Home :: Mapa stranice :: Prikaz knjiga :: Naša izdanja :: Knjige :: Knjiga gostiju :: Predavanja  
Navigacija

Home

IZVORI

Kur'an
Kur'an predavanja
Nehdžul-belaga
Nehdžul-belaga
Sahifa 
Ehlul-Bejt 

FILOZOFIJA

Uvod I
Uvod II
Islamska filozofija 
Logika

TEOLOGIJA

Akaid
Tefsir
Fikh
Poslanstvo
Bit islama
Ahlak
Medicina
Karakteristike islama
Sekularizam ili vjera
Irfan
Irfanske teme
Odgoj
Samospoznaja

BIBLIOTEKA

Naša Izdanja
Ostale knjige
Prikazi Knjiga
Tekstovi

OSTALO

Audio
Foto
radio i tv
O nama
Drugi o nama
Ankete
Prijava a saradnju
Bilten
Linkovi

Pitanja i odgovori
Pitaj

Odgovori

 
čitanje e-maila 
Online

trenutno posjetilaca  
 

 

 

 

 

Vjera i zakon kauzaliteta

Istinska vjera i zakon nebeske objave nikada nisu opovrgli ili ne­girali postojanje kauzalnog zakona, već su ga veoma jasno i transpar­entno potvrdili. Jasno se vidi da su i propise i zakone, nagrade i kazne, sretne završetke i nesretne živote, ustanovili na zakonima upravo ovoga ustrojstva uzroka i posljedice. Ukoliko bi kauzalni za­kon bio opovrgnut, ni jedan sud ne bi mogao biti potvrđen.

U svojim najjasnijim obraćanjima, vjera ukazuje na pitanje uzroka i posljedice, u prirodnim faktorima. U svakom slučaju, na osnovu upravo ovog zakona, nikada nije zanemareno spominjanje Svetoga bića Božijeg prilikom objašnjavanja i govora o svim tim prirodnim fenomenima vezanim za kauzalni zakon. Svi ti faktori predstavljeni su bliskim uzrocima koji su zavisni. To što su zavisni ne znači da nisu uzroci. Nema nikakve smetnje u tome da budu uzroci nekim po­javama, a i sami da budu posljedice savršenijih uzroka. U Kur'anu či­tamo:

Mi vas stvaramo - pa zašto ne povjerujete? Kažite vi Meni: da li sjemenu koje ubacujete vi oblik dajete ili Mi to činimo?[1]

نَحْنُ خَلَقْنَاكُمْ فَلَوْلَا تُصَدِّقُونَ أَفَرَأَيْتُم مَّا تُمْنُونَ أَأَنتُمْ تَخْلُقُونَهُ أَمْ نَحْنُ الْخَالِقُونَ

U vezi sa poljoprivredom kaže:

Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Ako ho­ćemo možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali.[2]

أَفَرَأَيْتُم مَّا تَحْرُثُون أَأَنتُمْ تَزْرَعُونَهُ أَمْ نَحْنُ الزَّارِعُونَ لَوْ نَشَاء لَجَعَلْنَاهُ حُطَامًا فَظَلَلْتُمْ تَفَكَّهُونَ

U ajetima se ukazuje na bliske i neposredne uzroke, kao i na ulogu dalekih i posrednih uzroka.

 

Vjera i širenje misli

Vjera nam govori da sebi nikada ne dopustimo ograničavanje iz­ričito na materijalni svijet, kada su u pitanju umne i racionalne aktiv­nosti, već da se vinemo izvan njega i prodremo u apstraktni i unutarnji svijet. Opominje nas da nikako ne dozvolimo sebi luksuz vezanja samo za materijalno stvaranje, jer u toj dimenziji jeste upravo čovjekova manjkavost. Shodno tome, ukoliko vjera spominje du­hovni, apstraktni svijet, to ni u kom slučaju ne znači negiranje prirod­nih zakonitosti i kauzaliteta, već riječ je o nečem uzvišenijem od pri­rode i materije.

 

Uloga znanja i poruka Istine

Pojedinci pod dojmom naučnog napretka počinju vjeru gledati sa određenom dozom podozrenja. Međutim, ne samo da otkrivanje ma­terijalnih uzroka ne nanosi štetu temeljima vjere, već ih i učvršćuje. Važna otkrića i spoznaja uzroka ukazuju i pomažu da se spozna us­trojstvo sveukupnog i objektivnog svijeta i niti na kojoj opstoji. To je nit koja je prisutna i svojim prožimanjem upravlja svim materijalnim pojavama.

 

Da li je bitak ustvari materija?

Ni jedan razuman čovjek ne može dati afirmativan odgovor na ovo pitanje, i reći da je stvoreni svijet ograničen na materijalne po­jave. Ono što sačinjava kreaciju jeste ogroman sistem u kojem su svi djelovi međusobno povezani i u recipročnom su odnosu. Cjelokupna kreacija svojim harmoničnim zakonima čovjeka upućuje na Onoga koji je sve ovo stvorio.

Newton je rekao: “Gravitacija bez oslanjanja na uzvišeniju moć po imenu Bog ne bi mogla uspostaviti Sunčev sistem.”[3] Gravitacija pred­stavlja samo jedan od zakona u materijalnom sistemu koji je uz­rok nastajanja velikog broja pojava, međutim, sama gravitacija zavisi od savršenije moći tj. Božijeg zakona. Ako pažljivo razmislimo vidjet ćemo da je riječ o Božijoj objavi: Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Dakle, u pozadini sile nicanja postoji Sila koja bilju daje ovu moć, tu Silu čini Bog. Poljoprivrednik predstavlja samo po­moćni uzrok za nicanje poljoprivredne kulture. Njegov posao je da sjeme, koje postoji, posije u zemlju koja također postoji, i to snagom, umom i sposobnošću koje je stekao od nekog. A Taj neko i poljo­privredniku daje snagu sijanja, a biljki moć nicanja i rasta. To je Bog Svevišnji i on je potpuni uzrok svemu.

 

Koja je obaveza nauke?

Dužnost nauke u njenom općem smislu, a ne parcijalnom (prak­tičnom) jeste da, kao što otkriva pojave i međusobnu utjecajnost među njima (pojavama), istraži načine i obilježja bivstvujućeg uzroka u tim pojavama. Bez obzira koliko uzročni lanac bio dug i širok, ne može ipak biti samostalan i bez oslonca. Neprekidni lanac prirode mora biti čvrsto vezan za oslonac koji je iznad ostalih bića, i koji nije poput ostalih egzistenata učvršćen na osloncu. To biće ne može biti od ma­terije, ograničeno materijalnim zakonitostima niti kontingentno postojeće biće koje je posljedica savršenijeg od sebe. Biće koje odgovara ovim opisima jeste Bog. S obzirom na tu činjenicu, nauka nikada ne govori o nepotrebnosti prirodnih pojava za krajnjim i neo­bičnim uzrokom i ne samo da ne tvrdi, već dokazuje i ističe postojanje Mudrog Upravitelja, koji vodi sveukupnu kreaciju svome svrsishod­nom cilju.

 

Kur'an i potenciranje razmišljanja

Na osnovu ove činjenice Kur'an časni uporno poziva ljude na razmišljanje o stvaranju, poziva ih da se klone slijepog slijeđenja svo­jih predaka od kojih su naslijedili sujevjerja za koja nemaju nikakvih argumenata. Primjera radi, možete se obratiti, između ostalog, i na sljedeća poglavlja u kojima na direktan ili posredan način Uzvišeni ukazuje na ovu temu: Al-Fatir: 28., Al-Bekara: 31. i 32., Al-Isra': 39., Al-'Ankebut: 80., Ar-Rum: 29., Junus: 55., An-Nahl: 41., i desetine drugih ajeta.

 

Učenjaci

U Kur'anu čitamo da nažalost ima učenjaka, koji iz različitih razloga, nakon što steknu znanje i odrastu u nauci informišući se o zakonima postojanja, umjesto da još više i energičnije teže ka spoznaji Boga i primicanju Njemu u znaku zahvale na stečenim blagodatima, opredjeljuju se na poricanje Boga, Njegovih blagodati i tajni stvaranja.

Kada su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili, oni su se znanjem koje su imali pomamili, i snašlo ih je ono čemu su se stalno rugali.[4]

فَلَمَّا جَاءتْهُمْ رُسُلُهُم بِالْبَيِّنَاتِ فَرِحُوا بِمَا عِندَهُم مِّنَ الْعِلْمِ وَحَاقَ بِهِم مَّا كَانُوا بِهِ يَسْتَهْزِؤُون

Dakle, poslanici, koji su bili čisti od svakog grijeha, donosili su nebesku objavu sa dokazima jasnim i predočavali je učenim ljudima. Međutim, oni zbog znanja koje su već posjedovali i s kojim su se po­nosili, osjetiše kako im Objava nije potrebna, riječi poslaničke su is­mijavali, a Objavu proglasili običnim izmišljotinama i bajkama. Oholost i opijenost znanjem jeste stanje koje se ne slaže sa obavezama i obilježjima čovjeka koji posjeduje to znanje. Poricatelji vjere nalaze se u zaklonu koji nije srodan njihovoj reakciji prema vjeri, zato što je suština znanja svjetlo, a njena esencijalna osobitost jeste rasvjetljavanje i viđenje zbilje, a ne oholo poricanje i laički od­nos.

Upravo iz tog razloga Kur’an časni opisujući njihovu reakciju na upućeni poziv upotrebljava riječ ferihu, (pomamili se), da bi dao do znanja da osnov njihove tvrdnje kako nemaju potrebe prema vjerskom nauku, ustvari nije naučan i racionalno utemeljen, već riječ je o zabludi i nefsanskom porivu. Kur’an časni, da bi nas spriječio od upadanja u ovakve i njima slične zamke, predočava četiri stvari, ko­jima poziva razumne ljude dajući im do znanja da se trebaju čuvati povođenja za učenjacima koji prate smjer svoga nefsa, a ne svoga ra­zuma. Četiri spomenute stvari jesu sljedeće:

a)      Vrijednost učenog čovjeka je u načinu njegovog razmišljanja;

b)      Naučna razmišljanja jesu ustvari mentalne činjenice koje čovjeka vode u Objektivnom svijetu;

c)      Ono o čemu se ima znanje (m’alum) jesu vanjska stvarna i ob­jektivna bića;

d)      Znanje i mentalne činjenice, tek u trenutku kada odgovaraju objektima u objektivnom svijetu i postojećim realnostima, do­bivaju svoju vrijednost.

Ukoliko ne dođe do tog podudaranja, ‘znanje’ u takvom čovjeku gubi vrijednost i pretvara se u robu koja ne prolazi na tržištu realnosti. Ukoliko znanje dostigne sjedinjenje sa onim o čemu se ima znanje, tj. s pojmljenim, te na taj način sjedini dušu znalca s tom stvari, tada znalac može imati koristi od zbilje, posebnosti i tragova vezanih za one stvari koje on sada uistinu zna. Ukoliko pak ne dođe do sjedin­jenja između intelekta i pojmljivog, neće se moći koristiti stvarnim tragovima i posebnostima onoga o čemu misli da ima znanje. Na taj način sve te pothranjene informacije neće moći upotrijebiti za stizanje do svoje stvarne sreće.

 

Slavljenje i poniznost karakteristično je za sva bića

U kontekstu četiri već navedene činjenice Kur'an se nadovezuje ukazivanjem na suštinsku posebnost i karakteristiku svih postojećih stvari. Kur'an časni, govoreći o tome kaže da sve stvari slave i veli­čaju, tj. ponizne su pred Bogom.

Ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji hvali Allaha.[5]

   يُسَبِّحُ لِلَّهِ مَافِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ

Allahu sedždu čini sve što je na nebesima i na Zemlji.[6]

وَلِلّهِ يَسْجُدُ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

Postavlja se pitanje zašto neki učeni ljudi ne slave i ne veličaju Boga i pored stečenog znanja o svim mnogobrojnim činjenicama i zbiljama. Kao odgovor treba navesti da je takav čovjek ohol zbog jedne od dviju stvari. Prvo, izabrao je sebi božanstvo čije pravo lice jeste egocentričnost i faraonizam.

Onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo.[7]

اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ

Drugi razlog jeste da uopće nije shvatio zbilje, već od znanja je napravio samo mentalni katalog i slikovnicu, tako da suštinski pos­matrano on i ne poznaje svijet. Ukoliko čovjek stekne fond pojmova, a ne stigne do njihovih zbilja i realnosti, sigurno je da neće imati koristi ni rezultata od stečenog osim egoizma i želje za ponižavanjem drugih. Takav čovjek nikada neće spoznati stvarnost onakvom kakva jeste niti će mu biti razumljivi učinci egzistenata, zato što se nije sjedinio s njima kroz prizmu jedinstva intelekta i pojmljivog, već samoga će sebe od drugih(og) boljim vidjeti.

U časnim ajetima i brojnim hadisima kao i u savjetima evlija Božijih i arifa koji su stigli do cilja, nailazimo na upozorenja o sebel­jublju, egocentričnosti i čuvanju od opasnosti koja prijeti u trenutku kada neznanje uzme oblik znanja, što čovjeka odvaja od zbilje ovoga svijeta. Mewlana u Mesneviji slikovito i simbolično ukazuje na zbilju čovjeka, svijeta i zaprljanosti koje se nalaze u čovjeku. Mjesec i nje­gova putanja kretanja bolji su i uzvišeniji od oblaka i zemaljske prašine. Međutim, nastavlja Mewlana sa svojim poređenjem, ukoliko se oblaci ili pak prašina ispriječe između nas i Mjeseca, bez obzira na svu Mjesečevu ljepotu, nećemo se imati prilike koristiti njome. Čovjekova strast upravo jesu ti oblaci prašine, koji se ispriječe između čovjeka i Istine i liše ga njene korisnosti. Sigurno će jednoga dana materijalni svijet doživjeti apokalipsu, oblaci strasti će se spustiti i Istina će se ukazati u svome pravom, neizmjenjenom liku, međutim, tada je za mnoge već kasno.

      

Ograničenost ljudskih znanja

Jedan od uzročnika zbog kojega učenjaci egzaktnih nauka lišavaju sebe shvatanja istina i osuđuju sebe na pad u zamku samodopadl­jivosti i naučnu oholost, kao i razlog nevjerovanja u riječ Objave, jeste nevjerovanje u ograničenost ljudskoga znanja. Svjetski se nauč­nici slažu s činjenicom da ljudsko znanje, bez obzira do koje mjere bilo ekspertno i stjecano u jednoj posebnoj užoj naučnoj sub-grani, može pribaviti samo mali dio znanja od onoga što je nepoznato. Ne treba spominjati da i veći dio toga, do čega se stiglo, predstavlja ust­vari teorije čije se dokazivanje i potvrda očekuju od sljedećih gen­eracija. Nije rijedak slučaj da teorije koje su bile duži period opće­prihvaćene i važile za suštu istinu, iznenada, na osnovu slučajnih otkrića, budu oborene i proglašene neistinitim i odbačenim. Jasan primjer jeste Ptolomejeva astronomska teorija o poredku u sunčevom sistemu koja je vladala stoljećima i bila općeprihvaćena. Svaki stav suprotan toj teoriji bio bi odbačen i proglašen neznanstvenim. Razi­laženja, koja se u nauci primjećuju, a posebno u humanim naukama (koje se tiču nas) stigla su do te mjere da su dovela do relativizma, kao široko prihvaćenog i podržanog trenda, koji je na zapadu prer­astao u očigledan princip i prihvaćen način razmišljanja.

Na osnovu kakvog je to oslonca čovjek sebi dao u zadatak da se prihvati samo ovih i ovakvih znanja, a da zapostavi Božiji nauk i ne­beske propise? Kako može do te mjere imati povjerenje u nestabilan i klizav materijalni put? Kako može svoje najveće bogatstvo, tj. život, posvetiti samo njima? Zar Božiji nauk nije sigurniji oslonac za čovjeka? Kur'an Časni kaže: Donesite dokaze ukoliko istinu govorite. Dakle, ukoliko ste upravu i ukoliko su vaši stavovi utemeljeni na naučnim osnovama, sjednimo te popričajmo i prihvatimo ono šta je istinito.

Drugi problem jeste u tome što su čovjekova znanja sukobljena sa ograničenošću, i pod pretpostavkom da su sigurna, ipak pokrivaju samo malehan dio cjelokupnih realiteta. Međutim, u istom trenutku kada se nešto i zna, hiljade pitanja u vezi sa stanjima i osobinama postojećeg, ostaju bez odgovora. Gdje je počeo svijet? Ne zna se. Gdje i kako će završiti svijet? Ne zna se. Nakon prekida izravnog kontakta sa objektivnim svijetom šta čeka čovjeka? Ovo pitanje ima samo nejasne naučne odgovore. Šta je to berzeh (čistilište)? Odgovora nema. Gdje ide duša nakon ceremonije ukopavanja? Odgovora po­novo nema. Šta je to Džehennem? Recite mi o Džennetu. Sa druge strane, čuje se tišina. Sa naučnog polja gledano i ne mogu dati odgo­vora. Ni pozitivnog ni negativnog. Zato što se odgovor ne nalazi kod njih. Ukoliko pokušaju odgovoriti, takav odgovor neće imati naučnu vjerodostojnost.

Odgovor na postavljena pitanja, bez obzira bio pozitivan ili negati­van ima nesagledivo velik broj učinaka još i u ovom životu. Zar pret­postavka da ćemo nakon ovoga života imati i drugi život – i da sreća ili nesreća u tom životu upotpunosti zavisi od načina kojim sada živimo – neće učiniti da nam život bude neugodan, ukoliko ne na­đemo pravi odgovor na ova pitanja.

Moguće je zapitati se – neki su se već i zapitali – zar da pored te malehne naučne mogućnosti koja kaže da ipak postoji drugi život poremetim “svoj” život i lišim se svih užitaka, ljepota i sloboda koje mi nudi ovaj svijet? Koji će to razum zamijeniti gotovinu (postojeći život) za veresiju (onaj život)?

Kao odgovor navodimo da, u cilju određivanja vrijednosti nečega, imamo dva mjerila na osnovu kojih možemo doći do konkretnih rezultata:

a)      koeficijent i procenat mogućnosti i

b)      dobitak ili šteta (rizik) u toj mogućnosti.

Nekada pretpostavljamo da nam se s putovanja vratio drag prijatelj i da bi ga trebali posjetiti. Ukoliko postotak mogućeg dolaska stoji is­pod pedesetog podioka, nećemo obraćati puno pažnje na tu moguć­nost. Međutim, ukoliko koeficijent mogućnosti poraste, sigurno ćemo mu pridati važnost i obratiti više pažnje na tu mogućnost. Međutim, nekada je procenat mogućnosti mali, ali postoji nešto šta se nadove­zuje u svemu tome i čija je uloga presudna u odluci da li učiniti korak ili ne. Naprimjer, nalazite se u pustinji, ostali ste bez vode. Sunce je žestoko upeklo. Izgubili ste svaku nadu da ćete preživjeti vatru koju u vama stvara jaka žeđ. Iznenada ugledate predmet u daljini, priđete mu i vidite da je to posuda sa bistrom vodom. Bez oklijevanja je prinesete do usana. Najednom kroz vazduh prolomi se glas vašega prijatelja, ne, ne pij, možda je zatrovana, možda je namjerno tu ostavljena da bi se neko otrovao! Vi se zaustavljate, bez obzira što je mogućnost tačnosti ove izjave veoma mala, ali ako je moguća opasnost velika i pored vaše jake žeđi, nećete popiti tu vodu.

Priča o čovjekovom životu ista je kao i ovaj spomenuti slučaj. Ukoliko pretpostavimo da smo prihvatili mogućnost da postoji Onaj svijet, i ako bi ta mogućnost bila veoma mala, naprimjer 1:1 000 000, mada nauka ni u ovom omjeru ne prihvata mogućnost postojanja drugoga života, dakle, i pored tog malehnog koeficijenta, rizik i do­bitak su neizrecivo veliki. Riječ je o beskonačnosti, o besmrtnosti, dakle o onome o čemu čovječanstvo (nevjernici) uvijek sanja i želi ostvariti još u ovom tijelu. U pitanju su vječni užici, ljepote, bašče, ugodnosti, sreća. S druge strane postoje vječna patnja, muka, kazna, srdžba Božija i vatra. S jedne strane postoji život sa ugodnicima Božijim, a sa šejtanima sa druge strane. I to ne za jedan ili dva dana, jednu ili dvije godine, jedno ili dva stoljeća, jedan ili dva tisućljeća, već vječnost, nesaglediva vječnost. Koji je to razum, koje je to znanje, koja je to zdrava priroda, koja će vječnost zamjeniti za kratkotrajno, stabilnost za nestabilnost, sve za jedan dio, za sve, ništa?!

Saobrazno izloženom, ne može se vječna realnost i drugi svijet, koji ima tijesne veze sa Ovim svijetom i načinom življenja na njemu, poreći samo na temelju nedostatnog i ograničenog znanja i prepustiti se sudu strasti i nagona. Zato što u zakonu stvorenoga, u ovom slu­čaju, sudac je taj koji snosi posljedice, a ne osuđeni (tj. svijet), koji se neće promjeniti zbog nekakvih umišljaja i netačnih pretpostavki, jer on je realna stvarnost kojim vladaju realni zakoni, a ne mašta.

  Zaključci

1.       Materijalni uzroci i činioci imaju svoju ulogu u nastanku prirod­nih pojava, i to je činjenica koju ne niječe ni jedan vjerski učenjak niti ijedan nebeski zakon.

2.       Nebeski zakoni ukazuju i ističu ulogu koju igraju materijalni fak­tori pri nastanku fenomena i bića, što sve skupa ne predstavlja ništa drugo do li Božije znakove na Ovom svijetu.

3.       U hadisima se ukazuje na činjenicu da ništa na Ovom svijetu, prema Božijem zakonu, ne nastaje i ne dešava se osim putem uzroka i posljedice.

4.       Moguće je da neznalica ili zavedeni vjernik ili pak neprijatelj u odori dušebrižnika, ustanovi kako je prihvatanje kauzalnog zakon jednako nevjerstvu i idolopoklonstvu, međutim, da li se argumenti­rana uvjerenja mogu utemeljiti na ovakvim tvrdnjama?!

5.       Koliko god nauka napreduje, sujevjerja bivaju potiskana, a lje­pota i ispravnost vjere sve više dolazi do izražaja, zbog toga što vjera ne predstavlja ništa drugo do li prirodne zakone i ustrojstva stvorenoga svijeta. Zahvaljujući toj pojavi, pomoću naučnih otkrića i prirodnih zakona vjera cvjeta, tako da, ukoliko neko izjavi da su pri­rodne pojave i egzistenti nastali bez upliva materijalnih uzroka, i da potječu od nematerijalnih uzročnika, ovo uvjerenje je iskrivljeno i nema nikakve veze sa vjerskom naobrazbom i nebeskim zakonima. Takvo šta ne prihvata ni jedan vjerski učenjak. Usljed činjenice da vjera, ne samo da ne poriče materijalne uzroke, već istrajava na njiho­voj neophodnosti.

6.       Potvrđivanje i dokazivanje materijalnih uzroka i njihovog posred­ništva u nastajanju prirodnih pojava ni u kom slučaju ne znače negi­ranje Istinitog uzroka ostalih causa.

7.       Kur'an časni u svojim ajetima naglašava da prirodni, tj. materi­jalni uzroci postoje, međutim, nisu nezavisni već su i sami posljedice koje se ubrajaju u bliske, a ne u stvarne uzroke.

8.       Uzrok umišljenom sukobu vjere i nauke, ukoliko se izuzmu van­jski činioci, jeste netačno razumjevanje pojmova uzroka i posljedice i njihovih zakona, posmatrano sa aspekta filozofije. Dakle, tačno zna­čenje filozofskog koncepta uzroka i posljedice nije na najbolji način shvaćeno, te se stoga i pretpostavlja da vjera i filozofija žele poreći uzročnost prirodnim faktorima.

9.       Osnovna poruka naučnog napretka govori da se iza pozornice svih prirodnih promjena i zbivanja nalazi mnoštvo stvari koje su stvarni kontrolori i voditelji kauzalnog zakona i da bi, bez toga, bilo nemoguće da se bilo šta dogodi.

10.   Učenjaci potvrđuju spomenutu činjenicu sopstvenim riječima, Newton naprimjer kaže: “Gravitacija bez oslanjanja na uzvišeniju silu, koja se naziva Bog, ne bi bila funkcionalna i ne bi mogla us­postaviti Sunčev sistem.” Dakle, i nauka i učenjaci govore o jednoj istoj pojavi, ali pod pretpostavkom da se na stranu ostave vanjski činioci, koji su prepreka realnim stavovima, kao što su strasti, interesi, mržnja, vjerska neukost i izmjena originalnih vjerskih tekstova. Ta stvar i poruka glasi da na čelu lanca dešavanja cjelokupne kreacije stoji Bog.

11.   Jedan od zadataka nauke – nauke u općem značenju – jeste da, pored otkrivanja pojava i njihovih međusobnih utjecaja i veza, načini korak i u upoznavanju i razumjevanju uzroka i njihovih kviditeta, kao i njihovih činilaca i na taj način odogovori na pitanja.

12.   Kur'an časni potencira na umu i moći razmišljanja i taj metod ob­jašnjava kao jedini put za spoznaju Boga, zakona postojanja i, kao rezultat toga, postizanja sreće.

13.   Učenjaci, koji su stekli samo ljudsko znanje, ponašaju se jogun­asto prema nebeskom nauku i osjećaju se nezavisnim, pokazujući pomamljenost svojim naučnim fondom. Međutim, ova pomama nije srodna onome šta se nalazi u njihovim umovima, tj. znanju. Zato Kur'an i naglašava da njihova reakcija ustvari nije naučna negacija, već ono što negira jeste nihov afektivni instrument, ili osjećaji i strasti. Jednostavno rečeno, učenjaci opijeni svojim naučnim rezer­vama, prije nego što zarate s Bogom i vjernicima u Boga, ratuju sami sa sobom. Ovaj rat počele su strasti, nefsanski nagoni i vezanost za kratkotrajni svijet i materijalni život.

14.   Kur'an, uspostavljanjem četiriju osnovnih stubova, sva bića poznaje kao ona koja veličaju, slave i čine sedždu svome Gospodaru. Ukoliko učenjak ova četiri temeljna stuba ne postavi za temelj svojih razmišljanja, neće se upoznati s realnošću Ovoga svijeta i bićima koja na njemu žive, kao ni sa njihovim osobinama i tragovima s kojima neće ostvariti ni povezanost. To znači da nema koristi od postojećeg, bez obzira što u svojoj glavi ima veliki broj umnih koncepata.

15.   Ta četiri temeljna postulata jesu:

16.   Vrijednost učenog čovjeka je u načinu njegovog razmišljanja;

17.   Naučna su razmišljanja mentalne činjenice koje čovjeka vode do objektivnih realiteta;

18.   Ono o čemu se ima znanje (m’alum) jesu vanjska stvarna i ob­jektivna bića;

19.   Znanje i mentalne činjenice tek u trenutku kada odgovaraju ob­jektima u svijetu i postojećim realnostima dobivaju svoju vrijednost.

20.   Opijenost učenog čovjeka ljudskim znanjem ustvari je pokazatelj nepridavanja pažnje činjenici da je znanje nezrelo. Iz tog razloga učenjaci govore:

a)      Ljudsko je znanje u svakoj grani uspjelo za sada pokupiti samo kapi onoga što stvarno postoji i što je još uvijek prekriveno velom tajne;

b)      Ono što nije otkriveno predstavlja more naspram kapljica otkrivenih činjenica;

c)      Naučni rezultati ustvari su još uvijek teorije koje čekaju da budu potvrđene ili odbijene;

d)      Do sada je postojao veliki broj činjenica koje su važile za istinu i naučno mjerilo. Međutim, iznenadnim razvojem znanja, koje polahko sazrijeva i do konačne zrelosti prolazi daleki put, te su “istine” postale neistine. Dakle, svaki dan postoji mogućnost da i trenutne naučne istine budu ipak proglašene nevažećim.

e)      Razilaženja u stavovima i razmišljanjima kada je riječ o hu­manim naukama dovela su do pojavljivanja smjera koji se naziva relativizam, filozofski pravac koji je pretežno prihvaćen na za­padu.

21.   Uz sve navedene činjenice, što uključuje i nestabilnost i nezrelost ljudskoga znanja, upitno je kako čovjek može osloniti se samo na to znanje i tvrditi kako mu je nebeski nauk nepotreban!?

22.   Ukoliko bi sve što smo rekli potisnuli u stranu, mogli bismo zaključiti da se ipak ljudsko znanje tiče samo materijalnog svijeta, na čija pitanja daje odgovore i komentare, međutim, o svijetu prije i pos­lije ne može dati ni pozitivno ni negativno mišljenje. Kako ćemo onda odgovoriti na brojna pitanja u vezi sa prošlošću i budućnošću? Ljud­sko znanje nemoćno je dati odgovore na takva pitanja. Kako je mo­guće prepustiti se nečemu da vas vodi, što vam ne može odgovoriti na esencijalna pitanja koja se tiču vaše lične egzistencije i sudbine?

23.   Kao što je neispravno prigliti samo ljudsko znanje, također neis­pravno je tom istom znanju ne pridati značaj. Vjera i nauka, jedna pored druge, predstavljaju veliku vrijednost i veoma su učinkovite i poučne. U skladu sa vjerskim stavom, znanje i razum provode vjerske metode u praktičan život. Nauka je sredstvo stizanja do zdravoga društva.

Vjera, također, sa svojim zakonima i propisima, koji su krajnje poticajni i učinkoviti, ne samo da ne stoji na putu razvoju, već ističe da je jedno društvo civilizirano srazmjerno činjenici koliko je pažnje dalo i uložilo u razvoj nauke. Vjera tvrdi da svijet treba doći pod vod­stvo i kontrolu čovjeka, koji bi se koristio blagodatima svijeta. Dakle, vjera je ta koja bodri znanje, a ne bori se protiv njega.

Nadajmo se da ćemo shvatiti vjeru i da ćemo se proći opijenosti svojim ljudskim znanjem!


 

[1] Al-Waqi’a: 57. do 59.

[2] Al-Waqi’a: 63. do 65.

[3] Navedeno iz knjige Andišehaje khas, str. 57., Qom: 1980.

[4] Al-Mu’min: 83.

[5] Al-Džumu’a: 1.

[6] Ar-R’ad: 15.

[7] Al-Džasije: 23.

 

 
Pretraga stranice
 
Search this site powered by FreeFind

 
Naša izdanja



ONLINE NARUDŽBA
KNJIGA

 
Uskoro
 -Tefsir Kur'ana, El-Mizan

-Mjera Mudrosti 1

-Mjera Mudrosti 2

-Načela filozofije i metod realizma 1

-Načela filozofije i metod realizma 5

-Islamska filozofija 2

-Naputci i išareti

-Imamet u Kur'anu

-Mudrosti stvaranja

-Božija pravda

-Učenje o duši

 
Audio

Nehdžul Belaga na bosanskom jeziku
 
fondacija "Mulla Sadra" u Bosni i Hercegovini