Vlast i vjerovanje

Poželjno je, a i bolje je, da se tvrdnje i pretpostavke kao i pristrasni argumenti pogledaju u svjetlu realnog stanja i stvarnosti a ne u formi proklamacija. Ukoliko gospoda koja je nabrojala gornje tvrdnje um­jesto što kaže: “Dužnost vlasti je samo red, sigurnost, zaštita imetaka, i ništa više,” prizna, pa kaže: “Mi vlast želimo radi reda, sigurnosti i zaštite imetaka, i ne slažemo se sa miješanjem vlasti u vjerovanje i moral,” bilo bi to istinitije kada je u pitanju transparentnost njihovih unutarnjih namjera a u istoj toj mjeri bilo bi i udaljenije od istine čiji su oni glasnogovornici. Ukoliko bi pak rekli da vlast nema pravo mješati se u uvjerenja, moral i vjersko ponašanje ljudi, to ne bi odgovaralo istini i ne bi se slagalo sa dijalektikom.

Objašnjenje

Posmatranjem modela vlasti iz prošlosti, i površnim sagledavan­jem trenutnog stanja u različitim državama, lahko je shvatiti da stavovi koje zauzimaju različite vlasti po pitanju zakona imaju važnu ulogu u načinu procjenjivanja kao i u vjeri kod ljudi. Nije moguće naći vlast koja u svojim društvenim zakonima lahko prelazi ili čak previđa veliku ulogu koju igra vjera i moral ljudi. Ukoliko se pod efektom i utjecajem koju vlast ima na religioznost i vjeru misli u ap­solutnom smislu, u tom slučaju riječ je o potpuno nelogičnom i nera­zumnom aludiranju. Mali je broj vjernika koji dijele mišljenje o sigurnom i stopostotnom učinku vlasti kada je to u pitanju. Međutim ukoliko se mislilo na relativne učinke i duboki utjecaj kao i na pro­duktivnost vlasti na uvjerenje, moral i društveno ponašanje i u tom su slučaju rijetki ljudi koji su razumni a da takvo šta poriču.

Jedan površan prelaz preko stanja u različitim društvima dovoljan je da potvrdi i učini jasnim utemeljenost tvrdnje da vlast ima relativan utjecaj na razmišljanje, moral i socijalno ponašanje društva i pojedi­naca. Čak i društva koja tvrde da su suzdržana i nepristrasna po pi­tanju morala i vjerskih pripadnosti, imaju veoma jasan utjecaj u moralnosti ljudi i u općoj društvenoj klimi. Sukladno navedenim čin­jenicama veći dio društva i društvene atmosfere prati i slijedi vlast, kao što i S'adi Širazi kaže: “Ljudi su vjere svojih vladara”, الناس علي دين ملوكهم, tj. ponašanje, moral i uvjerenja vladara obično biva slijeđen i prihvaćen od strane podanika, tj. naroda koji čini državu. S obzirom na to većina moralnih neodgovornosti u odnosu na vjeru i njeno prak­tično vršenje koje se primjećuju među ljudima posljedica je indifer­entnosti vlasti prema religiji. Ukoliko vlast angažira antivjerske misionare sigurno je da će imati veći učinak na odvraćanju i okretanju ljudi od učinka koji vjera u takvim uvjetima može imati, i moći će ih lakše usmjeriti u pravcu u kojem će vjersko i moralno biti smatrano bezvrijednim i nepoželjnim.

Recipročni utjecaj razuma i djela

Ono što je čovjek praktično doživio a što potvrđuje i Kur'an i ra­cionalni argumenti jeste pitanje uzajamnih utjecajnosti između ra­zuma i djela. Ukoliko čovjek odraste i živi u nezdravoj i nemoralnoj sredini, gdje su ljudi ogrezli u putenosti i nemoralnosti, polahko, prolaskom vremena njegovi stavovi i naklonosti bez obzira koliko moralan i pobožan bio, krenut će smjerom materije i negiranja ili pak u najmanju ruku indiferentnosti prema duhovnim i moralnim pitan­jima. Pitanje adaptiranja na sredinu je jedan od naučnih principa, koji u svakom slučaju ostavlja utjecaj na čovjekovu misao.

Na temelju toga svaka misao i ideja da bi se razvila i zaživila zahtjeva odgovarajući psihički i duhovni teren i uvjete. Kako je samo lijepo i temeljito u vjerskim zakonima prvo uzet u obzir svaki životni segment i uvjet da bi tek na osnovu toga bio ustanovljen propis i sud. Naprimjer propisom o trgovini prodavanje ćefina smatra se mek­ruh/nepoželjno, klanje životinja, tj. mesarstvo je također mekruh, zbog toga što ovakve profesije kvare klimu psihičke i duševne suptil­nosti i harmonije. Iako za pažljivog čovjeka kojem je stalo do toga da uredno vrši svoje društvene i vjerske obaveze to ne pravi nikakvog problema, ali uzevši u obzir javnost Islam propisuje sud nepoželjnosti, tj. mekruha za ovakve poslove. Ili hadisom u kojem se kaže: “U kuću u kojoj se nalazi pas ili slika psa ne ulaze meleki,”[1] ne želi se izraziti gađenje prema psu ili se dati do znanja njegova bezvrijednost, već uzima se u obzir sukob normalnog obavljanja ibadeta, prevashodno namaza, sa držanjem psa u kući, što ima duhovnu dimenziju, koja je uvjetovana i vanjskim uvjetima čistote potrebne za neometano služenje Uzvišenom Allahu.

Pitanje:

Da li društvena klima koja nije odgovarajuća za duhovni i psihički život može imati negativnog utjecaja na vjeru, način mišljenja i prihvatanja moralnih vrijednosti ili pak između društvene atmosfere i duhovnosti postoji velika razlika tako da jedna od druge ne zavise niti jedna na drugu vrše utjecaj?

Odgovor:

Bez sumnje da društvena klima djeluje i na način razmišljanja i na moral, međutim utjecaj je indirektan, tj. posredan. Dakle loša društ­vena klima kvari psihu. Pokvarena psiha znači slaba ili nikakva šansa za razvijanje uzvišenih duhovnih misli. Kao što sa druge strane po­voljni društveni uvjeti mogu veoma efektivno djelovati na razvijanje i procvat duhovnih uzvišenih misli i ideja. Upravo na temelju ovog principa Islam posvećuje veliku pažnju uređenju i saniranju društ­venog ambijenta dok protivnici vjere svom snagom rade na njegovom ruiniranju upravo zbog toga što je neporeciv utjecaj društvenih uvjeta na duhovni i psihički život čovjeka.

Etički i dogmatski materijalizam

Materijalizam nekada predstavlja dogmu a nekada pak potiče iz čovjekovog morala. Dakle jedanput čovjek na osnovi svojih logičkih zaključaka i dokaza, proračunima dolazi do rezultata da osim prirode ne postoji nešto što bi činilo izvor kreacije i što bi naprimjer moglo biti predstavljeno bogom. Na osnovu ovakvih zaključaka, bez obzira što su sigurno netačni, čovjek ne vjeruje u van materijalno. Nekada pak, čovjek na ovu razinu biva povučen inercijom koju proizvodi (ne)moralni način života i ogrezlost u putenostima, provodima i raskalašenosti, što rezultira gaženjem svih duhovnih i apstraktnih vri­jednosti i što između ostalog može biti potvrđeno poznatim komen­tarom upućenog na adresu Muhammeda, s. a. v. a.: “Igrao se Hašemija (Poslanik) vlašću a ustvari nema ništa ni od objave niti je šta spušteno.” Usljed toga jedan od razloga naklonjenosti materijal­izmu može biti upravo sklonost ka moralnom grijehu i nefsanskoj strasti.[2]

Vjera i fitret

Sa aspekta časnoga Kur'ana zemlja ili društvo ne srljaju u smutnju osim putem fitreta. Kada kažemo putem fitreta mislimo na posebnost na osnovu koje je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka. Dakle, fitret, to znači poseban vid stvaranja. Uopće gledano svaka religija od Boga spuštena, mada sam već u tekstu ukazao da je plural neispravan kada je u pitanju Božija religija, međutim s obzirom na formalnu postojeću podjelu služit ćemo se terminom vjere (množina), dakle religija koja ima Knjigu, bez obzira u koje vrijeme da je bila spuštena, u sebi sa­drži i podrazumjeva put fitreta. Razlika koja postoji jeste u načinu na koji se fitret manifestira gledano kroz dimenziju vremena. S obzirom na ovu činjenicu sve što više idemo naprijed fitret ima više sklonosti i predispozicije za manifestiranje, a sve što se više vraćamo unazad ovaj potencijal je slabiji. Na osnovu ove računice u svakom vremenu vjera je objavljivala zakone fitreta upravo u onoj mjeri u kojoj je fitret među ljudima bio spreman na manifestiranje. Kur'an Časni kaže:

Pa upravi lice svoje čistoj vjeri, to je fitret na osnovu kojeg je Allah ljude stvorio, nema promjene u Allahovom stvaranju, to je vjera postojana, ali većina ljudi ne zna.[3]

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Primjećuje se da Uzvišeni sa potpunom izričitošću u ovom časnom ajetu vjeru (din) predstavlja putem stvaranja, i kaže da je din ustvari fitret na osnovu kojeg je stvoren čovjek, pored čega se naglašava da u stvaranju Božijem nema promjene. Što na kraju ajeta biva sumirano ukazivanjem na to da fitret i nepromjenjivost predstavljaju postojanu vjeru, međutim, većina ljudi nije svjesna te činjenice. S druge strane u Kur'anu se kaže:

Zaista kod Allaha prava vjera  je Islam.[4]

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللّهِ الإِسْلاَمُ

Šta znači Islam?

Islam, znači predavanje Uzvišenom Allahu i Njegovom tekućem zakonu koji se ogleda kroz šerijat, tj. vjerski zakon ili kroz stvaranje. Ukoliko spojimo ova dva časna ajeta glasno i jasno čut ćemo poruku koja glasi: Vjera Božija znači usklađivanje života sa onim što iziskuju zakoni stvaranja.

Šta se misli sa usklađivanjem? Ovim se izrazom aludira na to da vrsta koja je zbog posebnosti svoga stvaranja nazvana čovjek, stigne do razine koju zaslužuje suština vrste koju on predstavlja. I da bude takav da se zaista može nazvati prirodnim čovjekom da bi usljed toga mogao biti nazvan odgajateljem. Dakle, da postane čovjekom kojeg iziskuje njegova suštinska struktura i prirodna konstrukcija. A to što iziskuje suština prirodnog čovjeka jeste upravo skrušenost naspram gejbanskog izvorišta i Boga. Boga u čijoj ruci je i bitak i opstojanje i sreća i pomoć u svim životnim aspektima kao i prema zakonima koji vladaju objektivnim svijetom. Ta skrušenost i prihvatanje cijelim bi­ćem jeste upravo vjera koju nazivamo Islam. Vjera kojoj pozivaju i Kur'an i sve Božije knjige i svi vjerovjesnici kojima je Bog te knjige objavio. Saobrazno rečenom:

a)      Uređenje života i životnih segmenata,

b)      izbacivanje svih sujevjerja koja su našla puta u život i nadvis­ila se nad njim,

c)      teške obaveze koje su nam nametnule nefsanske strasti.

Sve su to dijelovi cjelovitog značenja vjere Islama. Drugim riječima Islam znači čisti fitret kojeg je Uzvišeni Gospodar utkao stvaranjem u bit čovjeka. Čuvanje ovog fitreta čistim znači Islam. Islam ne znači da kažemo da je on ustvari trag, obilježje ili sud onoga što fitret presudi kako bi neka njegova mišljenja i zaključke potpisao a neke druge pak negirao. Ili da naučnici, tj. šerijatski pravnici i stručnjaci uključe sve svoje napore u potvrđivanju ili negiranju tih propisa i da krajnje pravedno i bez pristrasnosti daju svoja mišljenja u vezi sa tim pra­vilima, a da ljudi na osnovu toga budu slobodni da li će izabrati Islam ili ne. Drugim riječima, na pitanje čemu to Islam poziva, treba odgo­voriti da ono čemu se na osnovu logike Božije vjere poziva jeste upravo šerijat i zakoni koji obezbjeđuju sreću čovjeku u njegovom ovozemaljskom i ahiretskom životu. Dakle ne može se reći da je Is­lam prvo došao i uspostavio svoje zakone i sistem obrazovanja, da bi nakon toga potvrdio kako se ovi nazovimo ih eksperimentalni zakoni poklapaju sa koristima ljudi, i da se ljudske koristi i interesi slažu i poklapaju sa tim zakonima.

Neophodna napomena

Razlika je u tome kada mi odredimo zakone na osnovu kojih će rasti određeno drvo i preciziramo u kakvim uvjetima treba biti čuvano od toga kada kažemo da drvo raste u skladu sa zakonima stvaranja koja su usađena u njegovu bit.

Ukoliko ovo bude ispravno shvaćeno, i razumljeno na osnovi ra­cionalnih argumenata, u tom slučaju neće se naći niko ko bi uobrazio da je Božija vjera ustvari skup zakona i činjenica koji se moraju sli­jediti i koji su uz to veoma suhoparni i beživotni i bez potpore argu­menata i dokaza. I niko neće govoriti da je suština vjerskih zakona čista diktatura i apsolutizam. I da je jezik Zakonodavca jezik sile, ko­jim nameće vjeru ljudima da bi vršili zakone Božije i Bogu se pokoravali. Zbog toga što ako budu pokorni postići će vječne blago­dati, ukoliko pak budu buntovni i odbiju pokornost u tom slučaju sli­jeduje ih vječna kazna. U takvoj je prezentaciji vjere naočigled do­brovoljno pokoravanje ustvari pokorovanje iz nužde, jer mora se spasiti sopstvena koža koja će ukoliko se tom zakonu ne pokori biti izložena vječnoj kazni. Ukoliko ovakvo razumjevanje Božije vjere bude uvriježeno među ljudima u tom slučaju treba reći da između vjerskih zakona i zakona koji vladaju u prirodi i objektivnom svijetu nema nikakve veze niti sličnosti. Kao što nema nikakve veze ni podu­darnosti između zakona i pravila koja sa sobom donose vjerovjesnici, a pomoću kojih su htjeli ostvariti i materijalnu i duhovnu sreću za ljude, sa zakonima koji vladaju stvorenim svijetom a koji također imaju aktivno učešće u kvaliteti čovjekovog života. Ukoliko vjera i njena uloga u čovjekovom životu bude na ovakav način shvaćena neizbježno u vezi sa njom treba zaključiti:

a)      vjerski zakoni samo sputavaju čovjeka u životu;

b)      oni su razlog zaostajanja i na društvenom i na naučnom i na pri­rodnom planu;

c)      u vjeri je presudna prisila i natjeravanje, bez obzira što se to verbalno može poreći;

d)      ahiretska čovjekova sreća je nametnuta, zbog toga što je ure­đenje života i stizanje do sreće i savršenstva moguće jedino uz volju i želju Gospodara, što znači da se slijeđenjem Njegovih zakona sreća može postići a odbijanjem slijeđenja obezbjeđuje se kazna;

e)      uloga nijeta, tj. nakane u ovom slučaju dovedena je u pitanje i gubi svoju svrhovitost. U takvoj situaciji prosperitet ima princip “počelnosti djela”[5] zbog toga što čovjek u svemu tome ne predstav­lja aktivan faktor, već je poput ostalih stvorenja kojima su upućene riječi: Pa nebu i Zemlji je rekao:

Pojavite se milom ili si­lom!” “Pojavljujemo se drage volje!” odgovorili su.[6]

فَقَالَ لَهَا وَلِلْأَرْضِ اِئْتِيَا طَوْعًا أَوْ كَرْهًا قَالَتَا أَتَيْنَا طَائِعِينَ

Bez obzira što formalno gledano kažu: Nema prisile u vjeri, ipak u toj neprisiljenosti ukoliko se ne prihvati ono što se od nas traži ide se u vatru, tj. Džehennem, ovakva stanja filozofi opisuju izrijekom: “slobodni izbor pod prisilom.”

Rekli smo da u ovakvom stanju nijjet, tj. nakana ili namjera gubi svoju svrhu i razlog postojanja. U odgovoru na pitanje zašto je to tako i šta to znači treba reći da teolozi raspravljaju o temi “dobra djela bez vjerovanja” u kojoj se spominju dobra i korisna djela koja čine ljudi što ne vjeruju u Boga. U raspravi se postavlja pitanje da li Uzvišeni Allah prihvata takva dobra djela ili ne. Naprimjer vjera preporučuje dobročinstvo prema stvorenjima uopće. Vršenje kulturnih usluga, postizanje društvenog komforta, pisanje korisnih knjiga, podučavanje i edukaciju, pružanje zdravstvenih usluga, pomoć nemoćnim i ugroženim, zaštitu potlačenih, suprotstavljanje nasilnicima i zločin­cima kao i veliki niz drugih tačaka koje ispunjavaju vjerske zakonike svih Božijih poslanika. Pored toga što i razum i moralna savijest sva­kog čovjeka presuđuje u korist potrebnosti ovih djela i smatra ih i moralnim i ljudskim djelima kao i neophodnim kada je u pitanju sređivanje društvenog stanja.

Sada se nameće pitanje da li će ukoliko ovakva djela čini nemus­liman ili nevjernik kao takav imati nagradu kod Allaha? Drugim ri­ječima da li je isto za jednog nemuslimana i nevjernika da bude povjerljiv ili da bude izdajica? Da li je za njega isto da obavi namaz i da učini bludnu radnju? U odgovoru na ova pitanja postoje dva mišl­jenja.

a)      mišljenje koje zagovaraju intelektualci, i

b)      mišljenje koje zagovaraju konzervativci.

Skupina koja sebe smatra intelektualcima, bilo da su muslimani bilo nemuslimani, odlučno tvrde da nema nikakve razlike u tome da li je neko djelo izvršio musliman ili nemusliman. Već, svako ko izvrši dobro djelo i na taj način bude koristan zajednici i pomogne da se na bilo koji način postigne prosperitet zaslužuje nagradu od Boga. Usljed toga što je Bog pravedan i kod Njega nema diskriminacije i duplih standarda kada su u pitanju ljudi, tj. Njegova stvorenja, i nema razlike da li Ga neko poznaje ili ne poznaje ili čak da li Ga neko prihvata ili ne.

Nasuprot ovom mišljenu stoji skupina koja u principu sve ljude osim svojih istomišljenika smatra zaslužnim za Džehennemsku kaznu. Njihova računica u ovoj podjeli je veoma prosta. Ljude djele na dvije skupine. Jedna skupina su muslimani, a druga nemuslimani. Nemus­limane očekuje Džehennem, a muslimane koji dijele njihovo mišljenje čeka nagrada, tj. Džennet, a ostali pak muslimani koji se ne slažu sa ovakvim stavom i oni će biti kažnjeni Džehennemom. Čak i oni što se sa njima slažu ukoliko praktično ne provode svoja uvjerenja, i oni će također ići u Džehennem. Što znači da sva širina kojom je Džennet opisan pripada samo njima i njihovim lojalnim prijateljima.

Međutim, logika Časnog Kur'ana u vezi sa ovim pitanjem daje ob­jašnjenje koje uopće nema sličnosti sa spomenutim stavovima. Dakle niti sa bombastičnim i nelogičnim stavom intelektualaca a ni sa uskim konzervativnim pogledom druge skupine koja sve ljude osim malo­brojnih pojedinaca smatra džehenemlijama.

Ukoliko bi ljudi shvatili kur'anski stav u vezi sa ovim veoma važnim pitanjem na sav bi glas povikali da to ne može biti zemaljska misao, već da je riječ o gejbanskoj misli i nebeskom glasu.[7] Za ispra­van odgovor o tome koliko je samo učinkovita nakana i do­bronamjernost i da bi se shvatilo zašto Islam toliko potencira na ovom pitanju mora se razumjeti fitret i njegova sihroniziranost s vjerom. U suprotnom bit ćemo prisiljeni prihvatiti mišljenje intelektualaca po pitanju dobrih djela neovisnih od imana (vjerovanja), što je u suprot­nosti sa Kur'anskim stavom, tj. Božijim pravilom.

Malo smo se udaljili od teme, međutim s opravdanim razlogom objašnjavanja važnosti ovih činjenica. Ukratko, Božija knjiga je obezbjedila koristi za ljude obuhvativši ih svojim sadržajem. Usljed toga ukoliko se svi njeni propisi budu proveli u praksitnoj formi smutnja i nemiri koji vladaju svijetom i društvom sigurno će nestati. U principu se knjiga koja ima takvu karakteristiku i naziva Božijom knjigom, kao što je i ispravna vjera ona vjera koja je sadržana od za­kona korisnih i neophodnih za dobro čovjeka i uređenje društva. Sao­brazno rečenom vjera čovjeka poziva na ispravljanje djela i ostalih društvenih segmenata i ukoliko je, dakle vjeru, nazivamo islamom, tj. predajom Gospodaru, to je iz razloga što je djelovanje u skladu sa vjerskim principima ustvari djelovanje u skladu sa principima ustro­jstava na osnovu kojih funkcionira Kreacija. Predavanje vjeri ustvari je predavanje liniji i pokretu koju je stvaranje odredilo za čovjeka. A to predavanje znači predati se volji Allahovoj.

Insistiramo i potvrđujemo da vjera ne poziva čovjeka na slijeđenje zakona koji su prethodno predviđeni da bi mu zatim punila glavu izjavama da je u tome njegova sreća. Ovakve riječi za sobom povlače opravdanu dvojbu u ispravnost tih zakona. Već vjera čovjeka poziva samoj prirodi stvorene stvari, poziva ga fitretu, samospoznaji. A kao što smo već rekli ustrojstvo objektivnog svijeta je nepogrešivo suk­ladno čemu nema potrebe za kontrolu i signiranje.

Prigovor

Kao prvo jezik vlasti nije upotpunosti jezik sile kao što ni jezik vjere nije upotpunosti jezik ljubavi i milostinje. Već i vlast i vjera imaju obje vrste jezika u svojim programima.

Ukoliko prihvatimo ovu činjenicu morat ćemo opovrgnuti zakon stvaranja. Da li priroda ima jezik milosti ili jezik sile? Ima i silu i milost, i oluju i grmljavinu i zastrašujuću munju a i kišu i ugodni ju­tarnji povjetarac i rosu na nježnim laticama cvijeća. Da li se može reći da zbog toga što priroda ima oba ova jezika u sebi to znači da su njeni zakoni upereni protiv vrijednosti? Čovjek – upravo onaj čovjek zbog kojeg sva ova briga i polemika – ima i srdžbu i strast. Srdžba mu služi za odbranu, rat, za sopstveni teritorij, a strast jeste poradi privlačenja, zaljubljivanja, podavanja. U čovjeku postoji i razum i emocija. Ra­zum računa, voli korist i veoma je oprezan. Emocija voli žrtvovati se radi drugih, voli srljati u opasnost. Dakle čovjek sa ovakvim kolori­tom suprotnosti treba biti odbačen i izbačen iz životne orbite? Čovjek u svom životu prolazi kroz edukacioni i odgojni proces. Edukacija znači dokazivanje i urazumjevanje. Odgoj znači prgrliti i vršiti suges­tiju. Da li se može reći da čovjeka, sa aspekta edukacije i odgoja, treba prepustiti sebi samom? Zbog toga što je edukativni metod u vezi sa razumom i suhoparnim dokazivanjem, a odgoj je u vezi sa psihom, ljupkosti i osvajanjem nutrine, dakle dvije međusobno neusaglašene stvari. U vjeri postoji i kazna kada je u pitanju odnos prema prek­ršiteljima i onima što im zakon i tuđa prava ne znače ništa. I pored toga jasno je da nema zdravog i moralnog čovjeka koji nije zadovol­jan kada se suzbija zlo i sprječava gaženje tuđih prava pa makar to suzbijanje išlo i rukom sile. Zar je grijeh ubiti zmiju otrovnicu u trenutku kada nas napada, ili uništiti krvoločnog lava ili tigra koji na­padnu selo ili pak odstrijeliti vuka koji je upao u stado ovaca? Ili su to pak veoma logična i razumna djela koja su pohvaljena od strane moralne savjesti čovjekove? Upravo usljed toga Kur'an Časni kažn­javanje i naziva životom i faktorom razvoja i prosperiteta zajednice:

U odmazdi vam je život, o razumom obdareni, da biste bogobojazni postali![8]

وَلَكُمْ فِي الْقِصَاصِ حَيَاةٌ يَاْ أُولِيْ الأَلْبَابِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

Vlast također u svojim odnosima sa narodom ne koristi uvijek silu i nametanje, zbog toga što bi takva logika značila ozvaničiti diktaturu i prihvatiti je. Drugim riječima argument kojim su se poslužila go­spoda dovodi do besmisla njihovu tvrdnju. Oni tvrde da ukoliko vjera bude vladala to će rezultirati tiranijom. A tiranija nije ono što čovjek želi. Dakle, vjerska vlast nije ono što čovjek želi. Zadovoljni rezulta­tom svojih mudrovanja nastavljaju s iznošenjem kako je jezik vlasti sila. Da li tiranija ima drugo značenje već provoditi silu u kojoj nema logike? Riječi kojima žele riješiti se vjerske vlasti slične su pokušaju bjekstva od kiše ali skloniti se pod slivnik oluka. Što znači da nema nikakvog problema da dopadnemo u okove tiranije ukoliko ćemo izbjeći tiraniju vjerske vlasti!

Prigovor

Moguće je reći da zbog toga što je prisiljavanje i tjeranje ljudi od strane vlasti razumom podržano djelo, koje se da opravdati i za koje se može iznaći opravdan razlog to znači da takvo djelo biva ople­menjeno. Što znači da i pored svoje grube vanjštine, ipak, kada ljudi povjeruju u njegovu humanu nutrinu ono neće imati značenje i izgled sile i nečega što je omraženo kod ljudi.

Odgovor

Kakva koincidencija! Upravo ovu pažnju koja u običnim vladama nije prihvatljiva i obični vladari nisu u mogućnosti poslužiti se ovak­vom moći, ima vjera zbog toga što joj je vlast na prvom mjestu nad razumom i mislima i poradi ukazivanja na prirodu čovjekovog fitreta, a zatim vodi brigu o društvenim propisima i zakonima te upravo od takve moći ima najveću korist. Vjera čovjeka čini svjesnim svoje nu­trine, ukazujući mu da svaki dokaz i sud proanalizira razumom, umom, savješću, moralom i nakon uvjerenja u ispravnost da je prihvati i praktično provede.

Međutim, to što kažu da vjera i vlast nemaju tačku križanja, u odgovoru im se mora kazati da je to tačno, i da i mi prihvatamo da vjera i vlast nemaju te tačke, međutim, ne zbog međusobne suprot­stavljenosti, već zbog toga što su do te mjere jedinstveni da nije mo­guće odrediti njihov dualitet i nemoguće ih je odvojiti. Kao što je već rečeno da vjera nije ništa drugo do li fitret, a fitret nije ništa drugo do li ustrojstvo svijeta i priroda stvari u nama samima, saobrazno ovom kada je vjera fitret a fitret kreacija, ista ta vjera proglasila je neophod­nost svoje vlasti. Što znači da je vjerska vlast govor koji odzvanja iz dubine duše kreacije i koji se čuje iz samoga fitreta čovjekovog.

Ukoliko neko ne vjeruje u ove riječi, mora biti da je u jednoj od sljedećih stanja. Ili ne poznaje vjeru i njene zakone, ili misli da ih poznaje ali ih nije naučio iz autentičnih vjerskih izvora. Ili možda nije uspio sagledati i analizirati sve segmente i dimenzije vlasti i njihova značenja. Možda je ograničio čovjekov život i egzistiranje samo u ok­vir materijalnog bitisanja. Ili možda ima političke i antivjerske ciljeve koje pokušava proširiti putem vjerskih proglasa. Ili je grijeh musli­mana – ne svih – natovario na vrat vjere i posmatra i sudi sa aspekta materijalno zaostalog života kojim trenutno žive naočigled islamske države, umišljajući da je trenutno stanje manifestacija vjere i produkt i rezultat vjerske misli. Ukoliko je u ovom posljednjem stanju možemo reći da ujedno i ima pravo a i nema pravo na takav način posmatrati stvari i vršiti analizu. Kada kažemo ima pravo to je zbog toga što kada formalno posmatramo kulturno, političko, ekonomsko, društveno, pravno, vojno i ostala stanja velikog broja “naočigled” islamskih država, ta nam stanja svjedoče upravo značenje da vjera ne može biti faktorom progresa i društvenog razvoja. Međutim nema pravo zbog toga što zakone jedne vjere i ideologije ne treba posmatrati samo kroz prizmu ponašanja i vanjskog stanja njenih sljedbenika, već mora se do sadržaja zakona, čak i do načina provođenja zakona doći iz autentič­nih vjerskih izvora. Sigurno ukoliko se obrati izvorima vjere i vjer­skim zakonima vidjet će se drugačija slika od one koja se trenutno može vidjeti. Kao što pjesnik kaže:

            Islam sam po sebi nema nikakvih mahana,

            ukoliko nešto fali to je od nas muslimana.

Dok jedan od islamskih filozofa kaže da je debela zavjesa kojom je prekriveno lijepo lice Islama izatkano rukama muslimana.