TEMELJI NASTAJANJA SEKULARIZMA

Uvod

Prije sagledavanja različitih mišljenja i njihovih argumenata pot­rebno je razmotriti uzroke, pogodnosti i teren na kojima sekularizam nastaje. Dakle prvo vidjeti zašto je uopće došlo do nastanka seku­larizma i kako je došlo do pojave uvjeta pogodnih za njegovo javljanje.

Usljed toga ukoliko ova pitanja budu shvaćena u svjetlu istine i bude se odgovorilo na sve postojeće povode ili pak isti budu demanti­rani, sam će po sebi biti pripremljen teren nestanka i gašenja te vještačke tvorevine. Zato što je sigurno da sve te činjenice nisu po­tekle iz čovjekove nutrine i fitreta, kako bi mogli reći da su nastale istovremeno s čovjekovim rađanjem i da imaju dugu prirodnu povi­jest. Prilikom razgovora o pitanjima vezanim za pojavu vjere dokazali smo da su Bog i obožavanje neodvojiv dio čovjekovog fitreta. Nakon argumentiranog i čvrstog dokazivanja ovih činjenica nema logike niti smisla govoriti kako su obožavanje i bezbožništvo, dakle dvije sasvim oprečne stvari, porijeklom iz fitreta i imaju identičan izvor i mjesto nastanka. Sa druge strane prilikom predstavljanja islamskog poli­tičkog sistema postalo je jasno da vjera ima moć upravljanja i ure­đenja društva, i to u najboljem mogućem obliku. Sve nam to daje do znanja da povode nastanka sekularizma treba tražiti izvan čovjeka i s one strane vjere, što zahtjeva da se bavimo između ostalog i povijes­nim činjenicama. Ukoliko krenemo od početka naići ćemo na period koji se naziva renesansa u kojoj je po prvi puta jasno, glasno i ot­voreno počelo promoviranje ideje odvajanja vjere od Dunjaluka. Što u svakom slučaju zavrijeđuje pomnu naučnu analizu uz stalno po­navljanje vjerskih poruka, prilikom svakog susreta sa novim terenom na koji se tijekom proučavanja bude nailazilo.

Jasno je da ovakva istraživanja otvaraju mogućnost sagledavanja situacije u vlastitoj sredini življenja kao i uzimanja u obzir svih ak­tuelnih kretanja i pogodnih uvjeta za nastajanje i razvoj sekularizma. A sve nam to pomaže da steknemo prilično pouzdanu sliku o tome da li se u sredini u kojoj živimo ukoliko još nije nastao može pojaviti a ukoliko se već pojavio da li je u pravcu rasta ili stagniranja.

Ukoliko želimo ispitati principe i temelje sekularizma trebamo biti spremni susresti se sa sljedećim principima:

a)      Scientizam, (naučni pogled na svijet)

b)      Racionalizacija,

c)      Antropocentrizam.

Riječ je o trima principima koje potenciraju sekularistički teoreti­čari dajući im presuđujuću ulogu za svoj pravac, s uvjerenjem da jedino oni mogu čovjeku ponuditi i obezbjediti sreću te ga opskrbiti ovosvjetskim blagodatima.

Sada ćemo objektivno bez pristrasnosti razmotriti ova tri principa sa namjerom realnog sagledavanja pojedinih činjenica a između os­talog i te da li su zbilja ova gospoda po prvi puta počeli govoriti o njima i također, da li ovi principi zbilja jesu ono kakvim ih oni pred­stavljaju i da li obezbjeđuju čovjeku sreću ili ne.

Scientizam

Vrijeme renesanse, vrijeme u kojem se rodila ideja odvajanja vjere od svijeta, jeste vrijeme kojeg je obilježio zapanjujuće brz naučni napredak. Napredak koji je u početku pripadao matematici, astronomiji i fizici zahvaljujući naučnicima poput Galilea i Keplera. Napredak zahvaljujući kojem je veliki broj u to vrijeme prihvaćenih zakona i pravila posebno u vezi sa nebeskim tijelima proglašen nevažećim. Dolaskom Newtona (1642.-1727.) na naučnu scenu napredak je kulminirao.

Newton, svojim istrajnim zalaganjem i radom na pitanjima kao što su težina i masa, na naučnim granama poput matematike, fotologije, fizike, biologije i filozofije, uspio je privući pažnju zapadnih učenjaka i uključiti ih na novootvoreni put naučnog razvoja.

Rezultati naučnog napretka

Naučni napredak u početku nije imao posebnih problema sa vjerom, čak su i naučnici među kojima i Newton vjerovali i pot­vrđivali postojanje metafizičke realnosti. Međutim nije potrajalo dugo vremena i stanje se izmijenilo. Znanje je polahko zauzelo veoma važno mjesto što je dovelo do granice kada su pojedinci Newtona proglasili izaslanikom znanja i uzdigli ga na pijedestal obožavanja.[1] Ovo je dovelo do toga da neki od učenjaka zauzmu eksremniji stav prema vjeri i da odlučnije zakorače prema nauci oslonjeni isključivo na egzaktno znanje, zapostavljajući sve što ima boju vjere i duhov­nosti.

Uloga La Placa

U međuvremenu pojavio se učenjak čije ime je bilo La Place koji oslanjajući se na Newtnove teorije prirodu proglašava mrtvom masom koja se besciljno kreće. Na osnovu čega Univerzum nema svoga cilja i nije nastao radi nečeg konkretnog. Ovaj pogled stajao je tačno nasu­prot srednjovjekovnog stava determiniranosti koji zagovara da je Univerzum stvoren voljom Božijom. Šta-više bio je i protiv New­tonovih pogleda na svijet, koji je vjerovao u metafizičku realnost.

Vjerovao je da je univerzum ustvari skup međusobno povezanih prirodnih sila a ne bilo šta drugo. Drugim riječima teorija La Placa prenosi nam uvjerenje saobrazno kojem ističe stav da ukoliko prirodni uzroci vladaju svim pojavama trebalo bi da sve pukotine i nedostaci koji postoje u naučnim opisima i teorijama budu sanirane i poravnate, međutim ne u značenju tajnovitosti “onostrane” već pomoću boljeg i temeljitijeg istraživanja prirodnih zakona.

Rezultati ovoga mišljenja

Na temelju do sada rečenih činjenica možemo doći do sljedećih zaključaka:

a)      Odvajanje vjere i nauke

Ukoliko bude dogovoreno da se u cilju otkrivanja prirodnih uz­roka i zakona zaputimo u prirodu bez potrebe da tražimo pomoć od gejba to bi imalo značenje da je nauka dokazala da činjenice koje smo povezivali i nazivali Bogom nisu ništa drugo do li priroda. Ono za čim smo do sada tragali u metafizici pronašli smo u prirodi.

b)      Oduševljenost i naklonjenost čovjeka nauci

S obzirom na naučni razvoj i otkrića, čovjek nije mogao sakriti svoje oduševljenje i naklonost prema nauci. Osjetio je da su otkrivene nove zbilje i horizonti koji mogu zamjeniti veliki broj dotadašnjih vjerovanja. Jasno je da je naklonost prema nauci u ovom smislu uzrok blijeđenja naklonosti prema vjeri.

c)      Osjećaj nepotrebnosti za vjerskom uputom

Jačanjem naklonosti i sve većom težnjom prema nauci a slabljen­jem potrebe za vjerom pojavila se nova strategija odnosa prema vjeri. Čovjek je osjetio da kada su u pitanju društveno uređenje i kretanja više nije potrebno pomoć tražiti u vjeri, već preciznim i temeljitim naučnim planiranjem i sam je čovjek u stanju urediti i voditi društvo.

d)      Znakovi odvojenosti vjere od nauke

U svakom slučaju veliki broj naučnika toga vremena nije krio svoje nove stavove u vezi sa odvajanjem nauke od vjere. To je bio rezultat svakodnevnog munjevitog naučnog razvoja što je dovelo do sve većeg jaza podvajanja koji je iz dana u dan postajao očigledniji i prisutniji.[2]

Ovdje nam se samo po sebi nameće pitanje. Da li zbilja naučni razvoj znači neophodno gledanje prirode kao na nezavisnu, samoopstojnu cjelinu?

Prenijeli smo nagađanja od velikog broja pojedinaca koji su željeli pojasniti kako je došlo do javljanja vjere. Uglavnom sva se ona svode na činjenicu da su prvi, dakle primitivni ljudi zbog svoga neznanja bili neupućeni u prirodne zakone i da su pojavama koje su gledali kako se u prirodi dešavaju ne znavši im pravog povoda, objasnili na taj načni što su im uzrok pronašli u van materijalnom svijetu. Sma­trajući da pravi uzrok tim pojavama jesu ustvari metafizička bića, i zahvaljujući tome naprimjer govorili su kako kišu spušta Bog. Pomra­čenje Sunca i Mjeseca volja je Božija. Poplave, bolesti i zemljotrese izaziva Bog. Stotine drugih pojava koje postoje u prirodi pripisali su Bogu. Dolaskom nove nauke a samim tim i svježeg znanja otkriveni su svi do tada nepoznati uzroci prirodnim pojavama, postao je jasan način međusobnih utjecaja u prirodnim faktorima. Ljudi shvatiše da faktori nisu izvan materije, već nalaze se u samoj prirodi stvari. Nije riječ o nečemu nematerijalnom, već riječ je o materiji koja se nalazi u objektivnom svijetu i može se poimati. Rezultat koji je prirodno done­sen jeste da vjerovanje u metafizičku silu nije bila ništa drugo do li zabluda koju je čovjek prihvatio nemavši odgovora na pitanja koja su se u njemu rađala u doba kada je bio neuk. Dakle Bog, vjera i metafizika ne postoje. Zahvaljujući tome što nauka bude više napre­dovala i što naučno iskustvo bude veće prijašnja će vjerovanja biti sve slabija i bezbojnija. I mi možemo pod okriljem naučnog napretka od­baciti veliki broj svojih uvjerenja.

Kritika scientizma

Ukoliko pažljivo razmotrimo način pristupa ovoj temi vidjet ćemo da su spomenuti teoretičari iz želje da pobjegnu iz neznanja upali u još veće. Upravo su zbog neznanja novi pokret nazvali scientizmom.

Uloga materijalnih uzroka

Ni jedan razuman čovjek ne sumnja u činjenicu da materijalni uz­roci imaju svoju ulogu u prirodnim pojavama, također ni jedna vjera ne poriče ovu istinu. Niko ne sumnja u činjenicu da u padanju kiše presudnu ulogu igraju isparavanje vode, stvaranje oblaka i vjetrovi. Također, koji to čovjek sumnja da su bakterije, mikrobi i ostali činioci osnovni uzroci zbog kojih se čovjek razboljeva? Koji je to čovjek koji ne prihvata presudnu ulogu Sunca u materijalnom životu prirode?

Šta vjera kaže?

Da bismo ovu temu objasnili sa vjerskog stanovišta pomoći ćemo se s nekoliko ajeta koji će nam najbolje pokazati logiku Kur'ana i stav vjere.

Mi šaljemo vjetrove da oplođuju.[3]

وَأَرْسَلْنَا الرِّيَاحَ لَوَاقِحَ

Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite.[4]

اللّهُ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ وَأَنزَلَ مِنَ السَّمَاء مَاء فَأَخْرَجَ بِهِ مِنَ الثَّمَرَاتِ رِزْقًا لَّكُمْ

U ovom ajetu nebo je polazni uzrok i uvod za spustanje kiše a zatim kiša koja je u kauzalnom lancu i sama posljedica biva uzrokom ni­canja i rasta flore, tj. činjenja nastavka čovjekovog života mogućim.

Allah šalje vjetrove koji pokreću oblake, a Mi ih onda u mrtve predjele upravljamo.[5]

وَاللَّهُ الَّذِي أَرْسَلَ الرِّيَاحَ فَتُثِيرُ سَحَابًا فَسُقْنَاهُ إِلَى بَلَدٍ مَّيِّتٍ

Ovi ajeti veoma jasno, upečatljivo i razumljivo ukazuju i potvrđuju kauzalni zakon i njegovu općenitost.

Imam Sadik, a. s., u jednom hadisu kaže: “Allah sve stvari pokreće samo s uzrocima.”[6] Dakle u principu zakon stvaranja znači da sve promjene i nastanci dolaze putem posebnih uzroka, a ovaj zakon jeste ustvari Božija volja i Njegovo stvorenje. Saobrazno ovom ljudi koji smatraju da naučni napredak i spoznaja uzroka i prirodnih faktora koji vladaju ovim svijetom može zauzeti mjesto vjeri i nebeskim zakonima spadaju u jednu od triju sljedećih grupa:

a)      Vjera koju oni poznaju nije vjera već sujevjerje zvano vjera.

b)      Uopće ne poznaju vjeru i vjerske zakone i sude o vjeri na te­melju neznanja.

c)      S negativnom nakanom govore protiv vjere jer njeni su nepri­jatelji.

Usljed toga što se ideji koja kaže da je princip i osnova stvaranja utemeljena na kauzalnom zakonu, ne može reći kako ne prihvata pri­rodne zakone. Čak, ukoliko naučni napredak pomogne da znanje zauzme mjesto sujevjerju to je sa stanovišta vjere itekako prihvatljivo.

Povod javljanju ove ideje

Ukoliko naiđemo na neosnovane ideje i misli jednoga čovjeka u kojima ima nelogičnosti, može se reći da se temelj tim mislima i opažaju postojanja oprečnosti između Ovog svijeta i Ahireta, između materije i apstraktnog ili jednom riječju između Boga i nauke, krije u netačnom i nedovoljnom poznavanju pojmova uzroka i posljedice. A ono proizlazi iz nerazlikovanja neposrednog i direktnog uzroka ili drugim riječima, iz nepoznavanja pojmova uzroka i posljedice sa filo­zofskog aspekta i mješanja ove vrste pojmova i njihovog pogrešnog percepciranja od strane običnog puka.

U namjeri da objasnimo i na taj način spriječimo mješanje ovih pojmova ukratko ćemo dati potrebna objašnjenja.

Pojam uzroka i posljedice:

Riječ uzrok u filozofskoj terminologiji koristi se na dva načina:

a)      kao općeniti pojam,

b)      kao poseban pojam.

Općeniti pojam obuhvata biće koje je uzrok nastanka drugog bića, bez obzira što ono samo nije dovoljno za nastanak toga drugoga bića. Poput primjera kada je nešto dio uzroka ali ne i potpuni uzrok. Među­tim kada se kaže poseban uzrok tim se pojmom misli da je jedno biće dovoljan uzrok za nastajanje drugog bića.

Drugim riječima kada se govori o pojmu općenitog uzroka misli se time reći da je nemoguće da neko biće nastane bez postojanja te vrste uzroka, dočim pojam posebnog uzroka daje do znanja da kada on tj. posebni uzrok postoji neminovno je, dakle mora postati i posl­jedica, tj. drugo biće.

Činjenica na koju se mora obratiti pažnja:

Zavisno biće – posljedica – naziva se posljedicom upravo sa aspekta svoje zavisnosti prema biću od kojeg zavisi a ne zbog nekog drugog aspekta ili odnosa prema nekom drugom biću. Kao što se i uz­rok naziva uzrokom sa aspekta zavisnosti drugog bića, tj. posljedice od njega a ne sa nekog drugog aspekta ili odnosa prema nekom drugom biću. Naprimjer toplota sa aspekta zavisnosti od vatre naziva se posljedicom i kao takva jedino je posljedica vatre a ne neke druge stvari, kao što i vatra sa aspekta izviranja toplote u odnosu prema toj toploti jeste njen uzrok.

Sukladno rečenom nije oprečno da jedna određena pojava u od­nosu na jedno biće bude uzrok ali u odnosu na drugo biće bude posl­jedica, čak nema nikakve prepreke da jedna toplota koja je posljedica posebne vatre bude uzrokom paljenja druge vatre.

Na koji smo način došli do ovih pojmova?

Moguće je zapitati se kako to da je naš um percepirao ove po­jmove i na koji način je otkrio takvu vrstu relacija?

Odgovor koji na ovo pitanje daju zapadni filozofi razlikuje se od odgovora koji daju islamski filozofi.

Zapadni su filozofi pretpostavili da se pojmovi uzroka i posljedice javljaju posmatranjem i primjećivanjem bliskosti ili slijeda dvaju po­java na uredan i postojan način. Naprimjer vatra i toplota uvijek su međusobno povezani ili nastaju jedno za drugim. Mi ovim postepenim nastankom dolazimo do dvaju pojmova koji se nazivaju uzrok i posljedica. Dakle značenje ovih dvaju pojmova nije ništa drugo osim istovremenost ili postupnost nastajanja dvije suvisle po­jave u objektivnom svijetu.

Kritika ovoga objašnjenja:

Ova definicija ima i oprečne slučajeve, tj. u velikom broju događanja kojima je kauzalni lanac ispunjen, dvije pojave prostorno-vremenski posmatrano redovito, stalno dolaze ili istovremeno ili jedna iza druge a ni jedna od njih nije uzrok drugoj. Naprimjer svjetlo i toplota lampe, izmjena noći i dana jesu uvijek sukcesivne i dijahrono usklađene ali niti je dan uzrok noći niti noć uzrok danu. Što nam daje do znanja da ipak nije svaki post hoc (poslije toga) ujedno i propter hoc (poradi toga).

 Odgovorili su: To je tačno, i mi tu činjenicu u potpunosti prihvatamo. Međutim stalnim ponavljanjem i ispitivanjem jedne po­jave shvatili smo da se ona neće dogoditi ili pak nastati bez postojanja drugoga bića, u tom slučaju dolazimo do nužnosti postojanja pojma uzroka i posljedice. Međutim, ni ovaj odgovor nije tačan. Zašto?

Zato što istraživači prije nego li počnu sa istragama znaju da iz­među pojava postoji uzročno posljedična veza. Cilj takve vrste is­traživanja jeste pronaći određeni uzrok za posebnu pojavu. Dakle žele saznati koja to stvar uzrokuje pojavljivanje dotičnog fenomena. Os­novno je pitanje prije nego li pređu na istraživanje kako su shvatili pojmove uzroka i posljedice? Kako su znali da između pojava i bića postoji ova vrsta veze da bi na osnovu te informacije činili napore da odrede kauzalni niz, tj. uzrok svakoj posljedici.

S obzirom na takav pristup ovom problemu odgovor zapadnih filozofa na ovo pitanje je krnjav i nepotpun, i pitanje je i dalje u pot­punosti aktuelno a pored toga ima i drugih nerješenih enigmi koje se na svom mjestu trebaju riješiti.

Islamski filozofi       

Oni kažu: “Čovjek po prvi put ovu vezu otkriva u sebi i taj opažaj nalazi svojim intuitivnim znanjem ('ilme huduri). Naprimjer psi­hološke aktivnosti, donošenje odluka, introjekcija pojmova i umnih predstava jesu akcije koje čovjek obavlja i shvata da su sve one ovisne od njega i njegovih umnih aktivnosti. Međutim, također opaža da sa druge strane, njegovo biće nije zavisno od njih. Shvatanjem ove činjenice dolazi do pojmova uzroka i posljedice. Tada se ovi pojmovi sa značenjem međusobne ovisnosti bića i pojava koju putem is­traživanja i poređenja u prirodi opažamo kao stanovitu vezu, šire i primjenjuju i na vanjske pojave.

Podjela uzroka

Vezanost i zavisnost bića u odnosu prema drugim bićima moguće je zamisliti na različite načine. Naprimjer nastajanje jedne drvene sto­lice s jedne strane vezano je za drvo od kojeg se i pravi, a sa druge strane za stolara i njegovu umjetnost i sposobnost koju posjeduje, u svemu tome prisutna je i želja za pravljenjem stolice. Naspram ovoga u vezi sa uzrokom mogu se također predočiti različite vrste, zbog toga što svaki uzrok nema ista pravila. Sada ćemo radi što boljeg razumi­jevanja objasniti termin općenitog uzroka.

Potpuni i nepotpuni uzrok

Ukoliko bi uzrok bio takve prirode da nema potrebu za uz­rokovanjem posljedice a s druge strane da posljedica pored njega nema potrebe ni za kojim drugim uzrokom da bi nastala, takav se uz­rok terminološki naziva potpunim uzrokom ('illete tamme). Međutim, ukoliko bi uzrok bio takav da bez njega posljedica ne može nastati ali, pored njega ima potrebu za učešćem i drugih uzroka, u tom slučaju se uzrok terminološki naziva nepotpuni uzrok.

Prosti i složeni uzrok

Nekada uzrok i pojava koja stvara drugu pojavu nije sastavljena iz dijelova već je apstraktna, tj. čista od materije poput Allaha, dž. š., i racionalnih ili drugih nematerijalnih bića. Ovakav se uzrok termi­nološki naziva prosti, tj. elementarni uzrok. Drugi put, uzrok je složen i ima dijelove poput materijalnih uzroka koji se kao takvi nazivaju složenim uzrocima upravo na osnovu svoga raznolikog i mnogobro­jnog sastavnog kompleksa koji ih čini takvim kakvi jesu.

Indirektni i direktni uzrok

Nekada uzrok nema potrebe za posrednikom da bi vršio utjecaj na svoju posljedicu, kao što je, naprimjer utjecaj čovjeka u pokretanju sopstvene ruke. Ovakav uzrok naziva se direktni ili neposredni uzrok. Nekada, međutim, ima potrebu za posredništvom, kao što je slučaj kod pokretanja olovke kojom čovjek piše, pisane riječi koju stvara, crteža, vajarskog djela ili pak nekog drugog primjera koji je odraz njegovih unutarnjih pokreta i inicijacija. Podrazumjeva se da, kada je u pitanju posredni uzrok, nije riječ samo o jednoj, već nekada situacija iziskuje i više veza. Ovaj uzrok terminološki označavamo indirektnim ili posrednim uzrokom.

Nezamjenjivi i zamjenjivi uzrok

Ima posljedica koje mogu nastati jedino pomoću posebne vrste uzroka. U takvom slučaju uzrok se naziva jedini ili nezamjenjivi uz­rok. Nekada, međutim, posljedica može nastati od različitih zamjen­jivih uzroka, tako da je neophodno da postoji samo jedan, bilo koji, kako bi posljedica mogla nastati. Naprimjer, za nastajanje toplote pot­rebna je ili Sunčeva svjetlost, ili električna energija, ili trenje, ili hemijska reakcija. Ovaj uzrok nazivamo zamjenjivim uzrokom, dakle, bilo koji od gore pobrojanih faktora može zamjeniti jedan drugog da bi se dobila toplota.

Stvarni i pomoćni uzrok

Nekada postoje uzroci za kojima posljedice imaju stvarnu potrebu i vezanost do te mjere da je razumno nemoguće pretpostaviti udal­javanje ili rastavljanje među njima, a da posljedica i dalje može postojati. Kao primjer spomenut ćemo uzrok čovjekovog nefsa u nastajanju umnih slika koje je nemoguće odvojiti od nefsa. Ovaj uz­rok terminološki nazivaju stvarni uzrok. S druge strane, imamo uz­roka koji su važan faktor pripreme povoljnih uvjeta za nastajanje posljedice, a zatim, nakon toga što postane posljedica nema stvarnu povezanost i ne zavisi od toga uzroka. Može se odvojiti od njega i  nastaviti svoju egzistentnost. Primjer za to jeste roditeljski uzrok za nastajanje djece. U ovom slučaju uzrok je pomoćne prirode.

Unutarnji i vanjski uzrok

Nekada je uzrok vezan sa svojom posljedicom tako što ostaje u njoj, kao što elementi potrebni za nastajanje flore i faune koji uvijek ostaju u sklopu njihovih organizama. U ovom slučaju riječ je o unu­tarnjem uzroku. Nekada je pak uzrok izvan bića svoje posljedice, kao što je biće majstora koje pravi određene predmete. Ovdje uzrok na­zivamo vanjskim.

Iziskivanje i uvjet

Nekada posljedica za nastajanje iziskuje posebno stanje od uz­roka. U ovom slučaju uzrok nazivamo iziskivanjem, a stanje na­zivamo uvjetom. Naprimjer, kaže se da milost Božija (stanje) iziskuje opraštanje grijeha (iziskivanje).

Uvjeti koji su ovdje spomenuti općenito dijele se na dvije grupe:

a)      uvjet sposobnosti subjekta (vršitelja) i

b)      uvjet podobnosti objekta.

Bez prvog uvjeta, dakle sposobnosti, subjekt, tj. onaj koji želi vršiti određeni posao i na taj način biti uzrok za nastajanje nečega, ne bi mogao izvesti takav poduhvat. To nam ukazuje na činjenicu da je ovaj uvjet upotpunitelj njegovoga djela. Drugim uvjetom želi se istaći činjenica da materija od koje želimo napraviti nešto, mora biti po­dobna za nastajanje željenog objekta. Naprimjer, od mornarskog ko­nopca želimo sašiti divnu, mehku vjenčanicu. Makar mi angažirali i najboljeg krojača, on će biti nemoćan to učini, zato što drugi uvjet nije ispunjen. Plod u majčinoj utrobi treba doživjeti određenu fazu razvojnog procesa da bi u njega bila udahnuta duša.

Materijalni, formalni, djelatni i svrsishodni uzroci

Na temelju indukcije, gledajući iz posebnog ugla došlo se do još jedne podjele uzroka. Jedan je materijalni uzrok, koji predstavlja drvo ili metal, potreban za izradu stolice naprimjer. Drugi uzrok u ovom slučaju jeste izgled ili forma stolice kojoj se može prilagoditi spomenuto drvo ili metal. Ova dva uzroka spadaju i u grupu maločas spomenutih unutarnjih uzroka, dakle, uzroka koji i njenim nastajan­jem produžavaju svoje postojanje u stolici i skupa predstavljaju njeno biće. Treći uzrok u ovoj podjeli jeste djelatni uzrok uz pomoć kojeg nastaje posljedica. U ovom slučaju, riječ je o stolaru koji od komada daske i letvi pravi stolicu i sklada željenu formu i izgled. Sljedeći u ovom nizu jeste svrsishodni uzrok, koji nam ustvari govori o svo­jevoljnoj namjeri i cilju stolara koji je želio postići pravljenjem stolice iz našeg primjeru, a općenito o svojevoljnoj namjeri i cilju svakog subjekta koji je, da bi stigao do tog cilja, odlučio napraviti određene potrebne poteze za to. Dva posljednja primjera ili uzroka jesu vanjski uzroci. Očigledno je da se materijalni ili formalni izgled tiče materi­jalnih posljedica, koje su sklop materije i forme. Sporna je činjenica uopće ih nazvati uzrocima.

Prirodni djelatnik i Božanski djelatnik

U vezi sa djelatnim uzrokom u upotrebi su još dva termina. Jedan termin svojim značenjem obuhvata djelovanja u objektivnom svijetu koja se nazivaju djelatni uzroci, a njima se žele opisati sve inicijacije promjena i pokreta koji se dešavaju u tjelima. Međutim, Božanski djelatnik ili subjekt jeste biće koje stvara posljedice i daruje im eg­zistenciju. Ovaj tip uzroka nalazi se samo među mudžeredatima, tj. apstrakcijama, od materije čistim bićima.

Božanski subjekt može se gledati dvojako:

a)      subjekt koji u svojoj biti nema nikakve potrebe,

b)      subjekt koji ima potrebu da bi mu bit nastala.

Subjekt koji stvara i tome nema potrebe za drugim, naziva se Istiniti subjekt, tj. Bog i On je Jedini koji ima ovu osobinu. Međutim, sub­jekti koji stvaraju, ali i sami imaju potrebu da budu stvoreni, jesu os­tala apstraktna bića.