 |
|
|

|
|
Istinska vjera i zakon nebeske
objave nikada nisu opovrgli ili
negirali postojanje kauzalnog
zakona, već su ga veoma jasno i
transparentno potvrdili. Jasno se
vidi da su i propise i zakone,
nagrade i kazne, sretne završetke i
nesretne živote, ustanovili na
zakonima upravo ovoga ustrojstva
uzroka i posljedice. Ukoliko bi
kauzalni zakon bio opovrgnut, ni
jedan sud ne bi mogao biti potvrđen.
U
svojim najjasnijim obraćanjima,
vjera ukazuje na pitanje uzroka i
posljedice, u prirodnim faktorima. U
svakom slučaju, na osnovu upravo
ovog zakona, nikada nije zanemareno
spominjanje Svetoga bića Božijeg
prilikom objašnjavanja i govora o
svim tim prirodnim fenomenima
vezanim za kauzalni zakon. Svi ti
faktori predstavljeni su bliskim
uzrocima koji su zavisni. To što su
zavisni ne znači da nisu uzroci.
Nema nikakve smetnje u tome da budu
uzroci nekim pojavama, a i sami da
budu posljedice savršenijih uzroka.
U Kur'anu čitamo:
Mi vas stvaramo - pa zašto ne
povjerujete? Kažite vi Meni: da li
sjemenu koje ubacujete vi oblik
dajete ili Mi to činimo ?
نَحْنُ خَلَقْنَاكُمْ فَلَوْلَا
تُصَدِّقُونَ
أَفَرَأَيْتُم مَّا تُمْنُونَ
أَأَنتُمْ تَخْلُقُونَهُ أَمْ نَحْنُ
الْخَالِقُونَ
U
vezi sa poljoprivredom kaže:
Kažite vi Meni: šta biva sa onim što
posijete? Da li mu vi dajete snagu
da niče, ili to Mi činimo? Ako
hoćemo možemo ga u suho rastinje
pretvoriti, pa biste se snebivali .
أَفَرَأَيْتُم مَّا تَحْرُثُون
أَأَنتُمْ تَزْرَعُونَهُ أَمْ نَحْنُ
الزَّارِعُونَ لَوْ نَشَاء
لَجَعَلْنَاهُ حُطَامًا فَظَلَلْتُمْ
تَفَكَّهُونَ
U ajetima se ukazuje na bliske i
neposredne uzroke, kao i na ulogu
dalekih i posrednih uzroka.
Vjera nam govori da sebi nikada ne
dopustimo ograničavanje izričito na
materijalni svijet, kada su u
pitanju umne i racionalne
aktivnosti, već da se vinemo izvan
njega i prodremo u apstraktni i
unutarnji svijet. Opominje nas da
nikako ne dozvolimo sebi luksuz
vezanja samo za materijalno
stvaranje, jer u toj dimenziji jeste
upravo čovjekova manjkavost. Shodno
tome, ukoliko vjera spominje
duhovni, apstraktni svijet, to ni u
kom slučaju ne znači negiranje
prirodnih zakonitosti i
kauzaliteta, već riječ je o nečem
uzvišenijem od prirode i materije.
Pojedinci pod dojmom naučnog
napretka počinju vjeru gledati sa
određenom dozom podozrenja. Međutim,
ne samo da otkrivanje materijalnih
uzroka ne nanosi štetu temeljima
vjere, već ih i učvršćuje. Važna
otkrića i spoznaja uzroka ukazuju i
pomažu da se spozna ustrojstvo
sveukupnog i objektivnog svijeta i
niti na kojoj opstoji. To je nit
koja je prisutna i svojim
prožimanjem upravlja svim
materijalnim pojavama.
Ni jedan razuman čovjek ne može dati
afirmativan odgovor na ovo pitanje,
i reći da je stvoreni svijet
ograničen na materijalne pojave.
Ono što sačinjava kreaciju jeste
ogroman sistem u kojem su svi
djelovi međusobno povezani i u
recipročnom su odnosu. Cjelokupna
kreacija svojim harmoničnim zakonima
čovjeka upućuje na Onoga koji je sve
ovo stvorio.
Newton je rekao: “Gravitacija bez
oslanjanja na uzvišeniju moć po
imenu Bog ne bi mogla uspostaviti
Sunčev sistem.”
Gravitacija predstavlja samo jedan
od zakona u materijalnom sistemu
koji je uzrok nastajanja velikog
broja pojava, međutim, sama
gravitacija zavisi od savršenije
moći tj. Božijeg zakona. Ako
pažljivo razmislimo vidjet ćemo da
je riječ o Božijoj objavi: Da li
mu vi dajete snagu da niče, ili to
Mi činimo? Dakle, u pozadini
sile nicanja postoji Sila koja bilju
daje ovu moć, tu Silu čini Bog.
Poljoprivrednik predstavlja samo
pomoćni uzrok za nicanje
poljoprivredne kulture. Njegov posao
je da sjeme, koje postoji, posije u
zemlju koja također postoji, i to
snagom, umom i sposobnošću koje je
stekao od nekog. A Taj neko i
poljoprivredniku daje snagu
sijanja, a biljki moć nicanja i
rasta. To je Bog Svevišnji i on je
potpuni uzrok svemu.
Dužnost nauke u njenom općem smislu,
a ne parcijalnom (praktičnom) jeste
da, kao što otkriva pojave i
međusobnu utjecajnost među njima
(pojavama), istraži načine i
obilježja bivstvujućeg uzroka u tim
pojavama. Bez obzira koliko uzročni
lanac bio dug i širok, ne može ipak
biti samostalan i bez oslonca.
Neprekidni lanac prirode mora biti
čvrsto vezan za oslonac koji je
iznad ostalih bića, i koji nije
poput ostalih egzistenata učvršćen
na osloncu. To biće ne može biti od
materije, ograničeno materijalnim
zakonitostima niti kontingentno
postojeće biće koje je posljedica
savršenijeg od sebe. Biće koje
odgovara ovim opisima jeste Bog. S
obzirom na tu činjenicu, nauka
nikada ne govori o nepotrebnosti
prirodnih pojava za krajnjim i
neobičnim uzrokom i ne samo da ne
tvrdi, već dokazuje i ističe
postojanje Mudrog Upravitelja, koji
vodi sveukupnu kreaciju svome
svrsishodnom cilju.
Na
osnovu ove činjenice Kur'an časni
uporno poziva ljude na razmišljanje
o stvaranju, poziva ih da se klone
slijepog slijeđenja svojih predaka
od kojih su naslijedili sujevjerja
za koja nemaju nikakvih argumenata.
Primjera radi, možete se obratiti,
između ostalog, i na sljedeća
poglavlja u kojima na direktan ili
posredan način Uzvišeni ukazuje na
ovu temu: Al-Fatir: 28.,
Al-Bekara: 31. i 32., Al-Isra': 39.,
Al-'Ankebut: 80., Ar-Rum: 29.,
Junus: 55., An-Nahl: 41., i
desetine drugih ajeta.
U
Kur'anu čitamo da nažalost ima
učenjaka, koji iz različitih
razloga, nakon što steknu znanje i
odrastu u nauci informišući se o
zakonima postojanja, umjesto da još
više i energičnije teže ka spoznaji
Boga i primicanju Njemu u znaku
zahvale na stečenim blagodatima,
opredjeljuju se na poricanje Boga,
Njegovih blagodati i tajni
stvaranja.
Kada su im poslanici njihovi jasne
dokaze donosili, oni su se znanjem
koje su imali pomamili, i snašlo ih
je ono čemu su se stalno rugali .
فَلَمَّا جَاءتْهُمْ رُسُلُهُم
بِالْبَيِّنَاتِ فَرِحُوا بِمَا
عِندَهُم مِّنَ الْعِلْمِ وَحَاقَ
بِهِم مَّا كَانُوا بِهِ
يَسْتَهْزِؤُون
Dakle, poslanici, koji su bili čisti
od svakog grijeha, donosili su
nebesku objavu sa dokazima jasnim i
predočavali je učenim ljudima.
Međutim, oni zbog znanja koje su već
posjedovali i s kojim su se
ponosili, osjetiše kako im Objava
nije potrebna, riječi poslaničke su
ismijavali, a Objavu proglasili
običnim izmišljotinama i bajkama.
Oholost i opijenost znanjem jeste
stanje koje se ne slaže sa obavezama
i obilježjima čovjeka koji posjeduje
to znanje. Poricatelji vjere nalaze
se u zaklonu koji nije srodan
njihovoj reakciji prema vjeri, zato
što je suština znanja svjetlo, a
njena esencijalna osobitost jeste
rasvjetljavanje i viđenje zbilje, a
ne oholo poricanje i laički odnos.
Upravo iz tog razloga Kur’an časni
opisujući njihovu reakciju na
upućeni poziv upotrebljava riječ
ferihu,
(pomamili se), da bi dao do znanja
da osnov njihove tvrdnje kako nemaju
potrebe prema vjerskom nauku,
ustvari nije naučan i racionalno
utemeljen, već riječ je o zabludi i
nefsanskom porivu. Kur’an časni, da
bi nas spriječio od upadanja u
ovakve i njima slične zamke,
predočava četiri stvari, kojima
poziva razumne ljude dajući im do
znanja da se trebaju čuvati
povođenja za učenjacima koji prate
smjer svoga nefsa, a ne svoga
razuma. Četiri spomenute stvari
jesu sljedeće:
a)
Vrijednost učenog čovjeka je u
načinu njegovog razmišljanja;
b)
Naučna razmišljanja jesu ustvari
mentalne činjenice koje čovjeka vode
u Objektivnom svijetu;
c)
Ono o čemu se ima znanje (m’alum)
jesu vanjska stvarna i objektivna
bića;
d)
Znanje i mentalne činjenice, tek u
trenutku kada odgovaraju objektima u
objektivnom svijetu i postojećim
realnostima, dobivaju svoju
vrijednost.
Ukoliko ne dođe do tog podudaranja,
‘znanje’ u takvom čovjeku gubi
vrijednost i pretvara se u robu koja
ne prolazi na tržištu realnosti.
Ukoliko znanje dostigne sjedinjenje
sa onim o čemu se ima znanje, tj. s
pojmljenim, te na taj način sjedini
dušu znalca s tom stvari, tada
znalac može imati koristi od zbilje,
posebnosti i tragova vezanih za one
stvari koje on sada uistinu zna.
Ukoliko pak ne dođe do sjedinjenja
između intelekta i pojmljivog, neće
se moći koristiti stvarnim tragovima
i posebnostima onoga o čemu misli da
ima znanje. Na taj način sve te
pothranjene informacije neće moći
upotrijebiti za stizanje do svoje
stvarne sreće.
U
kontekstu četiri već navedene
činjenice Kur'an se nadovezuje
ukazivanjem na suštinsku posebnost i
karakteristiku svih postojećih
stvari. Kur'an časni, govoreći o
tome kaže da sve stvari slave i
veličaju, tj. ponizne su pred
Bogom.
Ono što je na nebesima i ono što je
na Zemlji hvali Allaha .
يُسَبِّحُ لِلَّهِ مَافِي
السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ
Allahu sedždu čini sve što je na
nebesima i na Zemlji.
وَلِلّهِ يَسْجُدُ مَن فِي
السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ
Postavlja se pitanje zašto neki
učeni ljudi ne slave i ne veličaju
Boga i pored stečenog znanja o svim
mnogobrojnim činjenicama i zbiljama.
Kao odgovor treba navesti da je
takav čovjek ohol zbog jedne od
dviju stvari. Prvo, izabrao je sebi
božanstvo čije pravo lice jeste
egocentričnost i faraonizam.
Onoga koji je strast svoju za boga
svoga uzeo .
اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ
Drugi razlog jeste da uopće nije
shvatio zbilje, već od znanja je
napravio samo mentalni katalog i
slikovnicu, tako da suštinski
posmatrano on i ne poznaje svijet.
Ukoliko čovjek stekne fond pojmova,
a ne stigne do njihovih zbilja i
realnosti, sigurno je da neće imati
koristi ni rezultata od stečenog
osim egoizma i želje za ponižavanjem
drugih. Takav čovjek nikada neće
spoznati stvarnost onakvom kakva
jeste niti će mu biti razumljivi
učinci egzistenata, zato što se nije
sjedinio s njima kroz prizmu
jedinstva intelekta i pojmljivog,
već samoga će sebe od drugih(og)
boljim vidjeti.
U
časnim ajetima i brojnim hadisima
kao i u savjetima evlija Božijih i
arifa koji su stigli do cilja,
nailazimo na upozorenja o
sebeljublju, egocentričnosti i
čuvanju od opasnosti koja prijeti u
trenutku kada neznanje uzme oblik
znanja, što čovjeka odvaja od zbilje
ovoga svijeta. Mewlana u Mesneviji
slikovito i simbolično ukazuje na
zbilju čovjeka, svijeta i
zaprljanosti koje se nalaze u
čovjeku. Mjesec i njegova putanja
kretanja bolji su i uzvišeniji od
oblaka i zemaljske prašine. Međutim,
nastavlja Mewlana sa svojim
poređenjem, ukoliko se oblaci ili
pak prašina ispriječe između nas i
Mjeseca, bez obzira na svu Mjesečevu
ljepotu, nećemo se imati prilike
koristiti njome. Čovjekova strast
upravo jesu ti oblaci prašine, koji
se ispriječe između čovjeka i Istine
i liše ga njene korisnosti. Sigurno
će jednoga dana materijalni svijet
doživjeti apokalipsu, oblaci strasti
će se spustiti i Istina će se
ukazati u svome pravom,
neizmjenjenom liku, međutim, tada je
za mnoge već kasno.
Jedan od uzročnika zbog kojega
učenjaci egzaktnih nauka lišavaju
sebe shvatanja istina i osuđuju sebe
na pad u zamku samodopadljivosti i
naučnu oholost, kao i razlog
nevjerovanja u riječ Objave, jeste
nevjerovanje u ograničenost
ljudskoga znanja. Svjetski se
naučnici slažu s činjenicom da
ljudsko znanje, bez obzira do koje
mjere bilo ekspertno i stjecano u
jednoj posebnoj užoj naučnoj
sub-grani, može pribaviti samo mali
dio znanja od onoga što je
nepoznato. Ne treba spominjati da i
veći dio toga, do čega se stiglo,
predstavlja ustvari teorije čije se
dokazivanje i potvrda očekuju od
sljedećih generacija. Nije rijedak
slučaj da teorije koje su bile duži
period općeprihvaćene i važile za
suštu istinu, iznenada, na osnovu
slučajnih otkrića, budu oborene i
proglašene neistinitim i odbačenim.
Jasan primjer jeste Ptolomejeva
astronomska teorija o poredku u
sunčevom sistemu koja je vladala
stoljećima i bila općeprihvaćena.
Svaki stav suprotan toj teoriji bio
bi odbačen i proglašen
neznanstvenim. Razilaženja, koja se
u nauci primjećuju, a posebno u
humanim naukama (koje se tiču nas)
stigla su do te mjere da su dovela
do relativizma, kao široko
prihvaćenog i podržanog trenda, koji
je na zapadu prerastao u očigledan
princip i prihvaćen način
razmišljanja.
Na osnovu kakvog je to oslonca
čovjek sebi dao u zadatak da se
prihvati samo ovih i ovakvih znanja,
a da zapostavi Božiji nauk i
nebeske propise? Kako može do te
mjere imati povjerenje u nestabilan
i klizav materijalni put? Kako može
svoje najveće bogatstvo, tj. život,
posvetiti samo njima? Zar Božiji
nauk nije sigurniji oslonac za
čovjeka? Kur'an Časni kaže:
Donesite dokaze ukoliko istinu
govorite.
Dakle, ukoliko ste upravu i ukoliko
su vaši stavovi utemeljeni na
naučnim osnovama, sjednimo te
popričajmo i prihvatimo ono šta je
istinito.
Drugi problem jeste u tome što su
čovjekova znanja sukobljena sa
ograničenošću, i pod pretpostavkom
da su sigurna, ipak pokrivaju samo
malehan dio cjelokupnih realiteta.
Međutim, u istom trenutku kada se
nešto i zna, hiljade pitanja u vezi
sa stanjima i osobinama postojećeg,
ostaju bez odgovora. Gdje je počeo
svijet? Ne zna se. Gdje i kako će
završiti svijet? Ne zna se. Nakon
prekida izravnog kontakta sa
objektivnim svijetom šta čeka
čovjeka? Ovo pitanje ima samo
nejasne naučne odgovore. Šta je to
berzeh (čistilište)? Odgovora nema.
Gdje ide duša nakon ceremonije
ukopavanja? Odgovora ponovo nema.
Šta je to Džehennem? Recite mi o
Džennetu. Sa druge strane, čuje se
tišina. Sa naučnog polja gledano i
ne mogu dati odgovora. Ni
pozitivnog ni negativnog. Zato što
se odgovor ne nalazi kod njih.
Ukoliko pokušaju odgovoriti, takav
odgovor neće imati naučnu
vjerodostojnost.
Odgovor na postavljena pitanja, bez
obzira bio pozitivan ili negativan
ima nesagledivo velik broj učinaka
još i u ovom životu. Zar
pretpostavka da ćemo nakon ovoga
života imati i drugi život – i da
sreća ili nesreća u tom životu
upotpunosti zavisi od načina kojim
sada živimo – neće učiniti da nam
život bude neugodan, ukoliko ne
nađemo pravi odgovor na ova
pitanja.
Moguće je zapitati se – neki su se
već i zapitali – zar da pored te
malehne naučne mogućnosti koja kaže
da ipak postoji drugi život
poremetim “svoj” život i lišim se
svih užitaka, ljepota i sloboda koje
mi nudi ovaj svijet? Koji će to
razum zamijeniti gotovinu (postojeći
život) za veresiju (onaj život)?
Kao odgovor navodimo da, u cilju
određivanja vrijednosti nečega,
imamo dva mjerila na osnovu kojih
možemo doći do konkretnih rezultata:
a)
koeficijent i procenat
mogućnosti i
b)
dobitak ili šteta (rizik) u
toj mogućnosti.
Nekada pretpostavljamo da nam se s
putovanja vratio drag prijatelj i da
bi ga trebali posjetiti. Ukoliko
postotak mogućeg dolaska stoji
ispod pedesetog podioka, nećemo
obraćati puno pažnje na tu
mogućnost. Međutim, ukoliko
koeficijent mogućnosti poraste,
sigurno ćemo mu pridati važnost i
obratiti više pažnje na tu
mogućnost. Međutim, nekada je
procenat mogućnosti mali, ali
postoji nešto šta se nadovezuje u
svemu tome i čija je uloga presudna
u odluci da li učiniti korak ili ne.
Naprimjer, nalazite se u pustinji,
ostali ste bez vode. Sunce je
žestoko upeklo. Izgubili ste svaku
nadu da ćete preživjeti vatru koju u
vama stvara jaka žeđ. Iznenada
ugledate predmet u daljini, priđete
mu i vidite da je to posuda sa
bistrom vodom. Bez oklijevanja je
prinesete do usana. Najednom kroz
vazduh prolomi se glas vašega
prijatelja, ne, ne pij, možda je
zatrovana, možda je namjerno tu
ostavljena da bi se neko otrovao! Vi
se
zaustavljate, bez obzira što je
mogućnost tačnosti ove izjave veoma
mala, ali ako je moguća opasnost
velika i pored vaše jake žeđi,
nećete popiti tu vodu.
Priča o čovjekovom životu ista je
kao i ovaj spomenuti slučaj. Ukoliko
pretpostavimo da smo prihvatili
mogućnost da postoji Onaj svijet, i
ako bi ta mogućnost bila veoma mala,
naprimjer 1:1 000 000, mada nauka ni
u ovom omjeru ne prihvata mogućnost
postojanja drugoga života, dakle, i
pored tog malehnog koeficijenta,
rizik i dobitak su neizrecivo
veliki. Riječ je o beskonačnosti, o
besmrtnosti, dakle o onome o čemu
čovječanstvo (nevjernici) uvijek
sanja i želi ostvariti još u ovom
tijelu. U pitanju su vječni užici,
ljepote, bašče, ugodnosti, sreća. S
druge strane postoje vječna patnja,
muka, kazna, srdžba Božija i vatra.
S jedne strane postoji život sa
ugodnicima Božijim, a sa šejtanima
sa druge strane. I to ne za jedan
ili dva dana, jednu ili dvije
godine, jedno ili dva stoljeća,
jedan ili dva tisućljeća, već
vječnost, nesaglediva vječnost. Koji
je to razum, koje je to znanje, koja
je to zdrava priroda, koja će
vječnost zamjeniti za kratkotrajno,
stabilnost za nestabilnost, sve za
jedan dio, za sve, ništa?!
Saobrazno izloženom, ne može se
vječna realnost i drugi svijet, koji
ima tijesne veze sa Ovim svijetom i
načinom življenja na njemu, poreći
samo na temelju nedostatnog i
ograničenog znanja i prepustiti se
sudu strasti i nagona. Zato što u
zakonu stvorenoga, u ovom slučaju,
sudac je taj koji snosi posljedice,
a ne osuđeni (tj. svijet), koji se
neće promjeniti zbog nekakvih
umišljaja i netačnih pretpostavki,
jer on je realna stvarnost kojim
vladaju realni zakoni, a ne mašta.
1.
Materijalni uzroci i činioci
imaju svoju ulogu u nastanku
prirodnih pojava, i to je činjenica
koju ne niječe ni jedan vjerski
učenjak niti ijedan nebeski zakon.
2.
Nebeski zakoni ukazuju i
ističu ulogu koju igraju materijalni
faktori pri nastanku fenomena i
bića, što sve skupa ne predstavlja
ništa drugo do li Božije znakove na
Ovom svijetu.
3.
U hadisima se ukazuje na
činjenicu da ništa na Ovom svijetu,
prema Božijem zakonu, ne nastaje i
ne dešava se osim putem uzroka i
posljedice.
4.
Moguće je da neznalica ili
zavedeni vjernik ili pak neprijatelj
u odori dušebrižnika, ustanovi kako
je prihvatanje kauzalnog zakon
jednako nevjerstvu i
idolopoklonstvu, međutim, da li se
argumentirana uvjerenja mogu
utemeljiti na ovakvim tvrdnjama?!
5.
Koliko god nauka napreduje,
sujevjerja bivaju potiskana, a
ljepota i ispravnost vjere sve više
dolazi do izražaja, zbog toga što
vjera ne predstavlja ništa drugo do
li prirodne zakone i ustrojstva
stvorenoga svijeta. Zahvaljujući toj
pojavi, pomoću naučnih otkrića i
prirodnih zakona vjera cvjeta, tako
da, ukoliko neko izjavi da su
prirodne pojave i egzistenti
nastali bez upliva materijalnih
uzroka, i da potječu od
nematerijalnih uzročnika, ovo
uvjerenje je iskrivljeno i nema
nikakve veze sa vjerskom naobrazbom
i nebeskim zakonima. Takvo šta ne
prihvata ni jedan vjerski učenjak.
Usljed činjenice da vjera, ne samo
da ne poriče materijalne uzroke, već
istrajava na njihovoj neophodnosti.
6.
Potvrđivanje i dokazivanje
materijalnih uzroka i njihovog
posredništva u nastajanju prirodnih
pojava ni u kom slučaju ne znače
negiranje Istinitog uzroka ostalih
causa.
7.
Kur'an časni u svojim ajetima
naglašava da prirodni, tj.
materijalni uzroci postoje,
međutim, nisu nezavisni već su i
sami posljedice koje se ubrajaju u
bliske, a ne u stvarne uzroke.
8.
Uzrok umišljenom sukobu vjere
i nauke, ukoliko se izuzmu vanjski
činioci, jeste netačno razumjevanje
pojmova uzroka i posljedice i
njihovih zakona, posmatrano sa
aspekta filozofije. Dakle, tačno
značenje filozofskog koncepta
uzroka i posljedice nije na najbolji
način shvaćeno, te se stoga i
pretpostavlja da vjera i filozofija
žele poreći uzročnost prirodnim
faktorima.
9.
Osnovna poruka naučnog
napretka govori da se iza pozornice
svih prirodnih promjena i zbivanja
nalazi mnoštvo stvari koje su
stvarni kontrolori i voditelji
kauzalnog zakona i da bi, bez toga,
bilo nemoguće da se bilo šta dogodi.
10.
Učenjaci potvrđuju spomenutu
činjenicu sopstvenim riječima,
Newton naprimjer kaže: “Gravitacija
bez oslanjanja na uzvišeniju silu,
koja se naziva Bog, ne bi bila
funkcionalna i ne bi mogla
uspostaviti Sunčev sistem.” Dakle,
i nauka i učenjaci govore o jednoj
istoj pojavi, ali pod pretpostavkom
da se na stranu ostave vanjski
činioci, koji su prepreka realnim
stavovima, kao što su strasti,
interesi, mržnja, vjerska neukost i
izmjena originalnih vjerskih
tekstova. Ta stvar i poruka glasi da
na čelu lanca dešavanja cjelokupne
kreacije stoji Bog.
11.
Jedan od zadataka nauke –
nauke u općem značenju – jeste da,
pored otkrivanja pojava i njihovih
međusobnih utjecaja i veza, načini
korak i u upoznavanju i razumjevanju
uzroka i njihovih kviditeta, kao i
njihovih činilaca i na taj način
odogovori na pitanja.
12.
Kur'an časni potencira na umu
i moći razmišljanja i taj metod
objašnjava kao jedini put za
spoznaju Boga, zakona postojanja i,
kao rezultat toga, postizanja sreće.
13.
Učenjaci, koji su stekli samo
ljudsko znanje, ponašaju se
jogunasto prema nebeskom nauku i
osjećaju se nezavisnim, pokazujući
pomamljenost svojim naučnim fondom.
Međutim, ova pomama nije srodna
onome šta se nalazi u njihovim
umovima, tj. znanju. Zato Kur'an i
naglašava da njihova reakcija
ustvari nije naučna negacija, već
ono što negira jeste nihov afektivni
instrument, ili osjećaji i strasti.
Jednostavno rečeno, učenjaci opijeni
svojim naučnim rezervama, prije
nego što zarate s Bogom i vjernicima
u Boga, ratuju sami sa sobom. Ovaj
rat počele su strasti, nefsanski
nagoni i vezanost za kratkotrajni
svijet i materijalni život.
14.
Kur'an, uspostavljanjem
četiriju osnovnih stubova, sva bića
poznaje kao ona koja veličaju, slave
i čine sedždu svome Gospodaru.
Ukoliko učenjak ova četiri temeljna
stuba ne postavi za temelj svojih
razmišljanja, neće se upoznati s
realnošću Ovoga svijeta i bićima
koja na njemu žive, kao ni sa
njihovim osobinama i tragovima s
kojima neće ostvariti ni povezanost.
To znači da nema koristi od
postojećeg, bez obzira što u svojoj
glavi ima veliki broj umnih
koncepata.
15.
Ta četiri temeljna postulata
jesu:
16.
Vrijednost učenog čovjeka je
u načinu njegovog razmišljanja;
17.
Naučna su razmišljanja
mentalne činjenice koje čovjeka vode
do objektivnih realiteta;
18.
Ono o čemu se ima znanje
(m’alum) jesu vanjska stvarna i
objektivna bića;
19.
Znanje i mentalne činjenice
tek u trenutku kada odgovaraju
objektima u svijetu i postojećim
realnostima dobivaju svoju
vrijednost.
20.
Opijenost učenog čovjeka
ljudskim znanjem ustvari je
pokazatelj nepridavanja pažnje
činjenici da je znanje nezrelo. Iz
tog razloga učenjaci govore:
a)
Ljudsko je znanje u svakoj
grani uspjelo za sada pokupiti samo
kapi onoga što stvarno postoji i što
je još uvijek prekriveno velom
tajne;
b)
Ono što nije otkriveno
predstavlja more naspram kapljica
otkrivenih činjenica;
c)
Naučni rezultati ustvari su
još uvijek teorije koje čekaju da
budu potvrđene ili odbijene;
d)
Do sada je postojao veliki
broj činjenica koje su važile za
istinu i naučno mjerilo. Međutim,
iznenadnim razvojem znanja, koje
polahko sazrijeva i do konačne
zrelosti prolazi daleki put, te su
“istine” postale neistine. Dakle,
svaki dan postoji mogućnost da i
trenutne naučne istine budu ipak
proglašene nevažećim.
e)
Razilaženja u stavovima i
razmišljanjima kada je riječ o
humanim naukama dovela su do
pojavljivanja smjera koji se naziva
relativizam, filozofski pravac koji
je pretežno prihvaćen na zapadu.
21.
Uz sve navedene činjenice,
što uključuje i nestabilnost i
nezrelost ljudskoga znanja, upitno
je kako čovjek može osloniti se samo
na to znanje i tvrditi kako mu je
nebeski nauk nepotreban!?
22.
Ukoliko bi sve što smo rekli
potisnuli u stranu, mogli bismo
zaključiti da se ipak ljudsko znanje
tiče samo materijalnog svijeta, na
čija pitanja daje odgovore i
komentare, međutim, o svijetu prije
i poslije ne može dati ni pozitivno
ni negativno mišljenje. Kako ćemo
onda odgovoriti na brojna pitanja u
vezi sa prošlošću i budućnošću?
Ljudsko znanje nemoćno je dati
odgovore na takva pitanja. Kako je
moguće prepustiti se nečemu da vas
vodi, što vam ne može odgovoriti na
esencijalna pitanja koja se tiču
vaše lične egzistencije i sudbine?
23.
Kao što je neispravno
prigliti samo ljudsko znanje,
također neispravno je tom istom
znanju ne pridati značaj. Vjera i
nauka, jedna pored druge,
predstavljaju veliku vrijednost i
veoma su učinkovite i poučne. U
skladu sa vjerskim stavom, znanje i
razum provode vjerske metode u
praktičan život. Nauka je sredstvo
stizanja do zdravoga društva.
Vjera, također, sa svojim zakonima i
propisima, koji su krajnje poticajni
i učinkoviti, ne samo da ne stoji na
putu razvoju, već ističe da je jedno
društvo civilizirano srazmjerno
činjenici koliko je pažnje dalo i
uložilo u razvoj nauke. Vjera tvrdi
da svijet treba doći pod vodstvo i
kontrolu čovjeka, koji bi se
koristio blagodatima svijeta. Dakle,
vjera je ta koja bodri znanje, a ne
bori se protiv njega.
Nadajmo se da ćemo shvatiti vjeru i
da ćemo se proći opijenosti svojim
ljudskim znanjem!
|
|
 |
 |
 |
|
|
 |
|
Pretraga stranice |
|
|
|
|
 |
 |
|
Uskoro |
-Tefsir Kur'ana, El-Mizan
-Mjera Mudrosti 1
-Mjera Mudrosti 2
-Načela filozofije i metod realizma 1
-Načela filozofije i metod realizma 5
-Islamska filozofija 2
-Naputci i išareti
-Imamet u Kur'anu
-Mudrosti stvaranja
-Božija pravda
-Učenje o duši
|
| |
 |
|
Audio |
Nehdžul Belaga na bosanskom jeziku | |
| | |
 |
 |
 |
 | |
 |