IZ SADRŽAJA

UVODNA RIJEČ

OPĆENITE ODREDNICE

Značenje pojma sekularizam.

Razlika između sekularizma i laicizma.

Vladavina vjere

Argument navedene tvrdnje

Definicija vjerske vlast

Šta je vlast

Šta je vjera

Vjera sa stajališta Islama

Najbolji dokaz da je vjera jedna

Povezanost dijelova

Uloga vlasti u vjer

Prigovor. 

Dva temeljna načela.

Istinoljubivost.

Značenje istinoljubivosti

Posredovani argument (dalile naqli)

CILJEVI VJERSKE VLASTI

TEMELJI NASTAJANJA SEKULARIZMA

Vjera i zakon kauzaliteta

Racionalizam (empirizam)

Odnos objave i razuma

Humanizam (antropocentrizam)

Pregled sekularističkih argumenata

Analiza druge skupine sekularista

Izvori vjere

Vlast i vjerovanje

UVODNA RIJEČ

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka je blagoslov i mir na Poslanika Muhammeda, njegovu čistu porodicu i od­abrane ashabe.[I1] 

Štivo koje je pred vama predstavlja niz predavanja koja sam u Husejniji održao u razdoblju između 2002. i 2004. godine, a koja je uglavnom iz pisanog materijala preveo, a nešto i sa tonskih zapisa priredio, Ertan Basarik.

Ovom prilikom smatram neophodnim, zarad boljeg razu­mijevanja sadržaja o kojem je riječ, iznijeti nekoliko napomena:

1.      Jača strana ponuđenog štiva leži u činjenici da se ono temelji na učenjima velikana islamske misli, poput allame Tabatabaija i znalca islama i filozofa šehida Mutaharija – da im se Allah obojici smiluje – te posigurno nudi znalačke i čvrsto utemeljene stavove i pojašnjenja spomenutih alima. Pri tome treba imati u vidu da je jezik manjkav i nemoćan da se potpuno iz­razi i da dosljedno prenese sva njihova mišljenja i stavove. Pa ako vam se nešto od onoga šta je done­seno ovdje učini čvrsto utemeljenim, to je od njih – a ako je, pak, nešto krnjavo i manjkavo, onda znajte da je to od nas, jer, sigurno su njihovi naučno-filozofski stavovi jači od nečijeg usmenog govora neoslonjenog na Kur’an i vjerske dogme.

2.      Sve prijedloge ili moguće primjedbe poštovanih čita­laca, a vezane za vjersko-filozofsku tematiku ovog zbornika, ponizno i s punim zadovoljstvom uzet ćemo u obzir. Jer svaki lijep cvijet u sebi ima i naročit miris kojim se treba okoristiti.

Na kraju, molim Uzvišenog i Plemenitog Gospodara da ovaj zbornik bude povodom spuštanja Njegove milosti i bla­goslova na sve nas i da nam u objavljivanju i širenju kur'an­sko-sunnetskih poruka pruži svoju pomoć i podršku. Amin – Gospodaru svjetova!

Akbar Eydi

OPĆENITE ODREDNICE

Prvo poglavlje počinjemo objašnjenjem dvaju termina – seku­larizma i vjerske vlasti – kako bismo na taj način stekli općenitu, ali ne i potpunu sliku o temi kojoj je ova knjiga posvećena. Također iznijet ćemo i stavove o odnosu između vjere i Ovoga svijeta kojima želimo napraviti kritički osvrt na sekularizam.

Značenje pojma sekularizam

Riječ sekularizam latinskog je porijekla, u rječnicima navedena u značenju posmatranja vjere odvojene od Ovoga svijeta; odvajanja vjere od društvenih poslova i odvajanja vjere od politike. Svakom od tri navedena značenja, posvećena je posebna pažnja, a pored toga nalaze se i u bliskoj međusobnoj povezanosti tako da kritika i analiza bilo kojeg od njih ujedno može biti analiza i kritika sva tri.

Ukoliko se dokaže da vjerska učenja obuhvataju i pitanja u vezi sa poslovima Ovoga svijeta, u tom slučaju treba prihvatiti i činjenicu da vjera ima ulogu u politici i društvenom uređenju. S druge strane, uko­liko se dokaže da vjera odbacuje politiku, u tom slučaju ispravno je mišljenje o odvojenosti vjere od politike.

Razlika između sekularizma i laicizma

Općeprihvaćeno je mišljenje da sekularizam znači odvajanje vjere od politike što na kraju ipak rezultira stavom o prihvaćenosti vjere, međutim samo kao ličnog odnosa čovjeka s Bogom, dok laicizam predstavlja oblik protivljenja vjeri što je svojstveno ateizmu. Među­tim, pažljivim analiziranjem temeljnih načela i stavova sekularizma, postaje jasna njegova neutemeljenost, budući da su sekularizam i laicizam suštinski blizu te, sa aspekta značenja, podrazumijevaju jedan gradirajući i relativni pojam, koji u sebi obuhvata široku grupu ljudi, od nevjernika do onih koji prihvataju vjeru.

Na osnovu gradirajućeg pojma i sinonima, postoji mišljenje da se sekularizam dijeli na dvije vrste, i to ekstremni i umjereni. Pod ek­stremnim sekularizmom podrazumjeva se mišljenje koje uopće ne prihvata vjeru, a pod umjerenim sekularizmom podrazumjeva se mišljenje koje vjeru prihvata, ali samo kao lični odnos između čovjeka i Boga.

Vladavina vjere

Svojom teorijom sekularizam se proteže na široko društveno i vjersko područje, međutim, pažljivom analizom pojmova i značenja od kojih je ta teorija sadržana, uviđa se da sekularizam iz temelja ne­gira vjersku vlast. Na istoj osnovi teoretičari sekularizma pored svih svojih nesuglasica koje postoje kada su u pitanju različita pitanja, ipak kada je u pitanju negiranje vlasti na principima vjere i neophodnosti njenog neostvarenja u tom slučaju dijele isto mišljenje.

Argument navedene tvrdnje

Da bi ova tvrdnja bila jasnija, dat ćemo neka objašnjenja kako bismo time odredili granice sukoba između sekularizma i načela vjer­ske vlasti.

Definicija vjerske vlasti

Iz samog je naziva jasno, da termin vjersku vlast sačinjavaju dva pojma, vjera i vlast koje ćemo sada analizirati.

Šta je vlast?

Riječ vlast ima više značenja, od kojih za ovu priliku navodimo samo ona koja u sebi obuhvataju sve definicije. Vlast predstavlja or­ganizirano i uređeno vođstvo koje na nivou cijelog društva provodi naredbe i zabrane manifestirajući na taj način svoju moć. Moguće je vlast formirati različitim metodama i poradi različitih ciljeva kao što je moguć i kontinuitet njenog postojanja. Naravno, treba uzeti u obzir elementarne stubove vlasti kao što su “jedinstvo i harmoničnost”, “provođenje zapovjedi” i “manifestiranje moći” što je već u definiciji spomenuto.

S druge strane, donošenje zakona, vanjska i unutrašnja politika, sudstvo, izvršna i zakonodavna vlast niže su instance vlasti, koje se izvode iz nje.

Šta je vjera?

Vjera ima veliki broj različitih definicija među kojima ne postoji određenje koje bi svojim opsegom obuhvatilo sve metode vjerskih praksi Ovoga svijeta. Zato, s obzirom na to da se naša glavna tema odnosi na Islam bolje je da vjeru definiramo upravo sa stajališta Islama. Dakle, u nastavku, pod vjerom podrazumjevat ćemo njeno značenje koje će biti predočeno u sljedećoj definiciji, i nećemo uzi­mati u obzir druga značenja. Moguće je također da ovo značenje nije prihvatljivo za neke druge vjere.

Vjera sa stajališta Islama

Sa stajališta Islama i u skladu sa čvrstim i jasnim kur'anskim os­novama, vjera je skup zakona i načela koja se tiču morala, društvenog i individualnog ponašanja kojima čovjek obezbjeđuje ovosvjetsku i ahiretsku sreću. O argumentima ove tvrdnje bit će opširno riječi u nastavku. Potpuno je jasno da, ako se ova definicija dokaže isprav­nom, ona će odgovarati i ostalim Božiji vjerama, jer sa stajališta Kur'ana Časnog, temelj svih Božijih vjera je isti i nema prednosti jedne vjere u odnosu na drugu, osim razlike koja je sagledana u sažetijem ili širem predočavanju vjerskih principa.

Kur'an Časni kaže:

Zaista kod Allaha vjera je samo Islam.[1]

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللّهِ الإِسْلاَمُ

Ime Islam za vjeru odabrao je Ibrahim, a. s. Prednost Božijih vjera ogleda se u pojedinačnim pitanjima i metodama, što je označeno ri­ječju šerijat.

Svima vama zakon smo i pravac propisali.[2]

لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا

Usljed toga, kada se govori o stvarnoj vjeri u tom slučaju pluralu nije mjesto za upotrebu, što nam govori da je izraz vjere pogrešan jer mnoštvo kada je vjera u pitanju u osnovi nije ispravno.

Najbolji dokaz da je vjera jedna

Najbolje svjedočanstvo da je vjera jedna kur'anske su riječi:

A kada Isa, sin Merjemin, reče: “O sinovi Israilovi, ja sam vam Alla­hov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije ime je Ahmed, koji će poslije mene doći” i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: “Ovo je prava vradžbina!”[3]

وَإِذْ قَالَ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ إِنِّي رَسُولُ اللَّهِ إِلَيْكُم مُّصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيَّ مِنَ التَّوْرَاةِ وَمُبَشِّرًا بِرَسُولٍ يَأْتِي مِن بَعْدِي اسْمُهُ أَحْمَدُ فَلَمَّا جَاءهُم بِالْبَيِّنَاتِ قَالُوا هَذَا سِحْرٌ مُّبِينٌ

Jedna od dužnosti Božijih poslanika jeste da potvrđuju poslanike nakon kojih su došli i da najavljuju one koji tek trebaju doći. Drugim riječima, prihvataju i potvrđuju i prijašnje i buduće poslanike Božije, što nema nikakvo drugo značenje već najbolji je svjedok prisustva jedne vjere kroz pokoljenja i vrijeme, na način da je svaki poslanik obznanjivao i objašnjavao učenja vjere u mjeri koliko je bilo potrebno za njegovo vrijeme. Nakon što je došao Božiji poslanik Muhamed, s. a. v. a., on je obznanio da je sve ono što su prijašnji poslanici, od Boga donijeli Istina, i da će se nakon njega zauvijek prekinuti veza čovječanstva sa Objavom.

Prema tome, možemo u skladu sa gore rečenim zaključiti da je de­finicija vjere sa stajališta islama ujedno definicija i svih Božijih vjera.

Prigovor:

Ukoliko je to što kažete istina, odakle onda postojeće razlike među vjerama i vjerskim propisima?

Odgovor:

Kur'an je po ovom pitanju izričit i kaže da su sve razlike nastale, kako u okviru jedne vjere, tako i između različitih vjera, od strane pojedinaca koji su to svjesno radili da bi na taj način zadovoljili svoje nefsanske prohtjeve povodeći se za dunjalukom.

Zar se vi nadate da će vam se jedna skupina od njih (Jevreji) odazvati i vama za ljubav vjernici postati, a neki među njima su Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli.[4]

أَفَتَطْمَعُونَ أَن يُؤْمِنُواْ لَكُمْ وَقَدْ كَانَ فَرِيقٌ مِّنْهُمْ يَسْمَعُونَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ يُحَرِّفُونَهُ مِن بَعْدِ مَا عَقَلُوهُ وَهُمْ يَعْلَمُونَ

Na drugom mjestu Kur'an Časni kaže:

A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: “Evo, ovo je od Allaha” - da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju![5]

فَوَيْلٌ لِّلَّذِينَ يَكْتُبُونَ الْكِتَابَ بِأَيْدِيهِمْ ثُمَّ يَقُولُونَ هَـذَا مِنْ عِندِ اللّهِ لِيَشْتَرُواْ بِهِ ثَمَناً قَلِيلاً فَوَيْلٌ لَّهُم مِّمَّا كَتَبَتْ أَيْدِيهِمْ وَوَيْلٌ لَّهُمْ مِّمَّا يَكْسِبُونَ

U svakom slučaju, razlike u vjeri nastale su onda kada su pojed­inci sebi za boga uzeli Ovaj svijet .

Povezanost dijelova

Da bi termin vjerske vlasti bio jasniji, treba ga analizirati tako da se ustvrdi kakva veza postoji između vjere i vlasti. Do mjere do koje nam ova veza bude jasnija i naše razumjevanje vjerske vlasti biti će bolje i preciznije.

Uloga vlasti u vjeri

Sa stanovišta vjerskog svjetonazora, vlast ima izvanredno važan značaj, iz tog razloga što ima utjecaj u širenju vjere i vjerskih stavova kao i u borbi protiv nje s druge strane, posebno kada se ima u vidu činjenica da su svi propisi vjere prilagođeni kalupu društvenih pravila i zakona, a vlast ima temeljnu ulogu u reguliranju društvenih odnosa.

Prigovor

Ono što je sigurno jeste činjenica da je vlast, sa stajališta vjere, sredstvo, a ne cilj. Znamo da sredstvo nikada ne može imati vrijednost koju ima cilj. Drugim riječima, ukoliko bi vjera mogla koristiti drugo sredstvo za ostvarenje svoga cilja, u tom slučaju ne bi davala nimalo značaja vlasti. Zbod toga, ukoliko malo pažljivije i preciznije uzmemo u obzir ovu činjenicu ne može se reći da vlast, sa stajališta vjere pred­stavlja bitnu stvar.

Odgovor:

Prihvatamo činjenicu da je vlast sa stajališta vjere sredstvo, a ne cilj. Međutim, treba znati da jedino vlast pomaže vjeru u ostvarenju njenih ciljeva i da je kao takva nezamjenjiva. Vlast, sa ovakvim položajem i ulogom, ima svoju vrijednost koja se ne može osporiti ili umanjiti.

Ukoliko bismo htjeli navesti primjer za to, u tom slučaju najbolje je reći da je uloga vlasti naspram vjere poput uloge obožavanja (’ibadet) naspram spoznaje Boga. Na isti način, kao što ’ibadet u ulozi sredstva, ne gubi vrijednost razloga zbog kojeg je stvorena, tako ni vlast kao sredstvo, zbog svoje jedinstvenosti, ne gubi svoju izvan­rednu ulogu.

Dva temeljna načela

Da bismo shvatili princip odnosa koji je uspostavljen između vjere i vlasti, prije svega trebamo razmotriti dva temeljna načela:

a)      načelo apsolutne vlasti Božije, i

b)      načelo prava izbora i slobode date stvaranjem.

Sa stanovišta vjere, apsolutna vlast je potpuno pravo Apsoluta Koji je sve stvorio. Sasvim je logično da onaj koji nešto stvori ima pravo odlučivanja i ispoljavanja moći nad tim šta je stvorio, kao svo­jim vlasništvom. Ovaj sud je potpuno razuman i utemeljen na racion­alnoj dedukciji, tj. dokazu. Riječi Božije u Kur'anu Sud pripada jed­ino Allahu[6] predstavljaju ustvari propis koji se direktno obraća ljud­skom razumu, što znači da svaki razuman čovjek shvata ovu zbilju. Saobrazno tome, Uzvišeni Allah prepušta vlast i provođenje moći jedino ljudima koje je On direktno ili indirektno odabrao, koji se kreću na putu Božanske vlasti i Njegovog ustrojstva.

U okrilju istog načela, ljudi koriste Božije zakone i propise uz pomoć kojih su zagarantirani njihovi interesi i dobra. Žive pod okril­jem vlasti u kojoj osnovu odlučivanja i vođenja politike predstavlja Božija vjera.

S druge strane, Gospodar je čovjeka stvorio slobodnog i s poseb­nim ciljem podarivši mu slobodu izbora. Upravo zbog toga On ne prisiljava čovjeka na prihvatanje vjerske ili svjetovne vlasti. Tako da nema prisile ni u samoj vjeri kao što se u Kur'anu i kaže: nema prisile u vjeri[7], a ni u prihvatanju vjerske vlasti ti vlast nad njima nemaš.[8]

Istinoljubivost

Vjera, u principu, negira primoravanje i nasilno prihvatanje kako vjere tako i bilo koje vrste vlasti, bez obzira da li je ona vjerska ili materijalistička, ali s tim da se ne previđa činjenica da, kada su u pi­tanju posljedice izbora i učinci prihvatanja, posljedice su stavljene na odgovornost i teret izbora, bez obzira da li to bila vjera ili ateizam, vjerska vlast ili materijalna. I Mi smo čovjeku pokazali puteve pa ako želi može biti zahvalan, a ako želi može poreći, međutim uz napomenu Mi smo za nevjernike okove i sindžire i oganj razbuktali pripremili i Čestiti će iz pehara piti kamforom začinjeno piće.[9]

Svi rezultati i posljedice izbora stavljene su na teret izbora, i poznato je da između izbora i djela, kao i između rezultata i tragova, postoji prirodna i zbiljna povezanost, tako da nije moguće da dođe do raskida veze između njih.

Sastavljanjem dvaju temeljnih principa, tj. principa apsolutne vlasti Božije sa jedne, i čovjekovog prirodnog prava na izbor sa druge strane, način vjerske vlasti i metod mudrog vjerskog upravljanja prezentiran je do najsitnijih detalja, pri čemu su negirane druge vrste vlasti.

Davanjem čovjeku prava na izbor, negirana je superiornost i strahov­lada vjere i vjerske vlasti a također spriječeno je zatvaranje očiju kada je u pitanju uloga ljudi u vrsti svojeg izbora, čime se otklonio sukob između vlasti Božije sa jedne i slobode ljudi sa druge strane. Dakle, realno gledano, stanje nije takvo da ljudi moraju zaboraviti na sebe kada se spomene ime vlasti Božije kao što neke primjere takvog rezo­novanja i postavljanja prema ovom pitanju zatičemo kod teokratskog modela shavatanja odnosa čovjek – Božija vlast. Drugim riječima, negirana je podjela ili ograničenje na izbor samo za Boga i vjersku vlast, ili samo za ljude i materijalističku vlast. Rečeno je da se ljudi ne nalaze na takvom raskršću. Objašnjenjem zbilje da je apsolutna vlast samo u Božijoj ruci, daje se do znanja da vjerski upravitelji nemaju prava uzeti za mjerilo samo ljudsko mišljenje i sebe smatrati iz­vršiteljima i provoditeljima njihovih želja i interesa, jer u tom bi slu­čaju teren za smutnju bio pripravan. Dobar primjer ovakvog postu­panja jeste demokratski model upravljanja državom, gdje se zastupaju upravo takvi standardi. Međutim, ono što treba prakticirati i provoditi u djelo, i ono što predstavlja mjerilo za takvo šta jeste Istina koju je Uzvišeni objelodanio. Dakle, ukazivanjem na okolnosti u vezi sa ko­jima govori ajet, I koji se o poslovima svojim dogovaraju, tj. oni koji djeluju na osnovu međusobnog sporazumjevanja i poštovanja prava svih ljudi, precizira se njihova uloga. Međutim, ajetom Zaista apso­lutna vlast pripada samo Allahu, dolazimo do zaključka da su Ne­beska poučavanja osnova i mjerilo izvršavanja ljudskih želja.

Značenje istinoljubivosti

Kur'an časni i sunnet Poslanikov objašnjavaju načela istinolju­bivosti kada je vjerska vlast u pitanju. Da ne bi kod ljudi došlo do ne­doumice i neispravnog razumjevanja u vezi sa Božijom vlašću i ljud­skim sloboda

ma, ukratko ćemo ukazati na neke ajete i rivajete koji govore o tome.

a)      Din (vjera) u cjelosti je Božija riječ.

Zakoni i naredbe koje je Uzvišeni preko vjerovjesnika objavio lju­dima a koji su garant sreće pojedinca i društva, implicirane u uvjeren­jima, svjetonazoru, moralu i ljudskim vrlinama kao i u djelovanju i ljudskim aktivnostima, i koji izgrađuju i daju smisao i materijalnom i duhovnom svijetu, jesu zapravo zakoni primordijalne naravi čovjekove (fitreta).

b)      Sud Božiji jeste posljedica Njegove volje.

Svi Božiji zakoni, koji se skupa nazivaju vjerom i koji su obuhva­ćeni terminom šerijat, izraz su Božije volje i samo Njegovog htijenja, te pored Njega, niko više po tom pitanju ne posjeduje ni najmanju ulogu. Samo Bog stvara i čini ono šta On hoće.

c)      Božija volja je u svakom slučaju mudra (hakim).

Ono šta Allah želi to je neizostavno mudro, tj. oslanja se na neograničeno znanje i moć. Shodno tome, ni jedna volja Božija nije bez koristi za ljude ili u cilju zaštite od moguće štete.

d)      Ono čime se otkriva Božiji sud jeste argument.

U cilju otkrivanja i stjecanja propisa i naredbi Božijih imamo pot­rebu za pomagalima koja se terminološki nazivaju argumenti.

e)      Argument kojim otkrivamo sudove je dvovrstan.

Racionalni argument (dalile 'aqli)

Stvoritelj je u čovjeka utkao moć koja može razlikovati istinu od zablude, dobro od zla, tačno od netačnog i može okarakterisati svaki pojam zasebno.

Koji je sve stvorio na taj način da može dostići savršenstvo a zatim sve to uputio da se kreće prema svom cilju.[10]

الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Dakle, razum je unutarnji upućivač kojeg je Allah Uzvišeni u čovjeku stvorio radi upute ka Istini. Dobivanjem razuma, čovjek je postao obavezano i odgovorno stvorenje.

Posredovani argument (dalile naqli)

Posredovani argument nam preko poslanika, čije poslanstvo je dokazano, donosi i objašnjava istine koje su jamac postizanja krajnje sreće, kao što nas upoznaje sa zakonima i voljom Božijom. Između dva spomenuta argumenta postoji potpuna povezanost i sklad. Zato se u Kur'anu i kaže:

I reći će: “Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima džehennema bili![11]

وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

f)       Naspram posredovanih izvora stoji razum, a ne vjera.

S obzirom na data objašnjenja, jasno je da do Božijih propisa ne­kada dolazimo putem razuma, a nekada putem posredovanih izvora, a oba načina, kao što smo vidjeli, predstavljaju dvije skupine na koje se dijele vjerski argumenti. Dakle, ne treba gajiti iluziju kako nekada vjera govori o zakonima koji nam obezbjeđuju sreću, a nekada to čini razum, tj. treba znati da naspram razuma u ovom slučaju stoje posre­dovani izvori, a ne vjera. Na osnovu čega zaključujemo da nikada ra­zum nije u suprotnosti sa vjerom, sukladno čemu nije moguća ni sumnja u oprečnost vjere i nauke. Sada, kada nam je postao jasan stvarni odnos između vjere i razuma, možemo s lahkoćom razumjeti šta se htjelo reći izrazom: “Sve ono što presudi šerijat, presuđuje i ra­zum.” Zbog činjenice da je šerijat, kada je riječ o propisima, diobena cjelina, a razum i posredovani izvori njeni niži pojmovi, tj. činioci diobene cjeline, kao i na osnovu objašnjena logičara koji ističu da diobena cjelina postoji i u nižim pojmovima, u tom slučaju sasvim je jasno šta je po ovom pitanju osnov ili teren a šta su elementi što spadaju u njega.

g)      Razum i posredovani izvori imaju svoja mjerila i standarde.

Oba dijela vjere o kojima je riječ, dakle, razum i posredovani iz­vori koji imaju zadatak da otkriju i predstave zakone i Božija pravila, imaju svoje posebne standarde o kojima se vodi riječ na posebnom mjestu. Treba napomenuti činjenicu da svaki razum, u svakom uvjetu ne može otkriti Božije propise kao što ni svaki posredovani izvor, koji potječe od svakog posrednika, ne govori o Božijoj volji, već i oni imaju svoja standardizirana mjerila i uvjete koji moraju biti poštovani i uvažavani kako bi mogli u konačnici stići do objašnjenja zbiljnog propisa. Na jednom se mjestu imam Ali, a. s., u vezi sa razumom izjašnjava: “Koliko li je samo razuma koji su stavljeni u poziciju roba kojima strasti komanduju.” Ne treba naglašavati da rob iznosi mišl­jenje svoga gospodara. Poslanik također na jednom mjestu ističe čin­jenicu: “Uvećao se broj onih što mi lažno pripisuju riječi.” Za života Poslanikova bilo je ljudi koji su mu pripisivali kako je uradio ili rekao nešto što Poslanik uopće nije uradio ili rekao. Dakle svaki hadis iz svake knjige i od svakog prenosioca hadisa ne prenosi neophodno propis Božiji, već treba se dobro ispitati utvrđenim kriterijima koji postoje upravo iz tog razloga i sa tom svrhom.

h)      Konkretizacija primjera određenog zakona, prepuštena je lju­dima.

Jedna od tema, o kojoj se raspravlja u vjerskim propisima, jeste i činjenica da je preciziranje i određivanje primjera i predmeta u životu, na koje se odnose određena pravila, prepušteno ljudima. Usljed tog pravila uvijek kada dođe do takve vrste odredbe u praktičnom životu, tada taj zakon postaje i aktuelan. Naprimjer, vjera kaže: “Obavezno je međusobno pomaganje u bogobojaznosti, a zabranjeno je pomagati se u smutnji i griješenju.” Ovdje se govori o dvjema kategorijama, zabrani (haram) i obaveznom (wadžib). Međutim, čega se tiče bo­gobojaznost, u našem vremenu, a čega smutnja i griješenje i ko je griješnik, trebaju precizirati i ocjeniti ljudi.

Ukoliko o nečemu ne bi postojao jasan posredovani izvorni argu­ment, u tom bi se slučaju smatralo šerijatski valjanim argumentom sve ono šta razum uz poštovanje određenih uvjeta i mjerila odredi.

i)        Osnove za izvođenje šerijatskih propisa.

Za izvođenje šerijatskih propisa i vjerskih zakona postoje četiri izvora, tj. osnove. Svaki od ovih izvora, uz pomoć drugog, uz posebne uvjete može biti valjanim izvorom i temeljem za objašnjenje Božijih pravila.

               I.            Kur'an

Kada god ajet na jasan i eksplicitan način govori o nekom propisu, to je dovoljan šerijatski dokaz i vjerski argument. Oslanjajući se na taj ajet bez bojazni može se reći po tom pitanju Božija volja i zakon su onakvim kako ih vidimo u njemu. U svakom slučaju, jasno je da to nije posao svakog pojedinca, već zahtjeva dobro poznavanje i razumjevanje Kur'ana i vjere.

            II.            Sunnet Božijeg poslanika

Sve ono što Poslanik učini, kaže ili u njegovom prisustvu bude nešto učinjeno, a On ne bude reagirao već to djelo popratio šutnjom, naziva se sunnet. Svako od ovih triju činioca sunneta, dakle djelo, go­vor i potvrda šutnjom jesu pokazatelji Božije presude i volje.

          III.            Razum

Ukoliko u vezi sa nekim pitanjem ne bi imali eksplicitan kur'an­ski stav ili nešto što bi iz sunneta jasno bilo vezano za to pitanje ili uopće ne bi imali ništa ni eksplicitno ni implicitno što bi mogli dovesti u vezu s njim, u tom slučaju na pozornicu stupa razum. Služeći se već postojećim univerzalijama u vezi sa vjerom kojima raspolaže, objasnit će Božiji sud u vezi sa tim pitanjem.

         IV.            Opća saglasnost

Na mjestima gdje razum nije u mogućnosti doći do jasnog stava koji bi svjedočio o presudi u vezi sa tim pitanjem poslužit će se idžma'om, tj. konsenzusom ili kolektivnim razumom i na taj način iznijeti sud Božiji o tom pitanju.