Analiza druge skupine sekularista

Ova skupina sekularista vjerozakon ograničava na individuu. Na osnovu toga neispravnim smatraju mješanje vjere u zakonodavnu, upravnu i izvršnu vlast kao i u ostala politička, privredna i društvena pitanja. Ipak, dalje tvrde, ukoliko je riječ o pozitivnim instrukcijama i podstrecima, onda nije loše da i vjera kaže svoj stav. Tvrdnja ove skupine može biti razmatrana i kritikovana sa dvaju stanovišta.

a)      Intelektualnog (’aqli) i

b)      stanovišta posredovanih izvora (naqli).

Možemo reći da se spomenuta skupina oslanja pretežno na in­telektualno, tj. racionalno stanovište. Uvjereni su da društvene norme i ovosvjetska pitanja izlaze iz okvira vjere. Za takvo uvjerenje, na­jboljim dokazom smatraju razum. Da bi podastrli dokaze koriste se sljedećim frazama: “Šta čovjek očekuje od vjere?”, ili “Vjera sa svoga vanjskog stanovišta...”. Dalje govore: “Ocjenimo koje to probleme vjera može riješiti, a koje pak probleme pravi čovjeku?” Dakle, ova se skupina više oslanja na razum.

Pitanje:

Da li postoji razlika između potreba pojedinca i zajednice s obzi­rom na činjenicu da razum pojedincu ukazuje na potrebu za vjerom i Objavom, dok razum zajednice kaže: “Tebi vjera ne treba!”? Da li je zbilja razum, kada su u pitanju ovosvjetske stvari i društvena pitanja, dovoljan čovjeku i u tim pitanjima ga čini neovisnim od vjere? Uko­liko je ta razlika između individualnih potreba i društvenih htjenja postojeća, i ukoliko je razum jasno vidi, isti taj razum nalaže da bude objašnjena da bi i drugi koji nisu uspjeli uvidjeti je shvatili o čemu je riječ.

Odgovor:

Istina je u činjenici, a ona se s malo pažnje može veoma lahko shvatiti, da upravo razum, koji nalaže da je čovjeku u individualnom životu vjera potrebna, također kaže da je vjera društvu i zajednici pot­rebnija nego li individui. Ukoliko razum presudi da jedinka ima pot­rebu i zavisi od Boga, vjere i Objave, radije će presuditi tu istu pot­rebu zajednici zbog pitanja uprave, poštovanja prava, zakona i prin­cipa civilizacije.

Razum presuđuje da čovjek u društvenom životu mora slijediti za­kon koji je uzeo u obzir sve vrijednosti i prirodne naklonosti čovjeka. Zakonodavac, prilikom pravljenja zakona, ne smije od zakona imati nikakve koristi. U suprotnom, pravit će zakone koji mu idu na ruku, a ne one koji su korisni za društvo. Da li mi, na ovoj plavoj planeti, možemo naći čovjeka koji bi pravio zakon, a da u njemu ne bi uključio ličnu korist? Ukoliko ga nema, zakon koji nije pristrasan mora doći i biti obznanjen sa drugog mjesta. To drugo mjesto ne može biti ni jedno drugo osim skrivenog svijeta, a zakonodavac je Allah, stvoritelj svega postojećeg.

Sljedeće pitanje:

Očit primjer umnog profiterstva dolazi do izražaja prilikom da­vanja izjave da mi, (tj. društvo) nemamo potrebe za Objavom i poslanstvom u društvenim pitanjima. Mi sami jesmo sposobni napraviti zakone, koji su u skladu sa našom dobrobiti. Zar zakoni i kolektivna dobrobit nisu za sve građane, tj. individue? Zar građani nisu ustvari svi oni pojedinci koji u svojim kućama trebaju vjeru i slijede uputu obznanjenu od Boga?

Odgovor:

Nema, dakle, razlike između potreba pojedinca i društva. Ukoliko je i ima, ogleda se u činjenici da ustvari društvo ima veću potrebu za vjerom, jer razum presuđuje da komplicirana društvena pitanja kao što je naprimjer upravljanje, imaju više potrebe za uputama vjere i poslanika i za prisustvom Božijih zakona. Širina vjere mora pokriti sve pore čovjekovog života. Zbog toga nerazumno je reći kako po­jedinac u kući ima potrebu za vjerom, ali pojedinac u društvu nema potrebu za njom.

Sljedeći odgovor:

Već je dokazano da je primarna čovjekova priroda potčinjavajuće raspoložena, a da je razum profiterski naklonjen. On želi iskoristiti i mrtvu prirodu – od nje praviti kuće, mostove, želi eksploatisati floru, koristiti životinje i tako olakšavati svoj život. Kako je moguće da mahinalno, kada dođe do čovjeka, gubi svoju prvu prirodu i najednom se pretvori u oličenje čovjekoljublja, nesebičnosti, požrtvovanosti i davanja prednosti koristima drugih nad ličnim koristima. Nikada, ni­jedan razum neće povjerovati u ovu naglu izmjenu prirode. Čovjek živi društveni model života jer mora. Na to ga je prisilila upravo ona njegova profiterska priroda. Čovjek zna, da svi razmišljaju poput njega, zato je prisiljen odabrati upravo društveni model života, i na osnovu zakona u tome, dakle društvenom životu sticati koristi koje članovi društva jedni od drugih imaju. Međutim, ovo prihvatanje ide sve dotle dok prisiljavajući činilac ne nestane. Upravo zbog toga grupa moćnih gazi prava nemoćnih i siromašnih. Grupa nemoćnih, na osnovu zakona o koristoljublju, smišlja način kako da se osveti i pre­vari moćnike, a kada oni postanu moćniji, tada se prijašnjim moć­nicima ne piše dobro. Ta se pojava stalno ponavlja i završava nere­dom. Dakle, razum kaže da taj primoravajući činilac mora biti prisu­tan.

On mora stalno postojati da čovjek ne bi mogao izići iz okvira za­konitosti i društvenog načina življenja. A taj činilac, koji nema nikak­vog interesa i koji je iznad razuma ne može biti ništa drugo osim za­kona objave i nebeske poruke, tj. vjere.

Primjer iz svakodnevice

Ukoliko bismo sa psihološkog stanovišta obratili pažnju na stanja i ponašanje djece, uočili bismo u njima čovjekovu gramzivost. Kada se nalazi u porodičnom krugu, dijete sve što želi traži bez ikakvog obaziranja i obraćanja pažnje na bilo šta drugo, ukoliko naiđe na otpor od strane roditelja, onda plače i vrišti kako bi postiglo željenu stvar. Međutim, odrastanjem, dijete se bolje upoznaje sa društvenim životom i njegovim pravilima što utječe na to da se polahko, upravo u skladu sa svojom zrelošću prođe nelogičnih zahtjeva i upornih potraživanja, da bi ih se upotpunosti klonilo kada i samo stupi u društvene tokove života. Na kraju će shvatiti da za svaki zahtjev treba imati i nešto zauzvrat, kako bi mogao dobiveno nadoknaditi protuvri­jednošću.

Drugi svjedok:

Primjećuje se da obično kada neko stigne do moći, što se računa prednošću nad drugima, bez ikakvog obzira gazi sve moralne i društ­vene principe, čime pristupa haranju i vrijeđanju tuđih prava. U svemu tome ne poklanja ni najmanje pažnje niti poštovanja zakonu, prisvajajući tuđa dobra, lišavajući ih na taj način njihovih očitih prava.

Objašnjenje iz Kur'ana časnog

U vezi sa društvenim životom u Kur'anu čitamo sljedeće:

Mi im dajemo ono što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili.[1]

نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا

U ovom časnom ajetu ukazuje se na životnu istinu prema kojoj svaki čovjek u jednom pogledu ima prednost nad drugim ljudima, ali i drugi imaju prednosti nad njim u drugim pogledima. Upravo takva razlika, koja  iziskuje međusobnu potrebu ne dozvoljava da ljudi zav­ladaju jedni drugima, što čini da su ljudi međusobno povezani poput osnove i potke – jedne održive i neraskidive cjeline, koja se naziva društvo.

Sa druge strane, Kur'an časni kaže sljedeće:

Čovjek je, zaista, ne­pravedan![2]

إِنَّ الإِنسَانَ لَظَلُومٌ

Sljedeći ajet kaže:

A on je, zaista, nepravedan i lakosmislen![3]

إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

Spomenuti ajeti također ukazuju na čovjekovo prirodno korištenje tuđim uslugama putem kojih prelazi granice i stupa na tuđi posjed pružajući svoju ruku na rezultate njihovog rada i zalaganja.

Razum nije dovoljan da uputi na zakon

Čovjek mora biti upućen na zakon, u protivnom dolazi do poništavanja svrhe njegovog stvaranja. Čovjek je stvoren da bi stigao do savršenstva i sreće. Put stizanja do sreće nalazi se u slijeđenju za­kona, u suprotnom, nastao bi haotičan pokret. Uputa zakonu u nadležnosti je Stvaraoca zato što je upravo On stvorio čovjeka i odredio mu cilj i sreću. S druge strane, opće uputstvo čijoj cjelini pri­pada i čovjekova uputa jeste dio programa kojeg je uspostavio Stva­ralac. Na temelju toga, obaveza upute čovjeka jeste samo u nadležnosti stvaralačkog aparata. Jasna je također i činjenica da u stvaranju ne postoje greške niti oprečnosti. Dakle, nije moguće da Uzvišeni stvori nešto sa posebnim mogućnostima i obilježjima, da bi to kasnije bilo usmjereno nečemu drugačijem od onoga kakvim ga je stvaranje odredilo.

Prigovor

Kažete da u stvaranju nema greške ili oprečnosti, što se upot­punosti razlikuje od svakodnevice. Često se dešava da bića odstupe od svoga cilja ili skrenu sa orbite zacrtane kodom stvaranja ne stižući ni­kada do njih, na osnovu čega zaključujemo da, u najmanju ruku, u stvaranju dolazi do greške.

Odgovor

Sistem u kojem živimo jeste materijalne prirode u čijoj biti jeste postojanje sukoba i konflikta. To znači da nekada s vana dolazi uz­ročnik izostajanja ili skretanja bića sa staze usavršujućeg pokreta, što predstavlja prepreku napredovanju. Kada ne bi bilo ovih faktora, ne bi bilo moguće da uzrok izostane od svoje uzročnosti ili pak karakter­istika od svoga rezultata, s obzirom na činjenicu da u stvaranju nije moguće da se nađe greška ili oprečnost.

Upravo na temelju ovoga postaje jasno da uputa prema zakonu, koji bi spriječio različitosti, nije posao koji može obaviti razum.

Objašnjenje

U prijašnjim raspravama postalo je jasno da je posebna odlika ra­zuma poziv čovjeka ka koristoljubivosti i čuvanju od povodljivosti prema bilo čemu što u sebi krije štetu. Ova je koristoljubivost apso­lutna, nema granica i poziva čovjeka da se služi svačim, pa čak i pri­padnicima vrste kojoj i sam pripada. Isti ovaj razum, koji aktivira i pokreće u čovjeku nagon ka koristoljubivosti i potpunoj slobodi, čovjeku naređuje da koristi usluge drugih ljudi, a i bezizlazno prihvata i povinuje se društvenom izbalansiranom načinu međusobne saradnje i potpomaganja. Na temelju toga, nije moguće da baš ovaj razum sa navedenim odlikama pozove čovjeka zakonima i naredbama koje su u suprotnosti sa njegovom prirodom. U tom bi slučaju čovjek bio biće koje u sebi ima dvije nepomirive osobine. Dakle, bio bi biće koje poziva i na različitosti i na jednakosti. Takvo biće, koje bi trebalo vršiti dvije suprotstavljene obaveze, ne postoji, niti bi po zakonu stva­ranja moglo postojati. S obzirom na to, razum nije dovoljan da bi čovjeka uputio i doveo do zakona koji može otkloniti opasnost razdvajanja. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju jeste upravo postojanje trenutnih razdvojenosti i razlika među ljudima. U filozofiji postoji zaključak kojim se kaže: “Najbolji dokaz mogućnosti nečega jeste njegovo vanjsko postojanje.” Upravo svakodnevna kršenja zakona, svi grijesi, kršenje prava i ugnjetavanje slabih država dolaze od strane svjetskih sila, i to sila koje na sva zvona trube o ljudskim pravima, sila kojima je civiliziranost zaštitni znak, razumnost osnova i temelj ophođenja, demokratija princip funkcioniranja. Sve to dolazi od ljudi što posjeduju razum i svijest. Ukoliko ne bi imali razuma, to im se ne bi prispojilo kao grijeh, niti bi bilo mjesta kritici. Ukoliko bi razum upućivao zakonima koji otklanjaju sukobe i ukoliko se ne bi zado­voljavao prekršajima, sigurno je da ne bi postojali terori, provođenja sile, eksploatisanja, prinuđivanja, ucjenjivanja, otimanja, pljačkanja i razaranja.

Koji je glavni faktor prijestupa?

U odgovoru na ovo pitanje mora se reći da se osnovni faktor svih prijestupa sa postojanjem razuma krije u prinuđenosti, a ne u dobro­voljnom prihvatanju pravedne zajednice od strane razuma i uvažavanju zakona koji osiguravaju pravdu u društvu. Sve to iz prostog razloga jer je razum pokušao odabrati manje od dva zla. Uvidjevši da ne može imati potpunu slobodu, prihvatio je relativnu, a kada god na njegovom putu ne bude bilo prepreke, osjeća da se može vratiti svojoj prvoj prirodi koja želi koristi i slobode bez granica.

Pitanje

Ko su kršitelji društvenih zakona? Drugim riječima, ko su ti što gaze tuđa prava, krše zakon i društvenu pravdu?

Odgovor

Ukoliko bi se direktno na terenu obavila detaljna analiza, odgovor na postavljeno pitanje predstavljao bi listu sa sljedećim karakteristi­kama:

a)      Posjedovanje moći koja je iznad izvršne vlasti. Ljudi koji imaju veću moć i koji se nalaze iznad izvršnih organa jedne države bez straha krše zakon, gaze tuđa prava i uzimaju danak od svakog i za sve.

b)      Izvan dohvata su izvršnih organa. Druga skupina koja krši za­kone jesu pojedinci što su daleko od ruku izvršnih organa. Razlog njihove nedostupnosti može biti raznovrstan. Mogu biti skriveni, ili mogu posjedovati imunitet, ili pak da budu na takvim položa­jima da niko ne sumnja u njih, te su zbog toga previđeni, ili su iznašli opravdanja pa svoje ponašanje prikazuju zakonitim, zlou­potrebljavaju nesmotrenost i nesposobnost zakonodavca ili onih prema kojima su se ogriješili. Oni na svom putu nemaju prepreke ili pak ukoliko je imaju, ne smatraju je učinkovitom kada su lično oni u pitanju. Sa druge strane profiterski um ne stoji na putu slo­bodi ponašanja i nagonu zloupotrebe okolnosti, već pušta da se situacija razvija.

Na temelju rečenog zaključujemo da razum ne upravlja čovjeka prema zakonu koji obezbjeđuje pravedno podmirivanje društvenih potreba i koji čuva prava svih ljudi. Samo u slučaju da na svom putu vidi prepreku, donijet će sud o takvoj potrebi, a tamo gdje je ne bude, neće tako presuditi, ili neće presuditi nasuprot svom nagonu. Na ovu činjenicu ukazuju sedmi i osmi ajeti sure Aleq kada kaže:

Uistinu, čovjek se uzobjesti čim se neovisnim osjeti!

إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى

Dakle, kada čovjek osjeti da je samom sebi dovoljan odabira put nasilja i nepravde. Između ljudi koje ajet uzima u obzir jesu i oni što se sa društvenog aspekta gledano osjete neovisnim.

Pitanje

Moguće je prigovoriti tako što će se reći da se ovdje razumu ne­gira moć upute ka zakonu koji može osigurati društvenu pravdu i sigurnost, a na osnovu čega je pravo i sposobnost za takav posao dato u ruke Objavi i poslanstvu, tj. šerijatu. Ipak očito je da ni vjerski za­koni nisu mogli biti učinkoviti na ovom planu. Pored toga ukoliko ne kažemo da se u vjerskim sredinama zakoni krše u većoj mjeri nego li u mjestima gdje nema vjere onda je taj omjer istovjetan oglušivanju o zakone kao i u materijalističkim društvima. Prihvatanje racionalnih zakona u modernom svijetu nije sigurno manje od prihvatanja vjer­skih zakona kod vjerski orjentirane sredine. U skladu sa navedenim primjerima ne postoji prioritetnosti na osnovu koje bismo rekli da ra­zum treba sa ovog stanovišta napustiti, a vjeru prihvatiti.

Odgovor

Pokazati put jeste jedna, a ići tim putem jeste druga stvar. Ukoliko ne želite ići putem koji su vam pokazali da biste stigli do određenog cilja, u tom slučaju ne može se praviti jednakost između stručnog i ra­zumnog uputitelja i nerazumnog i nestručnog (ne)uputitelja. Ono što je u dužnosti zakona općenite upute jeste čovjeka uputiti ka zakonu koji obezbjeđuje sreću ljudskoj vrsti, međutim zatvaranje puta prek­ršajima i prisiljavanje ljudi na povinovanje zakonu ne ulazi u opis dužnosti stvaranja. To je dužnost upućenih. Oni moraju da se kreću putem Istine i da stignu do pravoga puta čovječnosti.

To što smo navodili primjere kršenja zakona koji su prepreka na putu slobodnog djelovanja za razum, i to što je takvo ponašanje uzeto razlogom nepodobnosti razuma za uputu i vođenje čovjeka, nije cil­jano s namjerom da bi rekli zbog toga što razum ne sprječava sve te prekršaje, to znači da nema snage spriječiti prekršaj pa nema ni kom­petentnosti za uputu čovječanstva. Ne, nije riječ o takvom pristupu već, riječ je o tome da razum u vezi sa tim stvarima (prijestupi) nema suda niti stava i ne poziva na društvenu kooperaciju i na slijeđenje za­kona. Jasno je da mu je poziv na zakonit život utemeljen na pri­nuđenosti, zato što je vidio da na svome prirodnom putu slobode i profiterstva ima veliki broj prepreka i visoki rizik koji je puno veći nego li se odluči na društvo i kooperaciju, usljed čega i odabira društvo. S obzirom na to jasno je da će ovakav sudija u okolnostima kada mu na putu slobode ne bude bilo prepreke niti rizika presuditi u korist kršenja, tj. presudit će u korist svoje slobode, i da neće u tom slučaju narediti povinovanje zakonskim obavezama. Razumljiva je činjenica da razum nije dovoljan čovjekov vođa za stizanje do sreće i savršenstva, već da i sam ima potrebu za nadzornim organom koji će ga uputiti i privoliti na povinovanje i slijeđenje zakona.

Objava i vjera pak, bez izuzetka, stalno, i općenito upućuju na slijeđenje zakona, a sud ostavljaju Bogu u nadležnost Koji ima apso­lutnu moć i znanje, i Koji se brine o čovjeku, i bez ikakve pristras­nosti dobro djelo nagrađuje, a loše djelo kažnjava.

Nagrada u sklopu djela

Uzvišeni Allah zakonom stvaranja nagradu i kaznu za dobro i loše daje upravo u sklopu samoga djela, učinvši ga njihovim prirodnim rezultatom. Prema tome, u stvaralačkim procesima nema duplih stan­darda niti izuzetaka. Mewlana na sebi svojstven način ukazuje na ovu činjenicu u Mesneviji, dajući do znanja da Ovaj svijet i djela na njemu kao i Ahiret predstavljaju ustvari niz uzroka i posljedica. Zatim do­daje da i same posljedice, kada dođe red njihove aktuelizacije pred­stavljaju uzroke za neke druge, svoje posljedice.

       Noću, kriomice, potpali vatru na poljima drugih,

       gle, vjetar upravi vatru ka poljani njegovoj.

Čovjek može i u tami noći, daleko od bilo čijeg pogleda, izazvati požar na tuđim poljima i zapaliti tuđa žita, ali prirodni tokovi nemaju potrebe obavijestiti vlasnike polja da im je naneseno zlo, već nalaže vjetru da tu vatru proširi i dovede na (moralno) polje onoga čija je ruka podmetnula požar. U tom smislu, u Kur'anu Časnom nailazimo na ajete koji vječno odjekuju:

Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.[4]

 فَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ وَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ

A zar oni ne znaju da Allah zna i ono šta oni kriju i ono šta poka­zuju?[5]

 أَوَلاَ يَعْلَمُونَ أَنَّ اللّهَ يَعْلَمُ مَا يُسِرُّونَ وَمَا يُعْلِنُونَ

A Allah na sve motri.[6]                                    

 وَكَانَ اللَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ رَّقِيبًا

Zahvaljujući tome, nebeska vjera, a ne neka izmišljena, iskrivljena ili svakojaka, već originalna od Boga objavljena vjera, može biti moćnija u sprječavanju prijestupa i kršenja normi od običnih ljudskih zakona.

Argumenti iz posredovanih izvora protiv ove teorije

Ljudi i skupine koje vjeruju, ali i pored toga polje vjerskog za­kona ograničavaju na individualna pitanja i pobožne teme, ne smiju zaboraviti jednu činjenicu. Trebaju znati da osnovni princip na te­melju kojeg je moguće realno ispitivanje bilo kojeg idejnog pravca, između ostalog i vjere i njenih propisa, kao i širinu njene nadležnosti, moraju tražiti u vjerodostojnim izvorima koji govore o tim pitanjima, a ne iz bilo kakvih izvora.

Čovjek koji je prihvatio vjeru na osnovu racionalnih dokaza, mora stavove te vjere u vezi sa širinom ili pak ograničenošću njenih prin­cipa potražiti u izvorima koje upravo ta vjera priznaje i prihvata.