The heart of Islam  
Autor: Seyyed Hossein Nasr
Prijevod: Enes Karic, Resid Hafizovic, Nevad Kahteran
Izdavac: El-Kalem; Sarajevo, BiH; Septembar 2002.

BOŽANSKA I LJUDSKA PRAVDA

Ljudska pravda i njezini modusi

Trajne vrijednosti za čovječanstvo

BOŽANSKA I LJUDSKA PRAVDA (I dio)
Poglavlje iz knjige: SRCE ISLAMA, Seyyed Hossein Nasr, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1423. H. god./ 2002. god.
 

Mir i pitanje rata

”O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedočite!” (Kur'an, 5:8)



“A ako im budeš sudio, sudi im po pravdi , Allah doista pravedne voli!” (Kur'an, 5:42)



"Hoćete li da vas obavijestim o djelu koje je bolje od posta, milostinje i namaza? Pravite mir jedni među drugima: neprijateljstvo i zlonamjernost iskidaju nebeske nagrade iz korijena." (Poslanikov hadis)



"Svjedočim da je On Pravedan i da su Njegova djela ispravna." 'Ali Ibn Abi Talib, Nahj al-balaghah

Unutarnji ljudski osjećaj pravde i potraga za pravdom



Poput osjećaja mira i nostalgije za mirom, osjećaj pravde i potraga za njezinom realizacijom čini se da je bila oblikovana u samoj supstanci iz koje je čovječanstvo stvoreno. Nije važno kako je dvosmisleno i nejasno filozofsko, teološko te čak pravno značenje pravde koje može biti u našem razumu, naše duše posjeduju u svojoj dubini osjećaj pravde koji svijetli unutar naše savjesti, a vatra plamti u nama nukajući nas da živimo pravedno, da krojimo pravdu te da štitimo ono što zapažamo da je ispravno. Poslanici, apostoli i mudraci - od jevrejskih poslanika, Zoroastera i Konfučija preko Sokrata, Platona i Aristotela do Krista, Poslanika islama te nebrojeno mnogo kasnijih religijskih mislitelja, uključujući muslimane - izgovorili su mnoge izreke i napisali mnoge tekstove u pogledu ovog predmeta. Sveti tekstovi od Upanišada, Biblije i Kur'ana sadržavaju mnogo poučnih pasaža o središnjosti pravde u pogledu morala i duhovnog života. Svi ljudi i nacije govore o pravdi čak i kada je nepravde u izobilju na ovom svijetu, a čini se da ljudski duh nije u stanju da živi bez pravde, kao što ne može bez ljepote, mira, ljubavi i samilosti.



K tome još, kada dolazimo do razumijevanja zbiljskog značenja pravde, na formalnom se planu pojam razlikuje u različitim religijama i filozofijama morala te čak unutar pojedinačnog religijskog univerzuma. Slučaj sa islamom nije izuzetak. Tema pravde prožima cjelokupni islamski život i Božanski Zakon, cilj čije implementacije jeste uspostava pravde. Kur'an je prožet sa ukazivanjima na predmet pravde i on poistovjećuje dobro društvo upravo sa onim pravednim. Ova vrlina je toliko središnja unutar islama da, sukladno iskazu Poslanika: "carstvo može preživjeti u nevjerovanju, ali ne može preživjeti u nepravdi i nepravednosti".



Međutim za muslimane, kao i za jevreje, koji se oslovljavaju tako često u Tori u pogledu pitanja koja se odnose na pravdu, te kršćane, čijih je toliko najvećih religijskih mislitelja bilo primarno pozabavljeno ovim pitanjem, uostalom kao i za sljedbenike drugih religija, neka od glavnih pitanja su kao što slijedi: "Što znači kazati da je Bog pravedan i što znači pravda u ovom kontekstu?", "Kako Bog prosuđuje i kako mi možemo suditi po pravdi?", "Što je značenje pravde na ljudskom planu i zašto, usprkos svim religijskim učenjima o pravdi, postoji toliko puno nepravde na ovom svijetu?"



Jedna istina, očigledna i prihvaćena od strane muslimana, jeste da je Bog pravedan i da je pravda povezana sa Njim i istine koje je On objavio preko Svojih poslanika. Međutim unutar ovog općenitog okvira stoljećima su postojale mnogobrojne interpretacije različitih islamskih škola mišljenja o ovom središnjem pitanju, uostalom kao što su postojale kod kršćana i jevreja. Bespotrebno je da kažemo da se ovdje ne možemo baviti ovim teološkim i filozofskim razlikama, ali se možemo okrenuti određenim temeljnim učenjima koje su muslimani univerzalno prihvatili i nastoje da razumiju u islamskom kontekstu neke suštinske značajke središnje zbiljnosti pravde i ispravnih načina življenja i djelovanja, s jedne, te suprotstavljanja nepravdi i nepravičnosti, s druge strane.

Božanska pravda

Na isti način na koji su Samilost i Ljubav, Mir i Ljepota Imena Božija, i Pravda je jednako tako Ime Božije. Bog je al­-'Ādil, al-Muqsit i al-Hakam, što označava Pravednog, kao i Samu Pravdu, Nepristrasnog te Donositelja Pravde. Kao što ova Imena pokazuju, mogli bismo kazati u islamskotn kontekstu da nije samo Bog pravedan već da je On Sama Pravda u najvišem smislu ovog pojma.



Onda, što je islamsko razumijevanje pravde u njojzi samoj i kada se ona priinjenjuje na Boga? U jednoj od svojih mudrih izreka 'Ali Ibn Abi Tālib je rekao: "Pravda smješta svaku stvar na njezino mjesto". Pravda je povezana sa ravnotežom, davanjern svakoj stvari onog što joj pripada (haqq) tako da svaka postojeća stvar bude na svojemu mjestu sukladno njezinoj naravi te u suglasnosti sa onim što je Platon rekao u svojemu djelu Država, da svaka osoba izvršava svoju dužnost u društvu u suglasnosti sa njegovom ili njezinom prirodom. No, Bog je al-Haqq, Istina i Zbiljnost, iz koje dolazi riječ za koju je svaka stvar primjerena te jednako tako riječ za zakon i prava, kojima ćemo se vratiti u narednom poglavlju. Bivajući apsolutna Istina i Zbiljnost, te konačno jedina Zbiljnost, bez bilo kakve podjele ili omeđivanja u Svojoj Suštini, Bog je Sama Pravda, jer je On sve On Sam i ništa drugo izuzev Njega Samog. Ne postoji mogućnost neuravnoteženosti ili nereda, otuda ni nepravde unutar Njega, budući da ne postoji druga zbiljnost unutar Njega čak da omogući uvođenje takve stvari negdje tu u blizini. Metafizički i teološki govoreći, samo je Bog zaparavo savršen i beskrajno pravedan, kao i savršeni djelitelj pravde.



Tokom stoljeća, muslimanski teolozi su raspravljali o tome da li je sve što je Bog uradio bilo samo na temelju toga što je to Njegovo djelo, ili da li bi Bog bio u stanju, time što je Bog, da djeluje osim pravedno, a njegovo postojanje nam je bilo jedino shvatljivo sukladno moći opažanja naše inteligencije koju nam je On podario. Aš'ariti, koji su dominirali sunnijskom teologijom nekih hiljadu godina, zauzeli su prvu poziciju, a sunnijski mu'teziliti, kao i oni ši'itski, zauzeli su drugu poziciju. Međutim čisti rezultat, što se tiče islamskog svjetopogleda, bio je isti, to jest Bog je savršeno pravedan i savršeni upravitelj pravdom kroz sve Svoje stvaranje. Kur'an dokazuje:
“Savršene su Riječi Gospodara tvoga i po Istini, i po Pravdi! Nema toga ko će Allahove riječi promije­niti, On sve čuje, On sve zna.” (Kur’an, 6:115),
također:
“Allah svjedoči da osim Njega drugi bog ne postoji, i meleki, i ljudi učeni, svjedoče isto, i da pravedno postupa! Nema boga osim Njega, Silnoga, Mudroga!” (Kur’an, 3:18)



Bog je sve stvari stvorio sukladno pravdi i želi od čovjeka i žene, kojima je On dao slobodnu volju, da budu pravedni. Tri puta se u Kur'anu potvrđuje da Bog voli pravdu.



Na temelju ove kozmičke te također ljudske pravde Bog prosuđuje ljudska bića. Kur'an potvrđuje središnji značaj uloge Boga kao sudije, kao što je to ranije objavljeno u Tori. Zapravo, izričito izjavljuje:
“A mi smo sinovima Israilovim Knjigu, i Vlast, i Vjerovjesništvo dali...” (Kur’an, 45:16),

te:
“Mi smo doista Tevrat objavili, u njemu je Uputa i Svjetlost...”(Kur’an, 5:44)
Pobožni među muslimanima, kada su suočeni sa neprijateljstvom i nevoljom, dijele osjećaje tako snažno iskazane u Psalmima: "Ustani, Jahve, u svom gnjevu, digni se na bijest tlačitelja mojih. Probudi se! Sud mi sazovi." (Psalm 7:6)
U kur'anskoj perspektivi Bog je također vrhovni sudija.
“...Ti ćeš suditi međ Svojim robovima o onome u čemu su se razilazili.” (Kur’an, 39:46),
te: «A On je Sudac najbolji.” (Kur’an, 12:80)
Štoviše, Kur'an retorički postavlja pitanje: “Zar nije Allah najpravedniji sudija?!” (Kur’an, 95:8)
Božiji sud je konačan, jer: “...A Allah sudi! Nema toga ko će presudu Njegovu preinačiti! On brzo račun sviđa!” (Kur’an, 13:41), iako je doseg Božije Milosti poznat samo Njemu. Konačno, Bog je zapravo jedini sudija, budući da: “...sva vlast u Allaha je, On istinu zbori, On je sudac najbolji!” (Kur’an, 6:57),
te: “...Njemu Presuda pripada...” (Kur’an, 28:88)
Premda, naravno, ljudski sudovi postoje na ovom svijetu, za muslimane, kao i za predane jevreje i kršćane, koji se hiljadama godina pouzdaju u Božiji sud i Njegovu pravdu iznad svih ljudskih posredovanja, krajnje pribježište počiva u Božanskoj Pravdi i Božijem sudu ljudskih djela. Samo On zna sve stvari i samo On može prosuđivati ljudska djela ne samo izvanjski nego sukladno nakani u srcu, nakani koja određuje vrijednost djela prema poznatom izričaju Poslanika: "Djela se prosuđuju prema njihovim namjerama."
Tokom svog života, muslimani, kad god se pozovu na ljudski sud, oni se sjete ajeta: “Zar da mimo Allaha drugog sudiju tražim... ?» (Kur’an, 6:114), iako ovo duhovno stajalište ni na koji način ne negira njihovu odgovornost pred Božanskim Zakonom, ili čak ljudskim zakonima, ili 'urfom i ljudskim posredništvima koja su ustanovljena da sude čovjeku i ženi na ovom svijetu sukladno donesenim zakonima. Međutim konačni sudija je Bog i konačni sud, događaji Sudnjeg dana, jedini su sud koji je konačno važan.


Vaga




Prije okretanja eshatološkim zbiljnostima (svršetku vremena) i Sudnjem danu prema islamskim učenjima, moramo nešto kazati o ključnom kur'anskom simbolu koji je povezan sa pravdom i Božijim konačnim suđenjem nama. Taj simbol je vaga (al-mizan), spomenut nekoliko puta u Kur'anu i ponavljan u mnoglln kontekstima u različitim klasičnim tekstovima koji se bave etikom i drugim pitanjima. Bog je stvorio sve stvari u pravilnoj proporciji i harmoniji, a svijetom vlada ova jedinstvena harmonija, koja je trag jedinstva na području multipliciteta. Kur'an kaže:
“I Zemlju smo rasprostrli, brda na njoj usadili, i učinili da po njoj sve sa ravnomjerjem raste.” (Kur’an, 15:19)
Ravnoteža se primjenjuje na svaku razinu zbiljnosti, od fizič­ke do alhemijske, psihološke i duhovne. Postoji ravnoteža ele­menata unutar zdravog tijela i naše psihe, jer ako je tijelo zdravo, ono je uravnoteženo. A za duhovnost dobro izobraženog muslimana postoji ravnoteža izmedu duha, duše i tijela te zado­voljenja njihovih pojedinih zahtjeva. Da bismo dali svakoj stvari njeno pravo (haqq) u skladu sa njenom naravi kako ju je Bog stvorio moramo živjeti u ravnoteži i shvatiti ravnotežu stvari te prema tome moramo živjeti u pravednosti. Ravnoteža također uključuje ljudsko djelovanje. Kur'anski izričiti nalog: “...I pravedno na litru i na kantaru mjerite...” (Kur’an, 6:152), primjenjuje se na poštenu prodaju stvari na pijaci, kao i pravedno djelovanje na svakom životnom primjeru. Naša se djela zapravo općenito "važu" od strane Boga na "vagi" i bit ćemo suđeni prema tome na Danu obračuna, jer:
“I vagu pravde Mi ćemo na Danu sudnjem postaviti...” (Kur’an, 21:47)
Ravnoteža kao vidljiv simbol pravde, kao harmonija i ekvi­librij u kozmosu jeste toliko značajna da Kur'an tvrdi:
“A mi smo Naše poslanike s jasnim dokazima slali, i s njima smo Knjige slali i Mjerilo, da bi svijet postupao po pravdi...” (Kur’an, 57:25)
Držati se ravnoteže u svim stvarima jeste živjeti po pravdi. U tradicionaloj islamskoj umjetnosti nema skulpture, međutim zapadnjačku statuu figure zavezanih očiju koja drži vagu, prona­lazimo na toliko puno trgova i dvorana pravde i ona je ovdje od pomoći. Mogli bismo kazati da ravnoteža simbolizira islamsku ideju pravde, a da figura zavezanih očiju odražava jednakost pred Božanskim Zakonom. Muslimani se čak podsjećaju onog: “i pravo mjeru napunite i na teraziji ne zakidajte.” (Kur’an, 55:9), budući da će se jednog dana suočiti sa vrhovnom vagom pred Sucem, Čija je pravda beskrajna a presuda savršena, premda su Njegova Milost i Samilost jednako tako neizmjerni.


Islamska eshatološka učenja

Svi muslimani, svih pravnih škola, vjeruju u zagrobni život, raj i pakao, Sudnji dan te ostale eshatološke zbiljnosti, koje su u mnogim slučajevima slične tradicionalnim kršćanskim vjerovanjima. Vjerovanje u ma'ād, doslovce "povratak" Bogu, ili ono što je teološki poznato kao eshatologija, jeste dio islamskog vjerovanja. O njemu se radije ovdje raspravlja nego ranije, budući da je nužnost prihvatanja zbiljnosti zagrobnog života toliko blisko povezana sa ostvarenjem Božanse pravde. Ljudi žive u svijetu prepunom nepravde te ukoliko neko prihvata Božansku Pravdu, otuda postaje također nužno da prihvati i zbiljnost drugih svjetova i posthumnih stanja za ljudsku dušu u kojima se pronalazi krajnja pravda. Čak se i Immanuel Kant, koji je bio metafizički "agnostik", okrenuo Bogu u svojoj moralnoj i praktičnoj filozofiji upravo u pogledu pitanja pravde. U svakom slučaju, zbiljnost zagrobnog života je u tolikoj mjeri intenzivna za muslimane, čak i danas, da se moralna dilema o pravednom Bogu koji stvara nepravedni svijet, a o kojoj je toliko raspravljano na Zapadu, uopće ne pojavljuje za njih. Oni su ostali svjesni da se naš sud o bilo kojemu životu na zemlji temelji jedino na malom segmentu sveukupnog životnog luka čiju potpunost ne možemo sagledati.

Znanstvena filozofija koja je proizašla iz moderne znanosti lišila je većinu dobro obrazovanih klasa na Zapadu, a napose u Evropi, ozbiljnog vjerovanja u zagrobni život, a odnedavno, na temelju ovog skepticizma, mnogi su pokušali da se narugaju islamskoj koncepciji o zagrobnom životu utemeljenoj na Kur'anu i hadisu. Dovoljno interesantno, isti skeptici malo govore o hinduističkoj i budističkoj eshatologiji, niti oni haju da se prisjete teksta najvećeg djela zapadnjačke krščanske književnosti, Danteove Božanske komedije. Otuda postaje nužno da kažemo nekoliko riječi o kompliciranom predmetu islamske eshatologije, koja je jedna od glavnih tema Kur'ana i kojoj su posvećeni mnogi Poslanikovi hadisi. Muslimani razumijevaju eshatologiju u dva smisla: jedno se tiče individualne, a drugo ljudske historije. Kada se bave drugim smislom, muslimani, poput kršćana, vjeruju da postoji kraj ljudske historije i da će ovaj kraj biti označen Božijom intervencijom u vremenskom poretku sa dolaskom Mahdija i njegove vladavine, popraćen Drugim Kristovim došašćem - a ne poslanika - u Jerusalem, destrukcijom svijeta, ponovnim oživljavanjem te konačnim sudom pred Bogom. Nekolicina na Zapadu shvaća središnju ulogu koju Krist igra u islamskoj eshatologiji, baš kao što je igra u kršćanskom razumijevanju posljednjih dana. Što se tiče onog individualnog, eshatološke doktrine nas uče da se u trenutku smrti pojavljuje melek da uzme od osobe dušu, nakon čega ta osoba ulazi u različita rajska, čistilišna, ili paklenska stanja ovisno o djelima osobe na ovom svijetu. U najdubljem smislu mi ispredamo naša posthumna tijela sa našim djelima u ovom životu. Muslimani, jednako kao i krščani, vjeruju u ponovno proživljenje tijela, a ne samo u besmrtnost duše.

Međutim krajnje zamršenosti eshatoloških zbiljnosti ne mogu biti sačuvane za većinu ljudi ako su iskazane običnim ljudskim jezikom kroz određena uprošćenja koja vidimo u krščanstvu i islamu. Islam se, jednako kao i kršćanstvo, prezentira običnim vjernicima sa velikim izborom između raja i pakla uz čistilišna stanja između ovog dvoga. Međutim u ezoteričnim islamskim učenjima, takvim kao što su djela Ibn `Arabija i Mullā Sadrā Širazija, razvija se mnogo više iznijansirana slika koja se bavi putovanjem duše kroz različita posthumna stanja i koja također objašnjava hijerarhije nebesa, čistilišta i pakla, na Dan­teov način. Zapravo, postoje knjige na arapskom i perzijskom koje su islamske parice tibetanske Knjige mrtvih.
Štoviše, opisi posthumnih zbiljnosti nužno moraju biti simbolički, bilo da govorimo o kristalnom nebeskom Jerusalemu Ivanovog otkrovenja, ili baščama, hurijama i rajskim rijekama u Kur'anu. Stoljećima su na Zapadu neki kritičari islama nastojali da ocrne islamski raj predstavljajudi ga tek kao područje senzualnog zadovoljavanja na isti način kao što je raj američkih domorodaca pejorativno bio opisivan kao "sretno lovište". Ovaj djetinjasti i površni kriticizam sad se vraća kad se pitanje samoubilačkih bombaša, koji se smatraju mučenicima od strane njihovih podržavatelja, pojavljuje na zapadnjačkim medijima. Tačno je da Kur'an koristi vrlo konkretan jezik o raju i paklu, jezik koji ne bi trebao biti čudan u svojoj konkretnosti, ako se ne upotrebljavaju naročiti simboli, za one koji su srodni sa Knjigom Revelacije ili Božanskom komedijom. Međutim ovaj konkretni kur'anski jezik je simboličan i ne smije se uzimati doslovce, iako njegovo doslovno značenje također posjeduje svoj smisao.



Pa ipak, rajski opisi se doimaju na prvi pogled kao jednostavno sublimiranje zemaljskih zadovoljstava, uključujuči seksualnost. U zbiljnosti je obrnuto istinito. Svako legitimno iskustvo ugodne naravi ovdje na zemlji je samo sjenka i odraz rajske zbiljnosti. Najintenzivnije fizičko iskustvo za ljudsko biće, koje je seksualno sjedinjenje, jeste odraz jedinstva duše sa Bogom i ono odražava na svojoj vlastitoj razini nešto od tog krajnjeg ushita i napetosti. Voće koje jedemo ovdje na zemlji jeste blagoslov od Boga, koji odražava rajsko voće. Čak su i tradicionalni zemaljski vrtovi odrazi nebeskih arhetipova. Sama riječ "raj" dolazi od srednjoperzijskog termina pardis (koji označava vrt), koji je također porijeklo arapske riječi firdaws, što znači "bašča". Nije tačno da je firdaws jednostavno sublimacija iskustva svježe bašče u pustinjskoj žestini, dok ista riječ u svojemu engleskom obliku, to jest "paradise", ukazuje na duhovne zbiljnosti. Dakako, svaka bašča ovdje na zemlji jeste odraz firdawsa, a raj je duhovna zbiljnost za muslimane kao i za kršćane. Stajalište muslimana, uključujuči i mučenike, prema raju u osnovi nije različito od onog bezbrojnih kršćana, uključujući, naravno, mučenike i svece.



No ono što je različito u sadašnjem kontekstu jeste da su mnogi u Evropi te u nešto manjoj mjeri u Americi izgubili cjelokupno vjerovanje u zagrobni život i za njih je ljudski život ograničen sa godinama koje provedu ovdje na zemlji. Međutim za većinu muslimana, kao i za još uvijek privržene kršćane, zemaljski život je samo segment našeg ukupnog života. Ljudski život je stvorio Bog da transcendira nekoliko dana provedenih ovdje na zemlji. Usponi i padovi ovog života su kušnje koje Bog šalje, kao što to Kur'an dokazuje. Ono što je važno jeste da živimo pravedno i da činimo ono što je dobro, na što Kur'an ukazuje u brojnim pasažima kao `amal sālih, ili "dobra djela", podsjećajući se da Kur'an kaže:



“... pa, ko bude učinio koliko trunku dobra - vidjet ćega, a ko bude učinio koliko trunku zla - vidjet će ga.” (Kur’an, 99:7-8)



Svjesni Božanske Pravde, all jednako tako i Božije beskrajne Milosti, muslimani žive u otvorenoj svijesti o zbiljnostima svjetova iznad, te čak i danas funkcioniraju u svijetu u kojemu postoji veći dosluh i veza sa zbiljnostima koje transcendiraju život ovog svijeta nego što one postoje za većinu modernih zapadnjaka. Ova svijest utječe na mnoge aspekte života, uključujuči razumijevanje Božije Pravde, značenje naših djela za krajnji cilj naše duše iznad grobne humke te značenje samog ljudskog života.

Pravda na ovom svijetu: 'Alijeva stajališta





Niko od Poslanikovih drugova niti je kazivao, niti pisao o pravdi kao 'Ali, čija "Staza rječitosti" (Nahj al-balaghah) sadrži najznačajnije metafizičke i praktične rasprave o pravdi. 'Ali je inzistirao da Bog nije samo pravedan već da je On Sama Pravda te da vrlina pravednosti proistječe ljudskim bićima od Boga. Budući da Bog jeste pravda, sve što On radi jeste pravedno. Međutim sukladno 'Aliju ljudska bića moraju također biti pravedna prema Bogu, kao i prema njegovim stvorenjima. Biti pravedan prema Bogu znači biti dobar i krjepostan i ispunjavati cilj za koji nas je On stvorio, tj. da ga obožavamo. Biti pravedan prema Njegovim stvorenjima jeste da damo svakoj stvari ono što joj pripada i da postupamo prema stvorenju sukladno njegovim pravima. 'Ali inzistira kroz svoja kazivanja, mudre izreke i pisma da je pravda povezana sa bogoštovljem i iskrenom pobožnošću. Primicanjem bliže Bogu, ljudska bića također postaju pravednija, jer vrlina pravednosti sve jače šiklja u njihovo biće što se više primiču Božanskoj Blizini. Pravda je i učinak bogoštovlja, jer smo kroz bogoštovlje vjerni prema Bogu, i uzrok pravde, bududi da nas bogoštovlje sve više primiče Izvoru posvemašnje pravde. Na isti način koji je za Platonovo "pogledanje" na Vrhovno Dobro bio izvor pravde, tako je i u islamu, kao što je 'Ali eksplicitno objasnio, obožavanje Jednog izvor pravde.



'Ali je također puno pisao o pravdi na području praktičnog političkog i društvenog života. Čak i kada je i sam obnašao političku vlast, on je upozoravao protiv korumpiranog utjecaja vlasti i isticao kako pravda može lahko biti preokrenuta u svoju suprotnost, što je tlačenje i nasilje (zulm) u rukama nerazboritog i korumpiranog vladara. On je naglašavao da je Bog učinio obaveznim prava upravitelja nad podanicima, da podanici neće biti krjeposni ukoliko i njihov upravitelj nije krjepostan i pravedan te da, obrnuto, upravitelj neće biti krjepostan ukoliko podanici nisu takvi. Svako mora dati pravo onome drugom (haqq) i samo na ovaj način pravda može biti uspostavljena u društvu.



U godinama kada je bio politički, kau i duhovni lider islamske zajednice, 'Ali je pokazivao svoja stajališta o pravdi na mnoge načine i ustanovio je norme koje su postale ideali, zajedno sa Poslanikovim sunnetom (naročito njegovom praksom u upravljanju medinskom zajedniccnn) i praksama drugih "ispravno vođenih" halifa, za mnoga stoljcća koja su kasnije uslijedila. Među najznačajnijim `Alijevim tekstovima o pravdi u ime upravitelja je njegovo pismo guverneru kojega je odredio za Egipat, Māliku al-Ashtaru. Ovo pismo, koje se još uvijek čita diljem islamskog svijeta i čija je poruka postavljena kao ideal pomoću kojega de postojeći upravitelji suditi mnogim pobožnim ljudima, sunnijskim i ši'itskim jednako, demonstrira središnjost pravde i nepristrasnosti, kao i opraštanja i samilosti za dobru upravu sukladno tradicionalnoj islamskoj perspektivi. `Ali piše Māliku:

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog:

Ovo je ono sa čime je `Ali, sluga Božiji i zapovjednik vjernika, zapovjedio Māliku ibn al-Hārithu al-Ashtaru u svojirn uputama njemu kada ga je imenovao guvernerom Egipta: da prikuplja njegove zemlje porez, da ratuje protiv njezinih neprijatelja, da popravi uvjete ljudi i da pokrene boljitak u njezinom regionu. On mu je zapovjedio da se boji Boga, da daje prednost pokornosti Njemu (nad svim ostalim) i da slijedi ono što je On zapovjedio u Svojoj Knjizi - i djela koja je On učinio obaveznima i ona koja On preporuča - jer niko neće postići uspjeh izuzev onog koji slijedi Njegove upute, i niko neće biti savladan nesrećama izuzev onog koji ih poriče i dopušta da se poklizne na njima. (Zapovjedio mu je) da pomaže Bogu - hvaljen i slavljen neka je - sa svojim srcem, rukama i jezikom, jer je On - uzvišeno je Njegovo Ime - obedao da de pomoći onome ko Ga veliča. I zapovjedio mu je da prekine strasti svoje duše i da ih zauzda u njezinoj neposlušnosti, jer je duša sklona zlu, izuzev one kojoj se Bog smiluje.

Znaj, Māliku, da te šaljem u zemlju gdje su uprave, pravedne i nepravedne, postojale prije tebe. Ljudi će motriti na tvoje poslove na isti način kao što su motrili na poslove upravitelja prije tebe. Oni će govoriti o tebi kako bi ti želio da oni govore o tim upraviteljima.



Čestiti su poznati po dobrom glasu svome, koji je Allah dopustio da o njima kruži preko jezika robova Njegovih. Otuda dopusti da najdraže od tvojih blaga bude blago ispravnog djelovanja. Kontroliraj svoje želje i obuzdaj svoju dušu od onog što za tebe nije u skladu sa zakonom, jer je obuzdavanje duše zato da bi ona bila bezpristrasna u onome što voli i u onome što mrzi. Ispuni svoje srce milošću, ljubavlju i susretljivošću za svoje podanike. Ne budi u njihovim očima pohlepna životinja, pobrajajući ih kao lagahan plijen, jer postoje dvije vrste: ili su oni tvoja braća po religiji, ili su tvoji istovrsnici po stvaranju. Greške ih vrebaju nesvjesne, nestašice ih savladavaju, (zlodjela) čine svjesno i nesvjesno. Stoga ih ispričaj i oprosti im do mjere

u koju se ti uzdaš da će te Bog ispričati i dati Svoj oprost. Jer, ti si iznad njih, a onaj ko te je postavio je iznad tebe, a Bog je iznad onog ko je postavio njega. Bog traži od tebe ispunjenje njihovih potreba i On te iskušava pomoću njih.



Ne postavljaj se da ratuješ protiv Boga, jer ne posjeduješ snagu protiv Njegove odmazde, niti si u mogućnosti da razdjeljuješ Njegov oprost i Njegovu milost. Nikada ne žali za oprostom i radošću u kažnjavanju, i nikada ne požuruj da djeluješ impulsivno ako možeš pronađi bolji smjer. Nikada ne reci: "Ja posjedujem autoritet, ja izdajem zapovijedi i mene se sluša", jer je to jamačno izopačenost u srcu, oslabljivanje religije i pristup promjenama (u uspjehu). Ukoliko autoritet koji posjeduješ uzrokuje u tebi oholost ili aroganciju, onda razmišljaj o golemosti Božije vlasti nad tobom i Njegove moći nad tobom koju ti osobno nemaš čak ni nad samim sobom. Ovo će obuzdati tvoju tvrdoglavost, zaustaviti tvoju neobuzdanost i povratiti u tebi ono što je nestalo od snage tvog razbora. Čuvaj se natjecanja sa Bogom u Njegovoj golemosti i nalikovanju Njemu u Njegovoj ekskluzivnoj moći, jer Bog spušta svakog tiranina i posramljuje sve koji su uobraženi.



Budi pravičan prema Bogu i prema ljudima kao prema sebi, svojoj vlastitoj porodici i onima od podanika koje ti štitiš. Jer, ako tako ne uradiš, uradit ćeš pogrešno. A što se tiče onog koji nanosi štetu slugama Božijim, Bog je njegov neprijatelj, a da ne govorimo o Njegovim slugama. Bog ne polaže račun ni za šta i čini nevaljanim argument bilo koga ko se natječe sa Njim. Takva osoba će biti Božiji neprijatelj sve dok se ne okane ili ne pokaje. Ništa ne doprinosi više povlačenju Božijeg blagoslova, niti požuruje Njegovu osvetu od ogrezlosti u činjenju loših djela, budući da Bog osluškuje poziv potlačenih i da je On uvijek na oprezu protiv onih koji čine grješna djela.

dalje