Izvori vjere

Iz logičke perspektive i na osnovu racionalnih uzusa izvore ili pak izvor vjere treba tražiti upravo na onom mjestu sa kojeg je po­tekla kap koja je u nama probudila žeđ prema toj vjeri i učinila nas njenim pripadnikom. Ukoliko smo prihvatili da je Božija knjiga izvor upoznavanja i osnova našeg povezivanja sa Gospodarem i Njegovim poslanikom, moramo se, u cilju upoznavanja djelokruga te vjere, obratiti upravo toj knjizi. Razlika je između čovjeka koji je prihvatio vjeru i onoga koji kaže: “Ne prihvatam ni Islam, ni bilo koju drugu vjeru!” Ili mu argumenti do kojih je došao ne daju zadovoljavajući odgovor na njegova pitanja, ili pak smatra da ima argumente koji ukazuju na lažnost vjere. S obzirom na različitost stanovišta i druga­čijim pristupima ovom problemu u raspravama sa ova dva čovjeka postoji bitna razlika u kvalitetu postavljenih pitanja. Čovjeku koji ne prihvata vjeru mora se prići na drugačiji način nego li vjerniku koji ima već oformljeno mišljenje u vezi sa djelokrugom vjere koju je prihvatio.

U raspravi sa vjernikom služimo se upravo onim izvorima na os­novu kojih je on tu vjeru prihvatio. Imajući u vidu ovaj logičan prin­cip, kažemo da su izvori vjere sljedeći:

a)      Kur'an Časni. Osnovni i temeljni izvor Islama, njegove spoznaje, zakona i principa jeste Kur'an Časni. Nijedan drugi izvor na koji bismo se mogli osloniti ne može odrediti djelok­rug vjere, osim Kur'ana. Kada se obratimo ovom osnovnom izvoru, on nas upućuje na dva sljedeća izvora:

b)      Poslanikov sunnet. Kur'an Časni u brojnim ajetima potvrđuje autoritativnost poslanikovog govora (provjerene izvornosti). Na dva načina uspostavlja dokaz o tome dajući mu mjesto u redu u kojem se i sam nalazi:

1.      On, tj. Poslanik nema pristrasnosti niti ciljeva.

2.      Pokoriti se njemu znači pokoriti se Bogu.

U vezi sa prvim pristupom u suri An-Nadžm, u 3. i 4. ajetu kaže se:

On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznan­juje.

وَمَا يَنطِقُ عَنِ الْهَوَى إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْيٌ يُوحَى

Zatim slijedi jedno univerzalno pravilo u suri Al-Hašr, u sedmom ajetu:

Ono šta vam Poslanik da, to uzmite, a ono šta vam zabrani, ostavite;

وَمَا آتَاكُمُ الرَّسُولُ فَخُذُوهُ وَمَا نَهَاكُمْ عَنْهُ فَانتَهُوا

Sve šta vam naredi, prihvatite i pokorite se, a sve od čega vas od­vrati, od toga se klonite. Ovaj ajet je izričit u bespogovornom prihvatanju Poslanikovih riječi.

U vezi sa drugim pristupom, u suri An-Nisa, u 64. ajetu, Kur'an kaže:

A nismo slali poslanike, osim, da bi im se, Allahovom dozvolom, pokoravali.

وَمَا أَرْسَلْنَا مِن رَّسُولٍ إِلاَّ لِيُطَاعَ بِإِذْنِ اللّهِ

Zatim Poslanik, čije djelo i govor potvrđuje Allah Uzvišeni, čovje­kov razum proglašava dokazom i sredstvom iznalaženja vjerskih propisa na mjestima u kojima se ne može naći izričito naređenje u Kur'anu i sunnetu, sljedećim riječima: “Zaista, Allah ima dva dokaza kod ljudi, jedan vanjski i jedan unutarnji. Vanjski dokazi jesu poslanici, vjerovjesnici i imami, a unutarnji je razum.”[1] U drugom hadisu Poslanik, s. a. v. a., kaže: “Život i postojanje čovjekovo jeste u razumu, i onaj ko nema razuma nema ni vjere.” Dakle, na osnovi iznesenog dade se zaključiti da su – sa kur'anskog i hadiskog stano­višta – izvori za vjeru Islam sljedeći:

a)      Božija knjiga,

b)      Poslanikov sunnet,

c)      čovjekov razum.

Nakon objašnjenja u vezi sa izvorima vjere obavit ćemo jedno malo istraživanje da bismo odgovorili na pitanje o tome da li se djelokrug vjere svodi na pojedinca ili pak obuhvata sve društvene aspekte. Nakon površnog istraživanja vjerskih izvora, zakona i propisa, bilo koje prirode da su bili (pravni, sudski i ostali), postaje očito da ih je nemoguće provesti u život, osim na društvenom planu i u vjerskoj vlasti, drugim riječima svi ti zakoni tiču se društvene, a ne privatne dimenzije života.

Prvo Božije naređenje Musau, a. s.

Kur'an prenosi razgovor koji je tekao između Gospodara i Musa, a. s. Uzvišeni je upitao Musaa: Šta ti je to u ruci? Musa je odgovorio: Ovo je štap, na njega se oslanjam, tjeram ovce, a imam i drugih koristi. Međutim, Božija volja u vezi sa štapom bila je takva da bude moćno oružje u Musaovoj ruci. Objektivno gledano, on će služiti za čuvanje ovaca i oslanjanje pri hodu, ali unutrašnji smisao mu je u smirivanju i slanju u vječni počinak Faraonovog silništva. Musa je čuo naredbu:

Idi faraonu jer on se uzoholio i u zlu ogrezao! [2]

 اذْهَبْ إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى

Međutim, da li se Musaova obaveza iscrpljivala u moralnoj pridici i u pozivanju na Pravi put? I da li je kur'anskim propisom da u vjeri nema prisile, već određena razlika između čestitosti i zablude, tj. da nema mjesta prisili i prinudnom odvraćanju od puta koji je čovjekov razum svojevoljno izabrao? Da li ga je trebao opomenuti i prepustiti mu da odluči šta će činiti? Kur'an na ova pitanja daje odričan odgovor prenijevši nam Musaove riječi upućene Faraonu:

Pusti sinove Is­railove da idu s nama i nemaš ih pravo mučiti! [3]

فَأَرْسِلْ مَعَنَا بَنِي إِسْرَائِيلَ وَلَا تُعَذِّبْهُمْ

Da li Musa time što zahtijeva od Faraona da se prođe nasilništva i tlačiteljske vladavine, zapravo traži za narod slobodu od svake vrste vlasti? Ili to zahtjeva od Faraona zato da bi tu moć prisvojio sebi? Jasno je da sa stanovišta razuma prva mogućnost nije prihvatljiva.

Šta je borba protiv tiranije?

Zar od najjasnijih poruka koje su poslanici širili među ljudima nije ona o borbi protiv tiranije i suprotstavljanju nasilnicima!? Da li je borba i suprotstavljanje nasilnicima i tlačiteljima kao što su Faraon, Nemrud, Karun moguća bez prethodnog akumuliranja snage? Zar je priprema i akumuliranje snage za svestrani rat moguća osim s us­postavljanjem vlasti?

Pitanje

Treba se upitati da li se borba protiv zla i suprotstavljanje tiranima slaže sa principima sekularizma? Da li se u današnjem svijetu u kojem je sva moć u ruci vlasti, može reći, da li je borba racionalni princip? I da li je to osim stupanje na političku i društvenu pozornicu i na scenu ljudskih propisa. Zar Isa, a. s., nije rekao: Ko će mi biti pomagač na putu ka Allahu? Rekoše Havarijjuni:“Mi smo pomagači Božiji.”I jedna skupina Beni Israila uzvjerova a jedna zanijeka. Dakle Isa je pozvao, okupio je prijatelje. Havarijuni su dali pozitivan odgovor i iz­razili spremnost na svaku vrstu podrške i pokoravanja. Iz posljednjeg djela ovog ajeta postaje jasno da je riječ o pozivu u borbu i su­prostavljanje tiraniji, zato se u njemu i kaže: Mi smo pomogli vjernike i pobijedili njihove neprijatelje. Na kraju oni su postali moćni, u vezi sa čime Kur'an kaže: O vjernici, budite pomagači Božiji kao što je Isa sin Merjemin rekao Havarijjunima. U skladu sa zakonom stvaranja je da prijatelji Božiji i pristalice pravde ukoliko ustanu, pobjede pri­jatelje šejtanove i pristalice tiranije, u to nema nikakve sumnje. Uko­liko razmotrimo ovaj časni ajet koji se odnosi na spremnost ljudi da spriječe prodiranje muslimanskih i Božijih neprijatelja u teritorij islama, sigurno ćemo vidjeti da nema nikakvog podudaranja sa prin­cipima sekularizma niti sa vjerom bez vlasti. Kur'an časni kaže:

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih - vi ih ne poznajete, Allah ih zna.[4]

وَأَعِدُّواْ لَهُم مَّا اسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَمِن رِّبَاطِ الْخَيْلِ تُرْهِبُونَ بِهِ عَدْوَّ اللّهِ وَعَدُوَّكُمْ وَآخَرِينَ مِن دُونِهِمْ لاَ تَعْلَمُونَهُمُ اللّهُ يَعْلَمُهُمْ

Objašnjenje

Objasnit ćemo ovaj ajet s namjerom da ukažemo na razliku nje­govog sadržaja sa teorijom “vjere bez vlasti” koju podržava sekulari­zam.

a)      Ovo nije naredba ratovanja; prije svega treba da je jasno da ovaj ajet ne poziva na rat, tj. na rušenje društvenog mira, zbog toga što je temeljni cilj islama jedinstvo s ciljem stizanja do tewhida i ljudske savršenosti. Usljed toga mir je najpoželjniji put poradi sti­zanja do krajnjeg islamskog cilja. Rat je posljednje sredstvo koje muslimani koriste za očuvanje ljudskih i društvenih principa, tek u slučaju kada nema drugog izlaza.

b)      Ovo je zakon stvaranja; riječ je o naredbi koja je preuzeta iz srži ustrojstava koji vladaju Kreacijom. Ljudsko društvo jeste skup pojedinaca i različitih naroda i narodnosti koji slijede različite stavove i ideje. U takvom društvu na osnovu principa o zaštiti ličnih dobara, nijedna skupina neće pristupiti savezu osim u slučaju da se pojavila druga unija koja predstavlja opasnost i smetnju za njihova dobra, zakone i običaje. Sa postojanjem dvije unije ili dva društva neće dugo potrajati i doći će do nesuglasica, razmirica i na kraju do međusobnog sukoba u kojem će svaka strana imati želju za domi­nacijom nad suparnikom.

c)      Najbolji svjedok nalazimo u sebi. Kada ovo ne bio usud, i kada ne bi postojali ratovi i pustošenja, u tom slučaju stvaralački sistem ne bi stvorio u bićima, a između ostalog i u čovjeku, moć samoodbrane. Upravo ta činjenica da svako živo biće u skladu sa životnom formom u kojoj egzistira ima svoj odbrambeni mehanizan jeste najbolji svjedok o neizbježnosti ratova i sukoba u materijalnom svijetu. Čovjek je također opremljen snagom srdžbe, kao što pos­jeduje i moć razmišljanja. Skup ove dvije moći u čovjeku najbolje pokazuje da je rat prirodna i neizbježna stvar.

d)      Islamski propisi jesu fitretski; s obzirom na to da su islamski propisi uspostavljeni na osnovama fitretskih standarda, fitret svakog pojedinca drži obaveznim da u mjeri svojih mogućnosti, naspram eventualnog neprijateljskog napada sebe osigura na taj način što će se pripremiti i opremiti, da bi u slučaju mogućeg napada mogao braniti sebe i svoj imetak.

e)      Islamska vlast jeste ljudska, tj. humana vlast; u skladu s islam­skim uzvišenim fitretskim poučavanjima, koja predstavljaju upravo onu čvrstu, uravnoteženu vjeru koja je postojana i utemeljena na ar­gumentu, i koju je spustio Uzvišeni Allah, On je izabrao za ljude vlast koju treba nazvati ljudska vlast. U islamskoj se vlasti čuva pravo svakog pojedinca, a korist slabog i jakog, moćnog i potrebitog, slobodnog i roba, žene i muškarca, individue i društva, cjeline i djela na istovjetan se način poštuje. Islamska vlast ni u kojem slučaju nije diktatorska da bi se održavala željom vladara, i da bi on mogao činiti sa ljudima i njihovim častima i imecima šta mu je volja. To nije ta­kođer ni parlamentarna vlast u kojoj se sve vrti oko želje pojedinaca gdje se gaze prava drugih. U parlamentarnoj vlasti pravo na vlast ima većinska polovina ( +1) nad drugom polovinom (-1). Međutim u islamskoj ljudskoj vlasti, s obzirom na to da je osnova vlasti istina, i da svi ljudi imaju pravo, vlast je ustanovljena na ljudskim prin­cipima, tako da svako u srazmjeri svojih mogućnosti i sposobnosti može stići do sreće i savršenstva.

f)       Saobrazno prethodnim činjenicama, fitret presuđuje u korist od­brane istine, na osnovu čega se možemo zapitati: Da li je moguće da skupina ljudi koja ima isti cilj, jednu vjeru, jednu Kiblu, ostvari svoja prava nasuprot skupine ljudi koji ne prihvataju spomenute elemente, a da nemaju baš nikakve moći? Nikada! I da li moguće posjedovanje moći, bez obzira o kojoj da je riječ političkoj, vojnoj, kulturnoj, privrednoj itd., bez posjedovanja vlasti? Ukoliko objek­tivno i realno razmislimo o ovakvom obliku okolnosti, njena nemo­gućnost je veoma jasna. Da li je moguće ostvarenje koncepta spomenute naredbe koja se oslanja na fitretu, kao i stotine sličnih naredbi, na principima sekularizma i sa vjerom bez vlasti? Nikada!

Važne poruke ajeta

U ajetu se ne kaže postanite moćni da bi mogli ugušiti i nadvladati neprijatelja, ovo nije ni u kojem slučaju cilj ajeta, već kaže se pre­plašite ih da vas ne bi napali, dakle moć u islamu služi za sprječavanje agresije a ne za agresiju. Moć u vjerskoj vlasti služi za uspostavljanje mira i sigurnosti a ne za započinjanje rata i nemira ili za uništavanje ljudskih života.

Sa kur'anskog gledišta veliki dio savjeta i apela upućenih od strane svih poslanika od Adema, a. s., pa do Muhammeda, s. a. v. a., tiče se vlasti, života, mira i rata, provođenja pravde, poštivanja društvenih prava. Usljed toga primjećujemo da u suri As-Saff u četrnaestom ajetu kada je riječ o ratu i borbi, i kada se muslimani žele pospješiti na njega uzima se primjer od Isaovih, a. s., Havarijjuna (apostola) i kaže se: “O vjernici, i vi svome poslaniku također dajte pozitivan odgovor, budite po pitanju rata i borbe na Božijem putu poput havarijjuna Isaovih, koji su bili vjernici i na zapovjest Isaa borili su se protiv ne­prijatelja i pobjedili ih.” Dakle sljedeće stavke bile su uključene u programima svih poslanika:

a)      odbrana prava onih kojima je nanijeto zlo;

b)      stalna borba protiv tirana;

c)      uspostavljanje pravde;

d)      poziv na uspostavljanje pravde među svim slojevima u društvu;

e)      naređivanje dobra u smislu javne obaveze i dužnosti svih po­jedinaca;

f)       sprječavanje od zla i moralnih devijantnosti i individue i društva;

g)      opomena i odvraćanje od rušenja životnih normi porodice i društva;

h)      opomena na nepoželjnost izbjegavanja društvenih odgovor­nosti;

i)        naređenje na izgradnju i oživljavanje zemljišta;

j)        poštovanje prava, pa čak i životinjskih i biljnih;[5]

k)      poštovanje nemoćnih i iznemoglih;

l)        iskorjenjivanje neimaštine i siromaštva.

Kao i veliki broj drugih stavki poput poučavanja i odgoja čovječ­nom moralu. Ovakav program nije moguće provesti u praksu osim u okrilju moćne vlasti koja ima političku, vojnu, kulturnu, moralnu i druge nezavisnosti od životne važnosti.

Posebno u današnje vrijeme kada je nastupio moralno društveni kolaps pod sjenkom naučnih i tehnoloških napredaka koji su nekada bezgranično veliki svijet pretvorili u jedno veliko selo čiji su seljani međusobno povezani najmodernijim sredstvima komunikacije putem kojih razmjenjuju sve moguće vrste informacija od naučnih, moralnih i ostalih vršeći na taj način međusobni utjecaj. Kada muslimani ne bi imali vlast nikada se ne bi mogli služiti prirodnim bogatstvima ili iz­vorima energije. Već stalno bi bili u situaciji primoranosti prosjačenja od ove ili one države. A oni bi tada rekli: Kakva je to vjera što svoje sljedbenike lišava životnih potrepština i što ih je pustila da tumaraju poput napuštenih ovaca, bez pastira i vođe, poljima znanja, tehnike, privrede? I realno gledano, da li ovakva vjera zavređuje da bude sli­jeđena? I zar čovjekov fitret ne bi trebalo da čovjeka iznutra poveže sa Bogom? Pa šta će u tom slučaju biti s filozofijom postojanja re­ligije?

Treća skupina

Riječ je o skupini koja prihvata vjeru, vjeruju također da djelok­rug vjere pokriva uređivanje i upravljanje društvom, i prihvataju čin­jenicu da vjera može na najljepši način društvo voditi i dovesti do sreće. Međutim za to postoji jedan uvjet, na čelu vlasti mora biti bezgriješan čovjek. Tačnije rečeno, oni nemaju problema kada je u pitanju da vjera upravlja društvom, već kažu da ljudi koji nisu bezgriješni, dakle obični ljudi nisu kompetentni vjerskoj vlasti, i ne­maju pravo vršiti takvu dužnost u ime religije.

Kritika ovog mišljenja

Ukoliko ovo mišljenje usporedimo s izvorima vjere vidjet ćemo da mu je neispravnost potpuno jasna. Ukoliko uzmemo u obzir neko­liko osnovnih islamskih načela vidjet ćemo da im se ovaj stav su­kobljava i protivi. Da bi se oprečnost izbjegla u tom slučaju jednu od oprečnih stvari moramo odbaciti.

a)      Vječnost islamskih propisa; znamo da je Islam vječna vjera, i da do kraja svijeta od strane Uzvišenog Gospodara neće biti poslana ni jedna druga vjera. Što znači da su pravila i zakoni ove vjere također trajni i postojani:

A on je, zaista, knjiga zaštićena, neće je uništiti ni prolazak vremena a niti će doći derogacija s Neba.[6]

 Dakle ima vječnost i zemaljsku i ne­besku, materijalnu i duhovnu.

وَإِنَّهُ لَكِتَابٌ عَزِيزٌ لَا يَأْتِيهِ الْبَاطِلُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَلَا مِنْ خَلْفِهِ

b)      Vječnost se ogleda u provođenju propisa; jasno je da se vječ­nost nečega ogleda u njenom plodonosnom životu, procvat, i ozbiljno prisustvo na društvenoj sceni. Ukoliko za neku misao kažu da je vječna, to je zbog njenog prisustva na polju misli i novih ideja, i zbog toga što stoljećima utiče na ljude i različite generacije. Isti slučaj je i sa umjetnosti, tehnikom, moralnim ljudskim primjerima. Islam možemo smatrati vječnim tek kada njegovi propisi budu prisutni, utjecajni, kada budu pre­thodne generacije proveli do cilja a nova pokoljenja na ispra­van način upućivali. Kada budu davali živi primjer života punog pokreta i sreće. Kada bude davala odgovore na pitanja. U suprotnom vječnost gubi svoju pravu smisao. Kada jednoga dana čovjek kaže da želi moderni, civilizirani svijet s napred­nim raznovrsnim idejama isplanirati na islamskim osnovama i temeljima, vječnost islama je u tome da ponudi spremne pro­grame i nacrte za ispravno upravljanje i vlast. Kao i da svima da logične odgovore na umna, moralna, socijalna, politička, vojna, kulturna pitanja kao i na pitanja o odnosima između muškarca i žene, djevojke i mladića, o međunarodnim od­nosima, o ratu i miru, o privredi i o hiljadama drugih prostih i komplikovanih naučnih pitanja i problema.

c)      Uputa čovjeka; jedan od principa kur'anskih propisa koji je imun na sve nedostatke i koji ustvari predstavlja filozofiju poslanstva jeste uputa čovjeka i njegovo praćenje do materi­jalnog i duhovnog savršenstva.

Knjiga koju ti objavljujemo da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo.[7]

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ

Ovdje nam se nameće pitanje na koje treba pronaći jasan odgovor: da li samo ona mala grupa ljudi koji su bili savremenici Poslanika, i Imama (u skladu sa šiijskim uvjerenjem) treba imati spomenutu korist iz Kur'ana, ili to pak sljeduje cijelo čovječanstvo?

Odgovor će sigurno biti, da cijeli ljudski rod ima pravo na to i zaslužuje da bude upućen Kur'anom. Ako odgovor bude pozitivan – kao što i jeste – pa čija je dužnost pronošenja kur'anske poruke, da­vanja odgovora na neprijateljske prigovore i spletke, rješavanja ne­doumica i sumnji? Ukoliko kažemo to je dužnost uleme (učenjaka), postavlja se drugo pitanje. Ukoliko neprijatelj zaželi uništiti učenjake, čija je dužnost da ih zaštiti? I da li je islam mislio i na taj problem ili ne? Ukoliko neprijatelj odluči svojom silom iskriviti vjeru, spriječiti obavljanje vjerskih propisa, ili pak iz temelja vjeru uništiti, šta u tak­voj situaciji treba raditi? Ukoliko kažemo da je to Božija dužnost, postavlja se pitanje, čime i na koji će način to uraditi?

Zar je moguće da se propisi provode osim pod okriljem vlasti i moći!? Dakle ili se moramo odreći ovoga i desetine drugih principa, ili pak moramo prihvatiti vjersku vlast. U svakom slučaju vjera je ta koja je odabrala drugu opciju, a objašnjenje toga zahtjeva odgovara­juće mjesto.

Ukratko:

Oni što ne prihvataju vjersku vlast mogu biti u jednoj od nekoliko sljedećih mogućnosti:

a)      Uopće nisu vjernici; moguće je da ima onih koji formalno gle­dano i sa aspekta geografskog islama, a ne logičnog i argumenti­ranog, budu muslimani, ali da im misli i stavovi budu u nepo­mirivom sukobu sa Islamom, međutim zbog određenih razloga i koristi ne mogu ih objelodaniti, zbog čega su prinuđeni svoje nepri­jateljstvo otkrivati s druge strane i na drugi način. Kur'an časni u vezi sa ovom grupom mušrika kaže:

Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, zaista, ne demantiraju tebe, već nasilnici poriču Allahove riječi.[8]

قَدْ نَعْلَمُ إِنَّهُ لَيَحْزُنُكَ الَّذِي يَقُولُونَ فَإِنَّهُمْ لاَ يُكَذِّبُونَكَ وَلَكِنَّ الظَّالِمِينَ بِآيَاتِ اللّهِ يَجْحَدُونَ

A poricanje Allahovih ajeta nije iz neznanja, već posljedica je njiho­vog nasilništva i griješničke im duše. I ako takvi kažu nema potrebe za vjerskom vlasti, to govore iz prostog razloga jer samo u okrilju vlasti mogu zaživjeti svi islamski propisi i mogu se provoditi Alla­hovi zakoni što znači da i vjerske regulative mogu biti prisutne u društvu. Ukoliko nema vlasti, to znači obustavu svih vjerskih propisa i zakona. Kada prestanu zakoni prestaje i Islam, jer Islam to su ust­vari propisi i regulative. Kada Islam postane mrtav, u tom slučaju je isto bilo ga ili ne. Čak u odnosu na neprijateljsku propagandu mašin­eriju za Islam je pogubnije kada ga ima a kada je bez ikakvog utje­caja. Zbog toga što tada grupa prevaranata i lažaca vjeru pred­stavljaju u lažnom liku da bi na taj način očuvali sebe od opasnosti koju za njih stvaraju vjerske pristalice a i da na pozornici društva i života od vjere ne bi bilo nikakvoga traga.

b)      Ne poznaju temelje vjere; ima i onih što su zbilja vjeru prihva­tili  za garant vječnog života, ali zbog toga što nisu dovoljno upućeni u vjeru i njene propise i načela, pitaju sami sebe kakvog to vjera ima posla sa dunjalukom, ona je došla da popravi moral i da bude veza između Dunjaluka i Ahireta, veza pomirenja između ljudi i Boga. Kakve veze ove stvari imaju sa ekonomskim, političkim, vojnim, tehnološkim i ostalim pitanjima koji se tiču ovosvjetskog život? Mi sami znamo riješiti svoje dunjalučke probleme.

c)      Prevareni od strane neprijatelja; ima i ljudi koji su prevareni spletkama neprijatelja vjere i vođa arogantnog nevjerstva, pa zato i smatraju nepotrebnim ‘miješanje’ vjere u dunjalučki život, već jedini njen posao jeste uređenje duhovnih i moralnih pitanja. Svoj stav ar­gumentiraju tako što opravdanje nalaze u životima nekih od vjerskih velikana ili pak iznoseći neke ajete, hadise i propise. A neprijatelj je svojim propagandama učvrstio takvo vjerovanje u njihovim umovima. Upravo kao što je to lijepo rekao hazreti Ali, a. s.: “Zaista je ova vjera pala u ruke zlih ljudi.” A naivni ljudi vjeruju njihovom podilaženju, ostajući na taj način lišeni ispravnog razumjevanja Islama i ne shvatajući filozofiju slanja nebeskih Knjiga.

Izlaz

Jedini način da se ovo stanje popravi i da istina postane jasna sagledan je u sljedećim tačkama, na koje se mora obratiti posebna pažnja:

1.      Upoznavanje temelja vjere; ukoliko bi čovjek vjeru učio jezikom vjere i shvatio je logikom vjere u tom slučaju ne bi došlo do odudaranja od istine. Zato što vjera ima jezik, logiku i ima šta za ka­zati treba se njoj obratiti i na taj način je ispravno i shvatiti.

2.      Upoznavanje jezika neprijatelja; na neki način ova tačka ulazi pod prethodnu tačku, zbog toga što vjera i logika vjere je takva da predstavlja sebe a također i svoje neprijatelje kao i njihove spletke i smutnje. Međutim, zbog toga što se spletke, prevare i metode nepri­jatelja prilagođavaju uvjetima i standardima života u tom slučaju pot­rebno je poznavanje općih vjerskih zakona i uputa na osnovu kojih se prepoznaju primjeri u vremenu u kojem se živi. Znanje je u mjeri u kojoj je bilo na usluzi čovjeku i njegovom napretku u tom omjeru pa i puno više od toga bilo na usluzi pohotnicima što je rezultiralo padom čovjeka i prevarom čovječnosti. Usljed toga svoju strategiju i planove predstavljaju na tako lijep način da uspjevaju prevariti svakog.

Imam Sadik, a. s., kaže: “Samo oni što poznaju vrijeme u kojem žive i znaju društvena kretanja i dešavanja neće dospjeti u nevolje i neće ih omesti životne komplikacije.” Poznavanje i obavještenost o zam­ršenim političkim, privrednim, kulturnim, zdravstvenim, umjetničkim i drugim pitanjima jeste veoma važan faktor za čuvanje od zamki koje postavlja neprijatelj vjere i čovjeka.

3.      Prisustvo bogobojaznosti na temeljima uvida u činjenice (basiret); Kur'an se oslanja na bogobojaznost koja je nastala na te­meljima uvida i obavještenosti zajedno sa znanjem, pretenzirajući na tome u više ajeta:

Oni koji se Allaha boje, čim ih spletka šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi (bude im jasno).[9]

إِنَّ الَّذِينَ اتَّقَواْ إِذَا مَسَّهُمْ طَائِفٌ مِّنَ الشَّيْطَانِ تَذَكَّرُواْ فَإِذَا هُم مُّبْصِرُونَ

Ovo znanje rezultat je bogobojaznosti i svjesti o Bogu: A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.[10] وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا ko bude bogobojazan Allah će mu u škripcu i teškim siutacijama pomoći posebnom pomoći i opskrbom sa mjesta odakle se i ne nada. Ovo nam ukazuje na činjenicu da znanje, samo po sebi, nije dovoljno za uputu. Zbog toga što je znanje jedan od potrebnih razloga i uzroka upućenosti u istinu, ali nije dovoljan faktor za to. Usljed toga čovjek koji ne bude imao političkih, nefsanskih i drugih pretenzija da bi shvatio vjeru, osim toga što će se upoznati sa propisima i zakonima vjere, i pored toga što će znati prepoznati i razumjeti neprijateljske strategije, mora također imati duhovnu snagu, bogobojaznost, unu­tarnji oslonac na svoga Gospodara.

4.      Naklonost ka mudrosti; razum i mudrost jesu veliki darovi od Stvoritelja čiji zadatak je uputa čovjeka. Ukoliko vjera i znanje ne budu išli zajedno s mudrošću, čovjek neće s njima uspjeti stići do cilja, zato što u principu Objava i vjera bivaju spušteni na ovu Zemlju zato jer im je domaćin mudrost, tj. razum. Iako vjera ima zadatak da pomaže upravo ovom razumu i upoznaje ga sa zbiljama koje nije mogao sam dokučiti. Zahvaljujući tome čovjek propise i pravila vjere treba staviti na vagu mudrosti i na taj način ih odvagati. Kada to učini shvatit će da nije moguće sveobuhvatne vjerske propise - koji pre­ciznije od matematičkih operacija zalaze u sve pore ljudskog života i brinu se o vremenu prije nego se čovjek rodi, da bi bile tu i za vrijeme čovjekovog života a prisutne su i u dobi koje se naziva berzeh, tj. pe­riod koji nastupa nakon fizičke smrti, obuhvatajući na taj način sve aspekte života počev od moralnog, duhovnog, praktičnog, teorijskog, emotivnog, racionalnog, intelektualnog itd – prakticirati i ispuniti osim u okrilju vlasti i države.

Četvrta skupina

Postoji i skupina koji su niodkuda došli, i izjavili da je vjera sveta, čista, uzvišena i da je ne treba prljati mješanjem u bezvrijedne ovozemaljske poslove, i ne treba joj umanjiti svetost mješanjem u politiku i socijalna i društvena pitanja. Vjera je došla očistiti nečiste. Vjera je došla zemaljske ljude učiniti nebeskim stanovnicima. Vjera je došla prašnjave ljudi učiniti svetim. A mi sve to želimo pokvariti mješajući vjeru u politiku, skrnaveći njenu svetost, što predstavlja najveću nezahvalnost prema vjeri, daru Božijem.

Stupanje vjere na teren dunjaluka budi sumnju i skeptičnost u lju­dima prema njoj. To na kraju rezultira da se smanji interes za vjeru, ili pak od ljudi će napraviti ateiste, što se ne slaže sa filozofijom slanja poslanika i spuštanja Knjiga. Šta-više to je izmjena cilja zbog kojeg je vjera došla a takvo šta je nemoguće očekivati od Apsoluta, Mudroga Gospodara. Dakle da bi se sačuvao obraz Islama mora se spriječiti ulaz u politiku i vlast.

Odgovor

Ukoliko bi sve stvari posmatrali na ovakav način tada bi najbolje bilo zaustaviti usavršavajući pokret svijeta, zbog toga što ne postoji ni jedne vrijednosti ni prihvaćene stvari na ovom svijetu a da sa sobom nema i nešto što je protiv vrijednosti. Razvoj nauka, tehnologije, in­dustrije pa čak i moralne i humane znanosti u pogrešnim rukama na sebe navlači hrđu. Što znači da iz poštovanja prema nauci i misli treba spriječiti njihovo širenje!? Drugo, mi moramo slijediti vjeru i njena mjerila a ne da komentarišemo i analiziramo vjeru kako mi osjećamo da bi trebalo biti, drugim riječima ona je ta koja drži položaj vođe a nismo mi ti koji joj trebamo krojiti sudbinu. Treće, kako objasniti kur'anska kazivanja o poslanicima koji su bili na vlasti, kao što su Davud, Sulejman, Jusuf, Talut?

I Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao.[11]

ِ وَقَتَلَ دَاوُدُ جَالُوتَ وَآتَاهُ اللّهُ الْمُلْكَ وَالْحِكْمَةَ وَعَلَّمَهُ مِمَّا يَشَاء وَلَوْلاَ دَفْعُ اللّهِ النَّاسَ بَعْضَهُمْ بِبَعْضٍ لَّفَسَدَتِ الأَرْضُ

Objašnjenje allame Tabatabaija

U tefsiru Al-Mizan, Allame u komentaru citiranog ajeta nudi ob­jašnjenje koje navodimo u kratkim crtama.

a)      Svima nam je jasno da se pod neredom na zemlji misli na nered u ljudskom društvu. Ukoliko se i misli na nered zemlje riječ je ustvari o posljedici nereda kojeg ljudi prave a ne o neredu koji je sam po sebi od zemlje nastao. Tema “nered na Zemlji” jeste naučnog  karaktera i na veoma je lijep način spomenuta u doba kada je vladalo neznanje.

b)      Sreća ljudskog roda neće moći ni na koji način ostvariti kulmi­naciju osim u okrilju društvenog života. A s druge strane saradnja u društvu neće uspjeti osim u jedinstvenom društvu i uravnoteženom životu. Jedinstvo u kojem su članovi društva poput organa jednog tijela u kojem svaki organ na svoj način vrši funkciju zbog koje i postoji i za koju je i zadužen. Dakle sreća i savršenstvo za čovjeka ima korijen u jedinstvenom društvu u kojem se napaja.

c)      Jedinstvo sistema jeste posljedica međusobnih utjecaja koji u njemu vladaju; dakle, ukoliko u svijetu postoji jedinstvo to je posl­jedica recipročnih utjecaja koji se dešavaju među sastavnim di­jelovima svijeta. Prostije rečeno sistem koji postoji u svijetu, ukoliko ga ima i ukoliko traje, postoji zahvaljujući međusobnom smjen­jivanju i suzbijanju koje se dešava između djelova kao i usljed nji­hovog međusobnog konflikta i borbe u kojoj jedni pobjeđuju i suz­bijaju druge koji se neminovno pokoravaju pobjedniku. Kada ne bi bilo odmjeravanja snaga i suprotstavljenosti ono što bi trebalo biti pobjeđeno ne bi bilo pobjeđeno već bi i dalje ostalo na svome mjestu.

d)      Harmonija u Objektivnom sistemu je neophodna; kada ne bi bilo sukoba prirodno je da bi svaki dio stajao na svome mjestu, ne bi se vezao za drugi, a takva nepovezanost ne bi mogla dovesti ni do kakvih promjena i pokreta. Takav mir i nedešavanje rezultiralo bi time da bi svaki element ostao na onome što je imao od akcije, što bi konačno rezultiralo potpunim utihnućem pokreta, tj. nestajanjem stvorenog sistema, usljed toga harmoničan sistem je nužan, ali da bi ga bilo neophodno je postojanje suprotstavljanja i suzbijanja.

Objašnjenje Mulla Sadre

Kada suprotstavljanja ne bi bilo u tom slučaju ne bi postojalo razloga ni za spuštanje milosti i opskrbe Božije. Što bi rezultiralo nestankom svijeta. Sistem ljudskog društva također slijedi ovaj op­ćeniti zakon, u kojem kada ne bi dolazilo do suprotstavljanja, među­sobnih utjecaja, pobjeda i suzbijanja njegovi djelovi se međusobno ne bi povezali. Što bi rezultiralo nestajanjem društva a to bi značilo da ljudska sreća iz temelja bude izbrisana.

Sistem vjere također nije izvan ovih okvira. Osnivanjem vlasti i provođenjem zakona moraju se ukloniti prepreke sa puta, ostvariti potrebe i pripremiti put za prosperitet, u ljudima treba izgraditi osjećaj za jedinstvo, privići ih na društveno kooperativni život da bi ih mogli dovesti do sreće i savršenstva. Tko želi saznati više može se obratiti na adresu, Al-Mizan, komentar dvijestotine trinaestog ajeta sure Al-Beqara u kojem se polemiše o neophodnosti i filozofiji poslanstva.

“Mješanjem vjere u dunjalučke poslove sveta stvar, tj. vjera biva zaprljana.” Ovo su riječi koje nemaju ni logičnog a ni šerijatskog te­melja. Zbog toga što je vjera došla upravo zato da očisti pohotu i nečistoću. Vjera je došla da uspostavi i proširi politiku utemeljenu na moralu i vrlinama. Vjera je došla da spriječi nasilje i zločine a da oživi društvenu pravdu. Ne smijemo porediti postojeću situaciju sa poželjnom situacijom, da bi nakon toga rekli kako to nije posao za vjeru. Aktuelno stanje je na strani i u korist nevrijednosti i alarmantno je zagađeno, ali poželjno stanje jesu vrijednosti i čistoća. Mi stremimo vlasti čiji vođa će reći: “Šta će Aliji obilje koje će proći i užitak koji neće vječno trajati?!”[12] “Dok u Hidžazu i Jemami možda ima neko ko nema nade u dobivanje pogačice ili ko nikad nije jeo do sitosti.”[13] Zuhd, tj. odricanje za Alija predstavlja napad i ustanak protiv svih niskosti i protiv svih poniženja. Islamska vlast je vlast čiji predvodnik i vladar u jednom od svojih pisama kaže: “Kunem se Bogom, zaklet­vom iz koje lučim volju Božiju, da ću tako izvježbati dušu svoju da će se radovati ako za jelo dobije pogačicu jednu i biti zadovoljna s malo soli da je začini. Dopustit ću cjelonoćnim plačem očima svojim da ostanu prazne bez suze poput rijeke čija voda je otekla. Treba li Ali pojesti sve što ima i zaspati poput stoke koja je natrpala drob svoj na pašnjaku pa zalegla, ili poput koza koje brste pa odlaze u obor svoj? Nek mu se oči ugase, ako on, poslije mnogo godina, slijedi stoku raspuštenu i životinje koje pasu. Ne, tako mi Boga nikad!”[14]

Da li vlast, sa ovakvim vladarem na čelu, svojim prisustvom u društvu može zaprljati obraz vjeri, ili je pak čini časnom i dosto­janstvenom? Da li prlja vjeru ili čisti prljavštinu? Da li udaljava ljude od vjere ili i nakon četrnaest stoljeća nagoni suze čežnje na oči?

Dakle, četiri spomenute skupine, sa svim razlikama koje ih među­sobno razdvajaju, imaju jednu zajedničku tačku u kojoj se slažu, a to je da vjera mora biti bez vlasti. Prirodno da se tome stavu mora dodati i da vlast ne smije biti vjerska. Ove riječi niti se slažu sa logikom vjere a ni sa logikom razuma. Ukoliko neko bude prevaren neprijatel­jskim spletkama, prije nego li da svoje mišljenje mora izvršiti gener­alnu reviziju sopstvenog pogleda na svijet. Također treba biti svjestan i siguran u činjenicu da je vjera sa svim savršenostima u različitim životnim segmentima agens pročišćavanja i uzrok nadoknade svih čovjekovih mahana i nedostataka. I sa znanjem, promišljanjem i moći može sve životne segmente uzdići iz prašine u nebo, drugim riječima može nebeske vrline i vrijednosti pokloniti zemaljskim bićima, i učiniti ih boljim od meleka iz svijeta svetosti, kao što je to u historiji čovjeka već i uradila, a posebno u dvadesetak godina vladavine Mu­hammeda, s. a. v. a., kada je i pored svih teškoća sa kojima su morali izići na kraj izgradio najuzvišenije primjere znanja, morala i vrline. Drugim riječima ljepota vjere dolazi do izražaja tek u trenutku kada vjera postane prisutna na svim poljima života i kada kao takva prihvati čovjeka za ruku i uzdigne ga tron nebeskog morala i vrline.

Kao najbolja potvrda ovim riječima jeste hadis koji se prenosi od poslanika, Muhammeda, s. a. v. a.: “Uredite svoj život na Dunjaluku a budite spremni za Ahiret kao da ćete sutra umrijeti.”

Sekularistički argumenti

Teoretičari sekularizma u cilju dokazivanja svojih tvrdnji – negi­ranja vjerske vlasti – iznose i svoje argumente, koje ukoliko uspijemo na osnovu racionalnih dokaza oboriti u tom slučaju oni neće imati ni­kakvog oslonca niti će imati čime potkrijepiti vlasite ideje. Kada jedna ideologija sa racionalnog aspekta i putem dokaza ostane nezaštićena i ne bude imala ništa adekvatno za ponuditi kao svoj neoborivi argument u tom slučaju neće moći odgovarati na pitanja, što znači da mora završiti na povijesnoj deponiji upravo kao što su neke ideje i završile.

Naše obaveze i dužnosti

U vezi sa spomenutim teoretičarima i njihovim argumentima mi imamo dvije naučne obaveze:

a)      pobijanje njihovih dokaza,

b)      dokazivanje neophodnosti vjerske vlasti.

Prirodno je da ukoliko želimo svoju dužnost obaviti na ispravan način u tom slučaju prvo trebamo čuti njihove argumente da bismo zatim iznijeli kritike vezane za njih. Nakon toga donosimo argumente kojima dokazujemo neophodnost vjerske vlasti. Upravo ćemo postu­piti u skladu sa ovim logičkim procesom, dakle prvo iznosimo njihove stavove da bi ih zatim pretresli i kritikovali, nakon čega počinjemo sa drugom fazom, tj. dokazivanjem neophodnosti vjerske vlasti.

1.       Neusaglašenost vlasti i vjere

Teoretičari sekularizma su uvjereni na osnovu tačnih analiza iz­među suštine i zbilje vjere i suštine i zbilje vlasti da među njima postoji neusaglašenost i razlika preko koje nije moguće preći što nam jasno govori o tome da nije moguće pomiriti vlast i vjeru. U objašn­jenju svoga logičkog zaključka kažu: Šta je vjera? Vjera i njeno stvarno značenje sažima se u korigiranju uvjerenja, morala, duševnih osobina, kao i u ukazivanju vjernicima i pobožnim ljudima na is­pravno ponašanje, što nam daje do znanja da je riječ o potpuno duševnim i srčanim pitanjima. I sasvim je jasno da se ljudsko srce is­pravlja na taj način što se prvo pridobije i tek nakon toga se prelazi na pitanja vjerske prirode i onoga što se srca tiče.

Kakve dužnosti ima vlast? Vlast je obavezna osigurati društvenu bezbjednost i u aspektu života i sa aspekta vlasništva i imetka. Mora osigurati sistem u kojem će ljudi osjećati sigurnost kada je u pitanju lični život i imetak. U takvim se pitanjima ne može služiti moralnim pridikama. Tako da ne možemo uspostaviti nekakvu logičnu svezu između kategorije vjere i vlasti. Neki čak aludiraju i na njihovu među­sobnu oprečnost. Otišli su, dakle, korak naprijed i izrazili mišljenje da u principu između vjere i vlasti ne samo da nema povezanosti, već postoji ozbiljna oprečnost. Da bi to potvrdili kažu: U vlasti da bi se praktično provele životne i društvene potrebe mora se koristiti strogost i moć sile. Usljed toga što je vlast utemeljena na strogosti i sili a s druge strane vjera se u svom radu oslanja na milost i pridobi­janje srca što znači da vlast s jedne strane prema ljudima postupa osoro i neumoljivo, kao naredbodavac a vjera krajnje milosrdno i blagonaklono što je najbolji dokaz jaza i razlike koja postoji između vjere i vlasti.

2.       Rezultat spajanja vjere i vlasti bila bi tiranija.

Dalje tvrde da ukoliko bi htjeli napraviti spoj ovih dvaju nepo­mirivih stvari, dakle vjere i vlasti, to bi sigurno rezultiralo apsolutiz­mom i tiranijom od strane vjere što bi bilo razlogom da ljudi zamrze vjeru i da je napuste. S obzirom na to da kada bi vjera zavladala u tom slučaju morala bi koristiti silu da bi ljudi postali vjernici, a iz tog razloga što je taj metod u potpunoj suprotnosti sa vjerovanjem i re­ligijom to bi značilo da se vlast susretne sa ozbiljnim problemima kada su u pitanju njene ideje i program sa jedne strane i praktično provođenje programa sa druge. Dakle na mjestu gdje nema govora o sili i primoravanju, vlast bi provodila silu što se kosi sa principom slobodnog biranja vjere, a to bi rezultiralo odricanjem od tiranske vjere. Dakle vlast koja se koristi silom i politikom palice kada je u pitanju nametanje i provođenje društvenih, socijalnih, političkih i os­talih programa ne susreće se ni sa kakvim problemima niti sukobl­javanjima od strane primoranog naroda nad kojim vlada, međutim ukoliko vjera to isto učini, tj. upotrebi silu, na mjestu gdje to nije prihvatljivo, u vjerskim i moralnim pitanjima, to će obavezno rezulti­rati time da je ljudi prihvate za tiransku religiju, što je najprezrenija moguća kombinacija kod ljudi.

3.       Vjera gubi razlog postojanja

Ispitivanja na licu mjesta kao i društvena praksa pokazuju da mješanje vjere u vlast pored toga što iziskuje štete i što uzrokuje odri­canje ljudi od vjere pa i stvaranja averzije prema njoj, djelo je koje je krajnje beskorisno i neplodno za vjeru. Usljed toga što biti vjernik vrijedi ukoliko je to iz ljubavi i s uvjerenjem, međutim prisustvovanje u hramovima, džamijama, crkvama ili sinagogama zbog toga što se mora jer zakon to traži, sa aspekta duševnih suptilnosti, čistote duše, iskrenosti dove i svega onoga što vjera traži od ljudi jeste krajne štetno i neadekvatno i sigurno je da svega toga u takvoj vjeri i pod takvim pritiskom neće biti.

Ukratko prigovori koji stižu na adresu vjere pod pretpostavkom da bi trebala da se mješa u politiku i vladu su sljedeći:

a)      vjera i vlast nemaju ništa zajedničkog,

b)      kada se bolje pogleda, između vjere i vlasti postoji nepre­mostivi jaz i nepomiriv konflikt,

c)      nelogično mješanje ovih dvaju antitijela rezultiralo bi tirani­jom,

d)      vjero-tiranija rezultira napuštanjem vjere od strane ‘vjernika’,

e)      također rezultira nestankom duševnih, psihičkih i ostalih utje­caja koje vjera ima kod vjernika,

f)       na koncu to dolazi u oprečnost sa filozofijom prisustva poslanika Božijih među ljudima,

g)      u društvu bi porasle antivjerske i ateističke tendencije.

Ovo su osnovni dokazi neusaglašenosti vjere i vlasti koji su izne­seni od strane sekularističkih teoretičara.

Kritika

U cilju pretresanja argumenata potrebno je ozbiljno obratiti pažnju na nekoliko stvari da bi kritika i pobijanje spomenutih argumenata bila sasvim jasna i utemeljena.