CILJEVI VJERSKE VLASTI

Jasno je, da kada Bog odluči da se uspostavi vjerska vlast, da je u Njegovoj odluci sigurno preciziran cilj i opće dobro za čovjeka, koji postižući ga, stiže do sreće i savršenstva, zbog čega je i stvoren. Sa druge strane, ciljeve vjere treba prepoznati u vlasti.

Vođstvo društva

U vjerskoj vlasti, sa jedne strane gledano, vođstvo je nešto beznačajno, a sa druge, riječ je o najvisočijem položaju. Drugim ri­ječima, samo po sebi to je zvanje, kao zvanje bezvrijedno, iz prostog razloga jer riječ je o nečemu čime se provode striktno vjerski interesi, tako da nema vrijednosti samo po sebi. Shodno takvom stanju, vođa treba imati najmanje privilegije, a sa druge strane vođa treba biti čovjek koji se najviše trudi i koji je najbogobojazniji. Zapovjednik pravovjernih, imam Ali, a. s., opisujući ovu društvenu funkciju kaže: “Pripazite, tako mi Onog Koji rascjepljuje zrno i stvara bića živa, da mi ne dođoše ljudi i da podržavatelji ne istrošiše uvjeravanja, i da se učeni ne osloniše na Boga, s obavezom da neće pristati na proždrljivost tlačitelja i glad tlačenih, zbacio bih uže hilafeta na nje­gova pleća i postupao bih s posljednjim jednako kao i s prvim. Vidjeli biste onda da u pogledu mome ovaj svijet vaš nije bolji od kihanja koze.”[1]

U djelu citiranog govora možemo primjetiti nekoliko važnih mo­menata:

a)      prisustvovanje ljudi s ciljem davanja prisege i prenošenje obaveze na Imama,

b)      uvjerenja i obavezivanje ljudi da će pomagati istinu i vjeru,

c)      Božiji ugovor s učenima da ne smiju pristati na podnošenje proždrljivih tlačitelja što za sobom povlači između ostalog i glad tla­čenih,

d)      isticanje činjenice da u njegovim očima ovaj svijet ne vrijedi više od kihanja jedne koze, čime želi ukazati na činjenicu da sve što radi, to čini u ime Boga, a ne poradi nekih privilegija ili ovosvjetskih koristi.

Na osnovu navedenih činjenica možemo zaključiti da u suštini vođstvo i upravljanje društvom zbog toga što nema prevashodne po­čelnosti niti je samo po sebi Božanski privilegirano, niti ima materi­jalne koristi, što nam je najbolji pokazatelj da sa vjerskog stanovišta vođstvo samo po sebi nema nikakve vrijednosti.

Međutim, sa druge strane, zato što vođa u rukama ima sva sred­stva moći i od njega zavisi sudbina umeta, vođstvo je najvisočiji i najvrijedniji položaj. Usljed toga, vjera je predvidjela posebne uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi neko mogao biti vođom ummeta.

U svakom slučaju vjera svojim programom teži ispuniti dva cilja, koja se što je veoma bitno naglasiti nalaze u nizu jedan iza drugog, a ne jedan pored drugog, tj. nije riječ o posebnim cjelinama.

Srednji cilj

Sa islamskog stanovišta, sva se bića i pojave ovoga svijeta u mo­zaiku kreacije kreću u svojim posebnim orbitama, a na taj način sve skupa se kreće prema istom cilju. Kada se stigne do cilja, prelazi se u stanje smirenosti. Izlazak bilo kojeg bića iz putanje koja predstavlja orbitu o kojoj govorimo, znači nestanak njegove zbilje koju treba predstavljati, a nastanak smutnje za druga bića. Ljudsko društvo u koloritu stvorenih pojava također, mora čuvati kretanje u svojoj orbiti. Ono što jamči da se društvo očuva u ovoj putanji jeste društvena pravda, tj. da svakom pojedincu bude omogućeno da se koristi onim što mu je stvaranjem dato na raspolaganje. Niko mu nema pravo stati na put ili pak prekoračiti u polje njegovih prirodnih prava. Ukoliko se postigne ovakva pravda u društvu, to znači da će ono biti u ravnoteži, a to znači da se kreće pravom putanjom, a zvuk kretanja jeste zvuk uspjeha, prosperiteta i razvoja čovjekova.

Kur'an eksplicitno tvrdi da je poslanička dužnost upravo na ovim tekovinama:

Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali, i gvožđe smo spustili, u kome je velika snaga.[2]

لَقَدْ أَرْسَلْنَا رُسُلَنَا بِالْبَيِّنَاتِ وَأَنزَلْنَا مَعَهُمُ الْكِتَابَ وَالْمِيزَانَ لِيَقُومَ النَّاسُ بِالْقِسْطِ وَأَنزَلْنَا الْحَدِيدَ فِيهِ بَأْسٌ شَدِيدٌ وَمَنَافِعُ لِلنَّاسِ وَلِيَعْلَمَ اللَّهُ مَن يَنصُرُهُ وَرُسُلَهُ بِالْغَيْبِ إِنَّ اللَّهَ قَوِيٌّ عَزِيزٌ

Dakle, poslanici su došli sa spomenutim odlikama da bi ljude sačuvali da se kreću u okvirima pravde i pravednosti, čime će stalno biti na putu Istine. U ajetu su spomenute sljedeće poslaničke karak­teristike:

1. Dokazi i objašnjenja

Upravo su primarni dokazi i početna objašnjenja ta koja pripre­maju ljudske umove na prihvatanje Istine. Ovdje spomenuta objašn­jenja ustvari su mu’džize, tj. nadnaravna djela koja su neodvojiv dio poslaničke misije.

2. Knjiga

Božije smjernice i naredbe najčešće su imale finalni oblik knjige. U tim naređenjima nalaze se i upute o vjeri, kao što su istinska uvjer­enja, upute o dobrom moralu i vrlinama, dobrim i pohvalnim djelima bilo pojedinačnim, bilo društvenim.

3. Terazija

Komentatori Kur’ana imaju različita mišljenja u vezi sa načinom tumačenja na šta se odnosi ova riječ. Neki kažu da je u pitanju vaga kojom vršimo mjerenje robe, kako ne bi došlo do svađa i remećenja društvenog mira. Drugi pak kažu da je riječ o razumu. Merhum al­lame Tabatabai u vezi sa tim kaže: “Postoji mogućnost da se misli na din. Zbog toga što je din ono čime se vagaju ljudska uvjerenja i djela. Ovim se vaganjem postiže stabilnost sretnog života kako pojedinca, tako i društva.”

4. Spuštanje željeza

Željezo je u poslaničkim misijama imalo važnu ulogu. Nekada kao pomagač i sredstvo koje je koristilo poslanicima i njihovim pristalicama, a nekada je imalo i negativnu ulogu tako što je bilo na raspolaganju neprijateljima, koji su ga koristili da bi zastrašili pristalice Istine i da bi se borili protiv njih. To je bio ispit pristalicama Istine da se vidi ko će pomoći i istrajati na putu Istine i vjere, a ko će odustati od toga puta.

Dakle, pravda i pravično postupanje, što je bila praktična dužnost svih poslanika i vjerskih predvodnika, za jedan od ciljeva ima posti­zanje pogodnog terena i odgovarajuće atmosfere potrebne za stizanje do krajnjeg cilja. Intelektualni i kulturni razvoj čovjeka moguć je u tek kada svi budu mogli da se koriste potencijalom datim od Boga, i da svoje kreativne sposobnosti provode u praksi, u mirnim i sigurnim okolnostima. Gdje nema pravde znači da vlada nasilje i nepravda. Gdje je nepravda, tamo je bezvlašće i nered. Gdje je nered, tu je propast čovječnosti, gašenje kreativnih sposobnosti i stvaralačkih umjeća.

Krajnji cilj

Krajnji i uzvišeni cilj vjerske vlasti i zakonodavstva jeste pitanje namjesništva Božijeg na ovom svijetu. Halifa Božiji može naći mjesta na ovom svijetu tek kada čovjek iziđe iz tame prirode, a uspne se u vi­soke horizonte i svjetlo spoznaje.

Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.[3]

الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

Da bi čovjek izišao na svjetlo i da bi se očistio od svih primjesa i zaprljanosti mora ispuniti određene uvjete i pravila. Trebaju mu pos­tati jasna devijantna ponašanja, kako bi ih mogao korigirati i stati im na put, treba ispraviti svoja uvjerenja, moral dovesti na nivo koji se od čovjeka traži, proći se svih nastranosti. Sve to što smo nabrojali zavisi od društvene pravde i atmosfere koja u njemu vlada.

Društvena je pravda ustvari vezana za vrijeme kooperativnog i zajedničkog suživota ljudi, što se odnosi samo na ovaj materijalni svijet, svijet propisa naredbi i zabrana. Ali, halifa Božiji i ljudska prosvjetljenost proteže se cijelom egzistencijom, počinje stvaranjem na Dunjaluku i kreće se u neograničeno, dakle ima dimenziju ko­načno-beskonačnog trajanja. Shodno rečenom, društvena pravda koja bi bila vezana samo za određeni period ne može biti filozofijom poslaničke institucije čiji cilj je uzvišen poput cjelokupnog stvaranja.

Mjesto isijavanja vjerskih ciljeva

Jedna skupina ljudi zagovara mišljenje da ovaj vjerski cilj, s obzi­rom na činjenicu da je on ujedno i svrha stvaranja, nije moguće na ovom svijetu ispuniti. Međutim treba reći da je to rezultat neispravnih pretpostavki nastalih na osnovu nedovoljnog poznavanja vjerskih cil­jeva i vrijednosti. Islam ima tu snagu da upravo na Ovome svijetu ostvari idealno društvo. Kur'ansko obećanje je da će takvo društvo upravo na Ovome svijetu i ugledati svjetlost dana. Društvo u kojem će čovjek zahvaljujući vjeri i provođenju njenih zakona živjeti u pravdi i sa pravdom, ostvarivat će i privredni i naučni prosperitet uživajući u blagodatima sigurnosti i slobode.

Uzevši u obzir ove činjenice, svaka tvrdnja, kako je između vjere i Ovoga svijeta nemoguće uspostaviti vezu, kako je vjera tu samo radi toga da nam pomogne da uspijemo na Ahiretu i da služi za us­postavljanje veze između čovjeka i Boga, nije ništa drugo nego ili mješanje u ono što se ne poznaje ili je izraz neprijateljstva prema vjeri. Jedna skupina ljudi ne znaju šta to vjera uistinu nudi pa govore kako je vjera došla da uredi pitanja Onoga svijeta i duhovnosti i da igra posredničku ulogu između Boga i ljudi u cilju njihovog po­mirenja. Međutim druga grupa dobro zna o čemu je riječ, ali grudi su im pune mržnje i netrpeljivosti prema svemu što je vjersko i trude se da vjernicima uskrate pravo na pristup životnim pitanjima, kulturnim zbivanjima kao i mogućnost pokazivanja moralnih vrijednosti i is­pravnih postulata kada je u pitanju vjera u Boga, kako bi na taj način proširili prostor ugnjetačima i prevarantima da čine što im je volja i da gomilaju svoja bogatstva bez straha od pravde.

Logika vjere vidi se u riječima imama Bakira, a. s.: “Nije sljed­benik Knjige i Poslanika onaj što napusti Dunjaluk radi Ahireta, niti onaj koji napusti Ahiret zbog Dunjaluka.” Upravo zbog toga što put ka Ahiretu prolazi kroz zonu koja se naziva Dunjaluk. Dunjaluk pred­stavlja Ahiretsku njivu. Dakle, ovdje treba posijati da bi se tamo požnjelo. Zar udjeljivanje pomoći nije od djela koja čovjeka prib­ližavaju Bogu i priskrbljavaju Božije zadovoljstvo? Zar pomaganje onima kojima je nanijeto zlo nije od najačih razloga koji čovjeka približavaju Gospodaru?

Ukoliko je odgovor pozitivan – u što nema sumnje – zar se u cilju udjeljivanja ne treba potruditi da bi se prvo stekao imetak iz kojeg bi se moglo izdvojiti? Zar da bi se mogla pružiti pomoć nije neophodno uspostaviti moćnu vlast da bi se pod njenim okriljem zatvorio prilaz zlobnicima i nasilnicima do nezaštićenih i nemoćnih? Dakle, sve navodi na činjenicu da su Dunjaluk i Ahiret ustvari i vanjski i unu­tarnje gledano jedna zbilja!

Nekoliko napomena

Da bi što bolje upoznali zbilju vjere i njenih ciljeva, kao i njihovu manifestaciju u čovjeku, navest ćemo nekoliko napomena s nadom da ćemo uspjeti na najbolji vam način prezentirati stvarno čovjekovo mjesto i autoritet sa islamskog stanovišta. Nadamo se da ćemo uspjeti učiniti shvatljivim kako je cilj da čovjek sa svim znanjima o vjeri pređe put koji vodi do savršenstva i da stjecanjem znanja i prakti­ciranjem moralnih vrlina, uspije za sebe ostvariti stvarnu sreću.

1)      Čovjek je Božiji namjesnik (halifa)

Zbog toga što nam nije jasno značenje koncepta – halifa Božiji – mi veoma lahko i brzo pređemo preko njega, tako da kada je ovaj po­jam u pitanju o njemu imamo obično jednu nejasnu i nerazumnu slika. Kako bismo razjasnili njegovo značenje, pomoći ćemo se sa nekoliko kur’anskih ajeta. A nadamo se da će cjenjeni čitači biti potaknuti da se temeljito pozabave ovom temom i da je, što je moguće više istraže, kako bi se i praktično potrudili da iz pojmovne preraste i u pojavnu formu.

“Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!”[4]

إِنِّي جَاعِلٌ فِي الأَرْضِ خَلِيفَةً

Dakle, čovjek je Božiji halifa.

I Sulejman naslijedi Davuda i reče: “O ljudi, dato nam je da razu­mijemo ptičje glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!”[5]

وَوَرِثَ سُلَيْمَانُ دَاوُودَ وَقَالَ يَا أَيُّهَا النَّاسُ عُلِّمْنَا مَنطِقَ الطَّيْرِ وَأُوتِينَا مِن كُلِّ شَيْءٍ إِنَّ هَذَا لَهُوَ الْفَضْلُ الْمُبِينُ

2)      Dakle, čovjek može razumjeti jezik bića na zemlji.

“O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, jer oni su nerazumni!” I on se nasmija riječima njegovim i reče: “Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!”[6]

يَا أَيُّهَا النَّمْلُ ادْخُلُوا مَسَاكِنَكُمْ لَا يَحْطِمَنَّكُمْ سُلَيْمَانُ وَجُنُودُهُ وَهُمْ لَا يَشْعُرُونَ فَتَبَسَّمَ ضَاحِكًا مِّن قَوْلِهَا وَقَالَ رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَى وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ صَالِحًا تَرْضَاهُ وَأَدْخِلْنِي بِرَحْمَتِكَ فِي عِبَادِكَ الصَّالِحِين

Čovjek, dakle, može prema svemu postojećem biti dobar i ulju­dan. Sulejman, a. s., je na uvredu sitnoga mrava odgovorio prijatnim osmjehom, kao da Uzvišeni Gospodar u njemu nije stvorio srdžbu. U ovom primjeru sa jedne strane vidimo slabost i nemoć, a sa druge strane vidimo milost. Milost mrava prema svojim srodnicima koja je toliko dojmila Sulejmana i potakla ga na poniznost i skrušenost, tako da je Kur'an njegove riječi prenio kao odgojni primjer.

3)      Čovjek ima pristup stvaranju.

U priči o kraljici Sabi hazreti Sulejman upita svoje dvorjane ko će mu donijeti kraljičin prijesto prije nego li ona stigne kod njih. Jedan džin reče da će to učiniti prije nego li on ustane sa svoga mjesta i ponovo sjedne na njega.

“A ja ću ti ga donijeti” - reče onaj koji je imao malo znanja iz Knjige - “prije nego što okom trepneš”. I kad Sulejman vi­dje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu; “Ovo je blago­dat Gospodara moga Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezah­valan biti.[7]

قَالَ الَّذِي عِندَهُ عِلْمٌ مِّنَ الْكِتَابِ أَنَا آتِيكَ بِهِ قَبْلَ أَن يَرْتَدَّ إِلَيْكَ طَرْفُكَ فَلَمَّا رَآهُ مُسْتَقِرًّا عِندَهُ قَالَ هَذَا مِن فَضْلِ رَبِّي لِيَبْلُوَنِي أَأَشْكُرُ أَمْ أَكْفُرُ

Ukoliko usporedimo moć onoga koji je imao dio znanja iz Knjige sa moći koju posjeduje onaj što ima svo znanje knjige, postat će nam jasna stvaralačka moć čovjeka.

Oni koji ne vjeruju govore: “Ti nisi poslanik!” Reci: “Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah, i Onaj koji ima znanje Knjige.”[8]

وَيَقُولُ الَّذِينَ كَفَرُواْ لَسْتَ مُرْسَلاً قُلْ كَفَى بِاللّهِ شَهِيدًا بَيْنِي وَبَيْنَكُمْ وَمَنْ عِندَهُ عِلْمُ الْكِتَابِ

Ustvari nema nikakve potrebe za svjedočenjem neznalica kao što su oni koji ne vjeruju.

Upravo kao što je Muhammed, s. a. v. a., odabraniji i veći od ostalih poslanika Božijih, neki od njegovih bliskih učenika, koji su stekli epitet poslanikove duše, bolje su upoznati sa zbiljama Knjige, od svih nasljednika ostalih poslanika Božijih.

4)      Čovjek se može sažaliti nad neprijateljem.

Poslanik je jako žalio nevjernike, bez obzira na činjenicu da su oni iskazivali otvoreno neprijateljstvo prema Poslaniku.

Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?[9]

فَلَعَلَّكَ بَاخِعٌ نَّفْسَكَ عَلَى آثَارِهِمْ إِن لَّمْ يُؤْمِنُوا بِهَذَا الْحَدِيثِ أَسَفًا

Poslanika je toliko boljela činjenica što su nevjernici inadom koji su pokazivali naspram Istine, sami sebe lišavali vječne sreće da ga je Uzvišeni umirio. Na drugom mjestu daje mu se do znanja da ima obavezu samo dostaviti poslanicu Božiju.

5)        Čovjek može istrajati naspram svih ljudskih pritisaka.

Čovjek u svojoj biti ima kapital i potencijal kojeg mu je Allah dao na raspolaganje koji se naziva volja i vjera koju niko nije u stanju pob­jediti ili uništiti.

A onima koji vjeruju - Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kada je rekla:

Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i njegovoga djela, i izbavi me od naroda nepravednog!”[10]

وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا لِّلَّذِينَ آمَنُوا اِمْرَأَةَ فِرْعَوْنَ إِذْ قَالَتْ رَبِّ ابْنِ لِي عِندَكَ بَيْتًا فِي الْجَنَّةِ وَنَجِّنِي مِن فِرْعَوْنَ وَعَمَلِهِ وَنَجِّنِي مِنَ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ

Faraonova moć u ono vrijeme bila je ogromna, do te mjere je napre­dovao da je čak htio popeti se na nebo i uhvatiti Musaovog Boga. Go­vorio je kako je on bog, i to najveći i najbolji. Porobljavao je ljude, ubijao je dječake, a ostavljao u životu djevojčice. Ljude je ponizio. Međutim, jedan rob Božiji poslužio se svojom snagom i pouzdavši se u Boga, stade naspram svih tih sila, nazvavši faraona nasilnikom i ponizivši njegove dvorjane. Čovjek Kur’ana i vjere posjeduje najveće nefsansko psihičke snage, postojanost i uvjerenje. Ismijao je dvorski sjaj, sve ceremonije i salutiranja i ostao uspravan naspram faraonovih smutnji i lukavstva.

6)      Čovjek može postati oličenje bezgrješnosti i povjerljivosti.

Kada se čisti Jusuf, a. s., našao u sukobu sa Zulejhom, suprugom vlasnika kuće u kojoj je živio i ostalim ženama Egipta koje su htjele na nečastan način zloupotrebiti svoj položaj i natjerati Jusufa na nemoral, on nije pristao, te je ni kriv ni dužan, morao otići u zatvor. Kada se nakon osam godina čulo za ovaj događaj, i kada je javnost saznala za ovu tajnu, Jusuf je tražio priznanje od žena da su one te koje su krive, a da je on nevin. One su to i priznale. Nakon čega je Jusuf dao do znanja da mu cilj nije bio zaštititi svoje lične interese, već htio je čovječnost sačuvati od izdaje, i dokazati vlasniku kuće da nikada, kada mu je ostavio kuću i čast porodice na amanet, to povjer­enje nije iznevjerio.

Šta se dogodilo kada ste Jusufa na grijeh navraćale?” - upita vladar. - “Bože sačuvaj!” - rekoše one - “mi o njemu ništa ružno ne znamo!” - “Sada će isitina na vidjelo izaći” - reče upravnikova žena -, “ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao. Isto tako on (vlasnik kuće) neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerio jer Allah ne dâ da se ostvare lukavstva podmuklih.[11]

قَالَ مَا خَطْبُكُنَّ إِذْ رَاوَدتُّنَّ يُوسُفَ عَن نَّفْسِهِ قُلْنَ حَاشَ لِلّهِ مَا عَلِمْنَا عَلَيْهِ مِن سُوءٍ قَالَتِ امْرَأَةُ الْعَزِيزِ الآنَ حَصْحَصَ الْحَقُّ أَنَاْ رَاوَدتُّهُ عَن نَّفْسِهِ وَإِنَّهُ لَمِنَ الصَّادِقِينَ ذَلِكَ لِيَعْلَمَ أَنِّي لَمْ أَخُنْهُ بِالْغَيْبِ وَأَنَّ اللّهَ لاَ يَهْدِي كَيْدَ الْخَائِنِينَ

Dakle, Jusuf je želio postići dva cilja i dokazati: prvo, da čovjek koji je povjerljiv nikada ne izdaje ukazano povjerenje i drugo, lu­kavstva podmuklih u objektivnom svijetu ne stižu do rezultata, čak na kraju takvi ljudi bivaju javno obrukani.

7)      Čovjek može biti bolji i izdići se iznad svih ovosvjetskih prljavština.

Kada su Jusufova braća zbog mržnje i zavidnosti koje su im raz­dirale grudi bacili svoga brata u presuhli bunar, nakon kojeg je pretr­pio velike nedaće, počev od prodaje na tržnici robljem do odlaska u zatvor itd., nisu ni slutili da će mu jednoga dana pokucati na vrata. Ali, kada je Jusuf stupio na tron i kada se situacija okrenula u korist dvora na kojem je bio, te su svi zavisili od njegove volje, tada se u kolonama onih koji su kucali na vrata dvora tražeći pomoć u hrani pred njim nađoše i njegova rođena braća. Jednog trenutka doživjeli su šok iznenađenja, gle čuda pa ovo je naš brat kojeg bacismo u bunar, a vidi ga danas, postao je vladar i veoma moćan. Razmišljali su, šta da mu kažu? Kada im se Jusuf obrati riječima:

Ja vas sada neću koriti:” - reče - “Allah će vam oprostiti, od milostivih On je na­jmilostiviji![12]

قَالَ لاَ تَثْرَيبَ عَلَيْكُمُ الْيَوْمَ يَغْفِرُ اللّهُ لَكُمْ وَهُوَ أَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ

8)      On može biti bolji od svih bića.

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kop­nom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad onima koje smo stvorili.[13]

وَلَقَدْ كَرَّمْنَا بَنِي آدَمَ وَحَمَلْنَاهُمْ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَرَزَقْنَاهُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ وَفَضَّلْنَاهُمْ عَلَى كَثِيرٍ مِّمَّنْ خَلَقْنَا تَفْضِيلاً

9)      Čovjek je moćniji od nebesa i zemlje.

Kada je Uzvišeni Gospodar postavio pitanje emaneta, i nebesa i planine su se i pored sve siline i čvrstine koja im je data, ustegli od prihvatanja, međutim, čovjek ga prihvati.

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek.[14]

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ

Planine mogu čuvati mirno ‎‎Zemljino kretanje ali, nisu imale snage prihvatiti ovaj emanet, dok je čovjek mogao ponijeti taj teret i s usp­jehom stići do cilja.

10)  Čovjek ima moć stvaranja.

Napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava ptica. I iscjelit ću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavat ću mrtve, voljom Allahovom.[15]

أَنِّي أَخْلُقُ لَكُم مِّنَ الطِّينِ كَهَيْئَةِ الطَّيْرِ فَأَنفُخُ فِيهِ فَيَكُونُ طَيْرًا بِإِذْنِ اللّهِ وَأُبْرِىءُ الأكْمَهَ والأَبْرَصَ وَأُحْيِـي الْمَوْتَى بِإِذْنِ اللّهِ

U ovom ajetu Uzvišeni pokazuje čovjekovu do kojih granica može biti moćan. Stvaranje ptice od gline i njeno oživljavanje voljom Božijom, iscjeljenje bolesnih, oživljenje mrtvih, davanje vijesti o skrivenim stvarima itd., jesu znakovi čovjekove stvaralačke moći.

11)  Čovjek može direktno razgovarati sa Allahom, dž. š.

Kur'an nam kazuje kojim načinima čovjek može stupiti s Gospo­darem u kontakt. Navest ćemo primjere koje nam Kur'an predočava kao moguće:

a.       putem objave,

b.       iza zastora,

c.       primiti poruku preko meleka.

Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. - On je, zaista, Uzvišen i Mudar![16]

وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَن يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِن وَرَاء حِجَابٍ أَوْ يُرْسِلَ رَسُولًا فَيُوحِيَ بِإِذْنِهِ مَا يَشَاء إِنَّهُ عَلِيٌّ حَكِيمٌ

Koja ideologija, što zagovara naklonost prema čovjeku, ima moć takvo šta reći za čovjeka od zemlje stvorenog i ovisnog o zemlji i uz­dići ga u nebeske sfere i od njega izgraditi biće blisko Božanskom prijestolju, uznijeti ga od gline ka nebesima, od ograničenog i konač­nog izgraditi neograničeno i beskonačno biće, te čovjeku uhvaćenom u koštac sa materijom i smrću, podariti vječni život. I ne samo da ga spašava smrti i dariva mu vječnost, već mu daje moć oživljavanja.

Počastila ga je primanjem Objave i tajnovitim znanjem od Uz­višenog Gospodara, kako bi sticao znanja i stizao do spoznaje i na taj način riješio sve suprotnosti i probleme materijalnog svijeta i kako bi razgovarao sa bićima izvan materije, čistim od bilo kakve zaprlja­nosti.

Hafiz o ljubavi govori u sljedećim stihovima:

            Ja ptica sam ta što u svaki suton i zoru,

            sa Aršanskoga krova odliježe zvižduk moj.

Dakle, ja sam ono anđeosko biće što sa izvana Božijega arša svaku noć i zoru puštam glas zvižduka. Ja sam taj što trebam sa zem­lje poletjeti i na arš Božiji sletjeti.

            Oh tako mi se nutrina ispuni mišlju o Tebi,

            tako da i pomisao o meni izgubih u sebi.

Do te mjere mi se biće ispuni ljubavlju u Vječnog da sam i misao o egu ličnom izgubio, a nikada ga ni tražiti neću zato što stigoh do zbilje jedinosti i stupih na granice bezgraničnosti i utrnuća.

12)  Čovjek može stjecati Božansku pouku

Kur'an kaže da čovjek može stjecati posebna znanja od Boga. U priči o Musau, a.s., i njegovom saputniku, dobrom robu Božijem, kaže se:

I nađoše jednog roba od Naših robova kome smo milost Svoju darovali i od znanja Našeg ga naučili.[17]

فَوَجَدَا عَبْدًا مِّنْ عِبَادِنَا آتَيْنَاهُ رَحْمَةً مِنْ عِندِنَا وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا

Na temelju spomenutog, čovjek može da stječe i direktno se koristi Božanskim znanjem i da na taj način rješava sve teškoće na zemlji i među njenim stanovnicima, jer Bog mu tu sposobnost može dati ali, svakako uz određene preduvjete koji se podrazumjevaju iz klauze od Naših robova u citiranom ajetu.

13)  Čovjek može stvarati

Isa, a. s., Božiji poslanik, opisan je u Kur’anu nadnaravnim svojstvima.

 I pouči ga pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i posla ga kao poslanika sinovima Israilovim: Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava ptica. I iscjelit ću slijepa od ro­đenja, i gubava, i oživljavat ću mrtve, voljom Allahovom, i kazivat ću vam šta jedete i šta u domovima gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete;[18]

وَيُعَلِّمُهُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَالتَّوْرَاةَ وَالإِنجِيلَ وَرَسُولاً إِلَى بَنِي إِسْرَائِيلَ أَنِّي قَدْ جِئْتُكُم بِآيَةٍ مِّن رَّبِّكُمْ أَنِّي أَخْلُقُ لَكُم مِّنَ الطِّينِ كَهَيْئَةِ الطَّيْرِ فَأَنفُخُ فِيهِ فَيَكُونُ طَيْرًا بِإِذْنِ اللّهِ وَأُبْرِىءُ الأكْمَهَ والأَبْرَصَ وَأُحْيِـي الْمَوْتَى بِإِذْنِ اللّهِ وَأُنَبِّئُكُم بِمَا تَأْكُلُونَ وَمَا تَدَّخِرُونَ فِي بُيُوتِكُمْ إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَةً لَّكُمْ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ

Kur'anski opis Isa, a. s.

o       Allah ga je poučio Knjigama i mudrosti;

o       On je Božiji poslanik čija je misija bila uputa Beni Israila;

o       Prate ga dokazi moći Božije;

o       On, dozvolom Božijom, stvara od gline živu pticu;

o       Može u potpunosti liječiti neizlječive bolesti;

o       Može oživljavati mrtve;

o       Zna sve o našim aktivnostima kada smo u svojim kućama skriveni od tuđih pogleda, čak nam može reći i šta smo jeli;

o       Može nas obavjestiti i o tome šta krijemo u svojim kućama;

o       On je došao pokazati moć Božiju.

Svi znamo da je riječ o moćima koje je Uzvišeni Allah potenci­jalno dao svakom od nas, kao što je dao Svojim poslanicima sa zadat­kom upućivanja na spoznaju Boga, činjenja dobrih djela i stjecanja moralnih vrlina kojima ćemo stići do svoga cilja. Cilja do kojeg su poslanici već stigli i odatle se vratili među ljude da bi ih uputili prema njemu, i na taj im način omogućili, između ostalog, i korištenje mo­ćima koje oni aktuelno posjeduju. Jasno je, da ne možemo tu moć postići u mjeri u kojoj su oni postigli, ali možemo biti u istom smjeru na kojem se oni nalaze kao i na istom, pravom, putu. Upravo zato, najmanje deset puta dnevno proučimo: Uputi nas na pravi put, put onih kojima si blagodati Svoje dao. Dakle učimo ove ajete da bi nam Kur'an u jednom od svojih časnih ajeta odgovorio pozitivnim odgovo­rom na naša svakodnevna i cjelodnevna moljenja, i da bi nam dao do znanja ko su oni kojima je blagodat data, ali i da nam pokaže put sti­zanja i priključenja takvim ljudima. Zbilja divnu li i časnu li Knjigu imamo!

Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu onih kojima je Allah blagodat Svoju darovao. To su vjerovjesnici, jako iskreni, še­hidi, i čestiti ljudi. A kako su oni divni prijatelji![19]

وَمَن يُطِعِ اللّهَ وَالرَّسُولَ فَأُوْلَـئِكَ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ وَالصِّدِّيقِينَ وَالشُّهَدَاء وَالصَّالِحِينَ وَحَسُنَ أُولَـئِكَ رَفِيقًا

Sasvim je jasna činjenica da, ukoliko se priključimo onima što su spomenuti u ovom ajetu, imat ćemo blagodati koje su i njima date, kao što su ih neki već i stekli, i kao što su neki osjetili užitak saput­ništva sa takvim robovima Božijim.

14)  Čovjek može u sebi objediniti imena Božija

Sve šta Kur'an govori u vezi sa čovjekovim potencijalima, čini to zahvaljujući odgovoru kojeg je Uzvišeni Stvoritelj uputio melecima poučivši Adema svim imenima. Uzvišeni Gospodar jednim kratkim izrazom predočava značenje hilafeta i njegove odlike, izrazom kojim daje do znanja da je riječ o davanju znanja o imenima što na kraju, svjedoči o potpunosti čovjekovoj. Svaki od atributa jeste ustvari manifestacija jednog od Božijih imena.

Hafiz, jedan od putnika što na cilj stižu, gazelom svojim oluju je di­gao govoreći o ovim stvarima jezikom punim inspiracije napojenim slašću doživljenog. Usljed toga predstavljalo bi promašaj proći njego­vom knjigom, koja je ustvari antropozofsko štivo, bez jednog sažetog komentara. Međutim jasno je da je njegova knjiga veoma teško ra­zumljivo štivo čak i za one koji vladaju tehnikom kojom se Hafiz služio. Ali ovom se prigodom možemo poslužiti pjesničkim izrije­kom: “Ako vodu mora ispiti moguće nije, u mjeri žeđi iz njeg treba da se pije.” Bez obzira što ne znamo sigurno šta je Hafiz htio reći, možemo u granici pojmova osvježiti svoju dušu sa njegova nadah­nutog studenca.

“Noćas u osvit zore, dok tama još uvijek na pozornici obzorja je bila, a ja u njoj sâm, Voljeni me pomilova naklonošću Svojom, što za mene bijaše spasenje od putničkih muka i jada koje donosi razdvo­jenost. Primio Je moju molbu i život mi darivao. Uzvišeni kaže robo­vima svojim:

Odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraže da činite ono što će vam život osigurati.[20]

اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ

Vidjevši sjaj svjetlosne niti, sjaj što se izljeva iz Biti Gospodareve i što se manifestira putem teofanije Njegovih atributa, ja zauvijek zabo­ravih sebe.” Zbilju ove Istine otkrivamo i u riječima princa mučenika, imama Husejna, a. s.: “O Ti, što atributima milosti Svoje obuhvataš sve postojeće, tako što Arš i sve stvoreno postaje skriveno u Biti Tvojoj”, u kojima nam se otkriva tajna iskaza Allah je svjetlo nebesa i zemlje,[21] a rasvjetljava značenje Upućuje svjetlo Svoje Allah kome hoće. Ta teofanija dogodila se u noći Kadr, o kojoj je rečeno: Noć Kadr, bolja od tisuću mjeseci... Čudna li to noć bješe i kako tek bla­goslovljen osvit imade!

            Uzvišen Allah! što volim noćas,

            iznenada dođe mi Voljeni noćas.

“Voljeni i svo moje postojanje i želje iznenada mi se očitovaše i na eglen dođoše.”

Hafiz zatim savjetuje putnike u konaku Voljenog. “Ni slučajno ne očekujte rezultate bez mukotrpnog rada, jer nije moguće stići bez pok­reta.” Sistem stvaranja funkcionira na principu uzrok-posljedica. Riječ je o postojanom zakonu koji je nemoguće promijeniti. “Ukoliko sam ja ostvario želju i doživio užitak, to je usljed napornog rada i odri­canja. Pošto sam bio praznih ruku i pripadao mi je zekjat, oni su mi ga dali. Od sada pa nadalje stalno mogu posmatrati svoju dušu u ogle­dalu lijepog lica moga Voljenog, zato što dobih vijest iz batina svijeta unutarnjeg:”

I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao.[22]

وَكَذَلِكَ نُرِي إِبْرَاهِيمَ مَلَكُوتَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَلِيَكُونَ مِنَ الْمُوقِنِينَ

Nakon toga vidjet ćete slast govora ali, to je nagrada na strpljivom podnošenju razdvojenosti, kao što imam Ali, a. s., mudro reče: ‘Strpljivost je jamac uspjeha.’ Na drugom mjestu Imam veoma lijepo opisuje strpljivost i rezultate koje on za sobom donosi: ‘Slast pobjede odnosi gorčinu strpljenja.’ ‘Ko se strpi stići će do onoga što želi.’ ‘Najbolje je strpljenje trpiti udaljenost od voljenog.’”

Strpljiv čovjek može postići sve šta želi. U Kur'anu se kaže:

Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio - pa, Allah, uistinu, neće uništiti nagradu dobročinitelja.[23]

إِنَّهُ مَن يَتَّقِ وَيِصْبِرْ فَإِنَّ اللّهَ لاَ يُضِيعُ أَجْرَ الْمُحْسِنِينَ

Na drugom mjestu se kaže da su potrebna dva uvjeta da bi čovjek stigao do savršenstva i stvarne sreće. Jedan je da čovjek ima duhovnu ambiciju i entuzijazam, i da donese ozbiljnu i čvrstu odluku da krene prema cilju na kojem će sklanjati perpreke s puta, a drugi je da se koristi uputstvima sposobnih učitelja i Božijih ugodnika i da ih se drži zato što su oni prošli put kojim se on pokušava kretati. To će vas ču­vati od svakog pada i lutanja. U svakom slučaju, svi su ljudski ideali i savršenstva uskladišteni u čovjekovoj srži u obliku sposobnosti, u is­tom obliku u kojem je potencijal i sva suština drveta pothranjena u jednoj sjemenci. Tako je Bog čovjeku dao tu sposobnost poučivši ga svim imenima. Dakle, mi smo ti koji će svojom voljom, koju nam je Stvoritelj dao, i razumom, koji nas vodi, izabrati put čiji je konačni kraj beskonačna sreća i stalni smiraj u Milosti Božijoj, ili možemo odlučiti da ovu priliku ne iskoristimo i da se krećemo prema nikuda, da nekoliko osvita doživljavamo radosti zadovoljenja tjelesnih užitaka te da na taj način sreću zamjenimo za propast.