Pregled sekularističkih argumenata

Na temelju naučnog pravila svaka ideja da bi bila dokazana mora biti argumentirana. Na taj način osim što nudi razlog da bude prihva­ćena, vrši i organizirano širenje svoje misli. Prirodno da ni ideja se­kularizma nije izuzeta iz ovoga pravila.

Za spomenutu ideju ponuđen je veliki broj argumenata, koji su, bez obzira na privlačan izgled, lišeni zadovoljavajuće čvrstine. Ne­kada bi argument bio ponuđen na takav način da je ustvari riječ o pu­kom ponavljanju ili je pak sami izvor argumenta neprihvatljiv i spo­ran zato što nema u sebi oficijelnog racionalnog elementa.

Argumenti koje sekularisti nude mogu biti podjeljeni na dvije grupe:

a)      Ono što predstavlja skicu i osnovne crte ideje sekularizma, i ustvari nije riječ o argumentu. U svakom slučaju i to je veoma korisno radi upoznavanja sa idejnom linijom, koju osnivači sekularizma prate, što je veoma bitno za upoznavanje sa se­kularizmom za one koji ga nikako ili dovoljno ne poznaju.

b)      Argumenti koji manje-više imaju boju dokaza. Što neka ideja ima jače argumente, lakše je postaviti se prema njoj, zbog toga što je logičke argumente veoma lahko potvrditi ili odbiti. U ovom drugom dijelu pokušalo se dati pažnje čak i sumnjama, koje su promakle kovačima argumenata i da se na sve ponudi zadovoljavajući odgovor, zato što je cilj rasvjetl­javanje Istine, a ne uvjeravanje sagovornika. Dešava se da u iznijetom prigovoru ili sumnji, koje pojedinci iznose, svjesno ili nesvjesno, hotimično ili nehotično, bez obzira što je nekada riječ o muslimanima koji i namaz obavljaju i prihvataju islam­ske šarte, tj. principe, nakon pažljivog posmatranja i analize, bude uočena neophodnost stizanja do rezultata koji nisu ništa drugo doli potvrda sekularističke ideje. Usljed toga neo­phodno je obratiti veliku pažnju samo na misli i ono čime one rezultiraju, a ne na ličnosti i vlasnike tih misli. Činjenica da je mislilac musliman ili skeptik nije razlog da određena sumnja ili prigovor ne bude razmotrena i podvrgnuta kritici, upravo u sekularističkim aktima. Kao što razmatranje tih ideja na ovako rigorozan način ne znači da obavezno pripadaju sekularistima.

Stavovi sekularističkih skupina

Ljudi koji vjeruju u nepomirljivost i u trajni sukob između vjere i dunjaluka, kao i u suprotnost između vjerskog nauka i slobode misli, prilikom preciziranja svojih stavova i deklarisanja usmjerenja koja slijede dijele se na veliki broj grupacija. Jedni, kada su u pitanju lična vjerovanja spadaju među vjernike – oni čak i prilikom argumentiranja koriste vjerske činjenice, drugi pak ovom pitanju pristupaju od po­čekta nevjernički. Bez obzira što raznolikost utječe na zrelost ili nestabilnost iznijetih stavova, kao i na različitost rezultata do kojih se stiže prilikom svođenja računa, ipak se u jednoj tački svi slažu. Naime, svi su jednoglasni u presudi da vjeri nema mjesta na društ­venoj, političkoj ili državnoj sceni. Svi se slažu u stavu kako vjera ne treba da se miješa u državna pitanja i kako ne bi smjela davati mišl­jenja u vezi sa ovosvjetskim društvenim pitanjima. Ukoliko ovu za­jedničku tačku ostavimo po strani, možemo reći da skoro i ne postoji stav ili mišljenje po kojem se svi slažu.

Četiri sekularističke skupine

Zagovornici odvajanja vjere od politike i države, dijele se na četiri skupine od kojih ćemo svaku posebno predstaviti u kratkim crtama.

Prva skupina

Oni u vezi sa vjerom kažu da je bezvrijedna i ništavna. Vjerska naučavanja za njih imaju vrijednost koliko je imaju i bajke. Na te­melju toga kažu sljedeće:

a)      vjera se ne treba pojavljivati na društvenoj sceni,

b)      vjera nema pravo mješati se u politiku,

c)      vjerska su poučavanja izmješana sa društvenim pitanjima i sastavljena su poput dokaza od ispravnih i neispravnih čin­jenica, što dovodi do neispravnih zaključaka.

Druga skupina

U vezi sa vjerom i vjerskim naučavanjem kažu:

a)      vjera je u osnovi istinita i čovjek treba biti vjernik,

b)      područje vjere ograničeno je i nije široko,

c)      područje vjere tiče se individualnih pitanja u vezi sa moralnim vrlinama i kvalitetima duše,

d)      Upravljanje državom, ekonomija, menadžment i planiranje jesu segmenti koji nisu zastupljeni vjerskim programima.

Prema mišljenju spomenute skupine vjera je lični odnos sa Bogom svakog pojedinca, a poslanici su dolazili da urede Onaj svijet a ljudi i sami mogu obavljati poslove Ovoga svijeta, jer znaju šta će na njemu raditi.

Treća skupina

Riječ je o ljudima koji vjeruju, muslimani su, ali u vezi s vjerom kažu sljedeće:

a)      vjera je istinita i treba vjerovati,

b)      područje vjere šireg je opsega od lično individualnih pitanja,

c)      vjera ima pravo mješati se u društvena pitanja, upravljanje države i sl.,

d)      uvjet aktivnog prisustva vjere u društvu jeste da na čelu ljudi bude bezgrješan čovjek.

Spomenuta skupina vjeruje da kada je bezgriješan čovjek kao što je poslanik Muhammed, s. a. v. a., na čelu muslimana, u tom slučaju vjera ima pravo zalaziti u sve pore ljudskog života, međutim, obični ljudi bez obzira koliko dobri i čestiti bili, nemaju pravo u ime vjere mješati se u državna pitanja jer Bog nije dao dozvolu za takvo šta.

Četvrta skupina

Ova skupina u suštini priznaje vjeru, međutim, zagovara sljedeće mišljenje:

a)      vjera je nešto sveto, nešto što pripada Bogu,

b)      prisustvo vjere na dunjalučkoj sceni umanjuje i šteti njenoj sve­tosti,

c)      zaprljanost vjere biva uzrokom da ljudi postanu sumnjičavi u odnosu na nju,

d)      zaprljanja u vjeri u suprotnosti su sa svrhom zbog koje je Bog slao poslanike i Knjige.

Zaključak, koji se može izvesti iz spomenutih stavki, sljedeći je: Dunjaluk prepustite dunjalučarima, a Ahiret vjernicima! Miješanje vjere u dunjaluk jedino može dovesti do gubitka Božijih vrijednosti, a kada se to desi, dolazi do sukoba između poziva zaprljane i izmateri­jalizirane vjere i onoga čemu u skladu sa svojim programom poziva, tj. čistoti ljudskoj.

Kritika iznesenih stavova

Prije nego li počnemo s kritikom navedenih stavova napominjemo da je neznanje čovjeka uvijek vodilo u jednu od dvije krajnosti, ili bi od njega pravilo opsjenara i varalicu, ili pak indiferentnog apatičnog čovjeka. U ovom kontekstu Ali, a. s., kaže: “Neznalica uvijek ide iz krajnosti u krajnost, ili pregoni ili napušta.” Kada je u pitanju vjera, ni ona nije ostala imuna od ljudskog neznanja koje je htjelo dati sud u vezi sa njom, pa jedni u tom kontekstu kažu da je vjera nebeska stvar. Ukoliko se posveti zemaljskim poslovima – isprljat će se i izgubit će svetost, zato je treba čuvati kao cvijet u svojoj duši, tu je sakriti i svaki pojedinac će u tami noći imati prilike da se s njom druži kako bi je sačuvao od nepoželjnih pogleda. Druga skupina kaže da vjera nije nebeska, niti zemaljska, već izmisliše je ljudi kao što bajku izmišljaju. Ukoliko uđe u društvo, zagadit će ga, a to treba obavezno spriječiti. Ovakva mišljenja i pogled na realnost jeste najbolji dokaz čovjekove potrebe za Objavom i uputom Božijom.

Odgovor prvoj skupini

Istomišljenici ove skupine nisu postojali u vrijeme kada je rene­sansa tek nastajala, zbog toga što u to vrijeme nije bilo riječi o tome da je vjera izmišljena, čak i oni što su se zalagali za odvajanje vjere od društva bili su brižni zbog vjere, međutim, malo po malo, pojavile su se glasine o suprostavljanju vjere državi što je vjeru u osnovi dovelo u pitanje.

1.       Kritika mora biti promišljena i mudra.

Kada pojedinci, poput Nietzschea, izjave: “Bog je umro!”, ili poput Marxa: “Vjera je opijum za narod!” – moraju za svoje tvrdnje iznijeti utemeljene dokaze, ponuditi logičan sud. Kur'an časni u vezi sa ovakvim izjavama kaže:

A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.[1]

 وَمَا لَهُم بِذَلِكَ مِنْ عِلْمٍ إِنْ هُمْ إِلَّا يَظُنُّونَ

2.       Sumnja u jedan primjer ne znači općenito negiranje.

Ukoliko pretpostavimo da su u jednoj od nebeskih vjera, koje iz­viru iz Objave, u jednom od primjera nekog zakona, pravila ili naredbe našli nešto sumnjivo, razum presuđuje da prvo pogledaju da li taj primjer, koji je sumnjiv, dolazi upravo sa Neba, ili je pak pod­metnut rukom zlonamjernih ljudi. Kur’an obiluje primjerima o takvim slučajevima, u kojima ukazuje da su učeni ljudi, kako bi ostvarili određene koristi, mijenjali Božije ajete i zakone, na što Kur’an iz­među ostalog ukazuje u sljedećem ajetu:

A neki među njima su Alla­hove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli.[2]

لَكُمْ وَقَدْ كَانَ فَرِيقٌ مِّنْهُمْ يَسْمَعُونَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ يُحَرِّفُونَهُ مِن بَعْدِ مَا عَقَلُوهُ وَهُمْ يَعْلَمُونَ

Razlog zbog kojeg jedna skupina vjeru smatra izmišljenom – uko­liko pređemo preko lovaca u mutnom, koji su političkim spletkaren­jima širili ovu vrstu ideja – pronađen je samo u jednom primjeru iz “vjerskog” života, i to pogrešnom primjeru. Načinili su fatalnu grešku uzevši u obzir ponašanje pojedinaca prema vjeri izhitreno donijevši sud, koji ni u kom slučaju nije naučan. Svaki razuman čovjek zna da ozbiljna i naučna analiza bilo koje ideologije zahtjeva da se kao prvo ispitaju osnovni izvori iz kojih je nastala, da bi se tek nakon temelji­tog upoznavanja sa postulatima te ideologije pristupilo poštenoj kritici na temeljima dokaza.

Objašnjenje šehida Mutaharija

Allame Mutahari u knjizi Razlozi naklonjenosti materijalizmu nudi veliki broj podataka iz autentičnih izvora objašnjavajući kako je na zapadu vjera doživjela krivotvorenje i kako je u tome značajnu ulogu odigralo nezrelo filozofsko razmišljanje. Također naglašava kakva je bila uloga crkve u pesimističkom stavu i omraženosti koju ljudi imaju prema njoj, što je vremenom preraslo u negiranja Boga i vjere. Kao primjer navodimo jedan odjeljak iz kazivanja Will Duranta u knjizi Historija civilizacije: “Kazneni organi cvrkve imali su protiv heretika svoje posebne metode ispitivanja. Prije nego bi u gradovima osnovali svoje urede u crkvama bi na misama govorili vjernicima da trebaju izdati sve krivovjerce i nevjernike. Bodrili su ih u izdaji svojih komšija, prijatelja i rođaka koji ne bijahu pravovjerni. Ljudi, koji su odavali nevjernike, imali su potpunu zaštitu, a ljudi koji su ih pozna­vali, ali ih nisu htjeli otkriti, ili su im pak davali sklonište u svojim kućama, bili su izvrgnuti javnoj poruzi i proklinjanju (...) Metode mučenja u raznim vremenima i mjestima bile su različite, nekada bi osuđenom vezali ruke na leđa i u takvom ga stanju vješali za njih, ne­kada bi ih tako čvrsto vezali da se nisu mogli micati, da bi im zatim bukvalno naljevali vodu u usta i oni bi se u takvom stanju i gušili, ne­kada bi na ručne i nožne zglobove vezali veliki teret tako da bi se ko­nopac urezao u meso i stizao do kostiju (...) Broj žrtava u periodu od 1480. do 1488. godine, dakle u razdoblju od osam godina, stigao je do brojke od osam hiljada i osamstotina spaljenih i devedeset i šest hil­jada i četiristotine i devedeset četiri osuđenika na neku drugu kaznu. Ovakvo je stanje trajalo do 1808. godine. U tom razdoblju broj spal­jenih na lomačama inkvizicije bio je oko 31,712 lica, a broj kažnjenih nekom drugom kaznom popeo se do 291,450 ljudi.”

George Sarton, stručnjak za povijest znanosti, napisao je knjigu Šest krila znanja, u kojoj pod naslovom “Čarobnjaštvo” ukazuje kako je Crkva, pod izgovorom borbe protiv 100%% čarobnjaka i vještica, postupala sa optuženima za ovo nevjerničko djelo i koliki broj i koje sve ljude nije u tom procesu lišavala života! Između ostalog piše sljedeće:

 “Crkveni kler svjesno ili nesvjesno izjednačavao je čarobnjaštvo sa nevjerstvom. Obični ljudi brzo bi stizali do zaključka da oni što nisu poput njih jesu loši ljudi. Čarobnjaci i vještice su ljudi koji su svoju dušu prodali Luciferu. S obzirom na činjenicu da su čarobnjaci i krivovjerci bili u vezi sa Luciferom, njihova bi osuda i kazna s lahko­ćom bila smatrana dozvoljenom. Čak su i oni što bijahu na putu vjere smatrali da takve avanturiste i smutljivce treba upravo na takav način opametiti, jer nisu zasluživali ni pravovjerje, a ni oprost.”

Da li je to stvarnost vjere?! Vjera koja je došla da bude povod upute i glasonoša ljubavi u Evropi, dobila je takav izgled čije smo neke od tamnih primjera naveli. Da li u ovom slučaju zamišljanje Boga, vjere i svega što pripada vjeri može biti drugačije osim u formi okrutnosti, likvidiranja, inkvizicije i progonstva? Jasno je da će reak­cija ljudi na ovakav metod biti negiranje vjere i poricanje Boga. Šehid Mutahari kaže sljedeće: “Da li je moguće da vjera, čiji predvodnici, koji su u svakom slučaju u očima ljudi stvarni predstavnici vjere i primjer njene potpunosti i manifestacije Božije, navlače lavlju kožu i pokazuju lavlje zube i čiji su argumenti optužba za herezu i grešnost, ima bilo kakvog izgleda da bude prihvaćena ili sudbina koja je čeka nije ništa drugo osim mržnje prema Bogu i svemu što ima miris vjere u sebi? Zar to nije najveći udarac vjeri i najbolja reklama u korist materijalista, sekularista i ostalih ateista?”

U svakom slučaju, ljudi koji koriste svoj razum ne trebaju nasjesti na jeftinu prevaru onoga što se nudi u odori vjere, već trebaju vjeru upoznati iz njenih autentičnih izvora, i tek kada je shvate, odvažiti se na davanje objektivnih sudova u vezi s vjerom. Tek tada će shvatiti da je vjera žrtva u rukama “vjernika.”

3.       Vjera žrtva neznanja i tiranije

Činjenica je da vjera dolazi iskorjeniti neznanje iz ljudskog života sa jedne strane i tiraniju i nasilje sa druge, a umjesto toga, donosi na poklon ljudima znanje, pravdu i za rezultat spoznaju i upoznavanje sa zbiljom kreacije i izvorom svega. Na taj način čovječnost dovodi do sreće i krajnjeg savršenstva. Međutim, upravo ta izmjena sa neznan­jem i tiranijom i konflikt sa istim stavlja vjeru pred ozbiljan problem. Vjera trpi veliku štetu zbog neznanja ljudi, nad njom se provodi sila tirana, vjerovjesnicima se govori: Ili ćete napustiti naš narod ili se prođite svojeg mišljenja i prihvatite naše ideje, (ne)moral, običaje i djela. U ovakvom stanju reformatori ne mogu objaviti otvoreni rat, jer, šta bi radili s ljudima koji zbog neznanja ne znaju kojoj strani treba da se priklone. Poslanici su došli da umjesto neznanja postave znanje, a to zahtjeva mir i suprotstavljanje ratu. S druge strane, tirani ubadaju oštricu i žele vjeru iskorijeniti, to ne treba dozvoliti, ruku zločina treba zaustaviti. To je razlog zbog kojeg vjera biva žrtvovana, kada neznalice u ime vjere brane vjeru. Jasno je da neznalačka od­brana sljedbenike vjere vuče u stranu na kojoj samo tirani imaju koristi. Sa druge strane nasilni znalci, opravdavajući nasilje iskeženih zuba kreću se ka bezvrijednom ali u njihovim očima odveć važnom plijenu. U tom kontekstu Ali, a. s., kaže: “Dvije skupine su uvijek lomile kičmu islama: učenjaci koji nisu bogobojazni i neuki praktičari vjere.” Jedni su zahvaljujući neznanju zaratili s vjerom, a drugi su ubadali oštricom znanja.

Završna riječ

Poslanik islama, Muhammed, s. a. v. a., u jednom hadisu kaže: “Ja se za svoj ummet ne plašim ni od vjernika, ni od idolopoklonika. (Niti vjernik može nanijeti udarac vjeri, niti idolopoklonici mogu uništiti vjernike.) Vjernik ne može stvoriti nevolje islamu jer čuva ga iman! (Dakle, vjernik ima zbilju koja se naziva vjera, a ona ga sprečava od svakog djela koje se protivi islamskom putu.) Idolopoklonika će upropastit njegovo nevjerstvo. (Dakle, on je stao naspram Boga, i On će ga uništiti.) Međutim, bojim se za vas od licemjera koji govori ono što vi prihvatate, ali radi ono što vi negirate. (Dakle, riječ je o dvolič­nim učenjacima, koji lijepim govorom privlače ljude, dobivajući na taj način njihovo povjerenje da bi ih zatim zaveli svojim neislamskim djelima.)[3]

Drugim riječima, oni kada pričaju daju tačnu adresu i opis mjesta, zbog čega sagovornik i povjeruje da će ih odvesti do željene adrese. Međutim, kada krenu pođu drugim smjerom. Prirodno je da na kraju pokreta oni koji su ih pratili shvate da su dovedeni na neko drugo mjesto, tj. da su prevareni. Ovaj slučaj i citirani hadis mogu biti ko­mentar 36. ajeta sure Az-Zuhruf:

Onome ko ne bude Milostivog veli­čao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug pos­tati; oni će ih od pravog puta odvraćati, a ljudi će misliti da su na pravom putu.

وَمَن يَعْشُ عَن ذِكْرِ الرَّحْمَنِ نُقَيِّضْ لَهُ شَيْطَانًا فَهُوَ لَهُ قَرِينٌ وَإِنَّهُمْ لَيَصُدُّونَهُمْ عَنِ السَّبِيلِ وَيَحْسَبُونَ أَنَّهُم مُّهْتَدُونَ

Međutim, kada stignu do kraja puta uvidjet će da su prevareni, ali tada je kasno, ne može biti ispravljeno niti nadoknađeno ono što je izgubljeno. Odvajanje sa pravog puta tako je neprimjetno kao što je nerpimjetno zaspalim putnicima voza kada voz prelazi iz kolosjeka u kolosjek.

Prigovor:

O slučaju kada čovjek ne zna da zastranjuje Bog je rekao sljedeće: I nismo kaznili dok ne bismo poslanika poslali, dakle, mora postojati potpuni argument, pa tek zatim slijedi kazna, međutim, nad ovim lju­dima nema se argumenta, što znači da ne mogu biti kažnjeni – u su­protnom, to bi značilo oprečnost.

Odgovor:

Filozofi kažu: “Nužnost uzrokovana slobodnim izborom ima istu vrijednost kao i izbor.” Oni su dakle, svojevoljno odabrali da ne spo­minju Milostivog. Njihov izbor rezultirao je zaprljanjem srca, tako da u njemu nije bilo mjesta za Boga, a gdje nije Bog, tu se nastani šejtan. Gdje šejtan dođe, on vrši svoju obavezu. To je, dakle, rezultat njiho­vog izbora.