Sljedeće načelo sekularista jeste antropocentrizam. U toku povi­jesti čovječanstva uvijek je bilo onih koji su istrajavali na zamjeni Objave i vjere, onih koji su svoju sreću i savršenstvo vidjeli u svijetu bez vjere. Nekada bi govorili kako je zamjena za vjeru razum i nauka, a drugi put su proturali slobodu na prijesto. Jedno vrijeme zalagalo se da osnov čovjekovog života bude mišljenje većine, da bi zatim profit i bogatstvo bilo predstavljeno najvrijednijim temeljem čovjekovog živ­ota. Na red je stigla moć i upravljanje kao temeljni oslonac, da bi ga promjenom životnih uvjeta zamjenio napredak i društveni progres.

Ovdje se nameće veoma ozbiljno pitanje, čiji odgovor bi mogao riješiti nedoumice u vezi sa većim dijelom spomenutih zamjena. Prije nego li ga postavimo, iznijet ćemo jednu veoma jasnu ali često zapostavljenu činjenicu.

Pravila razgovaranja

U brojnim ajetima Kur’an časni objašnjava ljudima pravila razgovaranja i način stizanja do svojih prava, kao što objašnjava i način na koji se mogu postići uvjeti za poželjan oblik razgovora. Ukoliko se ne obrati pažnja na te uvjete, bit će doveden u pitanje te­melj razgovora koji, kao takav, iz sebe neće iznjedriti učinke koji sli­jede kao rezultati traganja i borbe za Istinom. Spomenuti uvjeti su sljedeći:

A)    Znanje i upućenost;

Čovjek za kojeg je važna samo Istina mora posjedovati znanje i biti dobro obavješten, kao što se mora držati na odstojanju od emo­cija. Ono što u trenutku razgovora izlaže mora biti u skladu sa nauč­nim zakonima.

B)     Čuvati se preduhitrenog presuđivanja

Riječ je o veoma važnom pravilu za one koji svojim razgovorom žele stići do Istine. Prije nego li se čuje objašnjenje sagovornika, ne treba davati ocjene i donositi sud o nečemu. Čovjek koji traga za Isti­nom mora suditi na temeljima Istine, a ne bi trebao prvo donositi pre­sudu da bi zatim tragao za odgovarajućim dokazom koji bi potvrdio njegov sud.

C)     Razumjeti stav sagovornika;

Uvjet kojeg Kur’an časni jasno daje do znanja kada je u pitanju kultura ponašanja prilikom razgovora ili naučne rasprave, jeste i to da čovjek zna i razumije ono o čemu sagovornik govori. Iz prostog razloga što, ukoliko ne bi znali ono o čemu s nekim razgovaramo ili raspravljamo, shodno principima zdrave logike, ne bismo imali pravo o tom pitanju negativno se izjasniti, a kamoli prihvatiti ga. Zahvalju­jući tome moramo dobro razumjeti ono o čemu razgovaramo.

D)    Sigurnost;

Sljedeći potreban uvjet jeste postojanje sigurnosti prilikom rasprave i razgovora. Ukoliko bi atmosfera bila nezdrava ili ako bi morali biti oprezni usljed opravdanog straha zbog moguće opasnosti koja prijeti u slučaju iznošenja određenih činjenica, takva situacija bi bila nezdrava i nepovoljna za prisustvo istinoljubivosti i borbe za istinu. Zbog toga Kur’an časni izričito daje do znanja da, prilikom razgovora, svi trebaju imati osjećaj sigurnosti jer samo s tim osjeća­jem mogu reći ono što stvarno misle.

E)     Mjerilo procjene;

U svakoj raspravi mora postojati mjerilo na osnovu kojeg bi postale jasne granice vrijednosti i bezvrijednosti. To mjerilo treba biti prihvaćeno od obje strane učesnice u raspravi, na temelju kojeg se može napraviti razlika ispravnih i logičnih stavova od onih koji nisu takvi.

Da bi nam pobrojana pravila i uvjeti postali bliži i prihvatljiviji, citirat ćemo nekoliko ajeta u kojima se govori upravo o ovoj temi.

Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.[1]

وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَعْلَمُونَ

Veličina ovog ajeta ili, tačnije rečeno onoga što se u njemu traži, postat će nam jasna kada uzmemo u obzir činjenicu da mnogobožac spomenut u ajetu pripada skupini idolopoklonika koji su prekršili ugovor koji su sklopili s Poslanikom, s. a. v. a., i u ratnim su od­nosima s muslimanima. Allah, dž. š., je svome Poslaniku dozvolio proljevanje njihove krvi na svakom mjestu gdje god da ih sretnu, s obzirom na kršenje dogovora o miru i međusobnom nenapadanju. Zbog toga što ljudi koji krše zakone i međusobne dogovore dovode u opasnost živote svih ljudi, predstavljajući na taj način ozbiljnu prijet­nju miru i slobodi. Međutim, Kur’an kaže sljedeće: Ukoliko bi neko od tih agresora i prijestupnika i kršioca zakona o ljudskim pravima iz­razio želju za razgovor, daj mu priliku i obezbjedi mu sigurnost! Čak da i ne prihvati tvoje riječi, nemate ga pravo ubiti! Već otpratite ga do sigurnog teritorija, tj. vratite ga njegovoj skupini. A ukoliko i dalje ostane sa svojima, tada je isti kao i oni i možete ratovati protiv njega.

Zato obraduj robove Moje koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.[2]

فَبَشِّرْ عِبَادِ الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

U ovom časnom ajetu navedena su tri osnovna principa razgovora i rasprave: Prvi jeste slušanje sagovornikovih riječi radi razumjevanja onoga šta se govori. Drugi jeste imati mjerilo procjene, i u skladu sa trećim principom potrebno je izabrati najbolju mogućnost koja je predložena, tj. rečena. Da bi, ukoliko se postupi u skladu sa ovim uputama, slijedio rezultat koji je naveden na kraju citiranog ajeta. Prvo, takvim postupkom stupamo među one koji imaju uputu Božiju i podršku ustrojstva kreacije, drugo, nalazit ćemo se među onima koji posjeduju razum. Ovakav postupak pokazatelj je da se razgovor ili rasprava ne radi površno, već pitanje je potrebno suštinski posmatrati.

Ima ljudi koji se o Allahu prepiru bez ikakva znanja i bez ikakve upute i bez Knjige svetilje.[3]

 كِتَابٍ مُّنِيرٍ وَمِنَ النَّاسِ مَن يُجَادِلُ فِي اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَلَا هُدًى وَلَا

Upućenost se može steći na jedan od triju načina. Ukoliko čovjek ne bi imao jedan od ova tri sredstva, to bi značilo da je neuk i neu­pućen.

a)      Znanje. Riječ je o perceptivnoj moći koja ima jedan broj van­jskih perceptora, tj. osjetila i jedan broj unutarnjih kao što su razum, intuicija i imaginacija.

b)      Moralna savjest i fitret. Čovjek ima još jednu vrstu percep­tivne moći koja se naziva pratkični razum ili moralna savjest ili pak fitret, koji može shvatiti zbilje iznad onih koje razum ili vanjska čula mogu pojmiti.

c)      Objava. Jedno od najmoćnijih sredstava spoznaje za čovjeka kada su u pitanju činjenice od esencijalne važnosti poput početka i završetka postojećeg, unutarnjeg i vanjskog, te razumjevanja same kreacije jeste Objava. Kur’an kori ljude zato što raspravljaju o Bogu i zbiljama i u vezi sa tim stvarima daju lična mišljenja, a u rukama ne­maju ni racionalnih argumenata, ni upute potekle od moralne savjesti, niti poznaju Objavu Božiju. Na osnovu čega oni daju mišljenja? Zar to što pričaju nisu ustvari neutemeljene i nelogične riječi? Zar nije ri­ječ o pretpostavakama koje ni jedan zdravi fitret ne može prihvatiti?

Sada, nakon relativno dugog objašnjenja počinjemo sa temom postavljajući sljedeće pitanje:

Da li su ljudi koji pokušavaju pronaći zamjenu za vjeru i Objavu taj izbor učinili svjesno? Da li su ispoštovali uvjete rasprave i razgo­vora? Ili su pak, bez uzimanja u obzir potrebnih uvjeta, i bez prisustva sagovornika, samovoljno donijeli sud? Drugim riječima, sami su se žalili, sami su bili svjedoci i sami donijeli presudu koja nije utemel­jena na principima razuma.

Odgovor

Kur’an časni na spomenuto pitanje daje općenit odgovor. Razlog zbog kojeg postupaju na ovaj način vidi u dvama faktorima, dajući do znanja da ako bi čovjek svjesno napustio ovakav vid ponašanja, ni­kada ne bi sudio na takav način, niti bi iznosio takve stavove. Spomenuti faktori jesu osjećaj nepotrebnosti i obožavanje strasti.

Kada čovjek osjeti da mu je nešto nepotrebno, trudi se predstaviti ga nevažnim. Osim toga, želi ga prikazati nečim što se protivi vrijed­nostima. Riječ je o dokazanom i isprobanom iskustvu, koje ima bro­jne primjere u ljudskim prohtjevima bilo porodičnog, bilo individual­nog ili društvenog života. Kur’an časni to potvrđuje kada je u pitanju negiranje Istine: Zaista čovjek se uzobijesti kada se neovisnim osjeti. U takvom stanju čovjek je spreman pogaziti sve uvjete i pravila, što se dobro vidi kada su u pitanju pravila razgovaranja.

Kada je riječ o obožavanju strasti, jasno je da čovjek, kao biće čiji život se temelji na obavještenosti i izboru, uvijek ima birati između dvije ili više mogućnosti, uvijek je, dakle, na raskrsnici odluke – izabrati strasti ili Boga. U takvim prilikama jedna skupina kaže: i ne obožavamo osim Gospodara, i samo Njegove zakone slijedimo, kre­ćući se pravim putem što upravo predstavlja primjer robovanja Al­lahu, dž. š., i nepokoravanja ni jednoj drugoj moći ili faktoru. Oni su takvi zato što stvarnu vrijednost vide samo u Istini i ništa drugo nije vrijedno da bi za to mogli prodati svoj život. Druga skupina na istoj raskrsnici kada treba odabrati smjer kretanja obavezno bira sljedeći moto: Za boga svoga strasti svoje – kojima čini sedždu i čija nare­đenja izvršava. Tada, nakon prvog izbora dolazi do novog konflikta, iz dubine savjesti postavlja se sljedeće pitanje: A šta s Bogom? Kako odgovoriti za počinjene grijehe, prijestupe, zla i kako ih opravdati? Da bi se spasio ovoga unutarnjeg glasa kojeg diže njegova savjest kaže: Mi imamo samo dunjalučki život gdje se rađamo i umiremo, a vrijeme je to koje nas uništava. Dakle nema mjesta nekakvom odgovaranju, nema habera od bilo kakvog suđenja, zato ne treba ni da se žalostimo, ni da se zbog te lažne zabrinutosti ustežemo od užitaka, nasilja i ostalih ljepota. Međutim, Kur’an časni u sljedećem ajetu kaže:

A oni o tome baš ništa ne znaju,[4]

 لَهُم بِذَلِكَ مِنْ عِلْمٍ وَمَا

Skloni su pričati o onome što ne znaju i za takvo šta nemaju ni­kavoga argumenta. Ono što ih tjera da to čine jeste želja za slobodom i želja da ne osjete pred sobom nikakve prepreke. Čak i kada su u pi­tanju protesti lične moralne savjesti.

Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi pa pita: “Kada će Smak svijeta biti?”[5]

بَلْ يُرِيدُ الْإِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ يَسْأَلُ أَيَّانَ يَوْمُ الْقِيَامَةِ

Čovjek, prije nego li pomisli na prednost slobode nad vjerom, znanja nad Objavom i napretka nad poslanstvom, misli na ličnu slo­bodu. On ne želi da ga bilo šta sputava kako bi mogao uživati u živ­otinjskim strastima i živjeti razuzdanim životom. Budući da vjeru na tom putu vidi preprekom i kočnicom koja mu stalno govori kako je potrebno poštovanje ustrojstva stvorenog, nužno je slijediti razum i Objavu, činjenje zla i kršenje tuđih prava je kriminal, haram je praviti smutnju u umetu, mora se poštovati čast drugih ljudi, nije u skladu sa ljudskim principima i Božijim zakonima ulaziti unutar granica drugih ljudi i porobljavati ih, prekršitelj treba biti kažnjen itd. Zahvaljujući tome osjeća da je najbolje rješenje u osnovi negirati vjeru.

       Najbolji argument koji potvrđuje kur'anske riječi jeste brzi raz­voj antropocentrizma, tj. humanizma u doba renesanse i obra­zovanja racionalizma i sekularizma. Veoma je jasno da je glavni cilj teoretičara sekularizma postaviti svoje želje za mjerilo i temelj svega drugog.

Historijat nastanka humanizma

Razvoj humanopoklonizma najviše se primjećuje u doba rene­sanse. Teško je pronaći ogranak čiji je razvoj bio tako jak i brz kao što je razvoj humanizma u renesansi. Datum zametanja humanizma vraća nas pretkraj trinaestog stoljeća na jug Italije. U početku, riječ je bila o jednom književnom pokretu, da bi nakon kratkog vremena dobio politički izgled i ton uvjerenja a kao takav se iz Italije proširio u ostale evropske države. Pažljiv pregled ove ideologije zahtjeva dosta vre­mena, međutim, spomenut ćemo kratak opis koji je učinio jedan od teoretičara kako bi nam do određene granice postale jasne važnije koordinate ovoga termina. On za humanizam navodi sljedeće odre­đenje: “Filozofija koja određuje vrijednost i položaj čovjeka na taj način što ga stavlja na mjesto mjerila i parametra svih stvari, drugim riječima tema joj je čovjekova suština, granice i priroda.” Dakle, u skladu sa sekularističkim svjetonazorom čovjek je mjera svih stvari. Ovo pitanje treba posmatrati sa dvaju aspekata i na taj način otpratiti ovu filozofiju do njene rake:

a)      ekstremna aktivnost humanizma, i

b)      ekstremna pasivnost humanizma.

Humanizam nije uspio održati se na liniji srednjeg puta i na prin­cipu čovječnosti, već kretao se iz krajnosti u krajnost. Da bi nam postale jasne obje strane, iznosimo potrebna objašnjenja.

Ekstremna indiferentnost humanizma

Humanizam za temelj i postavku svoje ideologije uzima čovjekove prohtjeve, naklonosti i prirodne težnje.

Šta je to čovjekova prirodna naklonost?

Svaki čovjek u svom biću osjeća prisustvo dvije vrste prohtjeva. Svakoj od njih pridaje pažnju i poštovanje. Jedna vrsta jesu prirodni prohtjevi kao što je nagon za uzimanjem hrane, za spavanjem, udo­voljavanjem strastima, te u slučaju potrebe, uklanjanjem konkurencije sa svoga puta. Dakle, voli dobru hranu, dobro sklonište radi odma­ranja, dobro prevozno sredstvo radi putovanja i provoda, dobrog sudruga radi društva i što više snage i moći radi ratovanja. Druga vrsta prohtjeva jeste želja za saznanjima i upoznavanjem svijeta, naklonost prema epistemologiji, savršenstvu, istinoljubivosti, ljubav prema tim stvarima je prirodna i svaki čovjek osjeća u sebi njihovo prisustvo bez imalo sumnje. Većina filozofa i mislilaca, i starog i no­vog doba, nisu uopće sumnjali u postojanje ovih naklonosti i iznosili su veliki broj dokaza u cilju potkrepljenja njihovog postojanja. S druge strane, drugu vrstu prohtjeva proglasili su boljom i vrijednijom od prve vrste, tj. prirodnih potreba. Pojedinci, između kojih i S’adi Širazi u principu prirodne potrebe i naklonosti smatra za uvod i pripremu za stizanje do savršenstava i stvarnih ljudskih potreba. U tom kontekstu kaže da je uzimanje hrane radi života, a nije život radi uzimanja hrane. Moramo jesti da bismo živjeli i da bismo u životu stigli do ideala i savršenstava. Većina učenjaka previđanje ovih savršenstava i čovječanskih potreba smatra rezultatom izumiranja čovjekovog autoriteta i vrsne razlike koja ga čini boljim od životinja. Saobrazno ovome, humanizam je ustvari uvreda čovječnosti i njegovo ponižavanje.

Humanizam slijedi animalnosti

Humanizam je čovjeka, uputivši ga na slijeđenje životinjskih pri­rodnih sklonosti i potreba, te dajući im prioritet i smisao čovjekovog života, spustio sa trona čovječnosti na polje animalnosti.

Mewlana kaže da čovjek postaje čovjek tek kada se spasi svojih ruku i životinjskih nagona u sebi. Sve dok je u zamki sna, gurmanstva i putenosti, nije razumio čovječnost. Nalazi se u jami, a misli da je na obronku.

Vjerovatno je većini ljudi teško da se pomiri sa činjenicom da još na Ovom materijalnom svijetu postoje dvije vrste ljudi. Jednu vrstu predstavlja čovjek koji je priklješten u jami, a nije svjestan toga, misli da je širina svijeta upravo ono što mu se u ovoj tami punoj blata i za­gađenosti nudi.

U čemu je vrijednost čovjeka?

Ukoliko bismo željeli odrediti vrijednost čovjeku, jedini standard na osnovu kojeg bi takvo određivanje bilo moguće jeste znanje i obavještenost o zbiljama egzistencije. Druga pak vrsta ljudi na Ovome svijetu jesu oni ljudi koji imaju znanje o svom početku i koncu, i ne samo to, oni imaju znanje o Svijetu od korice do korice. Čovjek koji boravi u tami neznanja nije čovjek.

Mewlana u vezi s tim govori kako je čovjekova duša izatkana od znanja i spoznaje na osnovu čega je, što se više zna, duša veća. Zatim Mewlana pravi usporedbu između životinje, čovjeka i meleka pa kaže sljedeće: Ukoliko nam život više vrijedi od životinjskog, to je zbog znanja. A činjenica da melek više vrijedi od ljudi jeste zbog toga što sa životinjom nema nikakve sličnosti. Tvrdnja da oni koji srce imaju vrijede više od meleka objašnjena je sljedećim ajetom: i pouči Adema imenima svim. Zatim nastavlja da nije bilo te prednosti ne bi bilo smisla da se meleki poklone pred čovjekom, jer nema logike da se onaj što je bolji pokloni lošijem od sebe, to se ne slaže ni sa pravdom ni sa mudrošću Božijom. Ukoliko čovjek obogati i ojača svoju dušu znanjem o zbiljama postojećeg i na taj način sebe učini savršenijim, kreacija će mu se pokloniti. Dakle, mjerilo čovjeka nije njegova van­jska forma, već čovjek je čovjek ukoliko dušu ima.

       Crtež na duvaru poput čovjeka je,

       pogledaj u lice kao da živo je.

       To lice svjetlo dušu nema znaj,

       idi, potraži rijetki dragulj taj!

Čovjek koji je prevaren i zarobljen u stupicu prirode lišen je ve­likog broja zbilja, on kao takav, izgubljen, ne zna niti poznaje čak ni svoje osnovne zbilje. A zbilje se mogu shvatiti samo odbacivanjem koprena prašnjavih ovozemaljskih želja i strasti životinjskih.

Kur'anski opis čovjeka

Ljudi koji su se prepustili prohtjevima i životinjskim porivima jesu poput životinja koje lutaju, čak i gori su od njih kaže Kur'an časni, zbog toga što je životinja stvorena da bude životinja, ona drugačija ne može biti, to je njen oblik egzistencije, međutim, čovjek je odabrao svojevoljno da ne koristi perceptivnu moć:

Oni srca (razum, intuiciju) imaju - a njima ne shvataju, oni oči imaju - a njima ne vide, oni uši imaju - a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni.[6]

ِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

Na drugom mjestu u vezi sa ljudima koji slijede ideju humanizma i životinjske nagone u sebi kaže se da su izgubili identitet i stvarnost. Koja kazna je veća od mogućnosti da čovjek bude umno poremećen, te da mu djela budu neuračuniva, a da sam ne shvata kakav je u stvar­nosti i da ne shvata da su mu djela loša. Kur'an časni takve ljude sma­tra razumnim, tj. onima koji su u isto vrijeme i poremećeni i razumni, pored očiju slijepi, a pored moći da shvataju maloumni.

A jesi li vidio onoga koji je za boga svoga strast svoju uzeo, onoga koga je Allah u lutanju ostavio u stanju znanja, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će ga, ako neće Allah, uputiti? Zašto se ne urazumite?[7]

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَى عِلْمٍ وَخَتَمَ عَلَى سَمْعِهِ وَقَلْبِهِ وَجَعَلَ عَلَى بَصَرِهِ غِشَاوَةً فَمَن يَهْدِيهِ مِن بَعْدِ اللَّهِ أَفَلَا تَذَكَّرُونَ

Nema veće kazne od svjesnog izabiranja neznanja – da čovjek može vidjeti, ali da to ne želi, da može čuti ali da neće.

Ekstremna neumjerenost u humanizmu

Ovaj aspekt krajnosti u humanizmu podrazumjeva se u činjenici da je za mjerilo svega postavljen čovjek i njegovi prohtjevi. Mjerilo istine jeste čovjekova apsolutna želja. Sve što čovjek želi to i vrijedi, sve što mu se dopada, to je i lijepo. Međutim, treba dobro ispitati ovakav odnos prema stvarnosti, treba ispitati da li čovjekove želje odgovaraju realnosti, ili je pak naša bezdušnost miljama daleko od nje.

Da li nam je dostupna vanjska realnost?

Ukoliko bi čovjek pošteno sagledao realnost svoga postojanja, shvatio bi da većina priča i ideja nisu ništa više doli fatamorgane i stranačke parole koje se skladaju radi stizanja do posebnih ciljeva i interesa i da uopće nisu utemeljene na intelektu, a kao takve nemaju nikakvog vanjskog realnog traga i učinka.

Čovjek je potrebito biće

Kada bi se čovjek pogledao u ogledalu realiteta, shvatio bi da je biće koje je ograničeno potrebom. Ukoliko želi ostati živ ima potrebu za hranom, vazduhom, vodom, snom, skloništem. Ukoliko se želi njima koristiti ima potrebu za naporom, djelovanjem, radom. Za sve što dobivamo moramo se zauzvrat odreći jednog dijela sebe, tj. svoje energije, bilo mentalne bilo fizičke. Upravo ova davanja zauzvrat, htjeli mi to ili ne, troše našu životnu energiju što nas iz trenutka u trenutak, i iz dana u dan, približava našem kraju, koji se dešava nastu­pom smrti, kada od naših tijela ne ostaje ni traga ni glasa.

Dakle, čovjek je zavisno biće. Ako zavisi da bi opstalo, onda mora zavisiti i da bi nastalo. Svako biće koje zavisi ima potrebu za oslon­cem. Kada iz tog ugla posmatramo i ostala stvorenja, vidimo da su i ona zavisna kao i čovjek. Dolazimo do zaključka da je cijela kreacija zavisna i da ima potrebu za osloncem. Filozofski i racionalni dokazi i demonstracije ukazuju da oslonac mora biti biće koje ne zavisi i koje nema potrebe, koje je iznad vremena, mjesta i svih ostalih ograničenja, koje je iznad nebesa i zemlje – riječ je o Onome Koji je sve stvorio.

Postavlja se pitanje kako je moguće da biće koje je stvoreno, pot­rebito i nemoćno bude mjerilom svega postojećeg? Da li se zbilja kreacije mjenja pod utjecajem teorija, ideja, proklamacija i parola? Kako može biće, koje ni manje od jednog trenutka ne može a da se ne oslanja na nešto, tvrditi da je temelj svega postojećeg, postojećeg kome ne zna ni početka ni kraja, osim putem Objave i poslanstva koje svjesno niječe?

       Saobrazno rečenom “autokefalnost čovjeka” i “mjerilo sveg postojećeg” koje su utemeljene na ideji humanizma nikako se ne slažu sa činjenicom kontingentnosti ljudskog bića, koji i da bi nastao i da bi opstao ima potrebu i ovisi o nečemu.

Šta znači antropocentrizam?

U vezi s ovim pitanjem postoji veliki broj mišljenja i stavova. Neke od njih ćemo ukratko iznijeti, da bi ih zatim podvrgli kritici.

a)      negiranje obaveze;

Jedno od sagledavanja ove ideje ukazuje na činjenicu da čovjek, kao savremeno biće, u vremenu civiliziranosti ne želi prihvatiti teret obaveze, već želi biti slobodan i nezavistan. Posljedica slobode i nezavisnosti znači nemati obaveza ni prema kome, pa čak ako bi onaj koji obavezuje bio i sami Bog. Čovjek želi napraviti igru riječi pa umjesto da kaže: “Čovjek je obavezan da bude rob.”, voli reći sljedeće: “Čovjek ima pravo biti rob.” To bi značilo da su vjerski propisi i Božiji zakoni u suprotnosti sa čovjekovom slobodnom misli. Današnji čovjek je doživio razvoj, što znači da je prošlo vrijeme obaveze. Upravo zato nije obavezan, već ima pravo biti rob. Pravo na osnovu kojeg je slobodan, ukoliko želi, može i robovati Bogu ali i ne mora. Slobodan je privatiti ili ne prihvatiti dužnost.

Važna napomena!

Prije nego li počnemo s kritikom ovakvog shvatanja stvarnosti i čovjekove zbilje, potrebno je da ukažemo odakle je došla ova misao. Lahko je uočiti da kada je riječ o ovakvom pogledu na svijet da je on utemeljen na miješanju pojmova, tj. na greški. Pojam rob Božiji i Go­spodar prokomentarisan je s istim značenjem roba i gospodara koje se koristi u društvenim konvencionalnim odnosima. Očito je da se radi o potpuno pogrešnom objašnjenju. Kada govorimo o robovlasništvu među ljudima, rob je sredstvo koje nema volje, kome su sve koristi uskraćene, a njegov gospodar je apsolutni posjednik i njega i onoga što on privređuje. Značenje robovanja Gospodaru Bogu upotpunosti je suprotno. Dakle, sve koristi i rezultate dobiva rob uz dodatna davanja Gospodareva. Primjer onih što na Allahovu putu dijele svoje imetke je poput primjera zrna iz kojeg nikne sedam klasova, a na svakom klasu po stotinu zrna, a Bog će uvećati kome hoće. Prva razlika je u pitanju koristi i zarade koja u društvu pripada gospodaru, a u odnosu čovjek - Bog, rob biva opskrbljen i dobiva dodatak. Druga razlika je u robov­lasničkom odnosu. Gospodar ima potrebu za robovim radom, među­tim, u robovanju Bogu priča je drugačija – rob je taj koji ima potrebu za Gospodarem. Bog je neovisan, apsolutno moćan.

O ljudi, vi ste si­romasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavistan i hvale dostojan.[8]

يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاء إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ

Treća razlika govori o stvarnosti robovlasništva. Rob je ovdje, dakle u ljudskoj dimenziji sputan, dok je u robovanju Bogu, upravo na principu postizanja slobode od svake vrste ljudske sputanosti i robovanja, rob Božiji. Filozofija poslanstva sadržana je u slobodi čovjeka.

Koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi.[9]

الْخَبَآئِثَ وَيَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَالأَغْلاَلَ الَّتِي كَانَتْ عَلَيْهِمْ

Dakle, poslanici su došli da ljude oslobode stega i lanaca koje su sami skovali i u kojima su sputani, a nisu došli da bi ih porobili.

Četvrta razlika je u tome što se u robovlasništvu rob lišava društ­venih počasti, slobode, prava glasa i ostalih društvenih privilegija. Nema pravo prisustvovati sastancima, nema pravo glasa i izjašn­javanja. Na njega gledaju sa podozrenjem. Međutim, kao rob Božiji, čovjek ima dozvolu za ulazak i izlazak, na njega se s poštovanjem gleda, njemu se kaže:

O dušo smirena, uđi kod Gospodara svoga zadovoljna a i On s tobom zadovoljan, uđi među Moje robove, uđi u Moj Džennet.

Zato što je apsolutno moćan i neovistan, Bog u Džen­netu daje mjesta odbačenim i zaboravljenim i stavlja ih na mjesta svojih izabranika i miljenika.

Imam Sadik, a. s., kaže sljedeće:

“Užitak prisustva pred Bogom i užitak razgovora s Bogom čini da svi bolovi i sve teškoće budu zabo­ravljene.”

Zbog toga Sejjid Bin-Tavus slavi prvi dan punoljetnosti kada počinje biti obavezan vršiti vjerske propise, časteći ljude zbog toga što je dostigao stepen kada može biti sagovornik Bogu i što se može odazvati pozivu O vi koji vjerujete.[10] Dakle, ne treba riječ taklif, tj. obavezu shvatiti kao teškoću, kako je shvaćena u svakodnevici, i nakon toga reći kako je čovjek uznapredovao i neće više povijati leđa pod obavezama. To bi bilo isto kao kada bi neko rekao: “Pošto je čovjek uznapredovao, studenti neće više prihvatati teškoću is­traživanja, dosta je bilo obaveze.” Zar istraživanja nisu jedna vrsta obaveze? Zar odlasci u laboratorije i istraživačke centre nisu popra­ćeni zamornim i dugotrajnim radom? Treba dakle na temelju takve logike obustaviti i naučne radove jer, iscrpljujući su!

Kritički osvrt

Ukoliko bi ova dva pojma “pravo” i “obaveza” ispitali, postalo bi jasno da ne ide svako pravo u korist čovjeka niti ga dovodi do savrštenstva. Kao i da nije svaka obaveza štetna i ne sprječava čovjeka od postizanja savršenstva. Nema sumnje da je Stvoritelj čovjeku na raspolaganje dao moć pomoću koje može birati, na osnovu čega možemo zaključiti da je biranje pravo svakog čovjeka. Da li se može reći ako čovjek pod plaštom ovoga prava odluči učiniti krimi­nal, pa ubije nekoga, da je to ubistvo u korist njegove ličnosti i sti­zanja do savršenstva. Nemojte se začuditi, ali Nietzsche na to pitanje daje pozitivan odgovor, bez obzira što je pred kraj svoga života zbog ovoga potvrdnog odgovora dospio u težak položaj na kojeg se ogor­čeno tužio. Da li na temelju prava da izabere, kada popije otrov i uništi svoj život, čovjek spomenuto “pravo” upotrebljava u svoju korist?

Da li je odlazak u laboratorije i prihvatanje “dužnosti” istraživanja, što podrazumijeva napor i iscrpljujući rad, bezvrijedno i u smjeru čovjekovog nazatka? Da li su noćni odlasci u cilju pružanja pomoći nemoćnima, što spada u čovjekove moralne obaveze, usmjereni protiv ličnosti i protiv čovjekovog prospreriteta?

Iz svega rečenog može se zaključiti sljedeće: Niti je svako pravo popraćeno napretkom, niti svaka obaveza znači nazadak.