 |
|
|
SEKULARIZAM
ILI VJERA?
|
|
Razvoj i napredak empirijskih nauka
prouzrokovao je javljanje izvjesnih
zabluda kod jednog broja površnih
učenjaka što je dovelo do nastanka
različitih stavova u odnosu prema
religiji i vjerskim uvjerenjima.
Učinak ovih zabluda doveo je do
različitih rezultata, što znači da
su stavovi i odnosi prema vjeri i
njenim postulatima bili različiti.
a)
Vjera je nepotrebna
Jedna skupina izražava sljedeće
mišljenje: Pored svih postojećih
naučnih otkrića i znanstvenih
napredaka kojima smo dobrano otkrili
i upoznali Objektivni svijet, mi
jednostavno nemamo potrebe za vjerom
niti je moramo prihvatati. Malo po
malo, ovakav stav pustio je
korijene i učvrstio se što je
dovelo do pojave da se odbace svi
vjerski propisi i na društvenom i na
individualnom nivou jer,
predstavljeni su kao prepreka na
putu razvoja.
b)
Praznovjernost religije
Drugi su bili malo oštriji i brži pa
su odmah na početku zaključili da
vjera ustvari predstavlja
praznovjerje i bajke.
Kada im se riječi Naše kazuju,
govore: “Već smo čuli! Da hoćemo, i
mi bismo tako nešto rekli; to su
samo izmišljotine naroda drevnih .”
وَإِذَا تُتْلَى عَلَيْهِمْ آيَاتُنَا
قَالُواْ قَدْ سَمِعْنَا لَوْ نَشَاء
لَقُلْنَا مِثْلَ هَـذَا إِنْ هَـذَا
إِلاَّ أَسَاطِيرُ الأوَّلِينَ
U
svakom slučaju, jedna skupina takvih
učenjaka smatra da su im religiozni
preci i sva vjerska pravila i
znakovi Božiji kao i zakoni vjere
ustvari samo obične izmišljotine i
bajke, čak nisu spremni obaviti
logičan razgovor sa onima koji se
izjašnjavaju kao vjernici.
c)
Zamjena za religiju
Jedni kažu da nisu ni sumnjali da
vjera može riješiti pitanja koja
nisu bila shvatljiva za čovjeka.
Međutim, sada uz sva moderna otkrića
na polju empirijskih znanosti i sa
upoznavanjem prirodnih fenomena,
čovjekov razum može riješiti sva ona
pitanja koja je do sada vjera
trebala rješavati. Evoluirani
moderni razum može otkloniti svaku
prepreku koja se ispriječi na
čovjekovu putu. Usljed toga on, tj.
razum, jeste jedini sigurni oslonac
i utočište koji može ispitati stvari
i dati mišljenje na svim poljima
gdje za to postoji potreba. Do sada
smo bili prisiljeni iščekivati
vjerske naredbe i propise, međutim,
od sada razum može sjesti na
pijedestal Objave i biti njen
nasljednik i zamjena. Upravo na
temelju takvog pristupa ovom
pitanju, osamnaesto stoljeće je i
nazvano stoljećem razuma. Drugi pak
izjavljuju da su razum odgojile
velike civilizacije objašnjavajući
kako je dolaskom grčke, rimske i
islamske civilizacije ljudski razum
upotpunjen čime dobiva priliku da
postane zamjena Objavi, tako da od
tada čovjek za njom nema nikakve
potrebe.
d)
Prirodna vjera
Jedna skupina takvih naučnika nisu
čak pokazali ni spremnost na
razgovor u vezi sa teologijom i
vjerovanjem u postojanje Boga. To su
upravo ljudi što su vjerovali u
Boga, ali nisu se htjeli obratiti
vjerskim izvorima da bi shvatili
vjeru, već tvrde kako treba
prihvatiti urođenu prirodnu vjeru i
staviti je na mjesto dosadašnje
religijske naobrazbe.
Pridavanje velike važnosti razumu u
početku nije rezultiralo
zauzimanjem stava nasuprot važnosti
vjere. Veliki broj onih što su
prednjačili u ovoj misli, kao što
je naprimjer Thomas B, iskazivali su
svoju privrženost Bogu i moralnim
vrijednostima i načelima. Međutim,
korak po korak, otvaranjem novog
poglavlja pod nazivom prirodna
vjera bez objave, počinje
dolaziti do ozbiljnog sukoba između
razuma i vjere, što je prouzročilo
stvarnu sumnjičavost prema vjeri i
odbijanjem svega što je vjersko.
Kur'an časni veoma lijepo i sasvim
jasno iznosi u čemu je problem
kritika i sumnji upućenih vjeri i
Objavi. On ukazuje da je glavni
razlog problemima sličnost
perceptivnih moći kod prethodnika i
modernista.
A
oni koji ne znaju govore: “Trebalo
bi da Allah s nama razgovara ili da
nam kakvo čudo dođe!” Tako su,
gotovo istim riječima, govorili i
oni prije njih, srca su im slična! A
Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji
čvrsto vjeruju.
وَقَالَ الَّذِينَ لاَ يَعْلَمُونَ
لَوْلاَ يُكَلِّمُنَا اللّهُ أَوْ
تَأْتِينَا آيَةٌ كَذَلِكَ قَالَ
الَّذِينَ مِن قَبْلِهِم مِّثْلَ
قَوْلِهِمْ تَشَابَهَتْ قُلُوبُهُمْ
قَدْ بَيَّنَّا الآيَاتِ لِقَوْمٍ
يُوقِنُونَ
Dakle, aktuelni problem i zamjena
Objave razumom nije posljedica
naučnog napretka, već riječ je o
slijeđenju prethodnika. Sličnost
načina na koji pristupaju moderni
materijalisti s načinom kako su to
prethodnici činili objašnjena je
kroz prigovor Brahmi, na koji
je merhum Hadže Nasiruddin Tusi, r.
a., dao odgovor u knjizi
Tadžridul-'aqaid. Njegov odgovor
nije jedini, već bilo je i drugih
koji su učinili isto. Na osnovu
takvog prigovora razum je nezavisan
činilac, koji stoji nasuprot vjere,
a svojim uputama čovjeka čini
nepotrebitim za vjerskom uputom.
Brahme kažu da ono što nam vjera
nudi ulazi u jednu od dvije moguće
opcije:
o
ili
se slaže sa razumom,
o
ili
je u suprotnosti s njim.
Ukoliko se slaže sa razumom, to
znači da neku određenu pojavu i sam
razum može shvatiti. Dakle, nema
potrebe ponavljati te stvari
religijskim pravom, tj. šerijatom.
Drugim riječima, ovdje se radi o
stjecanju već stečenog, a razum
jasno daje do znanja da je takvo šta
nemoguće. Oni zaključuju da razum
svojim prisustvom u društvu, društvo
čini neovisnim od religije, jer on
sam objašnjava ono što je dužnost
religije i Objave da objasne.
Ukoliko su pak ovi zakoni u
suprotnosti s razumom, to bi onda
značilo da su neracionalni,
neispravni i u isti mah
neprihvatljivi. Kako bi, u tom
slučaju, bilo moguće da razumni
ljudi prihvate nešto što njihov
razum odbija prihvatiti. Bilo koju
od ovih dviju mogućnosti da
prihvatimo, na kraju zaključujemo da
je društvo neovisno o vjerskom i
duhovnom materijalu, a treći put ili
mogućnost ne postoji. Također,
nadovezivajući se na prethodni stav
kažu: Ukoliko bi htjeli i popustiti,
posljedica ove sumnje značila bi, u
najmanju ruku, da ljudsko društvo u
svojoj materijalnoj dimenziji života
– sa stanovišta racionalnog
razumjevanja istog – nema potrebe
za Objavom i nebeskim kanunom. Ovaj
stav ima tradiciju dugu više od
sedam stoljeća, s obzirom na to da
je Hadže Tusi još u svoje vrijeme
dao odgovor na spomenuti stav.
Odgovor:
U
prethodnim polemikama dali smo do
znanja da Zbilje i koncepti koji se
nude razumu nemaju dualnu podjelu,
tj. na ono što se slaže sa razumom i
na ono što se protivi razumu, već
postoji i treća vrsta činjenica
koje su iznad razuma i uzivšenije su
od razine razumskih shvatanja. U
neposrednoj blizini naših bića, čak
i u našim bićima, postoje zbilje i
činjenice o čijem postojanju
svjedoči naš razum, koji upravo
iskazuje nemoć i neposjedovanje
informacija kada je u pitanju
njihovo razumjevanje. Pitanje
ljubavi jasno je prisutno u
čovjekovom biću, i razum je bez
imalo sumnje prihvata, međutim
nemoćan je precizno objasniti istu
tu ljubav. Dakle, prvi prigovor
kojim se činjenice ograničavaju na
dvije kategorije, tj. na one što se
slažu sa razumom i one koje mu se
protive, jeste netačan, iz prostog
razloga jer postoje i činjenice koje
razum ne može pojmiti.
Objašnjavanjem položaja i uloge
razuma kod čovjeka i mjesta Objave u
stvorenome, kao i objašnjenjem
kakvoće uzajamne veze razuma i
Objave i njihovih recipročnih
usluga, veoma lahko može biti
dokazana neutemeljenost i
nesigurnost spomenutih dokaza. U
kratkim crtama ukazat ćemo na te
veze:
a)
Vjera i nebeski nauk su
istiniti.
Kada
je riječ o spomenutom principu, on
je detaljno i temeljito dokazan i
objašnjen u teološkim i filozofskim
raspravama. Objašnjenje za to
pitanje treba potražiti u akaidskim
izvorima, a mi da se ne bismo
udaljili od teme nećemo se sada
baviti njime.
b)
Nužnost Božijeg postojanja,
nužnost postojanja Objave i
neophodnost proživljenja spadaju u
red razumnih nužnosti.
Razum
je ozbiljno prihvatio postojanje
Božije. On je Stvoritelj svjetova.
Čovjeka je, između ostalog, stvorio
ali ne uzalud, već sa određenim
ciljem do kojega treba stići. Za
stizanje do toga cilja postaje jasna
neophodnost proživljenja.
c)
Čovjek ima svoje obaveze.
Ukoliko je biće stvoreno sa
određenom svrhom, u tom slučaju mora
se kretati u skladu sa zakonom da bi
moglo stići do cilja. Biće se mora
kretati u skladu sa zakonom što
znači da ima svoje obaveze i
propise, i samo ukoliko ih se bude
pridržavao, moći će stići do cilja.
Ukoliko ih pak napusti to će biti
povodom izostajanja i udaljavanja od
cilja. Postavlja se pitanje da li
čovjek može oslanjanjem na razum i
njegovu moć stići do svoga cilja,
tj. do vječne sreće? Odgovor je na
postavljeno pitanje negativan.
Zašto?
Opažaji razuma, vezani za vjerska
pitanja univerzalnog su karaktera.
To znači da razum ne može shvatiti
precizne i partikularne detalje.
Naprimjer, razum shvata da je
obavezno zahvaliti Onome što daje
blagodati. Dakle, mora se zahvaliti
Bogu. Ali, na koji način, to već ne
može shvatiti. Kvalitet je zahvale
razumu nejasan. Također, razum ne
može sam shvatiti zakone i pravila
namaza, posta i hadždža.
Razum
u općim crtama shvata da je zlo
loše, a pravda dobra. Međutim, ne
shvata koja njegova djela za sobom
povlače zlo, a koja pravdu u odnosu
na druge ljude. Razum shvata da je
nasilje loše, međutim, na shvata da
je zabranjena kamata ustvari jedan
od primjera nasilja i zla prema
drugima. Usljed toga razum ne može
shvatiti niti precizno analizirati
veliki dio svojih obaveza prema
Bogu, pa čak ni prema sebi kao
čovjeku i prema društvu kojem
pripada. Nakon ovoga kratkog uvoda
posvetit ćemo pažnju recipročnom
odnosu i vezi između razuma i
Objave, da bi nam postalo jasno o
kakvoj vezi je riječ i kakvu ulogu
ima svaki od spomenutih činilaca.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Pretraga stranice |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Uskoro |
-Tefsir Kur'ana, El-Mizan
-Mjera Mudrosti 1
-Mjera Mudrosti 2
-Načela filozofije i metod realizma 1
-Načela filozofije i metod realizma 5
-Islamska filozofija 2
-Naputci i išareti
-Imamet u Kur'anu
-Mudrosti stvaranja
-Božija pravda
-Učenje o duši
|
| |
|
|
|
Audio |
Nehdžul Belaga na bosanskom jeziku | |
| | |
|
|
|
|
| |
|
IZVORI