, mora, šuma, zime, proljeća, ljeta, jeseni, rata, mira, sreće, nesreće, bolesti, zdravlja, plodnosti. Kada je već tako, u namjeri da stignemo do onoga što najviše želimo, a to je svakako sreća i dobro i da bismo izbjegli zla koja nas mogu zadesiti mi obožavamo sva ta božanstva, poštujemo ih i pazimo na njih. Usljed toga bez ikakvog problema padamo na sedždu pred njima, molimo im se.

Allame nastavlja kako se iz njihovih stavova može zaključiti da Bog svijeta nije jedan. Drugim riječima, oni prihvataju činjenicu da mora postojati božanstvo, jedino što se to dešava na način mnoštva, oni dakle ne negiraju Boga, oni jedino tvrde da postoji više bogova.

Dakle, izvjesno je da oni nemaju problema sa postojanjem boga, jedini je problem u tome što se oni ne zadovoljavaju s jednim Bogom, već prihvataju i vjeruju da postoji više božanstava. To je dakle njihov stav i pristup koji nije monoteistički, ali nije ni ateistički, tj. oni nisu negatori postojanja Božijeg.

Dakle, oni imaju potrebu za moćnim osloncem koji će im pružati sigurnost i čuvati ih, voditi ih kroz život, pružati im nadu i spašavati ih od belaja, a taj moćni oslonac nije jedan već, ima ih više.

Nakon idolopoklonika, obraćamo se na adresu materijalista, koji se u arapskom jeziku označavaju pojmom dahrijjuni. Kakav je njihov stav?

Oni kažu da ne postoji Bog koji bi bio iznad prirode, hiper naturalan. Sve što postoji jeste priroda i vrijeme. Nakon toga što se malo dublje uđe u razgovor i dobro se razmotre njihovi stavovi dolazimo do zaključka da oni vjeruju u to da priroda ima moć upravljanja, ona je ta koja usmjerava i kanališe događanja u Objektivnom svijetu. Dakle, i oni imaju svoju vrstu dokaza za tog graditelja svijeta. S tom razlikom što taj njihov bog kojeg zapravo i ne nazivaju bogom ima karakteristike ili epitete nedostatnosti, on je nastao, promjenjiv je, ograničen itd. U suštini oni ne poriču Boga, oni poriču Božije epitete, atribute, imena. I oni na svoj način imaju to vrhovno biće, glavnu energiju, sa svojim atributima, međutim, negativnim atributima. Osnovni njihov problem kada je u pitanju Uzvišeni Bog jeste negiranje Njegovim stvarnih atributa.

Sada se nameće novo pitanje, nakon toga što smo razgovarali i sa idolopoklonicima i sa materijalistima, međutim, u svijetu u kojem živimo, postoje ljudi, koji negiraju sve ono u što ljudi vjeruju, poriču sve što ima primisao da bi bilo nešto božanstveno, bilo da je riječ o idolima ili prirodi, kao monolitnoj svjesnoj cjelini. Dakle, u skladu sa mišljenjem takvih ljudi jednostavno ne postoji nešto što bi stvorilo svijet. Njihov je odgovor i stav jednsotavan i konkretan. Jedino što postoji jeste priroda, materijalni svijet, ona je oduvijek i zauvijek, to je to i tu nema nikakve dileme.

Svakako u ovom trenutku neki zadovoljno trljaju ruke likujući nad teistima, kao bi rekoste niko na ovom svijetu ne može zanijekati Boga, a evo upravo se to desilo. Ljudi ga i negiraju i dokazuju kako Ga nema.

Međutim, Allame kaže, kako je ovo tek početak razgovora. Treba se vidjeti kada se već iznosi ovakva tvrdnja, da li oni vjeruju da postoji svijet, dakle ovaj svijet u kojem mi živimo i egzistiramo, da li se on prihvaća kao egzistent, kao postojeći. Ukoliko bi poput sofista rekli da ništa ne prihvataju, pa čak ni to da bilo šta izvan nas egzistira, to je već druga stvar, sa takvim se ljudima ne može polemisati o Bogu, i njih ostavljamo na miru jedno izvjesno vrijeme. Ukoliko, naši sagovornici koji negiraju postojanje Božije, kaže, ne, mi nismo sofisti, mi smo ljudi realisti, mi smo komunisti, mi prihvatamo vanjski svijet, prihvatamo da se on kreće, prihvatamo da je oduvijek i zauvijek, jedino što ne prihvatamo to je Bog, nema Boga.

Mi postavljamo sljedeće pitanje: Priroda koja postoji i koju vi prihvatate, da li po vašem mišljenju postoji sama po sebi, na način da se ne oslanja ni našta izvan sebe, ili pak za svoje postojanje ima potrebu da se osloni na nešti, na neki uvjet, neki uzrok?

Ukoliko kažu da priroda egzistira po sebi, u tom slučaju zaobilaze istinu i pokušavaju obmanuti sami sebe, jer i sami su svjesni činjenice dokazane u filozofskim raspravama da svako biće koje je promjenjivo ne može postojati samo po sebi. Oni nemaju izlaza osim da kažu: ili ne znamo; ili da crpi energiju egzistiranja iz nečeg drugog. Svakako neće tako olahko reći da ne znaju, a ukoliko kažu da je od drugog, u tom slučaju to drugo ne može biti ništa drugo do li Bog, svakako tu nastaju problemi u vezi sa kvalitetima tog Boga. Ukoliko ipak kažu da ne znaju oni se na taj način svrstavaju pod bajrak skeptika, koji se granaju na apsolutne skeptike i one koji ništa ne prihvataju. Prvi kažu da jednostavno ne znaju da li postoje ili ne postoje. Tako možemo u suri, Lukman u 25. ajetu pročitati: A da ih upitaš: “Ko je stvorio nebesa i Zemlju?” - sigurni bi rekli: “Allah!” - a ti reci: “Hvaljen neka je Allah!” - samo što većina njih ne zna. Ili u 38. ajetu sure Zumer: Ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, sigurno će reći: “Allah!” a ti reci? “Mislite li vi da bi oni kojima se, pored Allaha, klanjate mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini, ili, da bi mogli zadržati milost Njegovu, ako On hoće da im je podari?” Svakako iz prethodnih izlaganja da se zaključiti da taj Bog koji je stvorio svijet ima različite kvalitete i brojnost što zavisi od kategorije ljudi o kojima je rjieč. Stvar je u tome da ne poriču postojanje Boga. U suri Zuhruf u devetom se ajetu kaže: A ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, oni će sigurno reći: “Sigurno ih je stvorio Allah, Silni i Sveznajući. Allame Tabatabai na kraju zaključuje da je i sa kur'anskog i sa racionalnog stanovišta nemoguće da neko zaniječe postojanje Božije, u suštini svi prihvataju postojanje Boga, tj. Bog postoji. Međutim, problemi nastaju kada se počne pričati o tom Bogu, i Njegovim kvalitetima, atributima, imenima. Tada dolazi da sukobljavanja velikog broja zbilja različitih mišljenja i stavova.

Budemo li počeli prevrtati stranice povjesti unazad, vidjeli bismo da nije postojao nijedan trenutak, niti ijedan kutak na zemaljskoj kugli da se ljudi nisu kretali za nekim idolima, božanstvima, silom koja bi im zadovoljila potrebe i koja bi odagnala nedostatke ovoga svijeta. Uvijek bi uviđali da postoji potreba za nekom silom čija je moć iznad prirode u kojoj žive i koja može nadoknaditi nedostatke ovoga svijeta. Čovjek duboko u sebi shvata shvata činjenicu da je nemoćan riješiti svoje probleme.

Kur'anska sura Nas, na lijep nam način opisuje stadijume, čovjekovog razvoja.

Reci: “Tražim zaštitu Odgajatelja ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi... Obratimo li pažnju na ljudsko biće od prvih dana njegovog života vidjet ćemo da kao malehno dijete koje se susrelo s nečim što prepoznaje kao opasnost i prijetnju, brže bolje ono trči u majčino krilo, dakle u sigurno okrilje svoga odgajatelja. Allame kaže, da plač sa kojim dijete započinje u takvim trenucim zapravo predstavlja poziv u pomoć. Kada se dijete nađe u školskom okruženju ukoliko je uznemiravano i zadirkivano od strane učenika, ono će brže bolje da se obrati učitelju.

Dakle, čovjek u dobi djetinjstva, na prvom stepenu svoga razvojnog hoda, u kritičnim se situacijama okreće, rabbu, tj. odgajatelju. To je ili majka, ili babo, učitelj ili učiteljica.

Kako vrijeme prolazi i dijete odrasta, postaje zrelije, susreće se i sa komplikovanijim problemima u kojim mu ni babo ni majka nisu od velike pomoći. Dakle, stadiju obraćanja odgajatelju prerasta u nivo obraćanja vladaru, ili u našem slučaju vlastima i zakonu. Ukoliko mu adresa na koju se obratio omogući obezbjediti ono što mu je potrebno, naprimjer vratiti otuđeno pravo, on će biti zadovoljan i siguran. Za njega će sve funkcionisati kako i treba. Međutim, šta ukoliko je sistem nefunkcionalan, iskvaren, dvoaršinski. U ovakvoj situaciji, ukoliko je čovjek idolopoklonik i vidi da mu vlast ne pomaže on brže bolje odlazi pred noge svoga idola. Ukoliko je monoteista, on smjerno kaže: Bože, pomozi mi.

Dakle, čovjek u cijelom životu u svim dobima i stadijima u kojima se nalazi, počev od djetinjstva kada je najranjiviji do onog doba kada je najmoćniji, pa sve do vremena kada ostari i ponovo postane bespomoćan, čovjek ima potrebu za zaštitom. Bez obzira o kakvom je čovjeku riječ, o moćnom ili nemoćnom. Uzmimo u obzir najmoćnije figure koje se ogledaju kroz imena imperatora, poput Hitlera i Napoleona. Napoleon naprimjer, u slučaju kada bi doživio neuspjeh u nekom pohodu počeo bi kritikovati prirodne faktore, tužeći se prirodi zašto mu nije išla na ruku, zašto mu nije dala priliku još samo dva ili tri dana prednosti. Ovim riječima on naglašava da je svjestan kako postoji neko ko upravlja dešavanjima i da nije on taj koji upravlja situacijom. Najmoćniji čovjek na svijetu, kada analizira svoje postupke kaže, tog i tog dana sam pogriješio, taj i taj potez nije bio ispravan. Na taj način, svjesno ili nesvjesno priznaje svoju nedostatnost. To znači da čovjeku u dubini svoje duše priznaje ja sam potrebito biće. Drugim riječima, svjestan je da ukoliko želi voditi obični materijalni život ima potrebu za vazduhom, skloništem, vodom, hranom, odjećom, obućom itd. Želim li napraviti plan, treba mi razum. Drugim riječima, Jedno biće izvan mene mora riješiti moje probleme.

To je pravi trenutak kada dolazi Kur'an, kada dolaze poslanici da nam ukažu ko je Taj neko izvan nas i ko je Taj što nam u svemu pomaže.

Svi ljudi, i vjernici i nevjernici vjeruju da ima neko ko im pomaže, ko nas podržava, jedina razlika je u tome što broju stanovnika ovog svijeta postoji broj različitih shvatanja.