OPĆENITA I SAŽETA RASPRAVA O SAMOSPOZNAJI

 

اَلْحَمْدُ ِللهِ َربِّ الْعَالَمينَ وَالصّلَوةُ وَالسَّلامُ

 عَلَىنَبِيّنَا مُحَمَّدٍ وَ آلِهِ الْمَعْصُومِينَ

 

Uvod

 Čovjek je predmet istraživanja raznih nauka, iz različitih aspekata. Psihologija, sociologija, historija, ahlak, medicina, čak fiziologija i biologija – nauke su koje, svaka pojedinačno, iz svoga ugla, raspravljaju o čovjekovom biću. Mi ćemo se ovdje upustiti u raspravu o čovjeku iz aspekta bića “koje posjeduje potencijal savršenstva”. Razgovarat ćemo o krajnjem savršenstvu i o putu sti­zanja do tog savršenstva. Nastojat ćemo ojačati sebe i učiniti se spremnijim za usavršavanje i spoznavanje najboljeg načina korišćenja unutarnjih osobina i vanjskih mogućnosti radi stizanja do savršenstva i zbiljske radosti. Učinit ćemo to promišljanjem o svom biću i prepoznavanjem činilaca koji su utkani u našem fitretu[1] radi putovanja i stizanja do primarnog cilja. A sve to postići ćemo spoznajom vlastitih potencijala koje nas privlače ka uz­višenim ciljevima čovječanstva, kao i onih niti koje naše biće povezuju sa drugima na tom putu, da bismo uz pomoć Uzvišenog Boga načinili završni korak na stazi usavršavanja sebe i drugih.

Prema tome, sadržaj ove rasprave zasniva se na postavci da je čovjek “biće koje prihvata moć vlastitog savršenstva”.

Cilj ove rasprave jeste spoznaja “zbiljskog savršenstva i puta dostizanja istog”. Metoda rasprave jeste istraživanje vlastitih unu­tarnjih viđenja radi prepoznavanja snaga privlačnosti i težnji koje su u čovjeku utkane radi stizanja do savršenstva. Ovdje ćemo razmatrati i činioce koji su nam od pomoći na putu stizanja do žel­jenog cilja, kao i uvjete koji pospješuju njegovo dostizanje. Pri obrazlaganju ove teme nastojat ćemo se zadovoljiti raspoloživim znanjem i jednostavnim racionalnim argumentima, koristeći na­jpouzdanija i najjasnija dostignuća koja nas vode do otkrića ne­poznanica. Po potrebi ćemo ukazivati i na složenije racionalne ar­gumente te na dokaze iz predaja.

 

Neophodnost samospoznaje

Za biće koje je po fitretu samoljubljivo u potpunosti je prirodno da se bavi sobom i da nastoji pronaći svoja savršenstva te put za njihovo dostizanje. Otud, poimanje neizbježnosti samospoznaje ne zahtijeva složenije racionalne postupke i dokazivanje posredstvom predaja. Prema iznesenom, nemarnost prema ovoj istini i zaokupljenost drugim stvarima koje ni u kom slučaju nemaju pozitivnog utjecaja na ljudsko savršenstvo i sreću jeste neprirodna situacija i znači zalutalost, pa je neophodno pronaći način iz­bavljenja iz takvog stanja.

Svi ljudski napori, uzimajući u obzir i znanstvene i praktične, čine se s ciljem pribavljanja vlastitih užitaka, koristi i dobara. Me­đutim, spoznaja samog čovjeka, njegovog početka i kraja, kao i savršenstava koja može postići, imaju prednost nad svim drugim dobrima. Zapravo, bez spoznaje čovjekove zbilje i njegove istinske vrijednosti sva druga pitanja i radnje nesvrhoviti su i uzaludni.

Istrajavanje nebeskih religija, prvaka vjere i učenjaka ahlaka u vezi sa samospoznajom i brigom o sebi u potpunosti je potčinjeno ovoj racionalnoj i fitretskoj istini. Kur’an Časni označava čovjekov pogubni samozaborav neizbježnim učinkom zaboravljanja Boga i posljedicom grijeha opisanog riječima:

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave.  (Al Hašr: 19)

وَلاَ تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللَّهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ

U drugom ajetu poručuje se:

O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! (Al Maide: 105)

عَلَيْكُمْ أَنفُسَكُمْ لاَ يَضُرُّكُم مَّن ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ

Time su božanski ajeti učinjeni predmetom pažnje, bilo da su u vanjskom, bilo da su u čovjekovim nutrinama, te se kaže:

Mi ćemo im pružati dokaze naše u prostranstvima, a i u njima samim dok im ne bude sasvim jasno da je On istina.  (Al Fussilet: 53)

سَنُرِيهِمْ آياَتِنَا فِي اْلآفَاقِ وَفِي أَنفُسِهِمْ حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُ الْحَقُّ

Pritom, za “nutarnje ajete” određen je poseban položaj:

I u vama samima – zar ne vidite? (Zariat: 21)

وَفِي أَنفُسِكُمْ أَفَلاَ تُبْصِرُونَ

Bog ukorava one koji se ne brinu o sebi i ne prepoznaju Božije znakove u sebi samima.

Božiji Poslanik, s. a. v. a., davao je samospoznaji izvanredan značaj i predstavljao je kao put spoznaje Boga:

Ko spozna sebe (svoj nefs-dušu) spoznao je Gospodara svog.

مَنْ عَرَفَ نَفْسَهُ،عَرَفَ رَبَّهُ

Postoji mnoštvo predaja i od Zapovjednika pravovjernih, a. s., o ovom pitanju, od kojih je rahmetli Amidi sabrao njih tridesetak u knjizi Gureru Al-hikem.

Navest ćemo u tom smislu nekoliko kratkih pouka:

Najkorisnija od svih spoznaja jeste samospoznaja.

مَعِْرفَةُ النَّفْسِ اَنْفَعُ اْلمَعَارِفِ

Čudim se onom koji traži izgubljene mu stvari: izgubio je sebe, ali se ne traži.

عَجِبْتُ لِمَنْ يُنْشِدُ ضَالَّتَهُ وَقَدْ اَضَلَّ نَفْسَهُ فَلاَ يَطْلُبُهَا

Čudim se onom koji sebe ne poznaje: kako će spoznati Gospo­dara svog?

عَجِبْتُ لِمَنْ يَجْهَلُ نَفْسَهُ كَيْفَ يَعْرِفُ رَبَّهُ

Svrha spoznaje jeste da čovjek spozna sebe.

غَايَتُ الْمَعْرِفَةِ اَنْ يَعْرِفَ الْمَرْءُ نَفْسَهُ

Onaj ko spozna sebe postigao je najveći uspjeh.

اَلْفَوْزُ اْلأَكْبَرَ مَنْ ظَفَرَ بِمَعْرِفَةِ النَّفْسِ

Također, preneseno je od Imama Alija, a. s., i ovo:

“Koliko god da se znanje čovjeka uveća, uveća mu se i pažnja prema sebi te njegov napor usmjeren ka odgoju i popravljanju sebe.”

كُلَّمَا زَادَ عِلْمُ اَلرَّجُلِ زَادَ عِنَايَتُهُ بِنَفْسِهِ بَذَلَ فِي رِيَاضَتِهَا وَصِلاحِهَا جَهْدَهُ

 

Objašnjenje

S obzirom na činjenicu da karakteristični pojmovi koji će biti korišćeni u razmatranju ove teme mogu, u istim ili sličnim oblicima, biti korišćeni i kod razrade drugih tema, a radi spre­čavanja mogućih pogrešaka u poimanju cjelokupnog ovog štiva, pristupit ćemo objašnjenju:

1.      Kako je i rečeno, svrha samospoznaje jeste spoznaja čovjeka iz aspekta vlastitog usavršavanja na temelju potencijala koje posjeduje. Prema tome, određena razina prisutnog znanja koje svi o sebi imamo ne može nas učiniti neovisnim o ovoj temi. Ta­kođer, potpuno prisutno znanje koje se stječe na stazi duhovnog putovanja, na kojem se čovjek bez zastora osvjedočuje o svojoj zbilji, nije naš predmet razmatranja, jer je to već finalni učinak samousavršavanja, a ne uvod u samousavršavanje. Isto tako, poznavanje tjelesnih udova i kakvoća njihovog rada razmatra se u fiziologiji, i nije u vezi sa našom temom. Čak ni spoznaja čovjekove psihe i njegove unutarnje moći nije predmet našeg razmatranja onako kako se o tome raspravlja u psihologiji, mada je moguće da neke od neupitno dokazanih postavki psihologije budu iskorišćene kao sredstva uvođenja u našu temu.

2.      Cilj samousavršavanja i zaokupljenosti sobom nije ograni­čavanje i zaustavljanje životnih aktivnosti već usmjeravanje tih ak­tivnosti. Drugim riječima, cilj ove rasprave jeste da saznamo kako da uredimo naša spoznajna nastojanja i naša znanja te kako da ih usmjerimo da bi mogli biti od koristi u stizanju do zbiljskog savršenstva. Prema tome, ova rasprava ne zahtijeva poricanje zbilja koje su izvan uma ili odricanje vrednota koje se stječu njihovom spoznajom niti bilo kakvu vrstu idealističke naklonjenosti koja ima negativan karakter.

Svrha ove rasprave suprotna je onim pragmatističkim težnjama koje se temelje na primarnosti praktičnih vrijednosti, koje su korisne za materijalni i ovosvjetski život i koje konačno ne mogu rasvijetliti zbilju ove teme, izuzev ako za neke od iznesenih ideja ne predvide opširne komentare u vezi sa uzvišenijim svijetom. Me­đutim, to već ne spada u sferu zanimanja osnivača i pristalica pragmatističkih škola.

3.      Cilj okrenutosti k sebi, istraživanja i motrenja sebe jeste da čovjek – razmišljanjem o sebi i o svojim unutarnjim potencijalima te privlačnim snagama – spozna svoj primarni zadatak i stekne uvjete za dostizanje krajnjeg savršenstva. Također, u tome je put sreće i zbiljskog napredovanja, a ne u okretanju leđa drugima koji su odveć povezani s čovjekovim bićem, kao ni u poricanju moguć­nosti koje postoje u društvu na putu usavršavanja. Dakle, ciljevi iz­raza poput samoposvećenosti i samoispitivanja tiču se njihovih pozitivnih aspekta, i nikako ne bi trebali biti zamijenjeni sa iz­razima kao što su individualizam, batinizam, uobraženost i egoi­zam, koji se koriste u psihologiji i ahlaku, a koji za sobom povlače negativne konotacije.

Postoji čitav niz drugih izraza koji imaju različita značenja i u raznim naukama i koji se koriste u različite svrhe. Čak je moguće da neki od tih pojmova budu u jednoj te istoj nauci korišćeni na različit način od strane predstavnika različitih pravaca, npr. razum, nefs, osvjedočenje, osjet, percepcija, imaginacija, potencijal, moć, instinkt. U ovakvim slučajevima ograničenost jednim pojmovnim značenjem predstavlja poteškoću u komunikaciji između govornika i slušaoca. Prema tome, za određivanje ispravnog značenja moramo se oslanjati na pokazatelje iz konteksta. Oni koji su upoznati samo sa jednim značenjem nekog pojma iz neke nauke ili, pak, iz filozofije ne smiju se ograničiti samo na to značenje, kako se ne bi suočili sa poteškoćama u ispravnom poimanju.

isao naše zemaljske misije i postigli sreću oba svijeta…

sadržaj